Friedrich Schiller

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Friedrich Schiller

Johann Christoph Friedrich von Schiller (Marbach, 10. studenog 1759. - Weimar, 9. svibnja 1805.) bio je njemački književnik. Već nekoliko godina prije smrti slovio je pored Goethea za najznačajnijeg predstavnika Weimarske klasike.

Životopis[uredi VE | uredi]

Rano je osjetio sva obilježja vojničkog poziva jer mu je otac bio vojnim vrbovnikom. Živi potom s obitelji, koja mu usađuje duboka religiozna shvaćenja, ponajprije u sjedištu wurtemberškoga vojvode Karla Eugena, gdje upoznaje sve značajke dvorsko-vojničkog apsolutizma.

Godine 1773. prisiljava ga vojvoda, kao oficirskog sina, na upis u Vojnu školu u Stuttgartu gdje je proveo osam godina kao vojni pitomac, primoran da umjesto prava i teologije, što je želio, studira vojno liječništvo. U akademiji je mladi Schiller ipak čitao mnoge dramatičare, filozofe i teologe te je uz medicinu učio i druge znanosti.

U to vrijeme čita jednu novelu patetičnog i zanesenog pisca Christiana Schubarta, koja ga potiče svojom motivikom na temu »Razbojnika«. Drama nastaje u grozničavoj vatri mladenačkog stvaranja i izlazi u svom prvom izdanju 1781. s lažnom oznakom mjesta izdanja Frankfurt i Leipzig, premda se smatra da je tiskana u Stuttgartu.

Drama je uspješna umjetnička transpozicija Schillerova svjetonazora po kome je svijet poprište neprestane borbe suprotnosti, dobra i zla, strasti i dužnosti, visokih ideala i društvenih ograničenosti.

Unatoč slavi i velikom uspjehu, Schilleru, tada vojnom liječniku u Stuttgartu, wurtenberški vojvoda zabranjuje daljnji književni rad pa Schiller bježi preko granice u Mannheim, gdje nastavlja s dramskim radom.

Iduća Schillerova djela - povijesne drame »Fiescova zavjera u Genovi« (1783.) i »Don Carlos« (1787.) te drama sa suvremenom tematikom »Spletka i ljubav« (1784.), otkrivaju ga kao oštrog protivnika feudalnog apsolutizma i društvene pokvarenosti te kao promicatelja romantičkih koncepcija o snažnoj i nesputanoj ličnosti koja stremi slobodi. U tom razdoblju, Schiller osniva i časopis »Rajnska Talija«.

Oko 1790. Schiller se nakon burne mladosti smiruje dobivši mjesto izvanrednog profesora povijesti na sveučilištu u Jeni. Njegovo zanimanje usmjereno je prema filozofskoj estetici i književnoj teoriji o čemu piše niz studija, eseja, kritika i rasprava, među kojima se ističu: »O patetici«, »O tragičnoj umjetnosti«, »O naivnom i sentimentalnom pjesništvu« te spis »Povijest tridesetogodišnjeg rata«.

Iz razdoblja 1790-tih godina najznačajniji je događaj za daljni Schillerov rad i djelovanje njegovo poznanstvo s Goetheom, koje se s vremenom pretvorilo u prisno prijateljstvo.

Potkraj života seli, na Goetheov poziv, u Weimar, gdje nastavlja svoj dramski rad. Iz vajmarskog razdoblja potječu njegove umjetnički najzrelije drame, sve isključivo povijesne tematike : trilogija »Wallenstein«, »Maria Stuart«, »Djevica Orleanska«, »Mesinska nevjesta« i »Wilhelm Tell«.

Preveo je Euripidovu »Ifigeniju u Auli«, Shakespeareov »Macbeth« te Jean Racineovu »Fedru« na njemački jezik. Napisao je i »Odu radosti« koju je uglazbio Beethoven, kao četvrti stavak svoje IX. simfonije.

Već duže vrijeme bolestan, Schiller je umro u Weimaru 9. svibnja 1805. ostavivši niz započetih dramskih radova. U jednom razgovoru Goethe je izvanredno precizno determinirao bit Schillerova stvaralaštva rekavši:

"Kroz sva Schillerova djela struji ideja slobode, a ta je ideja postepeno, kako je Schiller dozrijevao, dobivala uvijek novo obličje. U mladosti je to bila fizička sloboda koja mu je pomogla u stvaranju i prešla potom u njegovo djelo. Kasnije, ona se preobrazila u idealni pojam slobode."

Njegovu Pjesmu o zvonu na hrvatski je preveo hrvatski preporoditelj s Istre Antun Kalac.[1]

Djela[uredi VE | uredi]

Drame:

Proza:

  • O patetici
  • O tragičnoj umjetnosti
  • O naivnom i sentimentalnom pjesništvu
  • Povijest tridesetogodišnjeg rata

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Grad Pula Nova Istra, časopis za književnost, kulturološke i društvene teme. Prilozi o zavičaju. Crkva sv. Nikole u Pazinu (I) - Pazinska prepozitura i prepoziti. Piše Josip Šiklić, Pazin.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Wikicitata
Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Friedrich Schiller