Genocid u Ruandi

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ruandski izbjeglički kamp u DR Kongu

Genocid u Ruandi označava masovna ubojstva stotine tisuća pripadnika manjinskog naroda Tutsi, kao i pripadnika naroda Hutu koji su se suprotstavljali ovim postupcima njihovih sunarodnjaka ekstremista. Zločin su počinile dvije ekstremističke organizacije naroda Hutu: Interahamwe i Impuzamugambi. To se događalo između 6. travnja i sredine srpnja 1994. Po procjeni iz veljače 2008. broj žrtava iznosi preko 1 074 000. Drugi izvori navode broj od između 500.000 i 1.000.000 mrtvih.[1][2]

Lubanje žrtava genocida u Ruandi

Na Ujedinjene narode pale su brojne kritike zbog lošeg reagiranja na ovaj zločin. Činjenica je da je 21. travnja 1994., u doba najvećih klanja u Ruandi, donijeta odluka o smanjenju broja mirovnih trupa na svega 270. Stručnjaci tvrde kako se zločin mogao spriječiti intervencijom svega 5 000 mirovnih trupa međunarodne zajednice. Mnoge države, među kojima su Francuska, Belgija i SAD, odbile su spriječiti pokolj. Kanada, Nizozemska i Gana su nastavile voditi mirovne misije UN-a u Ruandi, UNAMIR. Vijeće sigurnosti UN-a je odbilo poslati pomoć i pojačanja u Ruandu.

Pozadina[uredi VE | uredi]

Plemena Tutsi doseljela su se na današnji teritorij oko Velikih jezera Afrike prije 400 godina sa šireg teritorija Nila. Političke granice povučene nekoliko stoljeća kasnije podijelile su tradicionalna etnička područja Tutsija i Hutua na pet država: Ruandu i Burundi te istočnu kongoansku pokrajinu Kivu, dok rubna područja pripadaju Ugandi i Tanzaniji. Kao pastirski narod s razvijenom vojničkom aristokracijom, Tutsiji su pokorili Hutue i narod Twa te uspostavili feudalnu monarhiju. Ovu teoriju je dio povjesničara danas napustio, te oni smatraju kako je suvremena etnička podjela Ruande proizišla iz socijalnog raslojavanja u pretkolonijalno doba. Kolonizacija u 19. st. dodatno je zbližila skupne identitete zapadnim konceptom nacije i rase. Tako su prvi misionari koji su pohodili središnju Afriku na prijelazu u 20. st. Tutsije smatrali tzv. hamitskim narodom zbog visokog rasta i svjetlije pigmentacije kože, zbog čega su bili "predodređeni" za vladajuću ruandsku rasu. Hutue su zbog srednjeg rasta i jače građe držali bantuidima, dok su pripadnike naroda Twa smatrali dijelom pigmejske skupine zbog niska rasta i izrazito tamne boje kože. Uoči genocida početkom devedesetih u Ruandi je živjelo oko 7 000 000 ljudi, od čega je bilo 85% Hutua, 14% Tutsija te 1% pripadnika naroda Twa.

Ruanda je od druge polovine 19. st. bila europski kolonijalni posed. Nakon Berlinske konferencije 1885. godine pripala je Njemačkoj Istočnoj Africi, a nakon Prvog svjetskog rata Njemačka je to područje prepustila Belgiji, koja je najprije 1923. dobila mandat Lige naroda nad regijom, a nakon Drugog svjetskog rata i skrbništvo UN-a. Postojeća feudalna elita koju su činili Tutsiji, u svojim je rukama držala političku i privrednu moć ruandskog društva, pa je poslužila kao oslonac kolonijalnoj upravi u vladavini nad većinskim stanovništvom. Belgijska uprava je mogućnost obrazovanja i angažmana u kolonijalnoj administraciji pružila isključivo Tutsijima, dok je u socijalnoj podjeli Hutuima bila namijenjena uloga fizičke radne snage. Posljedica takve kolonijalne politike dovela je do njihovog nezadovoljsta podređenim položajem te do sukoba koji je eksplodirao nakon nestanka kolonijalne vlasti.

Nacionalistička stranka naroda Hutu Parmehutu je 1959. izazvala socijalni revolt koji je bio temelj za stvaranje republike kojom će dominirati Hutui. To je bio uzrok prve faze Ruandanskog građanskog rata u kojem je ubijeno 20 000 Tutsija, a 200 000 je napustilo zemlju. Tada je od tih izbjeglica formirana Ruandska domoljubna frona (RPF). Ruanda 1961. dobija neovisnost od Belgije.

Rat[uredi VE | uredi]

Tutska izbjeglička dijaspora je do kraja osamdesetih bila dobro organizirana i vojno i politički. Najveći broj izbjeglica u Ugandi je bio povezan pobjedničkim pobunjenicima Nacionalnog pokreta otpora tijekom Ugandskog građanskog rata tijekom osamdesetih i stvara Ruandsku domoljubnu frontu 1985. kao političku organizaciju. Dana 1. listopada 1990. Tutsi otpočinju invaziju na Ruandu kako bi se vratili u zemlju. Magazin Kangura koji je bio aktivan od 1990. do 1993., bio je instrument za iniciranje etničke mržnje i nasilja Hutua nad Tutsima. 4. kolovoza 1993. pobunjenici i vlada Ruande potpisuju sporazum u Arushi za okončanje građanskog rata. Sporazumom je smanjena moć upravljanja predsjednika Ruande Juvénala Habyarimane koji je bio imao totalnu vlast.

Vladine vođe u tajnosti stvaraju i naoružavaju paravojne jedinice Interahamwe („Onaj koji se bori zajedno“ na kinjarvandskom jeziku) i Impuzamugambi („Onaj koji ima jedinstven cilj“). 11. travnja 1994. general Romeo Dalaire (zapovjednik snaga UN-a u Ruandi) obavještava vojnog savjetnika glavnog tajnika, major- generala Mauricea Barilla o kupovini oružja i planu Hutua za uništenje Tutsa. Prema neslužbenim informacijama oko 1 700 Interhamweovih vojnika vježbalo je u vladinim vojnim kampovima i oni su bili određeni za registriranje svih Tutsa u Kigaliju.

Avion u kojem su se nalazili ruandski predsjednik Hutu Juvénal Habyarimana i također Hutu predsjednik Burundija je oboren prilikom slijetanja 6. travnja 1994. u Kigaliju. Oba predsjednika su poginula. Odgovornost za napad su odbacivali i Hutui i RPF. Ekstremisti naroda Hutu optužili su Tutse i iskoristili napad za početak stravičnog genocida.

Nacionalni republikanski pokret za demokraciju i razvoj (MRND), koji je vladao Runadom od 1975. do 1994. s predsjednikom Juvénalom Habyarimanom je bila umiješana u organiziranju mnogih vidova genocida. Vojska i paravojne skupine Hutua započinju ubojstva svih Tutsa i onih koji su bili umjereni bez obzira na etničku pozadinu. Veliki broj oporbenih političara također je bio ubijen. Mnoge države su evakuirale njihove ljude i zatvorili veleposlanstva kad je nasilje poraslo. Nacionalni radio je poticao ljude ostati u svojim domovima, a vladina stvorena postaja RTLM je poticala na napade na Tutse i umjerene Hutue. Vojska je postavila stotine blokada na putevima širom zemlje.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Des Forges, Alison (1999). Leave No One to Tell the Story: Genocide in Rwanda, Human Rights Watch. Pristupljeno January 12, 2007. ISBN 1-56432-171-1
  2. Rwanda: How the genocide happened, BBC, April 1, 2004, which gives an estimate of 800,000, and OAU sets inquiry into Rwanda genocide, Africa Recovery, Vol. 12 1#1 (August 1998), p. 4, which estimates the number at between 500,000 and 1,000,000. Seven out of every 10 Tutsis were killed.