Stjepan II., hrvatski kralj

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Stjepan II.
Smrt Stjepana II.jpg
Smrt kralja Stjepana II., Josip Franjo Mücke (1868.)
Kralj Hrvatske
Vladavina 1089.1091.
Prethodnik Dmitar Zvonimir
Nasljednik Petar Svačić
Dinastija Trpimirovići
Otac Gojslav II.
Povelja kojom kralj Stjepan II. potvrđuje darovnicu svog prethodnika Dmitra Zvonimira samostanu sv. Benedikta u Splitu za zemljište Pusticu u Lužanima

Stjepan II. († 1090./1091.) hrvatski kralj, vladao je od 1089. do 1091. godine. Sin je Gojslava II., mlađeg brata Petra Krešimira IV.. Unuk je Stjepana I., hrvatskog kralja. Kako mu je sin Radovan umro još za njegova života, kralja Zvonimira naslijedio je 1089. godine Stjepan II., posljednji Trpimirović.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Nakon svog neuspjeha da preuzme vlast u razdoblju nakon smrti Petra Krešimira IV., Stjepan II. bio je prisiljen živjeti u samostanu sv. Stjepana pod borovima u Splitu (na poluotoku koji se danas i zove po tom samostanu, Sustipan; današnji gradski predjel).

Godine 1066. Stjepan se spominje kao dux (knez, vojvoda, herceg) u darovnici njegova strica kralja Petra Krešimira IV. iz čega se zaključuje da je još tada bio dezignirani nasljednik svoga strica koji nije imao muških potomaka. Međutim, sredinom 60-ih godina 11. stoljeća, kraljev suvladar i nasljednik postaje moćni ban Dmitar Zvonimir, zbog čega se kraljević Stjepan oko 1070. godine odrekao svjetovnih položaja i časti te povukao u samostan.[1] Formalni razlog za život u samostanu postaje navodna bolest, tako da u svojoj darovnici iz 1078. godine Stjepan piše:

Ja Stjepan, nekad svijetli herceg Hrvata, shrvan teškom bolešću dozvah k sebi časne svećenike hrvatskoga kraljevstva da mi nađu lijeka za moje grijehe. Po njihovu savjetu pobrinuh se, te se dadoh prenijeti u samostan sv. Stjepana. Tu se odrekoh svih svojih časti i odabrah grobnicu, preporučivši se glavaru samostana da me spominje u svojim molitvama.

Nakon povlačenja Stjepana II. u samostan, za njega se više nije čulo sve do Zvonimirove smrti 1089. godine, kada ga je hrvatski narod doslovno izvukao iz samostana, te svečano okrunio za kralja.

Stjepan II. nazivao se kao i veći broj svojih prethodnika "Božjom milošću kralj Hrvata i Dalmatinaca". Oko njega se okupilo visoko svećenstvo i velika većina hrvatskih velikaša i plemića, što dokazuje da je gotovo cijela hrvatska država bila u njegovoj vlasti. Ipak, kraljevska vlast je slabila te se od Stjepanove vlasti odmetnuo neretvanski vladar Slavac koji je želio uzurpirati vlast i preuzeti hrvatsku krunu te je samostalno zavladao područjem istočno od rijeke Žrnovnice.[2] Kralj Stjepan II. vladao je manje od dvije godine tijekom kojih vanjskopolitički protivnici nisu stvarali probleme očekujući smrt staroga kralja bez djece. Plemstvo je vjerojatno i očekivalo da Stjepan za života imenuje nasljednika, što se, na štetu Hrvatske nije dogodilo.

Budući da pitanje svoga nasljednika nije riješio tijekom života, nakon njegove smrti započeo je rat za hrvatsku krunu. Zvonimirova udovica Jelena Lijepa, koja se smatrala jedinom zakonitom baštinicom hrvatskog prijestolja, pozvala je svoga brata, ugarskog kralja Ladislava I. (1077. – 1095.) da vojno zauzme hrvatsku i proglasi se kraljem. Rezultat rata je bila personalna unija Hrvatske i Ugarske. Sukobi ugarskih i hrvatskih snaga prestali su tek 1105. godine, ulaskom Kolomana u dalmatinske gradove.

Bilješke[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]


Vladarske titule
Prethodnik
Dmitar Zvonimir
hrvatski kralj
1089. – 1091.
Nasljednik
Petar Svačić