Franjo Glavinić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Franjo Glavinić
Franjo Glavinić na slici fra Serafina Schöna. Slika je izložena u Zimskoj blagovaonici Franjevačkog samostana na Trsatu, Rijeka
Franjo Glavinić na slici fra Serafina Schöna. Slika je izložena u Zimskoj blagovaonici Franjevačkog samostana na Trsatu, Rijeka
Rođen 23. lipnja 1585.
Kanfanar
Umro 6. prosinca 1652.
Trsat
Portal: Kršćanstvo
Glavinićev reljefni portret na Trsatu, rad kipara Zvonimira Kamenara

Franjo Glavinić (Kanfanar, 23. lipnja 1585. - Trsat, 6. prosinca 1652.), istarski svećenik franjevac, književnik i historiograf, povjesnik Svetišta Gospe Trsatske. Bio je redovnik franjevac, provincije Bosne Hrvatske.(Reda S. Francisca Male Bratye Obßlusechih, Darʃaue Boʃne Heruaczke)[1][2]

Životopis[uredi VE | uredi]

Rođen je u višečlanoj plemićkoj obitelji koja se u Kanfanaru u Istri doselila iz Bosne bježeći pred Turcima. Krsno ime mu je bilo Ivan. U svojim djelima navodi kako je sam u očinskoj kući naučio čitati i pisati. Sa 14 godina odlazi u samostan na Trsatu gdje ulazi u franjevački red. Godine 1600. oblači franjevački habit. Daljnji tijek svog života opisuje sljedećim riječima:

"(...) niže školovanje (Humanita) u Ljubljani, studirao logiku u Cremoni, filozofiju u Piacenzi, teologiju u Bologni i nakon što sam postao lektor i generalni propovjednik godine 1610. vratio sam se u provinciju Bosnu Hrvatsku."

Nema sigurnih podataka da je Glavinić bio doktor teologije, jer da je imao tu titulu, vjerojatno bi je spomenuo kao što je učinio za službu lektora i propovjednika.

Po povratku sa studija 1610. na provincijalnom kapitulu na Trsatu izabran je za provincijala franjevačke provincije Bosne Hrvatske (1610.-1613.). Na istu službu izabran je drugi put 1616.-1619., također na Trsatu, a treći put 1619.-1621. na kapitulu u Ljubljani. Službu trsatskog gvardijana i čuvara Svetišta Gospe Trsatske obnaša od (1632.- 1639., 1641-1648, 1651.-1652.). Od 1622. do 1626. član je provincijalnog savjeta na Trsatu. Preuredio je 1644. godine crkvu svetišta Majke Božje na Trsatu kao starješina trsatskoga samostana. Planirao je tiskati glagoljske liturgijske knjiga te a je putovao često u Beč radi tiskare koju je želio dopremiti u Rijeku, obnašajući službu ilirskog propovjednika. Godine 1626. odlazi na generalni kapitul franjevačkog reda u Španjolskoj. Da mu je bilo veoma stalo do intelektualnog napredovanja subraće pokazuje i činjenica da je, vraćajući se iz Španjolske, ponio sa sobom mnoštvo knjiga za trsatsku biblioteku. Po povratku iz Španjolske Glavinić je boravio u samostanu Sv. Leonarda kod Samobora. U tišini i miru toga samostana pripremao je za tisak svoje knjige na hrvatskom jeziku, koji je izričito nazivao tim imenom (harvatsski yezik).[3] Godine 1629. nalazio se vjerojatno na Trsatu jer veoma detaljno opisuje požar koji je 5. ožujka 1629. uništio samostan, biblioteku i arhiv. Najviše je žalio za bibliotekom i arhivom. U idućem periodu bio je najvjerojatnije običan redovnik na Trsatu. Od 1632. do 1639. ponovno obnaša dužnost gvardijana na Trsatu i čuvara svetišta Majke od Milosti. Od 1639. do 1641. vršio je službu gvardijana na Svetoj Gori kod Gorice. Vrativši se na Trsat, čitavo vrijeme do smrti bio je gvardijan i čuvar svetišta. Tu ga je zateklo imenovanje za senjskog biskupa koje je zbog osobne i redovničke skromnosti odbio.

Njegovo djelo Czvit szvetih to yeszt sivot szvetih, od kih Rimska Czrikva cini sspominak, prenesen i sslosen na harvatsski yezik catholicanskim obicayem po o. f. Franciscu Glavinichu Istrianinu ... v kih vnogi spassitelyni uzdarse sse nauki, svakomu duhovnomu i telessnomu sstrahom Bosyim sivuchemu kruto korisstni i potribni iz 1628., prvi je hagiografski i teološko-katehetički spis takve naravi u hrvatskoj književnosti. [4] Usmjerio se na integriranje čakavskih, štokavskih i kajkavskih elemenata. Oslanjao se na klasični retoričko-figuralni repertorij i usmenu narodnu tradiciju pri stilskom oblikovanju.[4]

Baština u kojoj je dokumentirao hrvatstvo Istre poslužila je hrvatskim svećenicima, prije svega Boži Milanoviću da na međunarodnoj konferenciji u Parizu 1946. godine izbore povratak Istre matici Hrvatskoj. Na ovoj se konferenciji rješavala sudbina Istre, a kao dokaz priložen je i dio iz djela Svjetlo vjerujuće duše, gdje je pri kraju uvoda Glavinić napisao da je svoju knjižicu napisao "da ugodi braći i vjernima, osobit hrvatskom jaziku i mojim Istrijanima." (Vidi M. Breyer: Iz stare hrvatske literature, Zagreb 1938., str. 4.)[5][6]

Djela[uredi VE | uredi]

Najznačajnija Glavinićeva djela jesu:

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Katalog HAZU
  2. Katalog HAZU
  3. Katalog HAZU
  4. 4,0 4,1 Hrvatski leksikon, svezak A - K, natuknica Franjo Glavinić
  5. Croatian History Darko Žubrinić: Juraj Slovinac - Georges d'Esclavonie, George de Sorbonne - glagoljaš i profesor na pariškoj Sorboni od 1394. do 1403., 2002. (pristupljeno 15. prosinca 2015.)
  6. Croatian History Darko Žubrinić: Uloga hrvatske glagoljice za političku sudbinu Istre nakon II. svjetskog rata, 2013. (pristupljeno 15. prosinca 2015.)