Stolac (BiH)

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Stolac
Panorama Stoca.jpg
Zastava Stoca i Stolca
Zastava
Grb Stoca i Stolca
Grb
Država Bosna i Hercegovina
Entitet Federacija Bosne i Hercegovine
Županija Hercegovačko-neretvanska
Vlast
 - Načelnik Stjepan Bošković (HDZ BiH)
Površina
 - Ukupna 237 km²
Stanovništvo (1991.)
 - Grad 18.681
Vremenska zona Srednjeeuropsko vrijeme (UTC+1)
 - Ljeto (DST) Srednjeeuropsko ljetno vrijeme (UTC+2)
Poštanski broj 88360
Pozivni broj +387 36
Službena stranica http://www.stolac.gov.ba/
Zemljovid
Položaj Stoca u BiH

Položaj Stoca u BiH

Stolac je grad i općina u Hercegovini, Bosna i Hercegovina.

Zemljopis[uredi VE | uredi]

Stolac je grad smješten u jugoistočnom dijelu Bosne i Hercegovine, na krajnjem istoku Hercegovačko-neretvanske županije. Grad nastao na obalama rijeke Bregave, okružuju planine Hrgud te Vidovo polje s okolnim mjestima koja su ispisana perom bogate kulturne prošlosti. Sam prilaz Stocu (Stolcu) sa zapadne strane je Dubravska visoravan, koja je specifična i poznata po breskvi i nadasve dubravskom vinogorju po kojem su poznata stolačka vina.

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Dodatak:Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini 1991.: Stolac

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Stolac imala je 18.681 stanovnika, raspoređenih u 36 naselja.

Stanovništvo općine Stolac
godina popisa 2013. 1991. u promijenjenim granicama 1991. 1981. 1971.
Muslimani 5.544 (38,23%) 7.386 (48,68%) 8.101 (43,36%) 7.359 (38,91%) 7.113 (36,98%)
Hrvati 8.486 (58,52%) 5.542 (36,53%) 6.188 (33,12%) 6.410 (33,89%) 7.041 (36,61%)
Srbi 279 (1,92%) 1.806 (11,90%) 3.917 (20,96%) 4.332 (22,90%) 4.900 (25,48%)
Jugoslaveni 307 (1,64%) 675 (3,56%) 63 (0,32%)
ostali i nepoznato 193 (1,33%) 437 (2,88%) 168 (0,89%) 134 (0,70%) 113 (0,58%)
ukupno 14.502 15.171 18.681 18.910 19.230

Stolac (naseljeno mjesto), nacionalni sastav[uredi VE | uredi]

Stolac
godina popisa 1991. 1981. 1971.
Muslimani 3.426 (61,95%) 3.113 (59,75%) 2.437 (63,98%)
Srbi 1.111 (20,09%) 982 (18,84%) 846 (22,21%)
Hrvati 653 (11,80%) 586 (11,24%) 421 (11,05%)
Jugoslaveni 239 (4,32%) 486 (9,32%) 43 (1,12%)
ostali i nepoznato 101 (1,82%) 43 (0,82%) 62 (1,62%)
ukupno 5.530 5.210 3.809

Po zadnjim statistikama u općini Stolac 2006. godine živjelo je 11.580 osoba:

Naseljena mjesta[uredi VE | uredi]

Prema stanju iz 1991.: Aladinići, Barane, Berkovići, Bitunja, Bjelojevići, Borojevići, Brštanik, Burmazi, Crnići-Greda, Crnići-Kula, Dabrica, Do, Hatelji, Hodovo, Hrgud, Komanje Brdo, Kozice, Kruševo,Masline, Ljubljenica, Ljuti Do, Meča, Ošanjići, Pješivac-Greda, Pješivac-Kula, Poplat, Poprati, Predolje, Prenj, Rotimlja, Stolac, Strupići, Suzina, Šćepan Križ, Trijebanj, Trusina i Žegulja.

Poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma, općina Stolac podijeljena je između Federacije BIH i Republike Srpske. Dio sa gradom Stocem pripao je Federaciji BIH, a u sastav Rep. Srpske ušla su naseljena mjesta: Berkovići, Bitunja, Brštanik, Dabrica, Hatelji, Ljubljenica, Ljuti Do, Meča, Poplat, Predolje, Strupići, Suzina, Šćepan Krst, Trusina i Žegulja, te dijelovi naseljenih mjesta: Barane, Burmazi, Do, Hodovo, Hrgud.

Od ovog područja formirana je općina Berkovići.

U općini Stolac su ostala naselja:

Aladinići, Barane (dio), Bjelojevići, Borojevići, Burmazi (dio), Crnići-Greda, Crnići-Kula, Do (dio), Hodovo (dio), Hrgud (dio), Komanje Brdo, Kozice, Kruševo, Ošanjići, Pješivac-Greda, Pješivac-Kula, Poprati, Prenj, Rotimlja, Stolac i Trijebanj.

Uprava[uredi VE | uredi]

Povijest[uredi VE | uredi]

Prapovijest i antika[uredi VE | uredi]

Stolačko područje je svojim mediteranskim šarmom, dobrom vodom, blagim nebom, pitomom krajolikom i skladom prirodnih ljepota, privlačilo ljude od prapovijesnih vremena. Iliri i grčki pomorci, rimski patriciji, istočno gotski osvajači, slavenski velikodostojnici, osmanski plemići, venecijanske vojskovođe, austrougarski namjesnici, te mnogi poklonici sunca, svježine rijeke Bregave, kulturno povijesnih valera i tajnovitih poruka iz proteklih stoljeća, ostavili su ovdje svoj trag: gradine i grobove, imena na pločama-poruke za one koji ce za njima doći.

Stolac je prostor s najduljom i najraskošnijom poviješću gradskog života u Bosni i Hercegovini, a spada u malu skupinu balkanskih prostora na kojima su sačuvana materijalna svjedočenja o urbanim oblicima života kroz razdoblje dugo preko 3.500 godina, koliko su stari posljednji poznati nalazi ilirskog grada Daorsona.

Kontinuitet prisutnosti ljudske zajednice na prostoru Stoca seže 16.000 godina u prošlost. Da je zainteresiranost za život na ovom prostoru bila još od najstarijih vremena, to nam svjedoče mjesta koja ga okružuju: pećina Badanj - paleolitsko stanište, utvrđeni ilirski grad Daorson, koji izaziva divljenje svojim kiklopskim zidinama, te poznate nekropole stećaka na Radimlji, Boljunima, Rotimlji i Vidoštaku kao i sama tvrđava Starog grada. Stolački kraj kao ljudsko stanište egzistira u kontinuitetu od 15 000 godina. Naziv Stolac dobio je relativno kasno - prvi poznati podatak je iz 15. stoljeća, te se razvoj Stoca prati kroz nekoliko naziva. Najstariji naziv koji sa sigurnošću možemo zabilježiti je Daorsoi, odnosno Daorson, ilirski megalitski grad u selu Ošanjićima povrh Stoca (IV.-III. st. pr. Kr.). Slijedi rimski muncipij Diluntum, zatim castrum Vidoskij i loco dicto Stolaz, pa Vidosich, Vidoski grad, osmansko Ilce i IIstolce, potom Vidoska i konačno Stolac. Pošto se kraj nalazi u mediteranskom podneblju uspjevale su sve vrste voća, a ponajviše grožđa.

Stolac je bio grad muzej. Grad koji je sa svojom povijesnom baštinom bio pod zaštitom UNESCO-a od 1980.godine. Tragovi ljudskih ruku datiraju još prije 15.000 godina što svjedoče crteži u Badanjskoj pećini. To su opisi detalja lova s jasnim likom konja (to je doba eneolitika). Prvi stanovnici Balkana, Iliri, ostavili su svoj trag u tvrđavi Daorsonu, a nađeni su i ostaci rimske tvrđave Diluntuma. Tu je i Radimlja sa čuvenom nekropolom stećaka. Isto tako tu je grob Židovskog rabina Mosa Danona. To mjesto je bilo i ostalo jedno od svetišta Židova. Spomenici, džamije, trgovi kao i crkve, knjižnice bili su izgrađeni za vrijeme turske vladavine. Kasnije su se na te građevine nadovezivala obilježja mediteranske kulture. 1863. godine osnovana je stolačka župa.[1]

Austro-Ugarska[uredi VE | uredi]

Iz osmanskih vremena Stolac je izašao kao jedna obična kasaba. Austrija je izdigla Stolac i preko noći od njega napravila europski grad. Napravila je Državnu bolnicu (Koštanu bolnicu), tada najpoznatiju stolačku instituciju, zbog izvrsne klime za liječenje. Bolnicu je opremila najsuvremenijom opremom i dovela najbolji liječnički kadar. Kraj 1945. dočekala je okrutan zločin. Iz nje su izveli nacionalno, vjerski ili na neki drugi način nepodobne ranjenike i bolesnike te ih pobili u samom vrtu. Zavjera šutnje počinitelja i strah svjedoka bili su preveliki. Svjedoče o dvadesetak pokopanih. Zgrada Suda također je sagrađena za Austrije. Veliki sudski podrum poslužio je za zatvor i ustašama 1941. i četnicima 1942. te partizanima 1944. godine. Premda je rat bio gotov, u njegovom podrumu na sirovi način ubijeno je nekoliko desetina civila pogrešne vjere ili nacionalnosti. Te i druge lokacije bile su mjesta brojnih likvidacija "unutrašnjih neprijatelja".[2]

Nažalost u tijeku ratnih događanja grad Stolac ostao je bez mnogih svojih značajki. Uništena je džamija Ismail Kapetana Šarića, džamija Hadži Alije Hadžisalihovića, pravoslavna crkva iz 1870. god. Jednu od najstarijih džamija u Bosni i Hercegovini, sultana Selima iz 1519., zapaljena i srušena, nadovezuju se i drugi spomenici, Silahtar Jusuf paše hamam, Ali Paše Rizvanbegovića kuća, Stara kuća (Mujina), Džulhanimina kuća, mezarje, biblioteke.

Drugi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Baš pred izbijanje Drugoga svjetskog rata posebno su utjecala dva događaja na hrvatsko muslimanske odnose. Mehmed Spaho umro je 29. lipnja 1939., 26. kolovoza 1939. uspostavljena je Banovina Hrvatska. Donekle je to zateklo muslimansku političku i društvenu elitu, duboko nezadovoljnu novom situacijom. Spahu je naslijedio Džafer Kulenović, ministar bez portfelja u Stojadinovićevoj vladi Džafer Kulenović. Rujna 1939. vratio je na političku scenu vratio autonomistički program i zahtjev za uspostavu autonomne BiH, tvrdeći "autonomna BiH predstavljala „u minijaturi malu Jugoslaviju, bila čvor Jugoslavije, privlačila sebi i Srbe i Hrvate i postala stožer Jugoslavenstva i državne misli". Jugoslavenstvo Kulenovića na isti način gledalo je na BiH kao srpski nacionalist Nikola Stojanović 1918. i komunistički dužnosnik Rodoljub Čolaković 1943., svatko iz svoje perspektive i zbog svojih razloga. Raspad Kraljevine nakon invazije zahtijevao je prilagoditi se novoj situaciji. Ustaške su vlasti proglasili muslimane „cvietom naše hrvatske narodnosti“ a Džafer Kulenović se odrekao jugoslavenstva, postao potpredsjednik Hrvatske državne vlade, i drugi muslimani došli su na visoke dužnosti u NDH. Šefkija Balić je kratko bio gradonačelnik i potom je postavljen za podžupana Velike župe Hum, koju je dužnost obnašao do studenoga 1943. godine. U Stolcu su muslimani zadržali predratne odnose nesklonosti Hrvatima. Stolački muslimani 1. rujna 1941. dočekali talijansku vojsku s 30 pečenih volova, posebno pokazavši privrženost fašističkoj Italiji. 17. rujna 1941. izvijestio je član Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH da su muslimani u istočnoj Hercegovini masovno sudjelovali u zločinima nad srpskim stanovništvom. U postrojbama četnika 1942. nalazili su se i mnogi hercegovački, odnosno stolački muslimani. Mnogi od tih četnika 1944. skidali su kokarde i stavljali petokrake, tijekom 1992. su skidali petokrake i vraćali kokarde. Opunomoćenik Glavne uprave sigurnosti Reicha, satnik SS-a Rudolf Kob, napisao je proljeća 1942. opsežno izvješće o problemu odnosa vjerskih zajednica u NDH, naglasivši posebno pitanje muslimana koji bi se moglo iskoristiti za borbu protiv dominantnog utjecaja Katoličke crkve u državi. Predložio je angažirati njemačku politiku i njemačku obavještajnu službu na poticanju suprotnosti između katoličanstva i muslimanstva te dodao da je već neke mjere poduzeo. Čini se da je u sklopu tih mjera Uzeir Hadžihasanović, utjecajni čelnik JMO, inicirao Memorandum upućen Adolfu Hitleru 1. studenog 1942. u ime Narodnog odbora. Memorandumom je molio za autonomnom „Župom Bosnom“, koja bi bila izravno pod protektoratom Reicha. I još neki utjecajni muslimani poduzimalisu inicijative za izdvajanje BiH ili njezina dijela iz sastava NDH. Listopada 1942. Omer Džabić, mostarski muftija, poveo je izaslanstvo muslimana iz Mostara u Rim. Ondje su se na poziv i uz posredovanje jeruzalemskog muftije El Huseinija sastali s Mussolinijem i ministrom Cianom. Džabić i izaslansvo zahtijevali su izdvajanje Hercegovine iz NDH i pripajanje Italiji. Treća struja među muslimanskim političarima afirmirala se u studenom 1943. godine. Komunistička struja se zalagala za formiranje BiH kao federalne jedinice u obnovljenoj Jugoslaviji. 8. kolovoza 1944. piše Oblasni komitet KPJ za Hercegovinu izvijestio je da se „muslimanske mase nalaze u previranju i početku masovnijeg prilaska našem pokretu“. Dva dana poslije SKOJ za Stolac izvješćuje da je na taj proces „previranja“ kod muslimana prije svega presudno utjecao "prekid odnosa između Turske i Njemačke", odnosno čim je Crvena armija zauzela Bugarsku i došla na turske granice, jer su se oni "ravnali prema dosadašnjem držanju Turske". Nepotpuna sačuvana dokumentacija Okružnog suda u Mostaru sadrži spise o više od 600 muslimana iz Hercegovine, sudionika ratnih zločina, od čega je njih 218 suđeno je za zločine počinjene 1941. godine nad Srbima. Spominje se još 103 muslimana kao sudionici tih zločina, ne računajući zločine nad Hrvatima uglavnom počinjenih nakon „preorijentiranja“ od kraja 1944., tijekom 1945., pa sve do 1951. godine. Mnogo je muslimana Stočana. Od 182 osobe iz Stoca (Hrvati, Srbi i muslimani) koje spisi mostarskog Okružnog suda u Mostaru spominju kao „fašiste" i počinitelje ratnih zločina (nad Srbima ili muslimanima), 94 njih su muslimani. Muslimani koji su pred sami kraj rata prešli na stranu komunističkog pokreta odrekli su se ustaštva i hrvatstva, ali svoje su zločine ostavili na dušu i povijesnu odgovornost Hrvatima.[3]

Na prostoru današnjih hercegovačkih županija Federacije BiH u Drugom svjetskom ratu stradalo je oko 24.000 Hrvata, od čega dvije trećine je ubijeno poslije rata. Dob ubijenih u prosjeku je oko 23 godine. Prikupljeni su poimenični podatci za 4515 stradalih Hrvata u istočnom dijelu Hercegovine, u općinama Stolac, Neum, Trebinje i Ravno te u planinskom dijelu konjičke općine zvanoj „Gornja Hercegovina“. Od 4515 ubijenih, 1864 Hrvata ubijeno je nakon zarobljavanja, nakon rata, na Križnom putu. Hrvatskih civila stradalo je 2138, među kojima u ratu i poraću ubijeno ili umrlo od ratnih posljedica i teških uvjeta života u izbjeglištvu 684 djece mlađe od 15 godina i 817 žena. Neke od hrvatskih civila ubili su poslije rata pripadnici Ozne/Udbe ili komunističke milicije u potrazi za škriparima.[3]

Podupiranje ustaškog pokreta muslimanima je poslije rata bilo opraštano ili su dobivali blage kazne. Poslije isteka kazna, često smanjenih, dobivali su poslije rata dobra radna mjesta i visoke dužnosti, jer su "otvorili oči tijekom rata i počeli se preorijentirati". Srbima dojučerašnjim četnicima i muslimanima u ustašama, ostavljena je mogućnost da su se preorijentirali, uvažavanje lažnih svjedočenja da su ilegalno pomagali KPJ. Mogućnost izvlačenja nije bila ostavljena Hrvatima, koji su bili nesmiljeno kažnjavani. Ustaštvo je kod Hrvata kažnjavano smrću, a odmicanje Hrvata od ustaštva i uzdavanje u Mačka komunisti su također kvalificirali kao izdaju. Od 12.000 muslimana, neki su bili pripadnici ustaške vojnice, SS divizije ili talijanske antikomunističke milicije, pa su isto u Jugoslaviji postali „antifašisti“ i visoki dužnosnici u komunističkoj vlasti u privredi, visoki oficiri Udbe, refenti za boračka pitanja. Čak su i muslimani, visoki nositelji njemačkih odlikovanja za akcije na Kozari, kratko tretirani kao "njemački špijuni", ali su postajali „borac NOB-a“ i ovlašteni tumači proteklih događaja. [3]

Druga Jugoslavija[uredi VE | uredi]

Stolac je mjesto masovnog poslijeratnog jugokomunističkog zločina, zvanog "hrvatski hercegovački Bleiburg". Preživjeli iz Bleiburške tragedije vođeni su po Križnom putu. Na tisuće Hrvata sudionika Križnoga puta dovodili su iz smjera Mostara, ali i mnoge druge nevine ljude, na sudište u Stolac. gdje su im u montiranim procesima s lažnim svjedocima presuđivali su uvijek protiv njih i zatim ih mučki ubili. Neki nisu imali niti suđenje. Komunisti su u stolačkom kraju potkraj Drugoga svjetskog rata zarobljavali brojne hrvatske civile koji nisu izbjegli, zatim bi ih dovodili u Stolac gdje su ih bez suda osudili i ubili u okolici. Dosadašnja istraživanja došla su do otkrivenih 10.000 ubijenih, u mjesecu svibnju 1945. godine. Sve do 1990. vladala je prisilna šutnja o pokolju. Jedno od najvećih stradališta je nedaleko od nekropole Radimlja.[4][5] Katolicima su poslijeratne godine ovog kraja bile užasne. Katolici su dovedeni u obespravljeni položaj kao u osmanlijskom feudalizmu, bili su kao raja koja je morala kulučiti za gospodara. Nitko nije bio šikaniran kao oni. Nije bilo katoličkog sela, koje nije bilo bez žrtava. OZNA je po ulasku u svako selo pobila po nekoliko ljudi radi zadavanja straha drugima. Odmah su napunili sve zatvore u Mostaru, mahom Hrvatima katolicima. Po noći su iz zatvora i logora odvodili kamione pune katolika koje su ubijali bez ikakve sudske presude, Izbjeglice iz stolačkog kotara, koje su izbjegle pred komunističkom vojskom, morale su se vratiti u postojbinu. Sve ime bilo porušeno, nisu ništa imali, ljetina je zbog suše bila slaba i bili su prisiljeni hraniti se korijenjem. Nešto malo hrane slala je UNRRA, ali katolici su ju dobivali tek nakon što su bili podmireni muslimani i pravoslavni. Nova Jugoslavija ciljano je sprovodila fizičko istrebljenje katolika. Jugokomunistički državni teror fizički je uništavao Hrvate. Opljačkali su sva katolička sela oko Mostara i Širokog, seljacima su oteli i posljednju kravu, ovcu, kokoš. Nisu bili ubijani ni pravoslavni popovi ni muslimanski hodže, nego samo katolički svećenici. Četnike su puštali na slobodu ili su im blago sudili, dok je jugokomunistička vlast neštedimice ubijala katolike i po sudu i bez suda. Ubijali su ih partizani i OZNA. Neiskreni komunisti rehabilitirali su četnike koji su zapovijedali pokoljima Hrvata. Spomenik hrvatskim žrtvama podignut je 2005. na Vidovom polju, na livadi izvan nekropole stećaka. [6] Istraživanju žrtava najvažniji doprinos dala je tajnim radom Katolička crkva i ustrajni pojedinci. Dokumentirano su pobijene brojene neistine i laži komunističke protuhrvatske promidžbe. Promidžba je popisala i objavila srpske i muslimanske žrtve, ali su ti popisi upotrijebljeni za optužbe protiv Hrvata, jer je jugoslavenska mašinerija laži navela samo 195 hrvatskih žrtava, kojih brojh premašuje srpske i muslimanske zajedno. Osim lokalnih, i mnogi Hrvati iz drugih krajeva stradali su na ovome mjestu. Ukupno je u ratu, Križnim putevima i poraću ubijeno oko 20 % tamošnjeg hrvatskog pučanstva, a po planu i zapovijedi vodećih struktura KPJ i nove jugoslavenske vlasti, koja je uklanjala svaku moguću oporbu ili eventualne probleme kod uspostavljanja novoga totalitarnog komunističkog ustava vlasti. Ciljali su uništiti nepodobni narod - Hrvate, a u korist podobnog "državotvornog" naroda - Srba i drugog na toj ljestvici - Muslimana. Laži i propaganda bili su jedan od razloga mržnje u dijelu Srba i Muslimana protiv Hrvata i okrutnih postupaka prema Hrvatima, posebice kod onih Srba i Muslimana u strukturama KPJ i vlasti, koji su mogli bilo kojega tamošnjeg Hrvata optužiti, maltretirati i ubiti bez posljedica. Posljedica zločinačke jugoslavenske vlasti bila je promjena demografske i etničke slike u istočnoj Hercegovini na štetu Hrvata u korist Srba i Muslimana. Tijekom socijalističke Jugoslavije broj se Hrvata u istočnoj Hercegovini stalno smanjivao.[7]

Domovinski rat[uredi VE | uredi]

Ožujka 1992. Hrvati su organizirali obranu grada. Muslimani su barikadama sprečavali obranu grada koju su organizirali Hrvati. Muslimani su razdragano dočekali srpsko-jugoslavensku JNA u travnju 1992. godine, kad je ista jurišala na Hrvatsku. Održavali su mitinge (kinodvorana Stolac) i organizirali muslimansku miliciju po uzoru na onu Ismeta Popovca 1940-ih. Tada većinom muslimanski, srpske snage u proljeće 1992. zauzele Stolac bez ispaljenog metka.[8]

Dva mjeseca poslije hrvatske su ga snage oslobodile.[8] HVO je ušao u Stolac sredinom lipnja 1992. godine. Muslimani su odbili sudjelovati u tome, nego su tražili su osnivanje muslimanske brigade ABiH „Bregava“ i na silu pokušavali od Hrvata preuzeti nadzor nad Stocem. Dio muslimana interesno je promijenio zastave. Ljeta 1992. godine u Metkoviću bila je smotra na kojoj su bili stolački HOS-ovci muslimani, odjeveni u crne odore novom poglavniku pozdravljajući ga „starim hrvatskim pozdravom“ „Za dom spremni“, „Bog i Hrvati“, Alah i Muslimani“. Tek nekoliko mjeseci isti muslimani bili su suradnici srpske vojske u vrijeme okupacije.[3]

Bošnjačko-hrvatski sukob u Hercegovini.

U vrijeme muslimanske agresije na Hrvate BiH 1993. Muslimani u Stocu opet su promijenili zastave. Pokušali su po oprobanoj metodi koja im je uspjela u Mostaru i još nekim gradovima, a pokušana neuspješno u nekoliko mjesta, izdajom Hrvata koji su ih spasili preuzeti grad. Oružjem koje su dobili od HVO-a pokušali su po planu muslimanskog nacionalnog vodstva napasti s leđa ili na spavanju svoje suborce Hrvate, zauzeti tako Stolac, ovladati dolinom Neretve i osigurati izlazak na more. [3][8]

Od početka 1993. postojali su planovi muslimanskog vodstva vojnog zauzimanja Stoca. Aktivirali su plan napada na hrvatske snage u dolini Neretve. 14. travnja 1993. pokrenuli su operacije u kojima je sudjelovalo oko 13.000 muslimanskih vojnika. Za dva tjedna brojčano nadmoćna ABiH, izdajom nepripremljenih hrvatskih saveznika, uspjela je skoro sasvim ovladati Konjicom i Jablanicom. Iz središnje Bosne, gdje su Muslimani (ABiH) bili nadmoćni, prelili su se preko Konjica i Jablanice do Mostara, a prijetnje su stizale i iz muslimanskih uporišta u Stocu i Čapljini. ABiH je podigla sve postrojbe u stanje pune borbene gotovosti te pozivala Muslimane u HVO-u neka im se pridruže. Samovoljno su 42. brdskom brigadom ABiH stigla na plato Gubavice i ušli u zonu odgovornosti čapljinske Prve brigade HVO, radi okupiranja Stoca. U ABiH su računali da će Muslimani u postrojbama HVO izdati Hrvate. Izdale su zapovijed kojima su 17. travnja 1993. naredili uvezivanje s Muslimanima u HVO-u te odredio da muslimansko ljudstvo iz HVO-a Čapljina ima zadaću zauzeti selo Tasovčiće i most u Čapljini. [8] Namjere muslimanske stolačke brigade razvidne su iz autobiografskom romana "Zaboravljeni govor probuđenih" koji je u tom naglašeno antihrvatski, antikršćanski i šovinistički intoniranom djelu ispisao autor, nekadašnji pomoćnik zapovjednika stolačke brigade „Bregava“ za moral i vjerska pitanja Enes Ratkušić. Roman je objavio u Mostaru 2000. godine. U romanu piše: „More će se krvlju zamutiti kad ta vojska jednoga dana krene…Toliko bih želio dočekati dan kad ćemo uspostaviti savezništvo sa najvećim dušmaninom, pa krenuti na još većeg. Možda ću i dočekati.“ Vojska koju Ratkušić u romanu opisuje već ratuje pod crnom zastavom Kalifata.[8]

U HVO-u morali su reagirati na muslimanske napade i zauzimanje taktičkih položaja i objekata. Brigadi „Bregava“ dali su ultimatum za povlačenje. HVO je imao mješovit sastav gdje su neke brigade imali trećinu vojnika muslimanske nacionalnosti, koji su ušli u brigadu HVO tek nakon oslobođenja Stoca. HVO ih je uvježbao i naoružao, a u brigadi „Bregava“ bili su gotovo isključivo Muslimani. Odbili su iz "Bregave" Nakon zapovijed za povlačenje. Nakon saznanja o pripremama za napad, pripadnici HVO-a 19. travnja 1993. uhitili su zapovjedništvo brigade i razoružali oko 700 vojnika koji su ih planirali napasti. Istovremeno, sjevernije od Stoca, ABiH je na konjičkom i jablaničkom području nastavljala napade koji su se 9. svibnja proširili i na Mostar i trajali su sve do proljeća 1994. i Washingtonskog sporazuma.[8]

Stoga je HVO 3. kolovoza 1993. godine deportirao Muslimane iz općine Stolac prema crtama Armije Bosne i Hercegovine u Blagaju. Protjerani stolački Muslimani utočište su pronašli u istočnom Mostaru, čime je stvoren još veći pritisak istočni dio grada Mostara i njegove ograničene mogućnosti.

Samostalna Bosna i Hercegovina[uredi VE | uredi]

Kao što su 1992. pokušali silom preuzeti vlast od Hrvata koji su oslobodili Stolac, isto su muslimansko-bošnjački pokušali i 2016. na izborima, pod krinkom "antifašističke borbe", odnosno premlaćivanjem i razbojstvom na izbornim mjestima.[3] Što u ratu Muslimani nisu uspjeli oružjem, pokušali su provociranjem incidenata, kontroliranim nasiljem, stvaranjem izvanrednog stanja, prizivanjem protektorata i uspostavom „distrikta Stolac-Neum“, sve u ime „antifašizma“ koji je ovdje nije antifašizam, nego maska brutalnog nacionalizma koji graniči s fašizmom. Muslimanski uzurpatori lažno se predstavljaju kao vječito ispravni, kao da su oduvijek bili antifašisti, kao da nisu postojali muslimani od kraja 1944., tijekom 1945., pa sve do 1951.. Do 2016. bila je zajednička vlast, koalicija, platforma koju je bila savez komunističkih sljedbenika sa sljedbenicima Mladih Muslimana i ustaškog pokreta. Dio SDA, računajući da je to politički probitačno i efikasno počeo je glasno mahati "antifašizmom" posebno u borbi protiv hrvatskog nacionalizma i hrvatskog nacionalnog identiteta u BiH. Mahali su komunističkim i jugoslavenskim zastavama, a političke zastupnike svojih susjeda i cijeli narod, time podlo i licemjerno proglasili su „fašistima“.[3] 23. listopada 2016. Bošnjaci su s jugoslavenskim i komunističkim insignijama proslavljali su komunističko „oslobađanje Stoca“, kao kad su 1992. razdragano dočekivali JNA, i koristili su se „antifašizmom“ kao ideološkom toljagom protiv svojih političkih protivnika Hrvata, jer ih na zakonit način i unutar demokratskih procedura nikako nisu bili u stanju pobijediti na izborima, pa su posegnuli za mitingaškim metodama koje su ništa drugo do li pokušaj ostvarenja obnovljenih bošnjačkih ratnih planova ovladavanja Stocem, glavne strateške točkom za prodor do Neuma, odnosno „izlaskom na more“.[3]

2013. na lokalnim izborima pobijedio je HDZ BiH. Četiri godine poslije, na izborima ponovljenim zbog incidenata, HDZ BiH ostvario je približno isti rezultat, a bošnjačka Stranka demokratske akcije okupila se u bošnjačku Inicijativu za Stolac u kojem je okupila bošnjački blok te se bitno približila vladajućoj stranci. Na većini od 19 biračkih mjesta pobijedio je HDZ BiH, a te ka nekoliko većinu je imala bošnjačka koalicija. Izbori su opet bili sličniji nacionalnom opredjeljivanju nego političkoj utrci. Glavni razlog bile su napetosti podignute bošnjačkim nasiljem na izborima 2. listopada[9] (bošnjački kandidat fizički nasrnuo na predsjednika Općinske izborne komisije, premlatio člana te Komisije, sa skupinom naoružanih razbojnika demolirao izborno mjesto i ukrao kutije s glasačkim listićima)[3]. Zbog toga su izbori potvrdili stanje popisa pučanstva gdje je 60 posto Hrvata i 40 posto Bošnjaka. Izbori su potvrdili neslogu hrvatskih političkih opcija i posve ujedinjenu bošnjačku muslimansku opciju gdje i SDA i SDP BiH i SBB su se ujedinile oko Inicijative za Stolac. Muslimanske su se stranke ujedinile oko zajedničkog kandidata za načelnika, a na hrvatskoj strani našao se neki Komšić koji je išao u izbore krenuo u znak otpora i neriješenog statusa, a kojeg su bošnjačke stranke poslije zloporabile te pokušale ponoviti slučaj “Komšić 2” u nametanju hrvatskih predstavnika. Komšićeva malo poznata Socijaldemokratska fronta dobila je svega 4 glasa za općinsko vijeće, a on kao kandidat za načelnika skoro 3000 glasova. Izborni prag još su prošli Hrvatska koalicija za Stolac - HSP BiH i HDZ 1990. s 305 glasova ili 4,16% potpore te neovisni kandidat Vidoje Maslać s 281 glasom. Time općinsko vijeće ima 11 hrvatskih vijećnika i šest bošnjačkih. 59,55% glasova dobio je Stjepan Bošković, HDZ BiH.[9]

Gospodarstvo[uredi VE | uredi]

Poznate osobe[uredi VE | uredi]

Spomenici i znamenitosti[uredi VE | uredi]

Kultura[uredi VE | uredi]

Šport[uredi VE | uredi]

Izvor[uredi VE | uredi]

  • Hasan Zolić, odg. ur., Nacionalni sastav stanovništva : rezultati za Republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991., Statistički bilten 234., Državni zavod za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo, prosinca 1993. (URL)
  1. Župa sv. Ilije Stolac: STOLAC: KOMEMORATIVNA MISA ZA MARKA MILANOVIĆA 2016. , 30. travnja 2016.
  2. MaxPortal Gordan Raguž: Stolac za početnike: “Ovdje smo ih sve pobili… baaanda… sve pobili… metak u potiljak “ (pristupljeno 26. prosinca 2016.)
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 3,7 3,8 Hrvatska danas Dr. sc. Ivo Lučić: Antifašizam kao ideološka toljaga u rukama bošnjačkih nacionalista. 1. studenoga 2016. (preuzeto 27. srpnja 2017.)
  4. Hrsvijet.net M.M. Hercegovački Bleiburg kod Stoca: Spomen na 10.000 žrtava pobijenih poslije bleiburške tragedije 13. svibnja 2014. (pristupljeno 19. srpnja 2017.)
  5. Stolac.co Zupa-stolac.com Foto: Održana komemoracija na Radimlji 21. lipnja 2017. (pristupljeno 19. srpnja 2017.)
  6. HKV Ljubomir Škrinjar: Uz 67. obljetnicu ubojstva hercegovačkih franjevaca - Humac, Široki Brijeg, Vrgorac, Radimlje – da se ne zaboravi, 09. veljače 2012. (pristupljeno 19. srpnja 2017.)
  7. Fondacija Ruđer Bošković Donja Hercegovina Istina o žrtvi na Radimlji. Dr. Zdravko Dizdar "Svoje žrtve komunizma ne smijemo zaboraviti". Izvor: Stolačko kulturno proljeće, Godišnjak za povijest i kulturu, godište V, godina 2007., stranica 15 do 18. (pristupljeno 19. srpnja 2017.)
  8. 8,0 8,1 8,2 8,3 8,4 8,5 Kamenjar.com Ivo Lučić: Sukobi dvaju naroda u Hercegovini traju stoljećima, a ponovno su eskalirali u Stocu 18. listopada 2016. (preuzeto 27. srpnja 2016.)
  9. 9,0 9,1 Večernji list BiH Z. Krešić, F. Matić: Izbori u Stocu kao popis pučanstva, uz Boškovića, Hrvatima većina i u Vijeću , 21. veljače 2017. (pristupljeno 24. veljače 2017.)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Stolac (BiH).