Bitka na Gvozdu

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Bitka na Gvozdu
sukob: [[Rat za nasljeđe hrvatske krune u sklopu Hrvatsko – ugarskih ratova]]
Smrt Petra Svacica Bitka pod Gvozdom.JPG
Smrt kralja Petra Snačića (Svačića) u bitki na Gvozdu prikazana na uljanoj slici Josipa Horvata Međimurca iz 1941. godine
Vrijeme kraj travnja/početak svibnja 1097. godine
Mjesto Područje gore Gvozd
(danas Petrova gora),
tadašnja Slovinska zemlja (Slavonija),
današnja središnja Hrvatska
Ishod Pobjeda ugarskih snaga nad hrvatskom vojskom, pogibija hrvatskog kralja
Sukobljene strane
Coa Hungary Country History (855-1301).svg Kraljevina Ugarska Coa Croatia Country History (Fojnica Armorial).svg Hrvatsko Kraljevstvo
Zapovjednici
Coa Hungary Country History (855-1301).svg Koloman Arpadović, ugarski kralj Coa Croatia Country History (Fojnica Armorial).svg Petar Snačić (Svačić), hrvatski kralj
Postrojbe
nepoznato nepoznato
Gubitci
nepoznato nepoznato (poginuo kralj Petar Snačić)
Na čelu ugarske vojske na Gvozdu bio je kralj Koloman Arpadović (ovdje je prikazan njegov brončani kip u Budimpešti)
Hrvatsku vojsku u bitki vodio je kralj Petar Snačić (Svačić) (na slici je njegov spomenik na Miljevcima, rad akademskog kipara Kažimira Hrastea)
Na Gvozdu poginulog hrvatskog kralja naslikao je 1894. godine umjetnik Oton Iveković
Prikaz krunidbe Kolomana Arpadovića na jednoj minijaturi iz mađarske ilustrirane kronike „Chronicon Pictum“ (sredina 14. stoljeća); uočljivo je da Koloman ima grbu na leđima
Na ovoj staroj mađarskoj karti vidi se da je Kraljevina Hrvatska i Dalmacija u vrijeme Bele II. (III.) (vladao 1172.-1196.) bila posebno kraljevstvo, a Slavonija samo jedan dio Kraljevine Ugarske

Bitka na Gvozdu, hrvatsko-ugarski oružani sukob koji se vodio 1097. godine na gori Gvozd između hrvatske vojske predvođene kraljem Petrom Snačićem (prema starijim izvorima Svačićem) i ugarskih snaga pod zapovjedništvom kralja Kolomana Arpadovića. Do bitke je došlo uslijed zaoštravanja dinastičke krize nakon smrti Stjepana II., posljednjeg hrvatskog kralja iz dinastije Trpimirovića (sama kriza započela je nekoliko godina ranije, kada je 1089. umro kralj Dmitar Zvonimir), te ugarskog polaganja prava na hrvatsku krunu. Sraz dviju vojski na planini Gvozd bio je vrhunac tih dugotrajnih političkih i vojnih previranja u Hrvatskoj. Bitka je završila porazom Hrvata i smrću kralja Petra, što je imalo dalekosežne posljedice i značilo presudnu prekretnicu u hrvatskoj povijesti, jer od tada hrvatskim zemljama više nikad nisu vladali kraljevi narodne krvi, nego oni tuđinskog podrijetla, a srednjovjekovna je hrvatska država, premda zadržavši mnoge atribute državnosti, bila izložena mnogobrojnim stranim utjecajima i teritorijalnim posizanjima, što je potrajalo sve do današnjih dana. U spomen na kralja Petra Gvozd je, prema tradicionalnoj hrvatskoj historiografiji, preimenovan u Petrovu goru.

Izvorišta[uredi VE | uredi]

Među najstarije tekstove koji govore o bitki na Gvozdu spada onaj neimenovanog notara hrvatsko-ugarskog kralja Bele II. (III.) iz druge polovice 12. stoljeća, koji govori o pohodu ugarske vojske na Hrvatsku, te spominje Petrovu goru (izvorno Peturgoz ili Petur Gozdia), zatim djelo „Ugarska kronika“ autora Šimuna de Keze, pisano oko 1285. godine, te kronika „Povijest solinske crkveTome Arhiđakona, nastala u Splitu 1266. godine. U „Ugarskoj kronici“, na primjer, navodi se da je Koloman dao ubiti kralja Petra koji je, došavši pred Ugre u planinama koje se nazivaju Gozd, u spomenutim planinama pobijeđen i ubijen. U kasnijim tekstovima gdje se spominje bitka, uglavnom se navodi ponavljaju ili se u bitnom ne razlikuju od prvobitnih.

Političko-vojna pozadina[uredi VE | uredi]

Smrću kralja Dmitra Zvonimira 1089. godine, čiji je sin i nasljednik Radovan umro prije njega (najvjerojatnije u dječjoj dobi), hrvatsko je prijestolje ostalo prazno. Među polagateljima prava na hrvatsku krunu bila je, među ostalima, i Zvonimirova udovica Jelena, sestra ugarskog kralja Ladislava. Isprva je za kralja izabran Stjepan II., posljednji, već ostarjeli, izdanak dinastije Trpimirovića, ali je njegova vladavina bila kratkog vijeka, pa se, budući da su svi pripadnici dinastije izumrli, dinastička kriza produbila. Istodobno su prilike u cijeloj jugoistočnoj Europi i Maloj Aziji postale vrlo složene, uključujući tu i događaje koji su prethodili Prvom križarskom ratu.

U Hrvatskoj je dio plemstva podržao Petra Snačića (Svačića), pa je on 1093. godine stupio na prijestolje. Sjedište mu je bilo u gradu Kninu, a njegova je vlast bila uglavnom ograničena na južni dio Hrvatske, dok su sjevernim krajevima (Slavonijom) počeli (već od 1091.) upravljati pripadnici ugarske vladarske dinastije Arpadovića, od Ladislava, preko Alma (Almoša) do Kolomana. Uz to, ponovno je ojačala vlast Bizantskog carstva nad drevnim dalmatinskim gradovima i obnovljena bizantska tema Dalmacija. Car Aleksije I. Komnen u to je vrijeme ratovao u drugim dijelovima Carstva, pa nije mogao izravno pomoći Hrvatima u obrani od ugarskih prijetnji.

Postavši ugarskim kraljem 1095. godine, Koloman je odlučio zagospodariti cijelom Hrvatskom. Kako bi stvorio povoljnu klimu u širem okruženju svoje kraljevine i smanjio rizik od neuspjeha, prvo je poboljšao svoje odnose s papom Urbanom II. Pričekao je i neko vrijeme da križarska vojska, koja je 1096. godine preko Ugarske, ali i Hrvatske, išla prema Carigradu i Jeruzalemu, prijeđe preko njegova teritorija, a zatim okupio svoje vojne snage i početkom 1097. godine poveo ju prema jugu, kako bi zbacio kralja Petra s prijestolja.

Suprotstavljene snage[uredi VE | uredi]

Ugarska vojska[uredi VE | uredi]

O sastavu, brojnom stanju i kretanju ugarske vojske nema mnogo vjerodostojnih podataka. Neki izvori govore da je u njenom sastavu bio i izvjestan broj Hrvata iz Slavonije, čije je plemstvo pretežno podržavalo Kolomanovo posezanje za hrvatskom krunom. Ponekad se navodi da je ugarska vojska brojila oko 5.000 vojnika, ali o tome nema čvrste potvrde. O pravcu njenog kretanja prema jugu, jedini je pouzdan podatak da je prešla rijeku Dravu, ali se ne zna na kojem mjestu i kojim je putem išla dalje. Uvriježeno je mišljenje da se kretala prema jugozapadu te stigla do obronaka gore Gvozd (današnje Petrove gore), premda postoje povjesničari koji smatraju da je išla izravnije prema jugu Hrvatske, odnosno znatno istočnije od Gvozda, što je kraći put prema Kninu, stolnom gradu kralja Petra.

Hrvatska vojska[uredi VE | uredi]

Kralj Petar je, saznavši da dolaze Ugri (zasigurno očekujući takav razvoj događaja), okupio vojsku u južnoj Hrvatskoj i krenuo na sjever da se odupre napadu. Veličina i opremljenost njegove vojske nije poznata, kao ni itinerer kojim je išla, nego se tek zna da stigla do gore Gvozd. S obzirom na konfiguraciju terena, najvjerojatnije su se hrvatske postrojbe kretale dolinom rijeke Une, koja najizravnije vodi od Knina do Gvozda, to jest današnje Petrove gore.

Problematika mjesta bitke[uredi VE | uredi]

S obzirom na oskudnost izvora i široke mogućnosti njihova različitog tumačenja, do danas nisu sa sigurnošću i jedinstvenim suglasjem povjesničara definirane mnoge važne činjenice o bitki, kako o sastavu i brojnom stanju sukobljenih vojska, tako ni o točnom vremenu i mjestu sukoba. Ponajprije je potonja izazvala rasprave u stručnim krugovima i dovela do nekoliko bitno različitih stavova. Prevladavajući stav hrvatske historiografije je da je mjesto bitke današnja Petrova gora na Kordunu. Neki povjesničari su, nasuprot tome, tvrdili ili tvrde da se bitka odigrala jugozapadnije, na lokaciji Velike ili Male Kapele, koja se u Srednjem vijeku, pa i kasnije, zvala Gvozd, a preimenovana je tek izgradnjom crkve, odnosno kapele svetog Nikole, početkom 17. stoljeća na mjestu ruševina ranijeg pavlinskog samostana. Neki su opet lokaciju okršaja smjestili istočnije, na područje Zrinske gore ili njoj blisko područje toka rijeke Une, u srednjovjekovno doba važnog i najkraćeg prometnog pravca između sjevera i juga Hrvatske. Pitanje je, međutim, da li je kratkoća puta kretanja vojske bila pritom odlučujući čimbenik, ili je neki drugi odigrao presudnu ulogu, na primjer taktički razlog (kao što je ratno lukavstvo), zatim prikupljanje vojske, odnosno pridruživanje savezničkih postrojbi iz udaljenijih krajeva, pitanje opskrbe ratnika hranom i slično. Takvi podaci u konkretnom slučaju ne postoje.

Bitka[uredi VE | uredi]

O samom tijeku bitke na Gvozdu izvori su iznimno šturi. Prema nekima, bitka se odvijala na sjevernom podnožju Gvozda, prema drugima je to bilo s istočne strane. Vremenski okvir bitke ograničen je na kraj mjeseca travnja ili početak svibnja 1097. Ne znaju se strateški i taktički okviri, odnosno detalji bitke, to jest, je li sudar dviju vojski bio frontalni (prsa o prsa), ili je jedna vojska drugoj postavila zasjedu, i slično. Najraniji izvori poslije bitke izvještavaju o tome da su ugarske snage pobijedile, a hrvatski kralj poginuo u okršaju. Kolomanovoj vojsci otvorio se put prema jugu, te je ona iskoristila priliku i zagospodarila primorskim gradovima i zaobaljem koje je prije toga kontrolirao kralj Petar.

To da je vrijeme same bitke smješteno na kraj travnja ili početak svibnja, potvrđuje slijed drugih događaja koji su se tada odvijali, a neizravno su povezani s bitkom. Jedan od njih je dogovoreno vjenčanje kralja Kolomana s južnoitalskom normanskom kraljevnom Felicijom, tradicionalno zvanom Buzila, kćeri kneza Rogera (Rogerija) I. Sicilskog, koji je bio papin vazal. U svojoj „Povijesti Hrvatske I.“ Rudolf Horvat o tome piše: Buzila se mjeseca svibnja g. 1097. dovezla iz Sicilije u hrvatski Biograd na Moru (kod Zadra), odakle će se odvesti u Ugarsku do svoga supruga Kolomana. U Biogradu je Buzilu dočekao ugarski velikaš Vinkurije, župan iz erdeljskog Biograda, sa 5000 oboružanih vojnika. Ovo nam najbolje dokazuje, da u svibnju g. 1097. nije više u Hrvatskoj vladao kralj Petar. Ne da se naime ni pomisliti, da bi on svomu takmacu dozvolio, da kroz čitavu hrvatsku državu od Drave do Jadranskoga mora vodi toliku vojsku, kakvu je vodio Vinkurije; za počasnu i sigurnosnu stražu kraljice Buzile dovoljna bi bila mala četa.

Prema tradiciji, Petar Snačić pokopan je odmah nakon bitke na mjestu svoje pogibije. Danas na tom mjestu postoji prigodna spomen-ploča. O bitci na Gvozdu govori niz toponima porazmještenih na širem području današnje Petrove gore, koji potkrjepljuju tvrdnje onih koji smatraju da se bitka odvijala upravo tamo. To su toponimi: Petrova poljana, Mađarev most, Dalmatinska varoš, Kraljev grob, Grobnik, Mađari i drugi.

Posljedice[uredi VE | uredi]

Bitka na Gvozdu je, kao malo koja druga, imala nesagledive posljedice za srednjovjekovnu hrvatsku državu, čiji se utjecaji osjećaju sve do danas. Ona je bila početak višestoljetne državne zajednice s Kraljevinom Ugarskom, koja je, bilo kroz personalnu uniju u sklopu Hrvatsko-ugarskog kraljevstva, bilo u sastavu Habsburške monarhije, trajala sve do 1918. godine. Petar Snačić ostao je zapamćen u hrvatskoj povijesti kao „posljednji hrvatski kralj narodne krvi“, jer su hrvatskim zemljama poslije njega vladali kraljevi stranih dinastija, počevši od ugarskih Arpadovića, a završivši s austrijsko-njemačkom vladarskom kućom Habsburg-Lotarinški[1], odnosno srpskim Karađorđevićima.

O tome kakve su prilike vladale u Hrvatskoj i njenom okruženju nakon bitke na Gvozdu govori podatak da se Koloman nije odmah okrunio za hrvatskoga kralja, nego tek pet godina kasnije. Uzroke tomu treba tražiti u otporima protiv njegove vladavine, kako u Hrvatskoj, tako i u Ugarskoj, te drugim državama u tom dijelu Europe. Prema dostupnim izvorima, otpori su bili znatno veći na hrvatskom jugu, nego na sjeveru, gdje je u Slavoniji ugarski kralj imao razmjerno veliku potporu plemstva.

U Ugarskoj se Kolomanu u nekoliko navrata suprotstavio vlastiti brat Almo (Almoš), koji je smatrao da mu je neopravdano uskraćeno sudjelovanje u vlasti (pa čak da bi on trebao postati hrvatski kralj), ali je sukob između braće uvijek nekako bio izglađen.

Što se tiče drugih država u širem okruženju, ugarska je država često ratovala sa svojim susjedima sa svih strana, pa tako i s Bizantskim Carstvom. Postoje mišljenja da je upravo car Aleksije I. Komnen, koji nije izravno pomogao Petru Snačiću u borbi protiv Kolomana, potaknuo napad Kumana i Rusa na Ugarsku, pri čemu je u travnju 1099. godine kod grada Przemyśla u Galiciji Koloman od njih doživio poraz. To je bio jedan od uzroka koji su usporili njegovo preuzimanje vlasti u Hrvatskoj i krunidbu hrvatskom krunom, koja je istom uslijedila tek 1102. u Biogradu na Moru. I to nakon sporazuma s hrvatskim plemstvom, predstavnicima dvanaest plemena, koji je u povijesti poznat pod nazivom Pacta conventa, a u kojem su, prema prof. dr. Rudolfu Horvatu, s hrvatske strane sudjelovali knezovi Pribislav Čudomerić, Pavao Gusić, Ivan Jamometić, Juran Kačić, Ugrin Kukar, Obrad Lisničić, Martin, knez Karinjana i Lapčana, Petar Mogorović, Pribislav Polečić, Jurina Svačić, Mrmonja Šubić i Mironja Tugomerić.

Vidi još[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

  1. Ferdo Šišić: Pregled povijesti hrvatskog naroda od najstarijih dana do godine 1873., izdanje Matice hrvatske, Zagreb 1916.
  2. Dr. Rudolf Horvat: Povjest Hrvatske I., Tiskara Dragutina Benka, Petrinja 1904.
  3. Ivo Goldstein: Povezanost hrvatskih zemalja u ranom srednjemu vijeku i lokacija bitke na Gvozdu, izvorni znanstveni rad, Zavod za hrvatsku povijest, svezak 27, Zagreb 1994. (ISSN 0353-295X)
  1. Franjo I. Stjepan Lotarinški, Hrvatska enciklopedija
    "Franjo I. Stjepan Lotarinški, rimsko-njemački car... Utemeljitelj je vladarske kuće Habsburg-Lothringen."

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]