Silvije Strahimir Kranjčević

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Silvije Strahimir Kranjčević
Silvije Strahimir Kranjcevic.jpg
Rođenje 17. veljače 1865.
Senj, Hrvatska
Smrt 29. listopada 1908.
Sarajevo, BiH
Književni period realizam

Silvije Strahimir Kranjčević (Senj, 17. veljače 1865. - Sarajevo, 29. listopada 1908.), najznačajniji hrvatski pjesnik realizma i značajan pravaš.

Životopis[uredi VE | uredi]

Rođen u Senju, pod Nehajem, gdje zbog svoje buntovne naravi završivši gimnaziju nije maturirao. Elitni zavod Germanico-Hungaricum u Rimu, gdje je imao postati svećenikom, napušta vrlo brzo jer ne osjeća u sebi svećenički poziv. Ali je taj kratki boravak u "Vječnom gradu" ostavio trajni, neizbrisivi trag u njegovoj osjećajnosti i njegovu pjesništvu. U Zagrebu završava jednogodišnji učiteljski tečaj iz slovničko-povijesne grupe, i s diplomom učitelja "na gradjanskih skolah" odlazi službovati u Bosnu i Hercegovinu, jer u Khuenovoj Hrvatskoj za nj nije bilo kruha. Mostar, Livno, Bijeljina, Sarajevo: to su njegove životne postaje, gradovi u kojima nije samo ostvarivao svoju egzistenciju nego i pjesnički sazrijevao.

U Sarajevu je punih osam godina (1895.-1903.) uređivao književni časopis Nadu, koji je izdavala Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine. Nominalni urednik bio je vladin savjetnik Kosta Hormann, čovjek širokih obzorja, dobročinitelj Matošev, ali je stvarni urednik časopisa, Hormannovim povjerenjem, bio Kranjčević. Uživao je zaista zavidnu slobodu i zahvaljujući njoj Nada je okupljala najuglednije hrvatske književnike i postala najvažniji književni časopis hrvatske moderne. U njoj je objavio veći broj svojih književnih prikaza i ocjena, a neki od njih vidno nadilaze trenutne potrebe, zbog kojih su bili napisani.

Stvaralaštvo[uredi VE | uredi]

Prvu pjesmu objavio je u Hrvatskoj vili (Zavjet, 1883.), mjesec-dva prije odlaska u Rim. U uredništvu, koje tada već vodi Eugen Kumičić, borbeni stihovi mladoga, posve nepoznatog pjesnika dočekani su oduševljeno i proročanski: "Taj će vam biti najbolji hrvatski pjesnik!" Iz Rima šalje još dvije pjesme sušačkoj Slobodi (Pozdrav i Senju-gradu, 1884.), a vrativši se iz Rima objavljuje u Viencu značajnu pjesmu Noć na Foru i u Senju, odmah zatim, prvu zbirku Bugarkinje (1884.). Tako je za samo godinu dana obilježio prostor svoga pjesništva i najavio svoj pjesnički put: punih dvadeset i pet godina, od Zavjeta 1883. do Hristove slike u Savremeniku 1908., teći će crtom koju definiraju tri uporišne točke: Domovina - Čovjek - Bog. Dosljedno na toj crti, Kranjčević se nije mijenjao nego rastao i sazrijevao.

Bugarkinje su bile dočekane s naglašenim priznanjima. Milivoj Šrepel napisao je o njima prvu kritiku u Viencu, s puno izričitih pohvala, predvidjevši da na putu koji pjesnika čeka "umjesto lovora raste gorki pelin, pa se zato i u njegovu stvaralaštvu često javlja britki sarkazam i hladna ironija"[1]. Sve su ove oznake (sarkazam, ironija, gorki pelin) bile izvanredno točne; ali, da su Bugarkinje predstavile Kranjčevića kao autentičnog "barjaktara slobode", kako je poslije malo bombastično rekao Krleža[2]; da su one bile kompletan program i pjesnički i politički, u kome je posvetna pjesma Šenoi jasno izražen pjesnički credo dok su pjesme Hrvatskoj, Narodu i Radniku tri stožera pjesnikova nacionalnog i političkog uvjerenja, pravaškog i svehrvatskog; da je u takvu pjesničkom konceptu poete vatesa korijen Kranjčevićeve patetike i smisao njegove malo podignute retoričnosti, ali i snaga uzgona koja ga je digla do univerzalnosti i kozmičke svijesti; i da je u tome sav profetizam i gorčina ove poezije, pa i njen makabrizam, a da je upravo to, po riječima Ive Frangeša, razlikovalo pjesništvo mladoga Kranjčevića od rodoljubno-deklarativne i ljubavno-romantične poezije Harambašićeve, sve se to raspoznalo puno kasnije.

Kranjčević sa suprugom Gabrijelom Kašaj

Do iduće njegove zbirke (Izabrane pjesme, 1898.) proći će više od deset godina, od nje do sljedeće (Trzaji, 1902.) jos četiri, a onda još šest do posljednje (Pjesme, 1908.). Sve one potvrđuju, da su godine provedene u Bijeljini (1888.-1892.) i drugi put u Livnu (1892.-1893.) bile njegovo najplodnije razdoblje pune pjesničke zrelosti. Tada nastaju znamenite pjesme Ditiramb, Angelus, Iza spuštenijeh trepavica (1892.), Mojsije[3], Lucida intervalla (1893.), a zatim i Mramorna Venus (1894.), Anđeo bola, Heronejski lav (1895.), Misao svijeta, Zadnji Adam (1896.), Resurrectio, Moj dom (1897.), Sveljudski hram (1901.) i druge. Ako je osamdesetih godina hrvatskom književnošću dominirala proza, devedesetih godina prvenstvo pripada Kranjčevićevu pjesništvu, koje u posljednjem desetljeću XIX. stoljeća dostiže svoj zenit. Bilo je kritičara koji su vidjeli taj zenit u misaonosti Kranjčevićeve poezije i njezinu zaletu u kozmički beskraj, pa su ga neki i nazivali - sasvim pogrešno, uostalom filozofskim pjesnikom. A on to nije bio. Svaka filozofičnost predpostavlja neki sustav, a u Kranjčevićevoj poeziji nema ni jedinstvenog misaonog sustava ni razvijena programa: ni političkog ni nacionalnog ni filozofskog. Ni pjesničkog! Njegove misli, gledane kao filozofija, nisu ni osobito nove ni naročito duboke. A ipak nas osvajaju, jer su izražene pjesnički, jer su pretočene u pjesmu, jer su poezija.

Kao pjesnika zanimale su ga sve brige i tegobe njegova naroda, a izražavao ih je uz pomoć biblijskih i antičkih parabola, simbola iz povijesti kršćanstva i židovskog naroda; njihovom je alegoričnošću odijevao temeljna ljudska pitanja o svemiru, o životu, o neskladu ideala i zbilje, o svrsi čovjeka i prirode, o vjeri, o Crkvi, o Bogu, o smrti, o ljubavi i suzi, o grijehu i o sreći, o pravdi, o slobodi - o pitanjima koja bi inače bila više nego obična; o tragikomediji svijeta, za koji ni on, kao ni njegova velika pjesnička simpatija Heine, nije uvijek pravo znao, je li bolnica ili umobolnica. Svemirske vizije koje otkriva njegova poezija izrasle su iz mračne stvarnosti khuenovske Hrvatske. Sve patnje što su ih trpjeli njegova pogažena domovina i njegov poniženi narod doživljavao je starčevićanskim očajavanjem i proživljavao svojim pjesničkim senzibilitetom tako intenzivno, da je njihov domet prelazio granice zemaljske stvarnosti. Kozmička dimenzija njegova pjesništva, o kojoj se toliko govorilo i nagađalo, suvislo i nesuvislo, nije zapravo ništa drugo nego bolni odjek i projekcija hrvatske nesreće. Ona proizlazi iz nesklada svijeta - i u neskladu svijeta završava.

Prevodio je s njemačkog i engleskog, a njegova djela prevedena su na bugarski, češki, esperanto, francuski, mađarski, makedonski, njemački, poljski, ruski, slovački, slovenski i talijanski jezik.[4]

Djela[uredi VE | uredi]

Pjesništvo[uredi VE | uredi]

Kranjčevićev pjesnički opus sastoji se od 421 objavljene pjesme. Glavnina je objavljena u četiri zbirke pjesama, dok su neke objavljene posmrtno u izborima pjesama.[5]

Zbirke pjesama[uredi VE | uredi]

  • Bugarkinje (Senj, 1885.)
  • Izabrane pjesme (Zagreb, 1898.)
  • Trzaji (Donja Tuzla, 1902.)
  • Pjesme, (Zagreb, 1908.)

Proza[uredi VE | uredi]

Prozni radovi tiskani su posthumno u zbirci Pjesnička proza (1912). Kranjčevićeva proza nije toliko značajna kao pjesništvo, a u opusu se ističu kratke priče Prvi honorar, Žena, Tko će osloboditi narod...?, Priča iz pradavnih dana, te osobito oratorij Prvi grijeh kojeg je napisao 1893.[6]. Oratorij je 1907. uglazbio Ivan Zajc.

Kritika[uredi VE | uredi]

Sabrana djela (1958 – 1967) kanonsko su kritičko izdanje Kranjčevićeva opusa.[7]

U Muzeju književnosti i kazališne umjetnosti Bosne i Hercegovine u Sarajevu nalazi se njegova spomen-soba s većim dijelom njegove književne ostavštine.[8]

Spomenik Kranjčeviću pred Filozofskim fakultetom u Zagrebu, rad Tomislava Ostoje

Izvori[uredi VE | uredi]

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. Šrepel
  2. Hrvatski biografski leksikon
  3. Kranjčević je bio strastveni pravaš - borio se za samostalnost hrvatske države, pa je tako u njegovoj epskoj pjesmi Mojsije lik Mojsija simbol Ante Starčevića (začetnika pravaša), a nezahvalni Židovi koji se klanjaju zlatnom teletu simbol su Hrvata koji se priklanjaju Mađarskoj ili Austriji.
  4. Hrvatski biografski leksikon
  5. Hrvatski biografski leksikon
  6. Hrvatska enciklopedija
  7. Hrvatski biografski leksikon
  8. Mušović

Literatura[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Wikizvor
Wikizvor ima izvorna djela autora: Silvije Strahimir Kranjčević
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Silvije Strahimir Kranjčević