Filicudi

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Filicudi
Aeolian Islands map hr.svg
Podatci
Smještaj Tirensko more
Otočna skupina Liparski otoci
Koordinate 38°34′12″N 14°34′12″E / 38.57000°N 14.57000°E / 38.57000; 14.57000
Država Italija
Najviši vrh Monte Fossa Felci (774 m)
Površina 9.5 km2
Broj stanovnika 235
Alicudi Filicudi.jpg
Otoci Alicudi i Filicudi
Filicudi viđen s Alicudija.

Filicudi je jedan od 8 talijanskih otoka u Tirenskom moru koji čine Liparske otoke, niz vulkanskih otoka sjeverno od Sicilije. Otok je administrativna podjedinica općine Lipari.

Zemljopis[uredi | uredi kôd]

Otok pokriva površinu od 9.5 km2. na otoku su 2 manja naselja: Pecorini Mare i Valdichiesa. Tlo na otoku je pogodno za uzgoj vina, maslinovog ulja, pšenice i povrća. Oko 3/4 otoka (oko 7 km2) je 1997. proglašeno rezervatom prirode.

Najviši vrh na otoku je Monte Fossa Felci (774 m), a drugi veći vrhovi su Monte Montagnola (349 m)i Monte Terrione (278 m). Na lokalitetu Capo Graziano se nalaze ostaci vile iz brončanog doba, iz 2. tisućljeća pr. Kr. Uz obalu je vulkanska stijena u obliku stupa, La Canna, koja se izdiže 74 metra iznad mora.

Povijest[uredi | uredi kôd]

Pogled na otoke Alicudi i Filicudi

Suvremeno ime otoka, "Filicudi", nastalo je iskrivljenjem antičkog grčkog imena otoka - Phoenicusa (Fenički otok). Otok je, kao i ostali Liparski otoci, naseljen još u neolitiku, oko 3000 godina pr. Kr. Arheološki pronalasci pokazuju da je otok tijekom brončanog doba dobio nove stanovnike. Prije dolaska Starih Grka, otok je stoljećima bio napušten. Osim grčkih, na otoku se mogu naći i ostaci iz vremena vladavine Rima i Bizanta.

Popis stanovništva iz 1971. donosi podatak o 270 stanovnika. Otprilike jedna trećina njih je 25. svibnja iste godine napustilo otok kad je talijanska policija odlučila na Filicudiju smjestiti 18 poznatih vođa talijanske mafije koji su čekali suđenje pod optužbama za organizirani kriminal.[1] Do 31. svibnja i ostali stanovnici su napustili otok u znak protesta, a na otoku su ostali samo optuženi kriminalci i policija koja ih je čuvala.[2]

Od 1970-ih, otok je postao popularno odredište za fotografe i umjetnike kao što su Sergio Libiszewsky, Ettore Sottsass, pisac Roland Zoss, i urednik Giulio Einaudi. Njihovi radovi su popularizirali otok i učinili ga popularnom turističkom destinacijom.

Poznate osobe[uredi | uredi kôd]

Poveznice[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Many Quit Island as Reputed Mafiosi Begin Exile (Published 1971). The New York Times (engleski). 29. svibnja 1971. 0362-4331. Pristupljeno 17. prosinca 2020.
  2. LAST OF ISLANDERS LEAVING IN PROTEST (Published 1971). The New York Times (engleski). 1. lipnja 1971. 0362-4331. Pristupljeno 17. prosinca 2020.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]