Eugen Kvaternik

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Eugen Kvaternik
Eugen Kvaternik

Eugen Kvaternik

Rođenje 31. listopada 1825.
Zagreb, Hrvatska.
Smrt 11. listopada 1871.
Ljubča klanac kod Rakovice, Hrvatska i Slavonija.
Politička stranka Stranka prava
Zanimanje političar, pravnik, pisac

Eugen Kvaternik (Zagreb, 31. listopada 1825. - Ljubča klanac kod Rakovice, 11. listopada 1871.), bio je hrvatski političar, pravnik, pisac i revolucionar.

Životopis[uredi VE | uredi]

Eugen Kvaternik rodio se u Zagrebu 1825. godine u obitelji Romualda Josipa Kvaternika, profesora povijesti na zagrebačkoj Pravoslovnoj akademiji[1] i Marije Antonije Kvaternik, učiteljice u zagrebačkoj ženskoj pučkoj školi. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu i Rijeci, 1840.-1842. Bio je školski kolega Anti Starčeviću. Dugogodišnju suradnju i prijateljstvo s njim započeo u gimnazijskim danima kada mu je 'Stari' povremeno držao kućne poduke jer je Kvaternik bio boležljive naravi. Studirao je teologiju u Senju, Zagrebu i Pešti, ali je nije završio te je prešao na pravo (u Pešti) a u isto vrijeme slušao je i višu pedagogiju.[2] U Hrvatsku se vratio 1847. godine i završio studij prava te je položio i učiteljski ispit.[2] 1848. godine bio je, po naredbi bana Josipa Jelačića, sa skupinom od 22 mladića upućen u Požešku i Virovitičku županiju vježbati u oružju dragovoljce i suzbijati rad madžarskih emisara.[2] Po povratku u Zagreb položio je odvjetnički ispit te radio kao koncipijent i registrator Banskoga vijeća a kad je isto ukinuto prešao je u financijsku službu. Od rujna 1851. godine bavio se odvjetništvom u Brodu na Kupi.[2] Uz dr. Antu Starčevića, svojim je državnopravnim spisima i saborskim govorima položio ideološke i borbeno-političke temelje Stranke prava i pravaškog svjetonazora. Po njihovim zamislima, Stranka prava je od 1861. godine bila na čelu hrvatskog narodnog pokreta protiv Austrije i Ugarske.

Kvaternik je znao ili poznavao mnoge strane jezike: francuski, talijanski, njemački, ruski, mađarski, slovački, slovenski te latinski jezik.[2]

Zalagao se za samostalnu Hrvatsku, ali je smatrao da je za ostvarenje tog sna neophodna pomoć nekih stranih zemalja. Tako je bio povezan s revolucionarima Italije, Francuske i Rusije, a slovio je kao istaknuti član međunarodnog revolucionarnog bratstva tog doba. Vratio se u Hrvatsku 1860. godine, a prognan je još dva puta, dok se 1867. godine nije vratio s ciljem ostanka u Hrvatskoj.

Rakovički ustanak[uredi VE | uredi]

Spomenik Eugenu Kvaterniku u Rakovici.

Ne vidjevši drugog rješenja za oslobođenje Hrvatske od tuđinske vlasti, on 8. listopada 1871. godine staje na čelo narodnog ustanka u Rakovici, poznatog i kao Rakovička buna. U želji da ne kompromitira Stranku prava, kao i dr. Antu Starčevića, Eugen Kvaternik preuzima potpunu odgovornost za taj ustanak, premda mu je cilj bio dovođenje stranke na vlast u nezavisnoj Hrvatskoj. Pri tom su mu aktivno pomogli Ante Rakijaš, Vjekoslav Bach, Petar Vrdoljak, Ante Turkalj, braća Čuić... Ustanku su pristupili i pravoslavci iz zahvaćenog područja, a proglašeni politički ciljevi ustanka bili su:

  • oslobođenje hrvatskog naroda od austrijsko-mađarskog jarma
  • proglašenje nezavisne Hrvatske
  • jednakost pred zakonom
  • općinska samouprava
  • ukidanje vojničke uprave u Granici i uvođenje slobodnih županija
  • poštovanje obaju vjeroispovijedi u ljubavi i slozi

Ustanak nije uspio i većina je ustanika poginula, kao i sam Eugen Kvaternik.

"Krajina je bila - ističe Milutin Nehajev - zaista ona točka s koje je bilo moguće pokrenuti pitanje o samom opstanku Austrije. U njoj je postojala spremna vojska, skladišta robe za višemjesečno ratovanje, a isto tako i silno nezadovoljstvo koje je i zadnjega kolebljivca moglo uvjeriti da je puška jedino sredstvo koje Austrija razumije. Ali, Kvaternik nije bio Jelačić, nije bio u stanju pokrenuti vojsku u Krajini kao što je to ban s lakoćom učinio god. 1848. U tome je tragedija Rakovice."[3]

Godine 1921., o pedesetogodišnjici ustanka, kosti Eugena Kvaternika i njegovih suboraca Rakijaša i Bacha prenesene su u zagrebačku katedralu i pokopane uz Petra Zrinskoga i Franu Krstu Frankopana.[3]

Djela[uredi VE | uredi]

  • La Croatie et la confédération italienne. Avec une introduction par L. Leouzon Le Duc, Pariz, 1859.
  • Das historisch-diplomatische Verhältniss des Königreichs Kroatien zu der ungarischen St. Stephans-Krone, Zagreb, 1860. (2. izd. 1861.; hrv. prijevod, Zadar 1894., 2. izd. hrv. prij. 1896.)
  • Govor na Saboru trojedne kraljevine dne 18. lipnja 1861, Zagreb, 1861.
  • Was ist die Wahrheit? Eine Erwiederung auf das Szálaysche Pamphlet betitelt "Zur Kroatischen Frage", Zagreb, 1861.
  • Odgovor "Pozoru" na članak 'Odziv' u 108. broju sadržan, Zagreb 1862.
  • Politička razmatranja: na razkrižju hrvatskog naroda / posvetio svim mislećim domoljubnim Hrvatom Eug. Kvaternik, sv. 1 i 2. Zagreb, 1862.
  • Njekoliko riečih mojim nazlobnikom i ozloglasiteljem, Zagreb, 1862.
  • Hrvatski glavničar ili Putokaz k narodnoj obrtnosti a kroz ovu k narodnjem blagostanju, Zagreb, 1863.
  • Istočno pitanje i Hrvati. Historično-pravna rasprava, Zagreb, 1868.
  • Rieč u sgodno vrieme, Zagreb, 1870.
  • Izvještaj o dopuštanju izlaženja lista "Hervatska". Napisali -, V. Bach, Zagreb, 1870.
  • Otvoreno pismo od 25. studenoga 1870. u vezi s izdavanjem političkog časopisa "Hervatska", Zagreb, (bez oznake godine).

Posmrtno[uredi VE | uredi]

  • Historičko-diplomatski odnošaj Kraljevine Hrvatske napram ugarskoj kruni sv. Stjepana., Zadar, 1894.
  • Prvo progonstvo Eugena Kvaternika. Godine 1858-1860. Prilog za noviju hrvatsku povijest., Zagreb, 1907. Po Kvaternikovom dnevniku priredio Kerubin Šegvić.
  • Drugo progonstvo Eugena Kvaternika. Godine 1861-1865. Prilog za povijest konspiracije naroda proti Austriji. Ozažeo iz njegova dnevnika [i priredio za tisak Kerubin Šegvić]., Zagreb, 1907.
  • Promemorija princu Jérômeu Napoléonu. Preveo i predgovor napisao Franjo Bučar., Matica hrvatska, Zagreb, 1936.
  • Eugen Kvaternik. Politički spisi: rasprave, govori, članci, memorandumi, pisma, Znanje, Zagreb, 1971., (prir. dr. Ljerka Kuntić)

Izvor za djela[4]

  • Eugen Kvaternik, Istočno pitanje i Hrvati, (pretisak izd. iz 1868.), Dom i svijet, Zagreb, 1997.
  • Izabrani politički spisi / Eugen Kvaternik, prir. Dubravko Jelčić, Matica hrvatska, Zagreb, 1998.
  • Hrvatski glavničar / Eugen Kvaternik, Eurocopy Pack, Zagreb, 1999. (repr. izdanja iz 1863.)
  • Eugen Kvaternik: Hrvatski glavničar i Vladimir Veselica: Ekonomski ogledi i pogledi Eugena Kvaternika, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Dom i svijet, Hrvatsko društvo ekonomista, Inženjerski biro d.d., Zagreb, 2005.[5]
  • Hrvatski glavničar ili: Putokaz k narodnjoj obrtnosti a kroz ovu k narodnjem blagostanju / Eugen Kvaternik, Dom i svijet, Ekonomski fakultet Sveučilišta, Zagreb, 2007. (repr. izdanja iz 1863.)

Spomen[uredi VE | uredi]

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. 1 "Nakon Drugoga svjetskoga rata nove partizanske vlasti uklonile su Kvaternikov spomenik te su na njegovo mjesto postavili spomenik palim borcima. No nakon nekog vremena i djelovanja s viših političkih položaja spomenik Eugenu Kvaterniku vraćen je u Rakovicu, ali ne na isto mjesto, na kojemu se tada nalazio spomenik partizanima, već nešto istočnije od prvobitne pozicije. No to nije bio kraj nesretne sudbine Kvaternikova spomenika. Naime, i u zadnjem Domovinskom ratu pobunjeni srpski teroristi u sklopu velikosrpske politike iz Beograda, zauzeli su sredinom studenog 1991. godine Rakovicu te opljačkali i popalili većinu tamošnjih kuća. No čini se da sam spomenik nije odmah stradao. Naime, kako je natpis na postolju vremenom izblijedio srpski teroristi nisu odlučili za rušenje spomenika jer vjerojatno nisu znali o kome je riječ te su mislili da se možda radi o spomeniku nekom četničkom vojvodi. Ipak, nakon što se saznalo o kome je riječ, Kvaternikov je spomenik uskoro demoliran te je sama bista srpskim teroristima služila kao meta prvi vježbanju gađanja o čemu su svjedočili tragovi pogodaka puščanog zrnja. Nakon vojno-redarstvene akcije "Oluja" bista je pronađena na smetlištu u Vojišnici na Banovini. Nakon restauracije spomenik Eugenu Kvaterniku u Rakovici svečano je otvoren 8. listopada 1996. godine u povodu obilježavanja 125. godišnjice Rakovičke bune."[8]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Obljetnice hrvatskih velikana, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, (uredio i opremio Stanko Tenšek) 3. izd., Zagreb, 1971., str. 31.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Eugen Kvaternik. Politički spisi: rasprave, govori, članci, memorandumi, pisma, Znanje, Zagreb, 1971., (prir. dr. Ljerka Kuntić), str. 7.
  3. 3,0 3,1 Ivan Strižić, Hrvatski portreti, DoNeHa, Zagreb, 1993., ISBN 953-96050-0-8, str. 27.
  4. Eugen Kvaternik. Politički spisi: rasprave, govori, članci, memorandumi, pisma, Znanje, Zagreb, 1971., (prir. dr. Ljerka Kuntić), Bibliografija. Važnija izdanja djela Eugena Kvaternika., str. 591.-592.
  5. Stipetić, Vladimir. Eugen Kvaternik: Hrvatski glavničar i Vladimir Veselica: Ekonomski ogledi i pogledi Eugena Kvaternika // Ekonomski pregled, sv. 57, br. 1.-2. (2006.), str. 147.-152. (Hrčak)
  6. (M.J.), Pogled s ljevice na nacionalnog junaka, Večernji list, 12. svibnja 2004., pristupljeno 29. prosinca 2015.
  7. Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Arhiv: Sezona 1996./1997., pristupljeno 29. prosinca 2015.
  8. Komunisti Kvaternika zamijenili palim borcima, a srpski teroristi na njemu vježbali gađanje, Vojna povijest, 21. studenoga 2014., pristupljeno 29. prosinca 2015.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Sestrinski projekti[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Eugen Kvaternik

Mrežna sjedišta[uredi VE | uredi]