Borbe za Dubravsku visoravan

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Borbe za Dubravsku visoravan
sukob: Bošnjačko-hrvatski sukob
Bošnjačko-hrvatski sukob u Hercegovini.PNG
Bošnjačko-muslimanska agresija na Hrvate u Hercegovini
Vrijeme
Mjesto Dubravska visoravan
Ishod pobjeda hrvatskih snaga
Sukobljene strane
Flag of the Croatian Republic of Herzeg-Bosnia.svg
Hrvatska Republika Herceg-Bosna
Bosniak flag.svg
Muslimansko-bošnjački dio RBiH
Zapovjednici
HVO Armija BiH

Borbe za Dubravsku visoravan bile su borbe HVO-a i muslimansko-bošnjačke Armije Bosne i Hercegovine.

Poprište[uredi VE | uredi]

Dubravska visoravan ima veliko geopolitičko i geostrateško značenje za Stolac i Čapljinu i šire. Geostratezi drže da je Dubravska visoravan zajedno s prostorom Tropolja (Kupreško, Livanjsko i Duvanjsko polje) jedan je od ključnih točaka u nadzoru nad srednjim Jadranom. U Domovsinkom ratu JNA je uz potporu lokalnog bošnjačkog pučanstva u drugoj polovici 1991. pacificirala ovaj prostor. Hrvatske su snage u proljeće 1992. kad su deblokirale Dubrovnik, oslobile njegovu okolicu i zaleđe, stavile pod svoj nadzor Dubravsku visoravan i neretvanski pravac. Krvlju vojnika HV i HVO oslobođen je ovaj dio BiH odakle je bio teroriziran krajnji jug Hrvatske. Tadašnjem bošnjačkom vodstvu nije nikako bilo prihvatljivo da Hrvati kontroliraju to područje. Kako je pokazala kasnija kolaboracija sa Srbima, i kasnije otkriveni zajednički srpsko-bošnjački planovi, negiranje hrvatskog suvereniteta na hrvatskom moru, nazočnost Hrvata nikako im nije bila prihvatljiva. Jedan od pet bošnjačkih imperijalističkih stratega bilo je izlazak na hrvatsko more i hrvatski suverenitet nije im se uklapao u plan.[1]

Akcija[uredi VE | uredi]

Velikobošnjačka nakana vojnog prodora prema Jadranu postojala je prije rata. Raščlambe iz budućnosti prošlih događaja pokazale da je sve vodilo tome. HVO je ušao u Stolac sredinom lipnja 1992. godine. Muslimani su odbili sudjelovati u tome, nego su tražili su osnivanje muslimanske brigade ABiH „Bregava“ i na silu pokušavali od Hrvata preuzeti nadzor nad Stocem. Dio muslimana interesno je promijenio zastave. Ljeta 1992. godine u Metkoviću bila je smotra na kojoj su bili stolački HOS-ovci muslimani, odjeveni u crne odore novom poglavniku pozdravljajući ga „starim hrvatskim pozdravom“ „Za dom spremni“, „Bog i Hrvati“, Alah i Muslimani“. Tek nekoliko mjeseci isti muslimani bili su suradnici srpske vojske u vrijeme okupacije.[2]

Od početka 1993. postojali su planovi muslimanskog vodstva vojnog zauzimanja Stoca. Aktivirali su plan napada na hrvatske snage u dolini Neretve. 14. travnja 1993. pokrenuli su operacije u kojima je sudjelovalo oko 13.000 muslimanskih vojnika. Za dva tjedna brojčano nadmoćna ABiH, izdajom nepripremljenih hrvatskih saveznika, uspjela je skoro sasvim ovladati Konjicom i Jablanicom. Iz središnje Bosne, gdje su Muslimani (ABiH) bili nadmoćni, prelili su se preko Konjica i Jablanice do Mostara, a prijetnje su stizale i iz muslimanskih uporišta u Stocu i Čapljini. ABiH je podigla sve postrojbe u stanje pune borbene gotovosti te pozivala Muslimane u HVO-u neka im se pridruže. Samovoljno su 42. brdskom brigadom ABiH stigla na plato Gubavice i ušli u zonu odgovornosti čapljinske Prve brigade HVO, radi okupiranja Stoca. U ABiH su računali da će Muslimani u postrojbama HVO izdati Hrvate. Izdale su zapovijed kojima su 17. travnja 1993. naredili uvezivanje s Muslimanima u HVO-u te odredio da muslimansko ljudstvo iz HVO-a Čapljina ima zadaću zauzeti selo Tasovčiće i most u Čapljini.[3]

Namjere muslimanske stolačke brigade razvidne su iz autobiografskom romana "Zaboravljeni govor probuđenih" koji je u tom naglašeno antihrvatski, antikršćanski i šovinistički intoniranom djelu ispisao autor, nekadašnji pomoćnik zapovjednika stolačke brigade „Bregava“ za moral i vjerska pitanja Enes Ratkušić. Roman je objavio u Mostaru 2000. godine. U romanu piše: „More će se krvlju zamutiti kad ta vojska jednoga dana krene…Toliko bih želio dočekati dan kad ćemo uspostaviti savezništvo sa najvećim dušmaninom, pa krenuti na još većeg. Možda ću i dočekati.“ Vojska koju Ratkušić u romanu opisuje već ratuje pod crnom zastavom Kalifata.[3]

Muslimansko-bošnjačka napadna Operacija Neretva 93 zahuktala se i muslimansko-bošnjački osvajači namjeravali su ovladati dolinom Neretve i izbiti na Jadransko more.[1] Pri tome su računali na Muslimane u HVO-u kao infiltrirani element u hrvatskim redovima koji će se aktivirati. U vrijeme muslimanske agresije na Hrvate BiH 1993. Muslimani u Stocu opet su promijenili zastave. Pokušali su po oprobanoj metodi koja im je uspjela u Mostaru i još nekim gradovima, a pokušana neuspješno u nekoliko mjesta, izdajom Hrvata koji su ih spasili preuzeti grad. Oružjem koje su dobili od HVO-a pokušali su po planu muslimanskog nacionalnog vodstva napasti s leđa ili na spavanju svoje suborce Hrvate, zauzeti tako Stolac, ovladati dolinom Neretve i osigurati izlazak na more. [2][3] Poučeni iskustvom nakon napada Armije RBiH na HVO u srednjoj Bosni, te nakon toga i u Mostaru, osobito nakon ubijanja hrvatskih suboraca, i suočeni s muslimanskim čarkama, hrvatske vlasti na slobodnom teritoriju Stoca, Dubrava i Čapljine pošle su razoružati pripadnike dotadašnjih saveznika ARBiH 42./442. brdske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine "Bregava" (dio 4. korpusa Armije BiH, zapovjednik Arif Pašalić) i muslimansko-bošnjačke pripadnike HVO-a.[4] U HVO-u morali su reagirati na muslimanske napade i zauzimanje taktičkih položaja i objekata. Brigadi „Bregava“ dali su ultimatum za povlačenje. HVO je imao mješovit sastav gdje su neke brigade imali trećinu vojnika muslimanske nacionalnosti, koji su ušli u brigadu HVO tek nakon oslobođenja Stoca. HVO ih je uvježbao i naoružao, a u brigadi „Bregava“ bili su gotovo isključivo Muslimani. Odbili su iz "Bregave" Nakon zapovijed za povlačenje. Nakon saznanja o pripremama za napad, pripadnici HVO-a 19. travnja 1993. uhitili su zapovjedništvo brigade i razoružali oko 700 vojnika koji su ih planirali napasti. Istovremeno, sjevernije od Stoca, ABiH je na konjičkom i jablaničkom području nastavljala napade koji su se 9. svibnja proširili i na Mostar i trajali su sve do proljeća 1994. i Washingtonskog sporazuma.[3]

Hrvatska akcija zamrsila je konce muslimansko-bošnjačkim planerima te je zapovjedništvo brigade ARBiH uvijdelo da im plan ne će uspjeti. Odlučili su se spojiti s teritorijem Blagaja koji je bio pod njihovim nadzorom, da bi otvorili Stolac i Dubravsku visoravan za zauzimanje od strane ARBiH. Muslimanska kcija je počela 13. srpnja 1993. godine. Pripadnici 42. brigade “Bregava” krenuli su iz Stoca ka Gubavici. HVO je predusreo tu akciju i bošnjačke snage nisu uspjele probiti HVO-ove crte na Buni i spojiti se sa 42. brigadom na Gubavici. Potom su prešli na alternativni plan. Preostali dio 42. bbr. se uz velike gubitke jedvda probio do Blagaja. ARBiH doživjela je težak poraz. Poneseni neobjektivno laganim vojnim uspjesima u gornjem toku Neretve gdje su od saveznika prijevarom i izdajom došli do kontrole teritorija, lakomo su se upustili u akciju prodora prema jugu. Nerealna bošnjačka slika o snazi vlastitih snaga rasplinula se u donjem toku Neretve. Nisu uspjeli okupirati Stolac ni Dubrave, niti čapljinsko područje. Poražena i uništena brigada je poslije 13. srpnja 1993. premjestila zapovjedništvo u Blagaj, gdje je ostalo do kraja rata. Svojoj javnosti plasirali su izmišljene priče da bi relativizirali svoj poraz, o obrani Blagaja od HVO-a i regularne Hrvatske vojske,[4] što je neutemeljeno, jer su se hrvatske snage bavile Vojskom Republike Srpske. Sve do primirja Washingtonskim sporazumima, bošnjačko-muslimanske snage više se nisu pokušavale tako upustiti u frontalni napad na Hrvate, nego im je preostalo djelovati preko diverzanata. Zbog nedostatka materijalno-tehničkih sredstava i teška poraza od HVO-a mogli su djelovati samo preko jakih diverzantsko izviđačkih snaga, što ih je koštalo mnoštvom poginulih. Muslimansko-bošnjački diverzanti su djelovali po vojnicima HVO-a, a bilo je i akcija koje su kršile Ženevsku konvenciju jer je bilo terenskih izvješća da su stradali civili Hrvati. Područje Dubravske visorvani je više od pola godine nakon tih velikih previranja u stolačkoj općini bio duboko u HVO-vom teritoriju. Crta bojišnice bila je kod Blagaja, Domanovići, Poprati, Crnići, Jasoc,. Jedan pojas zemlje bio je ničija zemlja. Muslimanski diverzanti nastojali su ometati put Stolac-Čapljina i komunikacije HVO-a u Stocu sa Čapljinom. Sela na dubravskoj visoravni su imala sva velike muslimanske populacije, a ponegdje su bila većinska. Vojničko neznanje vodstva bošnjačkih snaga dolazilo je do izražaja. Pješaštvo su slali u vrlo pogibeljne akcije koje nisu dale rezultata. Snage hercegovačkih Srba su se protiv njih služili Pragama, češkim proizvodom, vrlo učinkovitim u brdsko-šumskim krajevima. Rasprskavajuće streljivo iz nje veliku štetu nanosi u tranšejima i rovovima na rubu šume ili u šumarcima.

Sve što se u tom razdoblju poslije događalo na području Stoca i Čapljine posljedice su zamisli onih krugova koji su iz Sarajeva pokrenuli napadnu operaciju širih razmjera na neretvanskom operativnom pravcu.[1] Zbog muslimanske zloporabe civila i regularnih snaga, HVO je 3. kolovoza 1993. godine deportirao Muslimane iz općine Stolac prema crtama Armije Bosne i Hercegovine u Blagaju. Protjerani stolački Muslimani utočište su pronašli u istočnom Mostaru, čime je stvoren još veći pritisak istočni dio grada Mostara i njegove ograničene mogućnosti. Ovaj događaj posljedica je velikobošnjačkih nakana koje su uzrok, a hrvatska reakcija bila je legitimna obrana.[1]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Hrsvijet.net Ilija Zovko: Geopolitičke igre i licitiranje opstojnošću i zrtvama stolačkih Hrvata 5. rujna 2012. (pristupljeno 5. ožujka 2018.)
  2. 2,0 2,1 Hrvatska danas Dr. sc. Ivo Lučić: Antifašizam kao ideološka toljaga u rukama bošnjačkih nacionalista. 1. studenoga 2016. (preuzeto 27. srpnja 2017.)
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 Kamenjar.com Ivo Lučić: Sukobi dvaju naroda u Hercegovini traju stoljećima, a ponovno su eskalirali u Stocu 18. listopada 2016. (pristupljeno 5. ožujka 2018.)
  4. 4,0 4,1 (boš.) Magazin Plus 17.11.1992. – Formiran Četvrti korpus Armije RBiH 17. studenoga 2017. (pristupljeno 5. ožujka 2018.)