Prijeđi na sadržaj

Finale FIFA Svjetskog klupskog prvenstva

Izvor: Wikipedija
Estádio do Maracanã u Rio de Janeiru, domaćin prvog finala Svjetskog klupskog prvenstva (2000.)

Finale FIFA Svjetskog klupskog prvenstva završna je utakmica Svjetskog klupskog prvenstva u nogometu koje organizira krovna svjetska nogometna organizacija FIFA.[1] Natjecanje je prvi put održano 2000. godine[2] ali je, iz više razloga, bilo odgođeno od 2001. do 2004.[3] Nakon promjene u formatu i spajanja s Interkontinentalnim kupom, prvenstvo je obnovljeno od 2005. godine.[4]

Corinthians i Barcelona su klubovi s najviše pobjeda, obje su momčadi po dva puta osvojili prvenstvo. Brazilske su momčadi najuspješnije, zajedno imaju četiri pobjede. Union of European Football Associations (UEFA) je najuspješnija konfederacija sa sedam naslova od šest različitih europskih klubova.[5]

Povijest

[uredi | uredi kôd]
Tvrdili su da Engleze ne zanima svjetsko prvenstvo, no ipak je BBC poslao 60 ljudi da prati natjecanje. To pokazuje da je to najvažnije natjecanje u kojem su sudjelovali u njihovoj povijesti. Došli su misleći da će s lakoćom pobijediti ali nisu računali na Vascovu snagu. Trenutno nijedan Manchesterov igrač ne bi dobio mjesto u Vascovoj ekipi. Brazilci su najbolji nogometaši na svijetu, Europljani nisu ni blizu.
— Eurico Miranda, potpredsjednik Vasca da Game (1986–2000), komentirajući važnost koju su natjecanju dali predstavnici britanskih medija, kao i razinu europskog te brazilskog klupskog nogometa nakon što je njegov klub pobijedio Manchester United sa 3:1; Independent Online, 11. siječnja 2000.[6]

Za cjelokupnu povjest natjecanja, pogledajte FIFA Svjetsko klupsko prvenstvo § Povijest

Prvo je finale bilo susret dviju brazilskih momčadi i jedno od dva finala gdje se momčad domaćin kvalificirala za završni susret.[7] Vasco da Gama nije uspjela iskoristiti domaću prednost, Corinthians je izašao kao pobjednik susreta, ali tek nakon izvođenja jedanaesteraca rezultatom 4:3, nakon što je poslije prvih 180 minuta susret bio bez pogodaka.[8] Drugo izdanje prvenstva trebalo se održati 2001. u Španjolskoj, s formatom od 12 klubova.[9] Međutom, natjecanje je otkazano 18. svibnja 2001., zbog više čimbenika, od kojih je najveći bio propast FIFA-ine marketinške tvrtke International Sport and Leisure.[3] FIFA se nakon toga dogovorila s Toyotom da spoji Interkontinentalni kup i Svjetsko klupsko prvenstvo u jedno natjecanje.[4]

U prvenstvu 2005., brazilski São Paulo se na putu do finala prvo namučio sa saudijskim Al-Ittihadom.[10] U finalu, jedan gol Mineira bio je dovoljan da se svlada engleski Liverpool; te je tako Mineiro postao i prvi strijelac u finalima Svjetskih klupskih prvenstava .[11] Kad je Internacional pobijedio branitelja svjetskog i južnoameričkog naslova prvaka São Paula u finalu Copa Libertadoresa 2006., kvalificirao se automatski za Svjetsko klupsko prvenstvo 2006.[12] U polufinalu natjecanja, Internacional je pobijedio egipatski Al-Ahly i prošao u finale s Barcelonom.[13] Ondje je kasnim pogotkom Adriana Gabirua Internacional osvojio natjecanje i trofej svjetskih prvaka otišao je ponovo Brazil.[14]

Brazilska dominacija ovim natjecanjem završila se prvenstvu 2007. godine. Talijanski AC Milan prvo je u teškom susretu s japanskim Urawa Red Diamondsima, koje je predvodilo 67 000 navijača na Međunarodnom stadionu u Yokohami, pobijedio rezultatom 1:0 kvalificiravši se za završni susret.[15] Milan je zatim rezultatom 4:2 svladao Bocu Juniors, u finalu koje je postalo značajno po tome što je po prvi put igrač isključen u finalu Svjetskog klupskog prvenstva. Milanov branič Kakha Kaladze iz Gruzije isključen je u 77. minuti susreta, dok se Pablo Ledesma iz argentinskog sastava pridružio Kaladzeu zaradivši crveni karton 11 minuta kasnije.[16] Iduće se godine Manchester United pridružio Milanu, pobijedivši prvo japansku Gamba Osaku s 5:3 u polufinalu.[17] U finalu, engleska je momčad svladala ekvadorski LDU Quito rezultatom 1:0 postavši svjetskim prvakom 2008. godine.[18]

Igrači Barcelone slave svoj drugi naslov svjetskog prvaka, 2011.

U finalu UEFA Lige prvaka 2009., Barcelona je skinula s trona svjetske i europske prvake Manchester United i kvalificirala se za Svjetsko prvenstvo 2009.[19] U polufinalu prvenstva, Barcelona je svladala meksički Atlante s 3:1 i prošla u finale s Estudiantesom.[20] Nakon vrlo izjednačene utakmice u kojoj se išlo i u produžetke, Lionel Messi glavom je postigao pogodak koji je Barcelonu okrunio svjetskim prvacima i donio im šesti trofej u godinu dana.[21][22][23][24] Prvenstvo 2010. donijelo je prvu momčad koja nije iz Europe ili Južne Amerike u finalu: kongoanski Mazembe pobijedio je brazilski Internacional s 2:0 u polufinalu i prošao u finale s milanskim Interom, koji je do finala stigao svladavši južnokorejski Seongnam Ilhwa Chunma rezultatom 3:0.[25][26] Internazionale je istim rezultatom pobijedio Mazembe u finalu, osvojivši tako peti trofej u godinu dana.[27]

2011. godine, Barcelona se ponovo iskazala pobijedivši prvo rezultatom 4:0 katarski Al-Sadd u polufinalu.[28] U finalu, Barcelona je ponovila isti rezultat sa Santosom; što je do danas najveća pobjeda u finalima Svjetskih klupskih prvenstava.[29] Nakon dominacije Europljana, koji su osvojili pet prvenstava zaredom, brazilski je Corinthians u Japanu 2012. postao svjetskim prvakom.[30] U polufinalu je Al-Ahly držao rezultat neizvjesnim kada je Corinthiansov Paolo Guerrero postigao pogodak i poslao svoju momčad u finale.[31] Ondje će Guerrero još jednom postati junak i jedini strijelac susreta u kojem je Corinthians svladao londonski Chelsea rezultatom 1:0, vrativši tako trofej Svjetskog prvenstva u Brazil nakon šest godina.[32]

Europska se dominacija vratila u Maroku 2013. Pobjednik Lige prvaka, Bayern München započeo je prvenstvo s pobjedom od 3:0 nad kineskim Guangzhou Evergrandeom u polufinalu.[33] U finalu ga je čekala Raja Casablanca, koja je postala drugim domaćinom Svjetskog klupskog prvenstva koji se kvalificirao za finale; to su učinili iznenađujuće pobijedivši prvaka Južne Amerike Atlético Mineiro rezultatom 3:1.[34] U finalu, njemačka je momčad svladala domaćine s 2:0 i osvojila svoj prvi naslov svjetskog prvaka.[35] 2014., svjetskim je prvakom po prvi put u svojoj povijesti postao španjolski Real Madrid, u svom drugom nastupu na prvenstvu nakon 2000. U polufinalu je kraljevski klub deklasirao meksički Cruz Azul s 4:0,[36] dok su u finalu rezultatom 2:0 svladali argentinski San Lorenzo na Stade de Marrakech u Marrakechu, Maroko.[37]

Popis finala

[uredi | uredi kôd]

Međunarodni stadion u Yokohami u Japanu bio je šest puta domaćin finala FIFA Svjetskog klupskog prvenstva, što je trenutačni rekord natjecanja.[38] Uz Estádio do Maracanã u Brazilu, to je jedini stadion koji je ugostio finale Svjetskog nogometnog prvenstva i finale Svjetskog klupskog prvenstva (finale Svjetskog prvenstva 2002. igralo se u Yokohami, dok je odlučujuća utakmica Svjetskog prvenstva 1950. i finale 2014. igrano na Maracani).[38][39] Finale Svjetskog klupskog prvenstva 2000. je najposjećenije finale natjecanja sa 73 000 gledatelja u brazilskom finalu.[7] Trenutačno je to jedino finale u kojem su međusobno igrala dva kluba iz iste države.[7] Finale prvenstva 2013. imalo je najmanji broj gledatelja na stadionu, s posjetom od 37 774.

Finale 2007. bilo je rekorder po broju postignutih pogodaka, sa šest golova od pet različitih igrača, dok je finale 2000. zasad jedino bez pogodaka.[7][16] Najuvjerljivije finale, s pobjedom od četiri gola razlike, bilo je 2011.[40]

Izdanje Pobjednik Rezultat Drugoplasirani Stadion finala Domaćin Br. gledatelja Izvori
2000.
Corinthians 		0:0
(4:3 pen.)
Vasco da Gama 		Estádio do Maracanã, Rio de Janeiro Brazil 73 000 [5][7][41]
2005.
São Paulo 		1:0
Liverpool 		Međunarodni stadion, Yokohama Japan 66 821 [11][42][43]
2006.
Internacional 		1:0
Barcelona 		Međunarodni stadion, Yokohama Japan 67 128 [14][44][45]
2007.
Milan 		4:2
Boca Juniors 		Međunarodni stadion, Yokohama Japan 68 263 [16][46][47]
2008.
Manchester United 		1:0
LDU Quito 		Međunarodni stadion, Yokohama Japan 68 682 [18][48][49]
2009.
Barcelona 		2:1
(produžetci)
Estudiantes 		Stadion šeika Zajeda, Abu Dhabi UAE 43 050 [50][51][52]
2010.
Internazionale 		3:0
TP Mazembe 		Stadion šeika Zajeda, Abu Dhabi UAE 42 174 [27][53][54]
2011.
Barcelona 		4:0
Santos 		Međunarodni stadion, Yokohama Japan 68 166 [29][50][55]
2012.
Corinthians 		1:0
Chelsea 		Međunarodni stadion, Yokohama Japan 68 275 [32][41][56]
2013.
Bayern München 		2:0
Raja Casablanca 		Stade de Marrakech, Marrakesh Maroko 37 774 [35][57][58]
2014.
Real Madrid 		2:0
San Lorenzo 		Stade de Marrakech, Marrakesh Maroko 38 345 [37][59][60]

Uspješnost

[uredi | uredi kôd]
Igrači Barcelone bacaju trenera Pepa Guardiolu u zrak nakon osvajanja Svjetskog prvenstva 2011.
Momčad Corinthiansa proslavlja osvajanje Svjetskog prvenstva 2011. Corinthians je jedni višestruki sudionik finala sa stopostotnim učinkom, osvojivši prvenstva 2000. i 2012. Timão je također jedini klub koji je natjecanje osvojio kvalificiravši se kao domaćin natjecanja.
Predsjednik Brazila Lula čestita igračima São Paulo na osvojenom Svjetskom prvenstvu 2005. Brazilska je liga najuspješnija nacionalna liga s četiri naslova njenih klubova. Prozivela je i najviše finalista natjecanja, njih šest. Finale 2000. zasad je jedino finale dvaju klubova iz iste države.

Klubovi

[uredi | uredi kôd]

Corinthians i Barcelona dijele rekord prvenstva za najviše pobjeda; oba su kluba dvaput osvajala natjecanje.[41][50] Corinthians je jedini klub koji je osvojio prvenstvo kvalificiravši se isključivo kao nacionalni prvak države domaćina, ne osvojivši nijedno kontinentalno natjecanje. Barcelona drži rekord za najviše nastupa, s tri.[41][50] TP Mazembe i Raja Casablanca su jedini sudionici finala koji ne dolaze ni iz Europe niti Južne Amerike.[25]

Uspješnost po klubu
Država Klub Pob. 2. mj. God. osvajanja God. 2. mjesta
Barcelona 2 1 2009., 2011. 2006.
Corinthians 2 0 2000., 2012. —
São Paulo 1 0 2005. —
Internacional 1 0 2006. —
Milan 1 0 2007. —
Manchester United 1 0 2008. —
Internazionale 1 0 2010. —
Bayern München 1 0 2013. —
Real Madrid 1 0 2014. —
Vasco da Gama 0 1 — 2000.
Liverpool 0 1 — 2005.
Boca Juniors 0 1 — 2007.
LDU Quito 0 1 — 2008.
Estudiantes 0 1 — 2009.
TP Mazembe 0 1 — 2010.
Santos 0 1 — 2011.
Chelsea 0 1 — 2012.
Raja Casablanca 0 1 — 2013.
San Lorenzo 0 1 — 2014.

Države

[uredi | uredi kôd]

Brazilska Campeonato Brasileiro Série A najuspješnija je nogometna liga Svjetskih klupskih prvenstava, sa šest titula 2000., 2005., 2006. i 2012.[7][11][14] Španjolska La Liga je na drugom mjestu s tri naslova 2009., 2011. i 2014., dok je talijanska Serie A na trećem mjestu s dva naslova 2007. i 2010.[16][21][27][29] Serie A i njemačka Bundesliga su jedine lige s neporaženim predstavnicima na prvenstvu.[16][27] Argentinska Primera División drži neslavni rekord od najviše poraza u finalu bez osvajanja ijednog naslova; njezini predstavnici gubili su finala 2007., 2009. i 2014.[16][21]

Uspješnost po državi
Država Finalisti Pobjednici Drugoplasirani
Brazil 6 4 2
Španjolska 4 3 1
Italija 2 2 0
Engleska 3 1 2
Njemačka 1 1 0
Argentina 3 0 3
Ekvador 1 0 1
DR Kongo 1 0 1
Maroko 1 0 1

Konfederacije

[uredi | uredi kôd]

UEFA (Union of European Football Associations) je najuspješnija konfederacija sa sedam naslova. UEFA i južnoamerički CONMEBOL (Confederación Sudamericana de Fútbol) imaju po deset finalista, što je rekord natjecanja. Confédération Africaine de Football, ili CAF, je jedina ostala konfederacija s predstavnikom u finalu Svjetskog klupskog prvenstva.[27]

Uspješnost po konfederaciji
Konfederacija Finalisti Pobjednici Drugoplasirani
UEFA (Europa) 10 7 3
CONMEBOL (Južna Amerika) 10 4 6
CAF (Afrika) 2 0 2

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ FIFA Club World Cup Japan 2012 - Regulations (PDF). Fédération Internationale de Football Association. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 18. siječnja 2013. Pristupljeno 11. ožujka 2013.
  2. ↑ Brazil 2000 Final Draw. Fédération Internationale de Football Association. 14. listopada 1999. Inačica izvorne stranice arhivirana 9. studenoga 2013. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  3. ↑ a b FIFA decides to postpone 2001 Club World Championship to 2003. Fédération Internationale de Football Association. 18. svibnja 2001. Inačica izvorne stranice arhivirana 9. studenoga 2013. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  4. ↑ a b Toyota confirmed as FIFA Club World Championship 2005 naming partner. Fédération Internationale de Football Association. 15. ožujka 2005. Inačica izvorne stranice arhivirana 9. studenoga 2013. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  5. ↑ a b de Arruda, Marcelo Leme. 10. siječnja 2013. FIFA Club World Championship. Rec.Sport.Soccer Statistics Foundation. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  6. ↑ Reds in Rio to drink, taunts Gerson. Independent Online. 11. siječnja 2000. Pristupljeno 13. ožujka 2013.
  7. ↑ a b c d e f Corinthians–Vasco da Gama. Fédération Internationale de Football Association. 14. siječnja 2000. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  8. ↑ Corinthians crowned world champions (engleski). BBC Sport. 15. siječnja 2000. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  9. ↑ Stokkermans, Karel. 31. prosinca 2005. 2001 FIFA Club World Cup. Rec.Sport.Soccer Statistics Foundation. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  10. ↑ Sao Paulo make the final – but only just. Fédération Internationale de Football Association. 15. prosinca 2005. Inačica izvorne stranice arhivirana 9. prosinca 2013. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  11. ↑ a b c Sao Paulo FC–Liverpool FC. Fédération Internationale de Football Association. 18. prosinca 2005. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  12. ↑ Inter take title and a place in Japan. Fédération Internationale de Football Association. 17. kolovoza 2006. Inačica izvorne stranice arhivirana 19. prosinca 2013. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  13. ↑ Al Ahly Sporting Club – Sport Clube Internacional. Fédération Internationale de Football Association. 13. prosinca 2006. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  14. ↑ a b c Sport Clube Internacional–FC Barcelona. Fédération Internationale de Football Association. 17. prosinca 2006. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  15. ↑ Milan set up Boca showdown. Fédération Internationale de Football Association. 13. prosinca 2007. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  16. ↑ a b c d e f Boca Juniors–AC Milan. Fédération Internationale de Football Association. 16. prosinca 2007. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. studenoga 2018. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  17. ↑ United hit five in thriller. Fédération Internationale de Football Association. 18. prosinca 2008. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  18. ↑ a b Red Devils rule in Japan. Fédération Internationale de Football Association. 21. prosinca 2008. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  19. ↑ Barça reign supreme. Fédération Internationale de Football Association. 27. svibnja 2009. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. kolovoza 2013. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  20. ↑ Exceptional Barça reach final. Fédération Internationale de Football Association. 16. prosinca 2009. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  21. ↑ a b c Club Estudiates de la Plata - FC Barcelona. Fédération Internationale de Football Association. 19. prosinca 2009. Inačica izvorne stranice arhivirana 22. rujna 2013. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  22. ↑ Liceras, Ángel. 19. prosinca 2012. Recordando la temporada perfecta. Marca (španjolski). Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  23. ↑ Barcelona beat Estudiantes to win the Club World Cup. BBC Sport. 19. prosinca 2012. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  24. ↑ The year in pictures. Fédération Internationale de Football Association. 19. prosinca 2012. Inačica izvorne stranice arhivirana 9. svibnja 2012. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  25. ↑ a b Inter stunned as Mazembe reach final. Fédération Internationale de Football Association. 14. prosinca 2010. Pristupljeno 6. travnja 2013.
  26. ↑ Seongnam sunk as Inter stroll. Fédération Internationale de Football Association. 15. prosinca 2010. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  27. ↑ a b c d e Internazionale on top of the world. Fédération Internationale de Football Association. 18. prosinca 2010. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  28. ↑ Adriano at the double as Barça cruise. Fédération Internationale de Football Association. 15. prosinca 2011. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  29. ↑ a b c Santos humbled by brilliant Barcelona. Fédération Internationale de Football Association. 18. prosinca 2011. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  30. ↑ Corinthians halt European domination. Fédération Internationale de Football Association. 17. prosinca 2012. Inačica izvorne stranice arhivirana 22. siječnja 2013. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  31. ↑ Corinthians edge Al-Ahly to reach final. Fédération Internationale de Football Association. 12. prosinca 2012. Inačica izvorne stranice arhivirana 30. ožujka 2013. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  32. ↑ a b Guerrero the hero as Corinthians crowned. Fédération Internationale de Football Association. 16. prosinca 2012. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. studenoga 2018. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  33. ↑ Bayern overwhelm Guangzhou in debut. Fédération Internationale de Football Association. 17. prosinca 2013. Pristupljeno 19. svibnja 2015.
  34. ↑ Raja shock Atletico to reach final. Fédération Internationale de Football Association. 18. prosinca 2013. Pristupljeno 19. svibnja 2015. |url-status=dead zahtijeva |archive-url= (pomoć)
  35. ↑ a b Bayern win to finish perfect 2013. Fédération Internationale de Football Association. 21. prosinca 2013. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. rujna 2015. Pristupljeno 19. svibnja 2015.
  36. ↑ Real Madrid cruise into final. Fédération Internationale de Football Association. 16. prosinca 2014. Inačica izvorne stranice arhivirana 19. srpnja 2015. Pristupljeno 19. svibnja 2015.
  37. ↑ a b Real Madrid coast to Morocco 2014 title. Fédération Internationale de Football Association. 20. prosinca 2014. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. travnja 2016. Pristupljeno 19. svibnja 2015.
  38. ↑ a b International Stadium Yokohama. Fédération Internationale de Football Association. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. studenoga 2013. Pristupljeno 4. ožujka 2013.
  39. ↑ Maracanã–Estádio Jornalista Mário Filho. Fédération Internationale de Football Association. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. ožujka 2013. Pristupljeno 4. ožujka 2013.
  40. ↑ Santos Futebol Clube vs FC Barcelona. Fédération Internationale de Football Association. 18. prosinca 2011. Pristupljeno 4. ožujka 2013.
  41. ↑ a b c d Futebol: Titulos (portugalski). Sport Club Corinthians Paulista. Inačica izvorne stranice arhivirana 4. ožujka 2013. Pristupljeno 4. ožujka 2013.
  42. ↑ Conquistas. São Paulo Futebol Clube (portugalski). Pristupljeno 4. ožujka 2013.
  43. ↑ Nakanishi, Masanori "Komabano"; de Arruda, Marcelo Leme. 30. travnja 2006. FIFA Club World Championship 2005. Rec.Sport.Soccer Statistics Foundation. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  44. ↑ Inter, o melhor do mundo (portugalski). Sport Club Internacional. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. travnja 2014. Pristupljeno 4. ožujka 2013.
  45. ↑ Nakanishi, Masanori "Komabano"; de Arruda, Marcelo Leme. 10. svibnja 2007. FIFA Club World Championship 2006. Rec.Sport.Soccer Statistics Foundation. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  46. ↑ FIFA Club World Cup 2007 (talijanski). Associazione Calcio Milan. Pristupljeno 4. ožujka 2013.
  47. ↑ de Arruda, Marcelo Leme. 28. svibnja 2008. FIFA Club World Championship 2007. Rec.Sport.Soccer Statistics Foundation. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  48. ↑ Trophy Room. Manchester United Football Club. Pristupljeno 4. ožujka 2013.
  49. ↑ Nakanishi, Masanori "Komabano"; de Arruda, Marcelo Leme. 21. svibnja 2009. FIFA Club World Championship 2008. Rec.Sport.Soccer Statistics Foundation. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  50. ↑ a b c d Palmarès (katalonski). Futbol Club Barcelona. Inačica izvorne stranice arhivirana 4. studenoga 2012. Pristupljeno 4. ožujka 2013.
  51. ↑ Barça belatedly rule the world. Fédération Internationale de Football Association. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. srpnja 2015. Pristupljeno 4. ožujka 2013.
  52. ↑ de Arruda, Marcelo Leme. 14. svibnja 2010. FIFA Club World Championship 2009. Rec.Sport.Soccer Statistics Foundation. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  53. ↑ Palmares: Primo Mondiale per Club FIFA–2010/11 (talijanski). Football Club Internazionale Milano S.p.A. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. lipnja 2018. Pristupljeno 4. ožujka 2013.
  54. ↑ de Arruda, Marcelo Leme. 17. srpnja 2012. FIFA Club World Championship 2010. Rec.Sport.Soccer Statistics Foundation. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  55. ↑ de Arruda, Marcelo Leme. 17. srpnja 2012. FIFA Club World Championship 2011. Rec.Sport.Soccer Statistics Foundation. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  56. ↑ de Arruda, Marcelo Leme. 10. siječnja 2013. FIFA Club World Championship 2012. Rec.Sport.Soccer Statistics Foundation. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
  57. ↑ FIFA Klub-Weltmeisterschaft Sieger 2013 (njemački). Fußball-Club Bayern München e.V. Inačica izvorne stranice arhivirana 4. ožujka 2016. Pristupljeno 27. siječnja 2014.
  58. ↑ de Arruda, Marcelo Leme. 21. prosinca 2013. FIFA Club World Championship 2013. Rec.Sport.Soccer Statistics Foundation. Pristupljeno 21. prosinca 2013.
  59. ↑ 2-0: World champions! (engleski). Real Madrid Club de Fútbol. 21. prosinca 2014. Pristupljeno 19. svibnja 2015.
  60. ↑ Stokkermans, Karel. 23. prosinca 2014. FIFA Club World Championship 2014. Rec.Sport.Soccer Statistics Foundation. Pristupljeno 20. svibnja 2014.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
v • u
FIFA Svjetska klupska prvenstva
Finale • Klubovi • Nagrade • Statistika • FIFA
v • u
Finala FIFA-inih Svjetskih klupskih prvenstava
2000. • 2005. • 2006. • 2007. • 2008. • 2009. • 2010. • 2011. • 2012. • 2013. • 2014. • 2015.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Finale_FIFA_Svjetskog_klupskog_prvenstva&oldid=6926886"