Prijeđi na sadržaj

Bitka za Žepče 24. lipnja 1993.

Izvor: Wikipedija
Bitka za Žepče
Dio bošnjačko-hrvatskoga sukoba
i rata u Bosni i Hercegovini

Crte bojišnice na području Žepča, Maglaja i Tešnja tijekom 1993.
Vrijeme 24. lipnja30. lipnja 1993.
Lokacija Žepče i okolica, Bosna i Hercegovina
Ishod pobjeda HVO-a uz potporu VRS-a
predaja 305. i 319. brigade ARBiH
HVO zadržao nadzor nad Žepčem
Teritorijalne promjene HVO učvrstio nadzor nad većim dijelom Žepča; položaji ARBiH južno od Bosne održali su se do rujna
Sukobljeni
Hrvatska Republika Herceg-Bosna
Republika Srpska
Republika Bosna i Hercegovina
Vođe
Ivo Lozančić
Slavko Lisica
Galib Dervišević
Refik Lendo
Vojne snage
oko 7000 na širem području, od toga oko 2000 u neposrednoj obrani Žepča oko 12.500
Postrojbe
Hrvatsko vijeće obrane
3. operativna grupa
110. brigada HVO-a
111. xp brigada HVO-a
Vojska Republike Srpske
Armija Republike Bosne i Hercegovine
3. korpus ARBiH
305. brigada
318. brdska brigada
319. brdska brigada
301. mehanizirana brigada
303. brdska brigada
309. brdska brigada
314. brigada
7. muslimanska motorizirana brigada
Zelene beretke
Vojska Republike Srpske tijekom bitke djelovala je u korist HVO-a topništvom, 7 tenkova i održavanjem opskrbnih pravaca.[1][2]

Bitka za Žepče bila je bitka između HVO-a i Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), uz aktivnu potporu VRS-a, za nadzor nad Žepčem i okolnim komunikacijama od 24. lipnja do 30. lipnja 1993. godine. Vodila se u sklopu bošnjačko-hrvatskoga sukoba, ali je imala i širi operativni značaj za sjevernu i središnju Bosnu jer su obje strane istodobno držale položaje prema VRS-u. U literaturi se ističe kao jedan od jasnijih primjera lokalne suradnje HVO-a i VRS-a protiv ARBiH.[2][3]

Pozadina

[uredi | uredi kôd]

Područje Žepča bilo je jedno od rijetkih mješovitih bojišta u sjevernoj i središnjoj Bosni na kojem su hrvatske i bošnjačke civilne i vojne strukture vlasti dugo opstajale usporedno. U gradu su postojali odvojeni zapovjedni lanci HVO-a i ARBiH, a obje su strane istodobno držale crtu prema VRS-u. Takav je raspored omogućavao privremenu koegzistenciju, ali je svaki ozbiljniji poremećaj odnosa lako mogao prerasti u otvorenu borbu za grad i pristupne komunikacije.[2][4]

Nakon što je ARBiH u travnju 1993. potisnula HVO iz Zenice i presjekla cestovnu vezu prema Žepču, hrvatske su snage i civilno stanovništvo na tome području ostali gotovo odsječeni od ostatka hrvatskih područja. Shrader navodi da je HVO tada, iz operativne nužde, otvorio pregovore sa srpskom stranom te da je na području Žepča 14. lipnja proglašen prekid vatre između HVO-a i VRS-a. Istodobno je zapovjedništvo 3. korpusa ARBiH pojačavalo snage na pravcu Žepče – Zavidovići, što je dodatno povećalo napetost.[5]

Tijek bitke

[uredi | uredi kôd]

Prema Shraderu, prve ozbiljne borbe počele su navečer 23. lipnja napadom iz smjera Željeznoga Polja na hrvatsko selo Dolubinu. Sljedećega jutra glavni napad ARBiH otvoren je iz dvaju smjerova, iz pravca Zenice i iz pravca Kaknja, a u operaciji su sudjelovali dijelovi više brigada 3. korpusa, ukupne jačine oko 12.500 ljudi. Napadači su brzo zauzeli dominantne kote zapadno, južno i istočno od Žepča, dok su u samome gradu izbile žestoke ulične borbe. Britanske snage UNPROFOR-a u svojim su izvješćima procjenjivale da je vjerojatnije kako je ofenzivu pokrenula ARBiH nego HVO.[6]

HVO je na širem području raspolagao s oko 7000 vojnika, ali ih je samo oko 2000 bilo neposredno vezano uz obranu Žepča. Obranu su držale prije svega 110. brigada HVO-a na području Usore i 111. xp brigada u samome gradu, u sastavu 3. operativne grupe pod zapovjedništvom Ive Lozančića. Tijekom 26. i 27. lipnja 1993. obje su strane intenzivno granatirale grad, a britanska su izvješća u jednom trenutku navodila da HVO i ARBiH drže približno po polovicu Žepča.[7]

Do kraja lipnja HVO je postupno preuzeo inicijativu i potisnuo snage ARBiH prema južnoj obali Bosne. Shrader navodi da su se oko grada 29. i 30. lipnja pojavili tenkovi VRS-a te da su časnici ARBiH i britanskog UNPROFOR-a tijekom bitke govorili o aktivnoj suradnji HVO-a i VRS-a na sektoru Žepče – Maglaj – Zavidovići. Bitka je završila 30. lipnja predajom dijela snaga 305. i 319. brigade ARBiH u gradu, nakon čega je HVO učvrstio nadzor nad Žepčem.[8][9]

Zarobljenici i posljedice

[uredi | uredi kôd]

Nakon završetka borbi HVO je, prema Shraderu, između 4000 i 5000 bošnjačkih civila i zarobljenika privremeno držao u skladišnom prostoru poduzeća Nova trgovina tijekom sedam do deset dana. Zarobljeni pripadnici ARBiH bili su zatvarani i u školskim objektima te u tzv. silosima, a autor uvjete njihova zadržavanja opisuje kao vrlo teške.[10]

ICTY je u presudi u predmetu Kordić i Čerkez također naveo da su Nova trgovina i silosi u Žepču nakon pada grada služili kao zatočenički objekti za bošnjačko stanovništvo, pri čemu je u Novoj trgovini bilo zatočeno oko 5000 ljudi, a muškarci su odvajani od žena i djece.[11]

Bitka za Žepče pokazala je koliko je bošnjačko-hrvatski sukob bio regionalno neujednačen. Dok su se na širem prostoru Tešnja i Maglaja pojedine hrvatske i bošnjačke snage i dalje primarno usmjeravale protiv VRS-a, na području Žepča došlo je do otvorenoga sukoba HVO-a i ARBiH, uz istodobno djelovanje VRS-a u korist hrvatske strane. U vojnoj literaturi upravo se zato Žepče navodi kao jedan od ključnih primjera preklapanja lokalnoga savezništva i neprijateljstva u ratu u Bosni i Hercegovini.[2][8]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Shrader 2003, str. 144–146.
  2. 1 2 3 4 Central Intelligence Agency 2002, str. 196–197.
  3. Shrader 2003, str. 141–146.
  4. Shrader 2003, str. 141–143.
  5. Shrader 2003, str. 142–143.
  6. Shrader 2003, str. 143–144.
  7. Shrader 2003, str. 143–145.
  8. 1 2 Shrader 2003, str. 145–146.
  9. Central Intelligence Agency 2002, str. 197.
  10. Shrader 2003, str. 146.
  11. Kordic and Cerkez - Judgement - Part three: V and VI. ICTY. Pristupljeno 19. ožujka 2026.

Literatura

[uredi | uredi kôd]
Bošnjačko-hrvatski sukob
Sukob po bojištima Sukobljeni Vojne snage Vođe


Hrvatska Republika Herceg-Bosna


Republika Bosna i Hercegovina


HVO ~50.000 vojnika


Armija RBiH ~80.000 vojnika

Mate Boban (Predsjednik HR Herceg-Bosne)
Bruno Stojić (Ministar obrane HR Herceg-Bosne)
Glavni stožer Hrvatskog vijeća obrane
(Zapovjednici: Milivoj Petković i Slobodan Praljak)
Valentin Ćorić (Zapovjednik vojne policije HVO-a)


Alija Izetbegović (Predsjednik Republike Bosne i Hercegovine)
Sefer Halilović (Zapovjednik Armije RBiH 1992.1993.)
Rasim Delić (Zapovjednik Armije RBiH 1993.1995.)
Arif Pašalić (Zapovjednik 4. korpusa Armije RBiH)

Ratni zločini tijekom bošnjačko-hrvatskoga sukoba