Prijeđi na sadržaj

Bošnjačko-hrvatski sukob

Izvor: Wikipedija
Bošnjačko-hrvatski sukob
Dio rata u Bosni i Hercegovini
i jugoslavenskih ratova

U smjeru kazaljke na satu odozgo desno: ostaci Staroga mosta u Mostaru i privremeni most; francuska ophodnja IFOR-a kod Mostara; hrvatski spomenik poginulima u Vitezu; bošnjački spomenik u Starom Vitezu; pogled na Novi Travnik tijekom rata
Vrijeme 18. listopada 1992. – 18. ožujka 1994.
Lokacija Bosna i Hercegovina, osobito središnja Bosna, Mostar i dolina Neretve
Ishod zastoj
Casus belli raspad hrvatsko-bošnjačkoga savezništva, sporovi oko unutarnjeg ustroja Bosne i Hercegovine te kontrole nad teritorijem, institucijama i naoružanjem
Teritorijalne promjene višekratne promjene nadzora u središnjoj Bosni i Hercegovini i Hercegovini
  • HVO-ove i ARBiH-ove zone nadzora do washingtonskog su sporazuma ostale razdvojene u više enklava i džepova
  • nakon sporazuma uspostavljena Federacija Bosne i Hercegovine
Sukobljeni
Republika Bosna i Hercegovina Hrvatska Republika Herceg-Bosna
Potpora:
Republika Hrvatska
Vođe
Alija Izetbegović
Sefer Halilović
Rasim Delić
Enver Hadžihasanović
Arif Pašalić
Mehmed Alagić		 Mate Boban
Krešimir Zubak
Bruno Stojić
Milivoj Petković
Slobodan Praljak
Ante Roso
Valentin Ćorić
Tihomir Blaškić
Postrojbe
Armija Republike Bosne i Hercegovine
Bosanski mudžahedini		 Hrvatsko vijeće obrane
dijelovi Hrvatske vojske

Bošnjačko-hrvatski sukob bio je oružani sukob između snaga Republike Bosne i Hercegovine, ponajprije Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), i snaga Hrvatske Republike Herceg-Bosne, ponajprije Hrvatskog vijeća obrane (HVO), tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Najteže borbe vođene su od jeseni 1992. do proljeća 1994. u središnjoj Bosni, Mostaru te u dolini Neretve. Sukob je okončan Washingtonskim sporazumom u ožujku 1994., kojim je uspostavljena Federacija Bosne i Hercegovine.[1]

Tijekom sukoba počinjeni su brojni ratni zločini nad Bošnjacima i Hrvatima.

Pozadina

[uredi | uredi kôd]

U prvoj fazi rata u Bosni i Hercegovini hrvatske i bošnjačke snage u pravilu su surađivale protiv Vojske Republike Srpske (VRS), ali su se politička vodstva HDZ-a BiH i SDA razlikovala u pogledu budućeg unutarnjeg ustroja Bosne i Hercegovine. Sporovi oko nadležnosti, zapovjednog lanca, lokalne vlasti, naoružanja i teritorijalne kontrole tijekom 1992. postupno su prerasli u otvorene oružane sukobe u mješovitim sredinama središnje Bosne i Hercegovine.

Sukob se, međutim, nije jednako razvio na svim bojištima u Bosni i Hercegovini. U pojedinim područjima, osobito ondje gdje je glavni protivnik i dalje bila VRS, hrvatske i bošnjačke postrojbe nastavile su surađivati ili su barem održavale lokalnu koordinaciju obrane. U pojedinim transkriptima predmeta Prlić i drugi navodi se da su postrojbe HVO-a na nekim područjima sudjelovale u obrani protiv VRS-a, što pokazuje da bošnjačko-hrvatski sukob nije bio jednako intenzivan na svim bojištima niti u isto vrijeme.[2][3][4]

Napetosti su bile osobito izražene u mješovitim općinama srednje Bosne i Hercegovine, gdje su se hrvatske i bošnjačke političke i vojne strukture često razvijale usporedno, bez jedinstvenog zapovjednog lanca i bez dogovora o konačnom unutarnjem ustroju države. Nakon pada Jajca i dolaska velikog broja izbjeglica iz srednje Bosne, Bosanske krajine i istočne Bosne, dodatno su porasli pritisak na prostor, opskrbu i lokalnu vlast, što je u više sredina ubrzalo raspad savezništva između HVO-a i ARBiH.

Sukobljene strane

[uredi | uredi kôd]

Bošnjačke snage

[uredi | uredi kôd]

Vlada u Sarajevu sporo je uspostavljala učinkovitu vojsku. U prvoj fazi rata oslanjala se na Teritorijalnu obranu, kao i na različite paravojne i stranačke formacije, među kojima su bili Patriotska liga, Zelene beretke i Crni labudovi. Armija Republike Bosne i Hercegovine formalno je ustrojena u travnju 1992., a njezina se rana struktura oslanjala na jugoslavenski model teritorijalne obrane.[5]

U kolovozu 1992. uspostavljeno je pet korpusa ARBiH: 1. korpus u Sarajevu, 2. korpus u Tuzli, 3. korpus u Zenici, 4. korpus u Mostaru i 5. korpus u Bihaću. U drugoj polovici 1993. ustrojeni su i 6. korpus sa sjedištem u Konjicu te 7. korpus sa sjedištem u Travniku. Temeljna taktička jedinica bila je brigada, obično sastavljena od tri ili četiri pješačke bojne uz prateće postrojbe; njihove su se stvarne veličine znatno razlikovale od bojišta do bojišta.[5]

ARBiH je imala prednost u ljudstvu, ali je tijekom 1992. i 1993. imala kroničan manjak teškog naoružanja, streljiva i sanitetskog materijala. Američka obavještajna procjena iz sredine 1993. procjenjivala je ARBiH na oko 100.000 do 120.000 ljudi, uz manje od 200 topničkih oruđa i teških minobacača.[6] Shrader navodi i da je ARBiH održavala logistička središta u Zagrebu i Rijeci te da je preko Hrvatske primala dio oružja i streljiva, unatoč embargu Ujedinjenih naroda.[7]

Hrvatske snage

[uredi | uredi kôd]

Hrvatsko vijeće obrane ustrojeno je 8. travnja 1992. kao službena vojna sastavnica Herceg-Bosne, iako je organiziranje hrvatskih oružanih snaga u Bosni i Hercegovini počelo još krajem 1991. U početku je svaki regionalni prostor bio u velikoj mjeri odgovoran za vlastitu obranu, a potom su ustrojene četiri operativne zone sa sjedištima u Mostaru, Tomislavgradu, Vitezu i Orašju.[8]

Okosnicu HVO-a činile su brigade ustrojene krajem 1992. i početkom 1993. Njihova organizacija i oprema bile su razmjerno dobre u odnosu na druge lokalne formacije, ali su uglavnom dopuštale ograničena i lokalna ofenzivna djelovanja. U rano proljeće 1993. ustrojeno je i domobranstvo HVO-a, a pokretljivije gardijske brigade profesionalnijeg tipa počele su se razvijati tek početkom 1994.[9] Prema procjenama Europske promatračke misije i glavnog stožera HVO-a, snaga HVO-a početkom 1993. kretala se između oko 34.000 i 55.000 ljudi, dok je CIA sredinom iste godine procjenjivala HVO na 40.000 do 50.000 pripadnika.[10][6]

HVO je raspolagao većim brojem tenkova i topničkih oruđa od ARBiH, osobito u Hercegovini, te se u velikoj mjeri oslanjao na logističku i materijalnu potporu Hrvatske. Nakon sarajevskog primirja dio bosanskohercegovačkih Hrvata koji su služili u Hrvatskoj vojsci prešao je u HVO, a hrvatske su institucije pružale mu oružje, streljivo i druge oblike potpore.[11][12] ICTY je poslije u predmetu Kordić i Čerkez utvrdio da je Hrvatska imala opću kontrolu nad HVO-om te da je sudjelovala u njegovu planiranju, koordinaciji i organizaciji.[13]

Posebno mjesto u ranom razdoblju imao je HOS, paravojno krilo Hrvatske stranke prava, koje je u prvim mjesecima rata djelovalo zajedno s HVO-om i ARBiH protiv srpskih snaga. Nakon pogibije Blaža Kraljevića i pogoršanja odnosa s vodstvom Herceg-Bosne, veći dio postrojbi HOS-a u Hercegovini uklopljen je u HVO, dok je dio bošnjačkih pripadnika prešao u ARBiH.[14]

Strani borci

[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Strani borci u ratu u Bosni i Hercegovini

Strani muslimanski dragovoljci počeli su pristizati u Bosnu i Hercegovinu u drugoj polovici 1992. i postupno su formirali skupine koje su poslije postale poznate pod imenom El Mudžahid. ICTY je u predmetu Hadžihasanović i Kubura prvi put detaljnije obradio prisutnost stranih muslimanskih boraca u srednjoj Bosni; u toj je građi navedeno i da je odred El Mudžahid formalno uklopljen u sastav ARBiH u kolovozu 1993.[15][16]

Na hrvatskoj strani također je djelovao manji broj stranih dragovoljaca, osobito u okviru 103. (međunarodne) brigade te u pojedinim postrojbama HOS-a i HVO-a u Hercegovini. U sekundarnoj literaturi i dokumentacijskim pregledima spominju se dragovoljci iz više europskih i drugih zapadnih zemalja, ali njihov je ukupni broj bio znatno manji od broja stranih boraca na bošnjačkoj strani.[17][18]

Tijek sukoba

[uredi | uredi kôd]

Prvi ozbiljniji oružani incidenti između HVO-a i ARBiH zabilježeni su u drugoj polovici 1992. u Novom Travniku i Prozoru. Početkom 1993. rat je ušao u otvorenu fazu u Uskoplju, a zatim se tijekom proljeća i ljeta proširio na Lašvansku dolinu, Mostar, dolinu Neretve, Bugojno, Travnik, Kakanj i druga mješovita područja srednje Bosne i Hercegovine. U jesen 1993. bojišta su se dodatno pomaknula prema Varešu i sjevernim rubovima središnje Bosne, dok je početkom 1994. rat ušao u fazu vojnog zastoja i političkih pregovora koji su završili primirjem i Washingtonskim sporazumom.[19][20][21]

Za razliku od središnje Bosne i Mostara, neka bojišta ostala su izvan otvorenog hrvatsko-bošnjačkog rata. U bihaćkom džepu, na području Brčkog, Usore, Tuzle i Orašja, a dijelom i u Sarajevu, lokalne postrojbe HVO-a i ARBiH nastavile su se u većoj mjeri usmjeravati protiv VRS-a nego jedna protiv druge. Zbog toga se bošnjačko-hrvatski sukob u literaturi opisuje kao regionalno neujednačen, s različitim intenzitetom i tijekom na pojedinim područjima Bosne i Hercegovine.[2][3][4]

Prvi incidenti i tihi rat

[uredi | uredi kôd]

U mnogim mješovitim općinama središnje Bosne sukob se tijekom 1992. nije razvio kao otvoreni rat punoga intenziteta, nego kao niz lokalnih incidenata, blokada, sukoba oko vojarni, raspodjele oružja i nadzora nad općinskim institucijama. U tim je sredinama dotadašnje savezništvo HVO-a i ARBiH postupno slabjelo jer su obje strane istodobno nastojale sačuvati suradnju protiv VRS-a i osigurati vlastitu lokalnu vlast, logistiku i zapovjedni lanac.[22]

Prvi sporovi izbili su već u proljeće i ljeto 1992. oko zaplijenjenog naoružanja JNA, vojarni i skladišta. Na području Busovače prijepori su se vezali uz vojarnu Kaonik, u Novom Travniku uz tvornice i skladišta, a u Vitezu, Kiseljaku i Varešu uz raspodjelu oružja, streljiva i kontrolu nad ključnim objektima. Obje su strane istodobno pokušavale osigurati veću političku i vojnu vlast u mješovitim općinama srednje Bosne, pa su se lokalni sporovi oko skladišta, policije i prometnica brzo pretvarali u sigurnosne incidente.[23][24]

Takav se obrazac osobito vidio u Novom Travniku, Travniku, Busovači, Kiseljaku i drugim srednjobosanskim općinama, gdje se svako pitanje kontrole nad skladištima, tvornicama, prometnicama i policijskim strukturama lako pretvaralo u sigurnosni spor. Pokušaji stvaranja zajedničkih hrvatsko-bošnjačkih postrojbi često nisu uspijevali, a zapovjedni lanci i političke lojalnosti postupno su se razdvajali. U takvim okolnostima sukob je još neko vrijeme imao oblik “tihog rata”, ali je do jeseni 1992. postalo jasno da na više mjesta postoje paralelni vojni i civilni sustavi vlasti.[24][25]

Dodatnu napetost izazivali su i sukobi unutar hrvatskoga tabora. HOS, koji je u različitim krajevima Bosne i Hercegovine surađivao i s HVO-om i s ARBiH, postupno se našao između dviju suprotstavljenih političkih i vojnih koncepcija. U Hercegovini su se odnosi između HOS-a i vodstva Herceg-Bosne osobito zaoštrili, a pogibija Blaža Kraljevića u kolovozu 1992. ubrzala je raspad HOS-a kao zasebne vojne sile; dio njegovih pripadnika prešao je u HVO, a dio u ARBiH.[14]

Na pogoršanje hrvatsko-bošnjačkih odnosa utjecao je i razvoj rata protiv VRS-a. Tijekom operacije Koridor 92 i pada Bosanske Posavine hrvatske i bošnjačke strane međusobno su se optuživale za nedostatnu suradnju i slabu koordinaciju, a VRS-ovi uspjesi na sjeveru Bosne potaknuli su i novo raseljavanje stanovništva prema središnjoj Bosni. Time su općine poput Bugojna i Travnika bile dodatno opterećene izbjegličkim valom i promjenama lokalne demografske ravnoteže, što je u drugoj polovici 1992. još više pojačalo sukobe oko prostora, opskrbe i političke kontrole.[26][27]

Prva eskalacija 1992.

[uredi | uredi kôd]

Sukobi u Novom Travniku i Prozoru u listopadu 1992. pokazali su koliko je savez između HVO-a i ARBiH postao krhak. Iako se rat još nije vodio punim intenzitetom na svim bojištima, sporovi oko vojarni, raspodjele oružja, zapovjedne nadležnosti i kontrole nad prometnicama već su tada prerasli u otvorene oružane sukobe. CIA u knjizi Balkan Battlegrounds te je sukobe opisala kao uvod u širi rat hrvatskih i bošnjačkih snaga koji će u punom opsegu izbiti tijekom 1993.[22]

Do te jeseni napetosti su se osjećale i izvan središnje Bosne. U pojedinim sarajevskim predgrađima, gdje su hrvatske i bošnjačke postrojbe još djelovale protiv VRS-a, rasli su sporovi oko nadzora nad kvartovima, naoružanim skupinama i neusklađenim akcijama prema srpskim položajima. Istodobno su na političkoj razini slabili pokušaji vojne koordinacije između Zagreba i Sarajeva, a u građi ICTY-a zabilježeni su i kontakti predstavnika Herceg-Bosne s vodstvom VRS-a u listopadu 1992., uključujući razgovore o razgraničenju i odnosu prema bojištima. Ti kontakti sami po sebi ne dokazuju opći savez, ali pokazuju da je do kraja 1992. međusobno nepovjerenje između hrvatske i bošnjačke strane već bilo duboko ukorijenjeno.[23][28]

U toj je fazi svaka strana nastojala osigurati vlastite enklave i lokalne komunikacije, ali nijedna još nije raspolagala snagom za trajnije operativne zahvate na širem području. Premda su tijekom 1992. formalno postojali sporazumi o suradnji protiv VRS-a, na terenu su u mnogim općinama ostali dvojni vojni i politički sustavi, odvojena logistika i suprotstavljene predodžbe o budućem ustroju Bosne i Hercegovine. Zbog toga su se sporovi oko vojarni, zaplijenjenog oružja, prometnica i lokalne vlasti lako pretvarali u ograničene oružane incidente, pa se jesen 1992. u literaturi često opisuje kao prijelaz iz krhkog savezništva u otvoreni sukob.[22][25]

Uskoplje i prijelaz u otvoreni rat

[uredi | uredi kôd]

Borbe u Uskoplju u siječnju 1993. smatraju se jednom od prijelomnih eskalacija sukoba. Grad je imao veliku prometnu važnost jer je povezivao središnju Bosnu s ramskim i hercegovačkim područjem, pa su obje strane nastojale osigurati kontrolu nad njim i okolnim visovima. CIA ističe da je upravo sukob u Uskoplju označio prelazak iz niza lokalnih incidenata u rat šireg opsega u središnjoj Bosni.[19]

Iako su primirja povremeno dogovarana uz međunarodno posredovanje, ona su kratko trajala. Borbe u i oko Uskoplja nastavile su se i poslije siječnja, a niti jedna strana nije uspjela postići trajan operativni proboj koji bi trajno riješio pitanje nadzora nad gradom i južnim komunikacijama prema području Prozor-Rame i Hercegovini. Nakon pada Bugojna u srpnju 1993. ARBiH je početkom kolovoza zauzela veći dio grada, dok je HVO zadržao jugozapadni dio i prilaze prema Prozor-Rami. HVO je zatim u kolovozu i rujnu pokušao vratiti izgubljene položaje napadima pojačanima oklopom i topništvom, ali bez većeg teritorijalnog preokreta. Time je bojišnica u Uskoplju ostala dugotrajan zastoj koji je vezao snage obiju strana i ostao važan za održavanje veza između središnje Bosne i Hercegovine.[29][30]

Lašvanska i Lepenička dolina

[uredi | uredi kôd]
Crte bojišnice u Lašvanskoj dolini tijekom 1993.
Podrobniji članak o temi: Bošnjačko-hrvatski sukob: Dolina Lašve

Lašvanska dolina bila je jedno od ključnih bojišta zbog etničke izmiješanosti stanovništva i važnosti cestovnih veza između hrvatskih enklava u središnjoj Bosni. U travnju 1993. HVO je pokrenuo veliku ofenzivu s ciljem potiskivanja ARBiH s prostora koji je smatrao ključnim za povezivanje Viteza, Busovače, Kiseljaka i Nove Bile. Borbe su zahvatile niz gradova i sela, a pokolj u Ahmićima postao je najpoznatiji zločin toga vala operacija.[20][31]

Prostor Travnika i Novog Travnika imao je posebno značenje jer je spajao Vitez, Busovaču, zeničku pozadinu i pravce prema sjeveru i zapadu srednje Bosne. Novi Travnik je uz to imao važnost zbog industrijskih pogona, vojarni i skladišta, pa su se već tijekom 1992. ondje sporovi oko oružja, mjesne vlasti i pristupa prometnicama pretvarali u otvorene sukobe. Kada je tijekom 1993. Travnik prešao pod nadzor ARBiH, ta promjena nije značila samo gubitak jednoga grada nego i pomicanje operativne ravnoteže na cijelome srednjobosanskom bojištu.[22][32][33]

ICTY je u predmetu Kordić i Čerkez zaključio da je napad HVO-a na Ahmiće i druga mjesta u Lašvanskoj dolini bio dobro organiziran i dio kampanje progona bošnjačkog stanovništva na tom području.[31] Iako je HVO u travnju ostvario određene lokalne dobitke, rat se time nije prelomio u njegovu korist.

Na širem zeničkom području HVO je do proljeća 1993. postupno gubio uporišta i mogućnost samostalnog djelovanja. Borbe u travnju, otmica zapovjednika zeničkog HVO-a Živka Totića i slom većine hrvatskih položaja u gradu i prigradskim naseljima omogućili su ARBiH da učvrsti nadzor nad Zenicom, dok je dio hrvatskog stanovništva izbjegao prema Vitezu, Busovači i Kiseljaku. Time je dodatno oslabljen hrvatski položaj na sjevernom rubu srednjobosanskog bojišta i otežano održavanje veze između raspršenih enklava.[34][33][35]

U lipnju 1993. ARBiH je prešla u protuofenzivu i osvojila Travnik i Kakanj, a potom i Bugojno, čime je bitno promijenjen odnos snaga u središnjoj Bosni. Ti su uspjesi omogućili bošnjačkoj strani da poveže pojedina bojišta, oslabi HVO-ove enklave i preuzme inicijativu na važnim prometnim pravcima, dok su hrvatske enklave u Lašvanskoj i dolini Lepenice ostale pod stalnim pritiskom i ovisne o uskim komunikacijama.[32]

Napredovanje ARBiH prema Kaknju imalo je sličan operativni učinak. Nakon pada sela jugoistočno od grada i ulaska ARBiH u Kakanj sredinom lipnja 1993., HVO je glavninu svojih preostalih snaga usmjerio na zaštitu pravca povlačenja prema Varešu. Time je hrvatska obrana dodatno skraćena, a prostor između Travnika, Busovače i Viteza postao je izloženiji pritisku iz pravca Zenice i Kaknja. Pad Kaknja dodatno je oslabio položaj HVO-a u središnjoj Bosni i pojačao pritisak na preostale hrvatske enklave.[36][37][38]

Slično značenje imala je i Fojnica, koja je ležala između Busovače, Kiseljaka i Kreševa te je povezivala Lašvansku i Lepeničku dolinu. U ljeto 1993. slom hrvatskih položaja u gradu i okolici dodatno je oslabio HVO-ovu sposobnost održavanja veza između tih prostora, a nakon promjene nadzora uslijedila su pritvaranja, premještanja stanovništva i daljnje raslojavanje lokalne vlasti..[32][39][40]

Pad Bugojna bio je važan operativni udarac za HVO jer je dodatno oslabio njegov položaj između srednje Bosne i Hercegovine. ARBiH je napala grad 18. srpnja, a nakon pada vojarni i urbanih uporišta preuzela je nadzor nad gradom do kraja mjeseca. Time su hrvatski položaji u središnjoj Bosni postali još ovisniji o uskim i ranjivim komunikacijama prema Vitezu, Busovači i Kiseljaku.[41][42]

Kako su bojišta u srednjoj Bosni napredovala prema ljetu 1993., obrana Busovače, Viteza i Nove Bile sve se više svodila na očuvanje uskog sklopa cesta i raskrižja. Gubitak Travnika, Kaknja i Bugojna nije značio trenutačan slom hrvatske enklave u Lašvanskoj dolini, ali je pojačao njezinu ovisnost o prometnici Busovača – Vitez i vezama prema Kiseljaku i Lepeničkoj dolini. Zbog toga su pojedine kote, sela i kratki odsječci ceste dobili razmjerno veliko operativno i humanitarno značenje, osobito za opskrbu Nove Bile i tamošnje bolnice.[43][44][39][40]

U Lepeničkoj dolini obrana Kiseljaka i Kreševa imala je slično značenje kao obrana Viteza i Busovače u Lašvanskoj dolini. Iako borbe u tom prostoru nisu uvijek imale isti intenzitet kao u Ahmićima, Travniku ili Bugojnu, promjene nadzora nad lokalnim cestama, raskrižjima i prilazima prema Fojnici izravno su utjecale na sigurnost civilnog stanovništva i na sposobnost HVO-a da zadrži povezanu obrambenu cjelinu u središnjoj Bosni.[32][39][40]

Mostar

[uredi | uredi kôd]

Mostar je od svibnja 1993. postao glavno urbano bojište sukoba. Grad je imao i simboličnu i operativnu važnost jer je nadzor nad njim utjecao na komunikacije prema Jablanici, Konjicu, Čapljini i dolini Neretve. Nakon izbijanja otvorenih borbi HVO je učvrstio položaje u zapadnom Mostaru, dok je ARBiH zadržala istočni dio grada. Grad je potom podijeljen crtom bojišta uz Bulevar i druge središnje gradske ulice.[45]

Borbe u Mostaru označile su prijelaz rata iz središnje Bosne u Hercegovinu. Prve ključne točke sukoba bile su zgrada Vranica i vojarna Tihomir Mišić. Tijekom ljeta borbe su se proširile i prema Buni, Blagaju i sjevernim prilazima gradu. ARBiH je sredinom srpnja privremeno proširila nadzor južno od Mostara, ali nije uspjela slomiti HVO-ov obrambeni pojas zapadno od Neretve.[46][47]

Istodobno su međunarodne organizacije bilježile da je prijelaz u otvoreni rat u Mostaru i središnjoj Bosni bio praćen teškim kršenjima humanitarnog prava. Human Rights Watch opisao je početak svibnja 1993. kao prijelaz u otvoreni rat u središnjoj i jugozapadnoj Bosni i Hercegovini, a Amnesty International već je u svibnju upozoravao na proizvoljna pritvaranja civila i druga teška kršenja prava na mostarskom i srednjobosanskom bojištu.[48][49]

Na mostarskom području obje su strane uspostavile pritvorske objekte za civile i ratne zarobljenike, a dugotrajna podjela grada dodatno je produbila etničko razdvajanje stanovništva. Jedan od najsnažnijih simbola razaranja bilo je rušenje Staroga mosta 9. studenoga 1993., nakon granatiranja tijekom prethodnoga dana. U predmetu Prlić i drugi ICTY je zaključio da je most tada bio vojni cilj, ali i da je njegovo uništenje imalo nerazmjeran učinak na bošnjačko civilno stanovništvo u istočnom Mostaru te snažan psihološki učinak na grad u cjelini.[50][51] Bojišnica se u gradu stabilizirala, ali je rat ostao izrazito razoran i za vojsku i za civilno stanovništvo.

Dolina Neretve i operacija Neretva '93

[uredi | uredi kôd]
Crte bojišnice između HVO-a, ARBiH i VRS-a na hercegovačkom bojištu krajem 1993.
Podrobniji članak o temi: Operacija Neretva '93

Izvan Mostara sukob se postupno proširio na Konjic, Jablanicu, Prozor-Ramu i šire područje doline Neretve. Ta su bojišta bila važna zbog cestovnih pravaca između središnje Bosne i Hercegovine te zbog pokušaja obiju strana da povežu svoje odvojene zone nadzora.

CIA posebno ističe da je ARBiH u rujnu 1993. pokrenula operaciju Neretva '93, široku ofenzivu usmjerenu protiv HVO-ovih položaja od središnje Bosne prema hercegovačkom bojištu. Ta je operacija donijela određene teritorijalne dobitke i dodatno destabilizirala bojište u dolini Neretve, ali nije slomila HVO niti omogućila odlučujući proboj prema zapadnoj Hercegovini i hrvatskim komunikacijama prema moru.[52]

Na području Konjica, Jablanice i doline Neretvice sukob se razvijao drukčije nego u Mostaru ili Lašvanskoj dolini. Umjesto jedne stabilne gradske bojišnice ondje su se borbe vodile kroz niz lokalnih napada, protunapada i smjena nadzora nad selima, komunikacijama i prijevojima. Zbog takva terena i razmještenosti naselja, to je bojište bilo posebno osjetljivo na prekide opskrbe, prisilna premještanja stanovništva i nagle promjene lokalne ravnoteže snaga.[52][47]

Širenje sukoba na konjičko-jablaničko područje dodatno je fragmentiralo rat. Dok je u Mostaru prevladavala duga i statična urbana podjela grada, u dolini Neretve i na prilazima Hercegovini rat je imao pokretljiviji karakter, s naglaskom na cestovne pravce, veze između enklava i nadzor nad pristupima prema Prozor-Rami i srednjoj Bosni. Upravo je zato hercegovačko bojište ostalo jedno od ključnih područja u kojem su se lokalni sukobi, etnička čišćenja i šire operativne namjere preklapali tijekom cijele druge polovice 1993.[52][47]

Posebnu važnost imale su komunikacije prema Jablanici, Konjicu i prijevojima koji su povezivali Hercegovinu sa središnjom Bosnom. Na tim se pravcima sukob nije svodio samo na kontrolu gradova nego i na nadzor nad cestama, skladištima, mostovima i pristupnim točkama, pa su i lokalni uspjesi ili porazi često imali šire posljedice za opskrbu i pokretljivost postrojbi. To je hercegovačko bojište činilo drukčijim od lašvanske bojišnice, ali jednako važnim za ukupni tijek rata.

U hercegovačkoj općini Stolac sukob je imao nešto drukčiji oblik nego u Mostaru ili na crti Jablanica – Konjic. Stolac nije postao dugotrajna gradska bojišnica između HVO-a i ARBiH, nego je tijekom 1993. ostao pod nadzorom HVO-a, dok je bošnjačko stanovništvo bilo izloženo uhićenjima, pritvaranju, prisilnim premještanjima i protjerivanju. U predmetu Prlić i drugi ICTY je Stolac ubrojio među općine obuhvaćene zločinima nad Bošnjacima, a u optužnici i presudnim sažecima spominju se i deportacije te razaranje dijela bošnjačke kulturne baštine, uključujući kompleks Begovina u kolovozu 1993.[53][54][55]

Žepče

[uredi | uredi kôd]
Crte bojišnice na području Žepča, Maglaja i Tešnja u sjevernoj Bosni tijekom 1993.

Područje Žepča bilo je jedno od rijetkih mješovitih bojišta u sjevernoj i središnjoj Bosni na kojem su hrvatske i bošnjačke strukture vlasti dugo opstajale usporedno. U samome gradu postojale su odvojene civilne i vojne zapovjedne strukture HVO-a i ARBiH, a obje su strane istodobno držale položaje i prema VRS-u. Takav raspored omogućavao je kratkotrajnu koegzistenciju, ali je ujedno značio da bi svaki veći poremećaj suradnje mogao prerasti u otvorenu borbu za grad i pristupne komunikacije.[56][57]

Otvoreni sukob izbio je 24. lipnja 1993., kada je ARBiH krenula prema gradu iz južnog smjera i zauzela niz dominantnih kota istočno, južno i zapadno od Žepča, dok su se u samome gradu vodile žestoke ulične borbe s HVO-om i lokalnim muslimanskim postrojbama. Prema CIA-i, HVO je na širem području raspolagao s oko 7000 ljudi, od čega je oko 2000 bilo neposredno vezano uz obranu Žepča, dok su lokalne postrojbe ARBiH u Žepču i Zavidovićima brojale oko 5000 do 6000 pripadnika, uz dodatne snage u Tešnju i Maglaju. U takvim okolnostima bitka je brzo prerasla lokalni spor i zahvatila širi prostor između Usore, Žepča, Zavidovića i Maglaja.[56][57]

CIA i Shrader pritom bilježe da je na sektoru Žepče – Zavidovići djelovanje VRS-a išlo u korist HVO-u. Topništvo i oklop iz maglajskog sektora dodatno su pritiskali položaje ARBiH i pridonijeli tome da se bošnjački prostor oko Tešnja i Maglaja nađe u gotovo potpunom okruženju. Do kraja lipnja HVO je, uz takvu pomoć i vlastitu obranu u gradu, stekao prednost; dio postrojbi ARBiH bio je prisiljen na predaju, a dio se povukao prema Zavidovićima. Nakon završetka borbi HVO je privremeno zatočio više tisuća bošnjačkih vojnika i civila, a Shrader navodi i zlostavljanja zarobljenika. Žepačko bojište tako je postalo jedan od najjasnijih primjera regionalno neujednačenoga rata: na prostoru Tešnja HVO i ARBiH i dalje su se borili protiv VRS-a, dok su se kod Žepča i Zavidovića istodobno borili jedni protiv drugih.[43][57]

Owen–Stoltenbergov plan

[uredi | uredi kôd]
Prijedlog podjele Bosne i Hercegovine prema Owenovu i Stoltenbergovu planu

U ljeto 1993., nakon sloma ranijih mirovnih prijedloga, međunarodni su posrednici David Owen i Thorvald Stoltenberg iznijeli novi plan kojim bi Bosna i Hercegovina bila preuređena u savez triju republika. Prema prijedlogu, srpska bi republika obuhvatila 53 posto teritorija, bošnjačka 30 posto, a hrvatska 17 posto, uz poseban status za određena područja i nastavak pregovora o granicama, prometu i provedbi mirovnog sporazuma.[58]

Plan je u hrvatskom vodstvu Herceg-Bosne i u Zagrebu shvaćen kao međunarodni okvir koji bi mogao potvrditi hrvatsku republiku u Bosni i Hercegovini, pa je 28. kolovoza 1993. u Grudama proglašena Hrvatska Republika Herceg-Bosna. U građi ICTY-a i sekundarnoj literaturi taj se čin povezuje upravo s Owen–Stoltenbergovim modelom triju republika. Bošnjačko vodstvo, međutim, plan nije prihvaćalo kao konačno rješenje, smatrajući da bi njime bila ozakonjena ratna teritorijalna osvajanja i trajna etnička podjela zemlje.[28][59]

Iako su u rujnu 1993. uslijedile nove deklaracije i pregovori o prekidu neprijateljstava, među ostalim između Tuđmana i Izetbegovića, te dodatni razgovori svih strana uz međunarodno posredovanje, ti pokušaji nisu zaustavili rat. Na terenu su se borbe u Mostaru i središnjoj Bosni nastavile, a vojna vodstva obiju strana i dalje su vjerovala da mogu poboljšati položaj prije eventualnog konačnog sporazuma. Owen–Stoltenbergov plan zato je ostao važna politička pozadina jeseni 1993., ali ne i stvarni prekid rata.[58][59]

Vareš i završnica 1993.

[uredi | uredi kôd]

U drugoj polovici 1993. težište sukoba djelomice se premjestilo prema Varešu, Žepču i drugim mješovitim područjima sjeverne i središnje Bosne. Vareš je imao posebnu važnost jer je predstavljao posljednje veće hrvatsko uporište na tom prostoru i važnu točku prema sjevernim komunikacijama. Bojište je dodatno destabilizirano nakon sloma hrvatskih položaja u Kaknju i dolaska većeg broja hrvatskih izbjeglica, pa je kriza oko Vareša prerasla lokalni okvir i postala dio šireg slabljenja HVO-ovih položaja sjeverno od Lašvanske doline. Nakon pokolja u Stupnom Dolu i daljnjeg narušavanja lokalne ravnoteže, ARBiH je početkom studenoga 1993. zauzela gotovo ispražnjeni Vareš, čime je HVO izgubio većinu svojih važnijih položaja izvan lašvanske i hercegovačke zone.[60][61]

Pad Vareša često se promatra kao jedan od završnih činova hrvatsko-bošnjačkog rata prije prijelaza u fazu političkog rješavanja sukoba. Unatoč tim uspjesima, ARBiH do kraja 1993. nije uspjela postići odlučujući proboj protiv HVO-a na svim bojištima, dok je HVO zadržao ključne enklave u središnjoj Bosni i zapadnom Mostaru. Krajem godine obje su strane ušle u fazu zamora i vojne stagnacije, pa je postajalo sve jasnije da sukob neće biti riješen čistom vojnom odlukom, nego političkim pritiskom i međunarodnim posredovanjem.[60][61]

Zimski zastoj i posljednje operacije

[uredi | uredi kôd]
Spomenik ubijenima u Križančevu Selu

Do kraja rujna 1993. bojišnice su se u velikoj mjeri stabilizirale, a borbe su se sve češće vodile oko sekundarnih kota, sela i pristupnih točaka. U Lašvanskoj dolini obje su strane do kraja godine ostale ukopane u rovove, dok su uspjesi ARBiH iz ljeta i jeseni, zajedno s izolacijom hrvatskih enklava, dodatno slabili položaj HVO-a u središnjoj Bosni. U prosincu 1993. ARBiH je pojačala pritisak prema Vitezu, uključujući napad 8. prosinca na prostor tvornice eksploziva, ali bez odlučujućeg proboja.[62][63]

Nova ofenziva ARBiH počela je 22. prosinca, kada su hrvatski položaji u Lašvanskoj dolini napadnuti iz više smjerova. Postrojbe koje su napredovale istočno od Travnika ostvarile su ograničen pomak prema Vitezu, a tijekom tih borbi ARBiH je zauzela Križančevo Selo, gdje je počinjen zločin nad hrvatskim vojnicima i civilima. Taj je događaj poslije bio predmet domaćih sudskih postupaka.[63][64]

Nakon kratkoga božićnog primirja borbe su ponovno eskalirale 9. siječnja 1994., kada je ARBiH izvela novi napad na vitešku enklavu sa sjevera i juga. U prvim danima siječnja njezine su postrojbe nakratko probile dijelove HVO-ove obrane, približile se mogućnosti presijecanja prostora Viteza na dva odvojena džepa i izbile prema Šantićima na cesti Vitez – Busovača. Posebno žestoke borbe vodile su se oko Buhinih Kuća, koje su bile ključne za nadzor nad prometnicom i održavanje cjelovitosti enklave.[62][65][63]

HVO je zatim prešao u protunapad iz prozorsko-ramskog smjera i 24. siječnja pokrenuo operaciju Tvigi '94, nastojeći rasteretiti srednjobosansko bojište i stabilizirati svoje južne komunikacije. U toj je operaciji HVO ovladao položajem Here istočno od Prozora, a u veljači je dodatnim protunapadima obnovio punu kontrolu nad dijelovima viteške enklave, uključujući Šantiće. Time je postalo jasno da nijedna strana više nije u stanju ostvariti odlučujući operativni slom protivnika.[65][63]

Primirje dogovoreno krajem veljače 1994. zaustavilo je glavne borbe, a politički sporazumi sklopljeni u Washingtonu početkom i sredinom ožujka 1994. otvorili su put stvaranju Federacije Bosne i Hercegovine i formalnom završetku sukoba između HVO-a i ARBiH. Završna zimska faza tako je potvrdila uzajamni vojni zastoj: HVO je zadržao dio ključnih enklava, ali bez mogućnosti da obnovi položaj iz 1992. i početka 1993., dok ARBiH, unatoč uspjesima u središnjoj Bosni i na pojedinim hercegovačkim bojištima, nije uspjela slomiti hrvatske položaje u Mostaru i Lašvanskoj dolini.[21][63][1]

Humanitarna situacija

[uredi | uredi kôd]

Vidi još: Tuzlanski konvoj spasa i Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu

Kako su se bojišta stabilizirala u niz odvojenih džepova, humanitarne posljedice sukoba postale su dio same vojne logike rata. Prekidi prometnica, blokade i gubitak pojedinih raskrižja otežavali su opskrbu hranom, lijekovima i gorivom, a raseljavanje stanovništva dodatno je opteretilo gradove i sela koji su ostali pod nadzorom jedne ili druge strane. U središnjoj Bosni to se osobito osjećalo u prostoru Busovače, Viteza, Nove Bile, Kiseljaka i Kreševa, gdje su kratki cestovni pravci imali istodobno obrambenu i humanitarnu važnost.[43][44][39]

U takvim okolnostima posebnu je važnost dobila bolnica u Novoj Biloj, koja je tijekom sukoba funkcionirala u improviziranim uvjetima i postala jedno od glavnih uporišta zdravstvene skrbi za hrvatsko stanovništvo središnje Bosne. U prosincu 1993. humanitarni konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu probio je dugotrajnu izolaciju područja i dopremio hranu i lijekove za bolnicu i stanovništvo Lašvanske doline, što je u kasnijoj literaturi i javnoj memoriji ostalo jedan od prepoznatljivih humanitarnih događaja povezanih s tim bojištem.[66]

Krajem 1993. međunarodne su organizacije bilježile da su konvoji za središnju Bosnu i Mostar bili izloženi blokadama, administrativnim zaprekama i oružanim napadima. UNPROFOR je poslije naveo da su nakon ubojstva danskog vozača UNHCR-a 25. listopada 1993. humanitarni konvoji u središnjoj Bosni privremeno obustavljeni, dok je visoka povjerenica UNHCR-a Sadako Ogata u studenome 1993. upozorila da je HVO ograničavao prolaz pomoći na jedan konvoj dnevno u svakom smjeru.[67][68]

Na humanitarne prilike posebno je upozoravao i posebni izvjestitelj Ujedinjenih naroda, koji je u izvješću iz rujna 1993. zabilježio da na istočnu obalu Mostara više od dva mjeseca nije stigla nikakva pomoć te da je dostava pomoći civilima bila namjerno ometana. UNHCR je poslije zabilježio i da je veliki konvoj pomoći za tuzlansko područje, poznat kao Tuzlanski konvoj spasa, nakon napada i intervencije britanskog UNPROFOR-a samo djelomično stigao do odredišta: 214 kamiona do Tuzle, a dio do Zenice te područja Kladnja i Olova. Taj slučaj pokazuje koliko su humanitarni koridori kroz prostor Travnika i Novog Travnika bili nesigurni i nakon formalnih primirja.[69][70]

Odnosi sa srpskom stranom

[uredi | uredi kôd]

Iako je bošnjačko-hrvatski sukob primarno bio rat između HVO-a i ARBiH, obje strane su lokalno i vremenski ograničeno surađivali s Vojskom Republike Srpske (VRS). Takve pojave poglavito su bili taktički aranžmani ili podudaranje kratkoročnih interesa na pojedinim sektorima, a ne kao trajan ili opći savez.[28][71]

U predmetu Prlić i drugi ICTY je utvrdio da su politički i vojni predstavnici Herceg-Bosne i Hrvatske održavali kontakte s vodstvom VRS-a, uključujući razgovore o teritorijalnom razgraničenju i podjeli Bosne i Hercegovine. Pojedini vojno-povijesni izvori navode primjere gdje je djelovanje VRS-a išlo u korist HVO-u, no takvi primjeri ne opravdavaju tvrdnju o općem HVO-VRS savezu tijekom cijelog sukoba.[28][47][72]

Tijekom sukoba ARBiH je na više bojišta istodobno ratovala i protiv HVO-a i protiv VRS-a. Kao jedini primjer taktičkog podudaranja interesa navodi se mostarsko bojište, gdje je VRS granatirala položaje HVO-a na uzvisinama iznad grada; to je djelovalo u korist ARBiH u istočnom Mostaru.[47][71][73]

Završetak i posljedice

[uredi | uredi kôd]
Potpisivanje washingtonskog sporazuma u ožujku 1994.
Izbjeglička obitelj u Travniku tijekom rata 1993.

Od kraja 1993. i početka 1994. međunarodni pritisak na obje strane postupno je rastao. Nakon više neuspjelih primirja i lokalnih sporazuma, zapovjednici HVO-a i ARBiH dogovorili su primirje u veljači 1994., a politički sporazumi potpisani u Washingtonu 1. ožujka i 18. ožujka 1994. doveli su do stvaranja Federacije Bosne i Hercegovine.[1][21]

Sukob je iza sebe ostavio desetke tisuća raseljenih osoba, duboke demografske promjene i trajno nepovjerenje između dviju zajednica u više gradova i općina. Točne ukupne brojke poginulih i prognanih razlikuju se među izvorima.

Washingtonski sporazum otvorio je put stvaranju novoga institucionalnog okvira u Federaciji Bosne i Hercegovine, unutar kojega su dotadašnji protivnici trebali uspostaviti zajedničke civilne i vojne strukture. Na terenu su, međutim, ostale promijenjene crte lokalne kontrole, poremećena prijeratna etnička ravnoteža i sporo obnavljane veze između zajednica. Povratak stanovništva bio je neujednačen, a neka su područja i nakon rata ostala obilježena ratnim razaranjima, iskustvom logora i prisilnim premještanjima.[1][21]

Rat je ostavio i snažan trag na kulturnoj baštini. U javnoj memoriji sukoba posebno mjesto imaju rušenje Staroga mosta u Mostaru i razaranje kompleksa Begovina u Stocu.[51][55]

Ratni zločini i logori

[uredi | uredi kôd]

Paralelno s borbama obje su strane uspostavljale pritvorske objekte i logore, a civili i ratni zarobljenici bili su izloženi ubojstvima, zlostavljanju, prisilnim premještanjima i razaranju naselja.

Suvremena izvješća međunarodnih organizacija opisivala su sukob u središnjoj i jugozapadnoj Bosni i Hercegovini kao praćen ozbiljnim zlouporabama obiju strana, uključujući proizvoljna pritvaranja, ubojstva civila i zarobljenika, zlostavljanje zatočenika i prisilna premještanja stanovništva.[48][49]

Zločini nad Bošnjacima

[uredi | uredi kôd]
Oštećena džamija u Ahmićima nakon travanjskih borbi 1993.

Među najpoznatijim zločinima nad bošnjačkim civilima bili su pokolji u Ahmićima i Stupnom Dolu kao dio etničkog čišćenja u Lašvanskoj dolini. ICTY je u predmetu Kordić i Čerkez utvrdio da je napad na Ahmiće bio planiran i usmjeren protiv civilnog stanovništva, a u predmetu Ivica Rajić da je u Stupnom Dolu ubijeno najmanje 37 Bošnjaka i da je selo gotovo potpuno uništeno.[31][74]

Osim pojedinačnih pokolja, važan dio zločina nad Bošnjacima činila su nezakonita zatočenja u pritvorskim objektima pod nadzorom HVO-a, osobito na hercegovačkom području. U predmetu Prlić i drugi ICTY je objekte poput Heliodroma, Dretelja, Gabele i Vojna uključio u širi sustav pritvaranja, zlostavljanja, prisilnog rada, premještanja i deportacija bošnjačkih civila i zarobljenika.[75][71]

Amnesty International je u rujnu 1993. dodatno upozoravao da se tisuće bošnjačkih civila nalaze u logorima i pritvorskim objektima u Hercegovini, među ostalim u Dretelju, Gabeli, Stocu, Ljubuškom i Rodoču, te da su uvjeti u Dretelju bili osobito teški.[76]

Na hercegovačkom području među težim zločinima nad Bošnjacima navode se i zločini u stolačkoj općini, uključujući Orašlje u srpnju 1993., te pritvaranja, prisilna premještanja i deportacije stanovništva iz Stoca i okolnih sela. ICTY je Stolac obuhvatio među općinama u kojima su zabilježeni napadi na bošnjačko stanovništvo, prisilni premještaji i pritvaranja, dok je razaranje kulturne baštine obrađeno zasebno u literaturi i sudskoj građi.[53][54]

Zločini nad Hrvatima

[uredi | uredi kôd]

Među najpoznatijim zločinima nad Hrvatima bili su zločini u Trusini, Grabovici, Uzdolu, Doljanima i na području Bugojna. Sud Bosne i Hercegovine u više je predmeta procesuirao zločine u Trusini, a u predmetima Mensur Memić i dr. i Nihad Bojadžić navodi se unaprijed planiran napad u kojem je ubijeno 15 civila i 7 zarobljenih pripadnika HVO-a.[77][78]

Hrvati su također bili zatočivani u pritvorskim objektima i improviziranim logorima na područjima pod nadzorom ARBiH, osobito u Bugojnu, Konjicu i Jablanici. U presudama Suda Bosne i Hercegovine i ICTY-a ti se slučajevi povezuju s nezakonitim zatvaranjem, zlostavljanjem, prisilnim radom i ubojstvima civila i zarobljenika, pri čemu je bugojanski slučaj bio među najsustavnije procesuiranima pred domaćim sudovima. U toj skupini predmeta posebno se ističu i zatočenja u objektima poput stadiona i drugih improviziranih zatočeničkih mjesta, koja su u sudskim postupcima obrađena kao dio šireg obrasca nezakonitog postupanja prema hrvatskim civilima i pripadnicima HVO-a.[79][77][78][73]

Amnesty International je iste godine bilježio i proizvoljna pritvaranja hrvatskih i srpskih civila te zarobljenih boraca na područjima pod nadzorom ARBiH, uključujući mostarsko područje, što potvrđuje da su nezakonita zatočenja bila obilježje sukoba na obje strane.[80]

Sudski epilog

[uredi | uredi kôd]

ICTY je u predmetu Prlić i drugi, za razdoblja i područja obuhvaćena optužnicom, utvrdio da je politički i vojni vrh Herceg-Bosne sudjelovao u politici uspostave hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini te da je postojao udruženi zločinački pothvat usmjeren protiv dijela bošnjačkog stanovništva na tim područjima. Presudom je također zaključeno da je sukob između HVO-a i ARBiH imao međunarodni karakter zbog izravnog sudjelovanja Hrvatske vojske i opće kontrole Republike Hrvatske nad HVO-om.[75][71][81]

Za zločine nad Bošnjacima u središnjoj Bosni i Hercegovini i u Hercegovini ICTY je osudio niz dužnosnika i zapovjednika HVO-a i Herceg-Bosne. Zlatko Aleksovski osuđen je na sedam godina zatvora zbog zlostavljanja bošnjačkih zatočenika u Kaoniku, Anto Furundžija na deset godina zbog kršenja zakona i običaja ratovanja, a u predmetu Kupreškić i drugi Drago Josipović i Vladimir Šantić osuđeni su na 12, odnosno 18 godina zatvora, dok su Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić te Dragan Papić oslobođeni.[82][83][84]

U kasnijim predmetima ICTY je dodatno procesuirao i više zapovjedne razine. Tihomir Blaškić, zapovjednik operativne zone HVO-a Srednja Bosna, u žalbenom je postupku pravomoćno osuđen na devet godina zatvora, nakon što mu je prvostupanjska kazna od 45 godina bitno smanjena. Dario Kordić osuđen je na 25 godina zatvora, a Mario Čerkez na šest godina; Ivica Rajić priznao je krivnju za svoju ulogu u pokolju u Stupnom Dolu i osuđen je na 12 godina, dok je Miroslav Bralo nakon priznanja krivnje za zločine u Lašvanskoj dolini osuđen na 20 godina zatvora. U predmetu Tuta i Štela Mladen Naletilić osuđen je na 20, a Vinko Martinović na 18 godina zatvora zbog zločina nad Bošnjacima na mostarskom području.[85][31][74][86][87]

U završnoj žalbenoj presudi od 29. studenoga 2017. ICTY je potvrdio kazne u predmetu Prlić i drugi: Jadranko Prlić osuđen je na 25 godina zatvora, Bruno Stojić, Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20 godina, Valentin Ćorić na 16, a Berislav Pušić na 10 godina zatvora. Istoga dana, nakon potvrde presude, Praljak je u sudnici popio otrov i ubrzo potom umro, što je zabilježeno u suvremenim medijskim izvješćima i ostalo jedan od najupečatljivijih završnih trenutaka rada ICTY-a.[75][88]

Za zločine nad Hrvatima i za zločine mudžahedinskih i drugih postrojbi pod zapovjedništvom ARBiH vođeni su postupci pred ICTY-em i Sudom Bosne i Hercegovine. U predmetu Hadžihasanović i Kubura ICTY je osudio Envera Hadžihasanovića na tri i pol godine zatvora, a Amira Kuburu na dvije godine, jer nisu poduzeli nužne i razumne mjere da spriječe ili kazne više zločina koje su počinile snage pod njihovim zapovjedništvom u središnjoj Bosni. U predmetu Sefer Halilović ICTY je utvrdio da su ubojstva u Grabovici i Uzdolu počinjena, ali je Sefer Halilović oslobođen jer Tužiteljstvo nije dokazalo da je imao efektivnu kontrolu nad neposrednim počiniteljima. General Mehmed Alagić bio je optužen, ali je umro 2003. prije završetka postupka.[89][90][73][91]

Pred domaćim pravosuđem također su vođeni brojni postupci za zločine počinjene tijekom sukoba. Sud Bosne i Hercegovine u predmetu Enes Handžić izrekao je presudu za zločine na području Bugojna, a zločin u Križančevu Selu bio je predmet prvostupanjske, nepravomoćne presude iz 2023. u predmetu Ibrahim Purić i dr.. Pred istim su sudom vođeni i predmeti Mensur Memić i dr. te Nihad Bojadžić za zločine nad hrvatskim civilima i zarobljenicima na konjičkom i trusinskom području.[79][64][77][78]

Pomirba

[uredi | uredi kôd]
Ivo Josipović i Mustafa Cerić na komemoraciji žrtvama u Ahmićima 2010.

Pokušaji političke i društvene pomirbe počeli su još tijekom rata. U Sarajevu je početkom 1994. nastalo Hrvatsko narodno vijeće Bosne i Hercegovine kao inicijativa dijela bosanskohercegovačkih Hrvata koji su zagovarali hrvatsko-bošnjačku suradnju i federalno uređenje države umjesto daljnje teritorijalne podjele.[92]

U poslijeratnom razdoblju među simbolički važnijim gestama isticala se službena posjeta hrvatskog predsjednika Ive Josipovića Bosni i Hercegovini u travnju 2010., kada je izrazio žaljenje zbog hrvatske uloge u stradanju ljudi i podjelama u Bosni i Hercegovini te zajedno s vjerskim predstavnicima odao počast žrtvama u Ahmićima i Križančevu Selu. Predsjednik je bio u pratnji nadbiskupa vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića i poglavara Islamske zajednice Mustafe Cerića. Taj je posjet imao snažan simbolički odjek jer je u istom danu obuhvatio i bošnjačke i hrvatske žrtve sukoba.[93][94]

Pojedine nevladine i mirovne organizacije organizirale su posjete mjestima hrvatskog stradanja u hrvatsko-bošnjačkom sukobu. Godine 2019. ratni veterani iz regije, među njima i bivši pripadnici Armije RBiH i HVO-a, položili cvijeće i odali počast ubijenim hrvatskim civilima u Grabovici.[95]

Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH u okviru programa "Škola drugačijih" sjećanja provodila je studijske posjete mjestima stradanja i ratnih zločina u Bosni i Hercegovini.[96]

Na sedamnaestu obljetnicu ubojstva franjevaca Nikice Miličevića i Leona Migića, u Fojnici skupina građana iz Visokog, potaknuta predstavnicima civilnog društva i novinarima, posjetila je fojnički samostan, izrazila sućut i ispriku te naglasila potrebu odgovornosti političkih i vjerskih dužnosnika.[97]

Vidi također

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. 1 2 3 4 Washington Agreement (PDF). United States Institute of Peace. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 15. travnja 2023. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  2. 1 2 Prlić et al. Trial Transcript, 9 October 2006. International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  3. 1 2 Prlić et al. Trial Transcript, 21 March 2017. International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  4. 1 2 Prlić et al. Trial Transcript, 24 March 2017. International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  5. 1 2 Shrader, Charles R. 2003. The Muslim-Croat Civil War in Central Bosnia: A Military History, 1992–1994. Texas A&M University Press. College Station, Texas. str. 32–36
  6. 1 2 National Intelligence Estimate 93-23/I: Combatant Forces in the Former Yugoslavia (PDF). CIA FOIA. 1. lipnja 1993. Pristupljeno 19. ožujka 2026.
  7. ↑ Shrader, Charles R. 2003. The Muslim-Croat Civil War in Central Bosnia: A Military History, 1992–1994. Texas A&M University Press. College Station, Texas. str. 60
  8. ↑ Shrader, Charles R. 2003. The Muslim-Croat Civil War in Central Bosnia: A Military History, 1992–1994. Texas A&M University Press. College Station, Texas. str. 25–27
  9. ↑ Shrader, Charles R. 2003. The Muslim-Croat Civil War in Central Bosnia: A Military History, 1992–1994. Texas A&M University Press. College Station, Texas. str. 29–31
  10. ↑ Shrader, Charles R. 2003. The Muslim-Croat Civil War in Central Bosnia: A Military History, 1992–1994. Texas A&M University Press. College Station, Texas. str. 22
  11. ↑ Shrader, Charles R. 2003. The Muslim-Croat Civil War in Central Bosnia: A Military History, 1992–1994. Texas A&M University Press. College Station, Texas. str. 62–63
  12. ↑ Ramet, Sabrina P. 2006. The Three Yugoslavias: State-Building and Legitimation, 1918–2006. Indiana University Press. Bloomington. str. 436
  13. ↑ Kordić & Čerkez (IT-95-14/2) – Appeals Chamber Judgement Summary. International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. 17. prosinca 2004. Pristupljeno 19. ožujka 2026.
  14. 1 2 Shrader, Charles R. 2003. The Muslim-Croat Civil War in Central Bosnia: A Military History, 1992–1994. Texas A&M University Press. College Station, Texas. str. 46–48
  15. ↑ Hadžihasanović & Kubura (IT-01-47) – Case Information Sheet (PDF). International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. Pristupljeno 19. ožujka 2026.
  16. ↑ Tribunal Convicts Enver Hadzihasanovic and Amir Kubura. International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. 15. ožujka 2006. Pristupljeno 19. ožujka 2026.
  17. ↑ Srebrenica – a 'safe' area. Netherlands Institute for War Documentation. 10. travnja 2002. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. siječnja 2018. Pristupljeno 19. ožujka 2026.
  18. ↑ Ex-Yougoslavie: les phalanges. Reflexes. 3. siječnja 2007. Pristupljeno 19. ožujka 2026.
  19. 1 2 Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis. 2002. Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. I. Central Intelligence Agency. Washington, D.C.. str. 277
  20. 1 2 Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis. 2002. Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. I. Central Intelligence Agency. Washington, D.C.. str. 281–282
  21. 1 2 3 4 Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis. 2002. Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. I. Central Intelligence Agency. Washington, D.C.. str. 331–333
  22. 1 2 3 4 Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis. 2002. Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. I. Central Intelligence Agency. Washington, D.C.. str. 245–247
  23. 1 2 Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis. 2002. Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. I. Central Intelligence Agency. Washington, D.C.. str. 158–159
  24. 1 2 Shrader, Charles R. 2003. The Muslim-Croat Civil War in Central Bosnia: A Military History, 1992–1994. Texas A&M University Press. College Station, Texas. str. 66
  25. 1 2 Ramet, Sabrina P. 2006. The Three Yugoslavias: State-Building and Legitimation, 1918–2006. Indiana University Press. Bloomington. str. 436
  26. ↑ Tanner, Marcus. 2001. Croatia: A Nation Forged in War. Yale University Press. New Haven. str. 287
  27. ↑ Christia, Fotini. 2012. Alliance Formation in Civil Wars. Cambridge University Press. Cambridge. str. 183
  28. 1 2 3 4 Prlić et al. Trial Judgement, vol. 4 (PDF). International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  29. ↑ Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis. 2002. Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. I. Central Intelligence Agency. Washington, D.C.. str. 199
  30. ↑ Shrader, Charles R. 2003. The Muslim-Croat Civil War in Central Bosnia: A Military History, 1992–1994. Texas A&M University Press. College Station, Texas. str. 140, 151–152
  31. 1 2 3 4 Appeals Chamber Judgement in the Case the Prosecutor v. Dario Kordić and Mario Čerkez. International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. 17. prosinca 2004. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  32. 1 2 3 4 Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis. 2002. Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. I. Central Intelligence Agency. Washington, D.C.. str. 195–196, 296
  33. 1 2 Shrader, Charles R. 2003. The Muslim-Croat Civil War in Central Bosnia: A Military History, 1992–1994. Texas A&M University Press. College Station, Texas. str. 115. ISBN 978-1-58544-261-4
  34. ↑ Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis. 2002. Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. I. Central Intelligence Agency. Washington, D.C.. str. 192
  35. ↑ Tanner, Marcus. 2001. Croatia: A Nation Forged in War. Yale University Press. New Haven. str. 289. ISBN 978-0-300-09125-0
  36. ↑ Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis. 2002. Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. I. Central Intelligence Agency. Washington, D.C.. str. 196
  37. ↑ Shrader, Charles R. 2003. The Muslim-Croat Civil War in Central Bosnia: A Military History, 1992–1994. Texas A&M University Press. College Station, Texas. str. 132–133. ISBN 978-1-58544-261-4
  38. ↑ Tanner, Marcus. 2001. Croatia: A Nation Forged in War. Yale University Press. New Haven. str. 290. ISBN 978-0-300-09125-0
  39. 1 2 3 4 Shrader, Charles R. 2003. The Muslim-Croat Civil War in Central Bosnia: A Military History, 1992–1994. Texas A&M University Press. College Station, Texas. str. 143–145. ISBN 978-1-58544-261-4
  40. 1 2 3 Christia, Fotini. 2012. Alliance Formation in Civil Wars. Cambridge University Press. Cambridge. str. 161–162. ISBN 978-1-13985-175-6
  41. ↑ Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis. 2002. Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. II. Central Intelligence Agency. Washington, D.C.. str. 429–430
  42. ↑ Shrader, Charles R. 2003. The Muslim-Croat Civil War in Central Bosnia: A Military History, 1992–1994. Texas A&M University Press. College Station, Texas. str. 63, 137
  43. 1 2 3 Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis. 2002. Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. I. Central Intelligence Agency. Washington, D.C.. str. 197
  44. 1 2 Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis. 2002. Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. II. Central Intelligence Agency. Washington, D.C.. str. 425
  45. ↑ Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis. 2002. Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. I. Central Intelligence Agency. Washington, D.C.. str. 286–287
  46. ↑ Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis. 2002. Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. I. Central Intelligence Agency. Washington, D.C.. str. 194–195
  47. 1 2 3 4 5 Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis. 2002. Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. I. Central Intelligence Agency. Washington, D.C.. str. 200
  48. 1 2 Abuses by Bosnian Croat and Muslim Forces in Central and Southwestern Bosnia-Hercegovina. Human Rights Watch. 1. rujna 1993. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  49. 1 2 Bosnia-Herzegovina: deliberate and arbitrary detention of civilians / deliberate and arbitrary killings / fear of torture and ill-treatment: Civilian population in Mostar and in villages in central Bosnia-Herzegovina. Amnesty International. 13. svibnja 1993. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  50. ↑ Summary of Judgement for Prlić et al (PDF). International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  51. 1 2 Walasek, Helen. 2015. Bosnia and the Destruction of Cultural Heritage. Ashgate. Farnham. str. 275–281. ISBN 978-1-4094-3704-8
  52. 1 2 3 Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis. 2002. Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. I. Central Intelligence Agency. Washington, D.C.. str. 303–304
  53. 1 2 Six Senior Herceg-Bosna Officials Convicted. International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. 29. svibnja 2013. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  54. 1 2 Predmet Prlić i drugi (IT-04-74) – Izmijenjena optužnica. International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  55. 1 2 Walasek, Helen. 2015. Bosnia and the Destruction of Cultural Heritage. Ashgate. Farnham. str. 333–338. ISBN 978-1-4094-3704-8
  56. 1 2 Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis. 2002. Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. I. Central Intelligence Agency. Washington, D.C.. str. 196–197
  57. 1 2 3 Shrader, Charles R. 2003. The Muslim-Croat Civil War in Central Bosnia: A Military History, 1992–1994. Texas A&M University Press. College Station, Texas. str. 143–146
  58. 1 2 The Owen-Stoltenberg Plan. UN Peacemaker. 16. rujna 1993. Pristupljeno 19. ožujka 2026.
  59. 1 2 Tanner, Marcus. 2001. Croatia: A Nation Forged in War. Yale University Press. New Haven. str. 292
  60. 1 2 Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis. 2002. Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. I. Central Intelligence Agency. Washington, D.C.. str. 306–310
  61. 1 2 Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis. 2002. Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. II. Central Intelligence Agency. Washington, D.C.. str. 437–440
  62. 1 2 Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis. 2002. Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. I. Central Intelligence Agency. Washington, D.C.. str. 207
  63. 1 2 3 4 5 Shrader, Charles R. 2003. The Muslim-Croat Civil War in Central Bosnia: A Military History, 1992–1994. Texas A&M University Press. College Station, Texas. str. 153–154
  64. 1 2 Predmet Ibrahim Purić i dr. – presuda (PDF). Sud Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  65. 1 2 Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis. 2002. Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. II. Central Intelligence Agency. Washington, D.C.. str. 449–450
  66. ↑ Monograph on wartime hospital in church in Nova Bila launched. Hina. 27. rujna 2025. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  67. ↑ UNPROFOR. United Nations Peacekeeping. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. ožujka 2026. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  68. ↑ Statement by Mrs. Sadako Ogata, United Nations High Commissioner for Refugees, to the Meeting on former Yugoslavia with the European Union, the Co-Chairmen and the parties, Geneva, 29 November 1993. UNHCR. 29. studenoga 1993. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  69. ↑ Situation of human rights in the territory of the former Yugoslavia: Report on the situation of human rights in Bosnia and Herzegovina submitted by Mr. Tadeusz Mazowiecki, Special Rapporteur of the Commission on Human Rights, pursuant to Commission resolution 1993/7 (PDF). United Nations Commission on Human Rights. 6. rujna 1993. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  70. ↑ The State of the World's Refugees 1993 (PDF). UNHCR. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  71. 1 2 3 4 Prlić et al. Appeal Judgement (PDF). International Residual Mechanism for Criminal Tribunals. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  72. ↑ Shrader, Charles R. 2003. The Muslim-Croat Civil War in Central Bosnia: A Military History, 1992–1994. Texas A&M University Press. College Station, Texas. str. 145–146
  73. 1 2 3 Judgement in the case The Prosecutor v. Sefer Halilović. International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. 16. studenoga 2005. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  74. 1 2 Ivica Rajić Sentenced to 12 Years' Imprisonment. International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. 8. svibnja 2006. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  75. 1 2 3 The ICTY renders its final judgement in the Prlić et al. appeal case. International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. 29. studenoga 2017. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  76. ↑ Bosnia-Herzegovina: deliberate and arbitrary detention of civilians / deliberate and arbitrary killings / fear of torture and ill-treatment: Detained Muslim civilians and prisoners of war in Bosnian Croat controlled areas of Bosnia-Herzegovina. Amnesty International. 8. rujna 1993. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  77. 1 2 3 Izrečena prvostepena presuda u predmetu Mensur Memić i dr. Sud Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  78. 1 2 3 Predmet Nihad Bojadžić. Sud Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  79. 1 2 Predmet Enes Handžić. Sud Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  80. ↑ Bosnia-Herzegovina: deliberate and arbitrary detentions of civilians / fear of torture, ill-treatment and deliberate and arbitrary killings: detained Croatian and Serbian civilians and captured combatants in Bosnia-Herzegovina. Amnesty International. 9. rujna 1993. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  81. ↑ Summary of Judgement, Prlić et al (PDF). International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. Pristupljeno 19. ožujka 2026.
  82. ↑ Aleksovski case: The Appeals Chamber increases his sentence to seven years imprisonment. International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. 24. ožujka 2000. Pristupljeno 19. ožujka 2026.
  83. ↑ Appeals Chamber unanimously dismisses Furundžija and affirms convictions and sentence. International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. 21. srpnja 2000. Pristupljeno 19. ožujka 2026.
  84. ↑ Appeals Judgement rendered in the Kupreškić & others case. International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. 23. listopada 2001. Pristupljeno 19. ožujka 2026.
  85. ↑ Appeals Chamber Judgement in the case the Prosecutor v. Tihomir Blaškić. International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. 29. srpnja 2004. Pristupljeno 19. ožujka 2026.
  86. ↑ Appeals Chamber dismisses Miroslav Bralo's appeal, affirms sentence of 20 years' imprisonment. International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. 2. travnja 2007. Pristupljeno 19. ožujka 2026.
  87. ↑ Appeals Chamber confirms sentences against Mladen Naletilić and Vinko Martinović. International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. 3. svibnja 2006. Pristupljeno 19. ožujka 2026.
  88. ↑ Bosnian Croat war crimes convict dies after taking poison in U.N. court. Reuters. 29. studenoga 2017. Pristupljeno 19. ožujka 2026.
  89. ↑ Hadžihasanović & Kubura Appeals Only Partially Granted. International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. 22. travnja 2008. Pristupljeno 19. ožujka 2026.
  90. ↑ Halilović (IT-01-48). International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  91. ↑ The Prosecutor of the Tribunal Against Enver Hadžihasanović, Mehmed Alagić, Amir Kubura: Amended Indictment. United Nations / ICTY. 11. siječnja 2002. Pristupljeno 19. ožujka 2026.
  92. ↑ Hrvatsko narodno vijeće Bosne i Hercegovine – Prva nevladina hrvatska organizacija u BiH. Hrvatsko narodno vijeće Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 19. ožujka 2026.
  93. ↑ President Josipovic and Bosnian religious dignitaries pay tribute to war victims. tportal. 15. travnja 2010. Pristupljeno 19. ožujka 2026.
  94. ↑ Ivo Josipović u Ahmićima i Križančevu selu: Da se zločini ne ponove. Radio Slobodna Europa. 19. travnja 2010. Pristupljeno 19. ožujka 2026.
  95. ↑ Ratni veterani iz regiona na komemoraciji u Grabovici: Ubijanje civila se ne može opravdati. Centar za nenasilnu akciju. 9. rujna 2019. Pristupljeno 4. svibnja 2026.
  96. ↑ Škole drugačijih sjećanja. Inicijativa mladih za ljudska prava u Bosni i Hercegovini. Pristupljeno 4. svibnja 2026.
  97. ↑ 2010. – Predstavnici Visokog na godišnjici ubistva gvardijana i vikara samostana u Fojnici. Magazin Plus. Pristupljeno 19. ožujka 2026.

Literatura

[uredi | uredi kôd]
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Bošnjačko-hrvatski_sukob&oldid=7481006"