Vinko Brešić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Vinko Brešić (Grgurići pokraj Livna, BiH, 1952.), hrvatski književni povjesničar i sveučilišni profesor

Životopis[uredi VE | uredi]

Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Slavonskom Brodu, a književnost i filozofiju diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je magistrirao 1979. godine i doktorirao 1983. godine.[1] Od 1. lipnja 1976. godine zaposlen je na Katedri za noviju hrvatsku književnost – prvo kao asistent, 1984. godine kao docent, 1992. godine izvanredni, a od 1997. godine kao redoviti profesor (od 2002. godine u trajnom zvanju).[1] Danas radi u zvanju redovitog profesora na Katedri za noviju hrvatsku književnost na preddiplomskom i diplomskom studiju, a voditelj je Poslijediplomskoga sveučilišnog doktorskog studija kroatistike. Pri Ministarstvu znanosti vodi projekt "Hrvatska književna periodika" u sklopu kojega sa svojim suradnicima, dr. sc. Marinom Protrka Štimec, Suzanom Coha i Domagojem Brozovićem, istražuje, opisuje i tumači hrvatske književne časopise i novine od 1835. do 2000. godine.[1]

Predavao je i na drugim domaćim i inozemnim sveučilištima te sudjelovao na mnogim domaćim i međunarodnim skupovima koji su rezultirali brojnim raspravama, člancima, esejima i recenzijama. Naročiti uspjeh imala mu je knjiga "Autobiografije hrvatskih pisaca" (1997.). Dvije je godine bio glavni urednik u Nakladnome zavodu Matice hrvatske. Član je Matice hrvatske, Hrvatskoga filološkog društva, Društva hrvatskih književnika i hrvatskog centra PEN-a. Osim književnopovijesnih studija, članaka i eseja povremeno objavljuje i kritike.

Književno stvaralaštvo[uredi VE | uredi]

Nakon dviju pjesničkih zbirki ("Srebrni dlan", 1971. i "44 pjesme" 1979. godine) te još nekoliko ciklusa po časopisima i novinama, poeziju – tradicionalističke impostacije – prestao je objavljivati. Profesionalno usmjeren na područje novije, postilirske hrvatske književnosti, uz desetak objavljenih knjiga, priredio je izdanja djela dvadesetak hrvatskih pisaca 19. i 20. st., sastavio više antologija i zbornika, a pokrenuo je i uređivao časopis za poeziju Zrcalo (1991.–1994.) i časopis za hrvatsku književnost i kulturu Nova Croatica (2007.).

Neka njegova djela je u njenoj antologiji Zywe zradla iz 1996. godine sa [[Hrvatski jezik|hrvatskog jezika na poljski jezik prevela poljska književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska.

Djela[uredi VE | uredi]

  • Srebrni dlan, zbirka pjesama, 1971.
  • 44 pjesme, zbirka pjesama, 1979.

Znanstveno-stručne knjige[uredi VE | uredi]

  • Dobriša Cesarić, (Zagreb, 1984.)
  • Časopisi Milana Marjanovića, (Zagreb, 1990.)
  • Dragi naš Šenoa, (Zagreb, 1992.)
  • Autobiographies by Croatian Writers, (Dubrovnik – Zagreb, 1993.)
  • Novija hrvatska književnost, (Zagreb, 1994.)
  • Hrvatski putopisi, (Zagreb, 1996. i 1997.)
  • Autobiografije hrvatskih pisaca, (Zagreb, 1997.)
  • Knjiga o Virovitici, (Virovitica 1999. i 2001.)
  • Teme novije hrvatske književnosti, (Zagreb, 2001.)
  • Pjesnici hrvatske moderne, (Zagreb, 2003.)
  • Slavonska književnost i novi regionalizam, (Osijek, 2004.)
  • Čitanje časopisa, (Zagreb, 2005.)
  • Hrvatski književni časopisi 19. stoljeća - studija & bibliografija, 1-5. (Zagreb, 2006.-2007.) - Državna nagrada za znanost
  • Kritike, (Zagreb, 2008.) - Nagrada "Julije Benešić"

Nagrade[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]