Vlado Gotovac

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Vlado Gotovac
Vlado Gotovac
predsjednik Matice Hrvatske
trajanje službe
1990. – 1996.
Prethodnik Petar Šegedin
Nasljednik Josip Bratulić
zastupnik u Hrvatskom Saboru
trajanje službe
1992. – 2000.
Predsjednik Hrvatska socijalno-liberalna stranka
trajanje službe
1996. – 1997.
Prethodnik  Dražen Budiša
Nasljednik Dražen Budiša
Predsjednik Liberalne stranke
trajanje službe
1997. – 2000.
Prethodnik  položaj stvoren
Nasljednik Ivo Banac
Rođenje 18. rujna 1930.
Smrt 7. prosinca 2000.
Politička stranka Hrvatska socijalno-liberalna stranka do 1997, pa Liberalna stranka

Vladimir "Vlado" Gotovac (Imotski, 18. rujna 1930. - Rim, 7. prosinca 2000.) hrvatski pjesnik, esejist, filozof, disident i političar.

Mladost[uredi VE | uredi]

Osnovnu školu pohađao je u Prnjavoru (BiH), Župi Biokovskoj i Lovreću, a gimnaziju u Imotskom i Zagrebu gdje je maturirao na Klasičnoj gimnaziji 1951. godine[1] . Diplomirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Djelovanje i progon u Jugoslaviji[uredi VE | uredi]

Prvi svoj rad objavio je 1952. Od 1955. do uhićenja 1972. (kada je bio glavni urednik Hrvatskog tjednika), Gotovac je zaposlen kao novinar i urednik Redakcije kulture i drame na Radioteleviziji Zagreb. Bio je glavni urednik Hrvatskog tjednika za vrijeme Hrvatskog proljeća (posebno je značajan Gotovčev uvodnik Čuvanje nade, posljednjeg izvanrednog broja Hrvatskog tjednika). Kao jedan od Proljećara osuđen je na četiri godine zatvora kao politički zatvorenik, tri godine gubitka građanskih prava, kao i prava zaposlenja u državnoj službi, prava na objavljivanje i zabranu javnog nastupa. Zbog intervjua Švedskoj televiziji 1977., ponovno je osuđen u montiranim političkim sudskim postupku na dvije godine zatvora i četiri godine gubitka građanskih prava.

Djelovanje u suverenoj modernoj Hrvatskoj[uredi VE | uredi]

Vlado Gotovac se konačno zapošljava na Hrvatskoj radioteleviziji kao savjetnik direktora 1990. Kratko nakon toga, izabran je za predsjednika Matice hrvatske (osnovana 1842.). Godine 1992. Gotovac je kao kandidat HSLS-a izabran u Hrvatski sabor. Tamo se prometnuo u jednog od najrječitijih i najvatrenijih kritičara Franje Tuđmana, čiji je režim optuživao za autoritarnost. Kao jedan od najuglednijih opozicijskih političara, godine 1996. daje ostavku na mjesto predsjednika Matice i biva izabran za čelnika HSLS-a. Međutim, za tzv. zagrebačke krize ispostavilo se kako mu nedostaju praktične političke vještine, te je ugled njegove stranke ozbiljno narušen pregovorima koje je vodio s vladajućom strankom HDZ.

Na izborima 1997. kandidirao se za predsjednika Republike. Za vrijeme izbornog skupa u Puli ga je fizički napao i udarcem u glavu ozlijedio vidno alkoholizirani Tomislav Brzović, pripadnik elitne gardijske jedinice koja je štitila Franju Tuđmana, uzvikujući "Zivio Ante Pavelic! Ja sam ustasa, sve cu vas pobiti!". Vandalski čin najoštrije su osudile i međunarodne organizacije, a Ministarstvo obrane napadača je suspendiralo i pritvorilo. U službenoj izjavi MORH-a bilo je pojašnjeno da je HV-ov satnik u alkoholiziranom stanju napao Vladu Gotovca i nanio mu lakše tjelesne ozljede. Pulski Općinski sud Brzoviću je izrekao uvjetnu zatvorsku kaznu od jedne godine i šest mjeseci uz rok kušnje od tri mjeseca.[2][3] Incident nije imao učinka na izbore, gdje je završio na trećem mjestu iza Tuđmana i SDP-ovog kandidata Zdravka Tomca.

Nakon izbora je došlo do borbe za vlast između Gotovca i Dražena Budiše, koji se zalagao da se HSLS koalicijski veže uz HDZ. Gotovac, koji se tome protivio, je na stranačkoj konvenciji poražen, te je zajedno s pristašama izašao iz HSLS-a i formirao Liberalnu stranku, čiji je postao čelnik.

Bista u Imotskom

Govori[uredi VE | uredi]

Gotovac je bio vrstan, neponovljiv govornik. Evo što je o Gotovčevom oratorstvu napisao Zvonimir Berković, Gotovčev osobni prijatelj: "Gotovčevi govori mogu nekima biti teški, naporni, nerazumljivi ili nepotrebni, ali nikada glupi. Ako je riječ o iole ozbiljnijoj stvari, on praktički ne može izreći glupost jer, na neki svoj neobjašnjiv način, odmah dođe u prisni kontakt sa samom idejom te stvari, a same ideje zaista nikada nisu bedaste."
Najpoznatiji je po govoru na Krešimirovu trgu u Zagrebu ispred ondašnje zgrade Komande V. vojne oblasti Vojnog suda u Zagrebu 30. kolovoza 1991. u povodu prosvjeda majki vojnika koji su silom zadržani u ondašnjoj JNA.

Također bitni su govori na osnivačkoj skupštini HSLS-a, i na osnivačkom saboru LS-a.

Glavna djela[uredi VE | uredi]

Zbirke pjesama
  • Opasni prostor (1961.)
  • I biti opravdan (1963.)
  • Osjećanje mjesta (1964.)
  • Čujem oblake (1965.)
  • Zastire se zemlja (1967.)
  • Približavanje (1968.)
  • Prepjevi po sjećanju (1968.)
  • Čarobna spilja (1969.)
  • Sporne sandale (1970.)
  • Sadržaj vjetra (1971.)
  • Zabranjena vječnost (1987.)
  • Crna kazaljka (1991.)
  • Čekati sjevernije (1995.)
  • Crna jedra (1995.)

Neka njegova djela je u njenoj antologiji Zywe zradla iz 1996. s hrvatskog na poljski prevela poljska književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska.

Proza
  • Princip djela (1966.)
  • U svakodnevnom (1970.)
  • Tri slučaja (1981.)
  • Moj slučaj (1989.)
  • Isto (1990.)
  • Zvjezdana kuga (1995.)
  • Znakovi za Hrvatsku (1996.)

Nagrade i priznanja[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. - 2007.), Zagreb, 2007., ISBN 978-953-95772-0-7, str. 941.
  2. Zapovjednik bio i ostao. Slobodna Dalmacija, preuzeto 10. listopada 2013.
  3. Freundlich, Maja. Napad na Gotovca je Djelo Američkih Službi!. Feral Tribune, preuzeto 10. listopada 2013.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Wikicitata
Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Vlado Gotovac