Fadil Hadžić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Fadil Hadžić
Fadil Hadžić
Fadil Hadžić
Rođenje 23. travnja 1922.
Smrt 3. siječnja 2011.
Pseudonim(i) Zoran Zec[1]
Zanimanje akademski slikar, novinar, književnik, filmski redatelj i scenarist, dramski pisac, komediograf
Godine rada 1946.-2011.
Važniji filmovi "Abeceda straha", "Službeni položaj", "Lov na jelene", "Novinar", "Ambasador"
Portal o životopisima
Portal o filmskoj umjetnosti

Fadil Hadžić (Bileća, 23. travnja 1922. - Zagreb, 3. siječnja 2011.[2]), bio je hrvatski filmski redatelj i scenarist, dramski pisac, novinar, književnik, publicist, slikar i komediograf. Fadil Hadžić nezaobilazna je osobnost kulturnog svijeta Zagreba i Hrvatske druge polovice 20. stoljeća, autor više od 50 kazališnih komedija, po čemu je najizvođeniji suvremeni hrvatski komediograf.

Životopis[uredi VE | uredi]

Fadil Hadžić rodio se u Bileći 1922. godine. Roditelji su mu radili kao poštanski službenici i obitelj se zbog toga često selila pa je odrastao u Lašvi, Bosanskom Brodu, Sarajevu.[3] U vrijeme dok je živio u Bosanskom Brodu pohađao je Kraljevsku državnu realnu gimnaziju u Slavonskom Brodu (danas Gimnazija Matija Mesić) i u njoj je završio I. d razred, 1934. godine i II. a razred 1935. godine.[3] 1943. godine došao je u Zagreb.[4] Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Osnovao je zagrebačka kazališta Kerempuhovo vedro kazalište (1950. godine, a od 1951. godine Komedija)[5] i Satiričko kazalište Jazavac (1964. godine, a od 1994. godine Kerempuh) kojemu je bio umjetnički direktor od 1964. do 1984. godine. U sklopu Jazavca otvorio je 1981. godine Teatar Vidra. Bio je intendant zagrebačkoga Hrvatskoga narodnog kazališta (1981.-1982.).[6]

Osnovao je prvo hrvatsko poduzeće za proizvodnju crtanih filmova Duga-film 1951. godine. Režirao je 14 hrvatskih igranih filmova: ratni Desant na Drvar (1963.), povijesni Sarajevski atentat (1968.), više političkih drama, među kojima Službeni položaj (1964.), Druga strana medalje (1965.), Lov na jelene o povratniku iz inozemstva lažno optuženome za ratne zločine (1971.), Novinar o slobodi novinstva (1979.), ukupno 60 dramskih tekstova. Autor je samo jednoga dramskog nekomedijskoga djela (Dijalog za žive) i libreta za komičnu operu na glazbu Borisa Papandopula (Požar u operi).

Režirao je i prvu hrvatsku humorističnu televizijsku seriju Sedma sila.

Bio je jedan od pokretača humorističkog tjednika Kerempuh i njegov glavni urednik 1946.-1951., pa 1952.-1953., te kratko vrijeme potkraj 1955. Bio je glavni urednik Vjesnika u srijedu 1953.-1956. Pokrenuo je, 1960. godine, tjednik za kulturu Telegram i bio njegov prvi glavni urednik 1960.-1962., a 1970. godine pokrenuo je dvotjednik za kulturu OKO, kojemu je također bio prvi glavni urednik. Objavljivao je i novinske kozerije ili dlanoskopiju, potpisujući ih pseudonimom Zoran Zec, a skupljene su u knjizi Hrvatski Olimp. Bio je predsjednik Hrvatskoga novinarskog društva 1954.-1955. Dobio je više novinarskih nagrada (HND 1956/57., Zlatnu plaketu Vjesnika 1980. itd.). Uređivao je kulturnu rubriku Vjesnika, Filmsku kulturu, bio je glavni urednik Izdavačkog poduzeća Stvarnost. Kao slikar od 1977. godine izlagao je na tridesetak samostalnih i skupnih izložbi.

U rujnu 2010. godine o Fadilu Hadžiću snimljen je 15 minutni dokumentarni film scenariste i redatelja Tonka Jovića i producenta Davorina Štetnera u kojem je sažeta cijela Hadžićeva karijera i život. Fadil Hadžić do zadnjeg je dana bio aktivan u kazalištu Kerempuh.

Nepotpun popis djela[uredi VE | uredi]

Filmovi[uredi VE | uredi]

Kazališne komedije[uredi VE | uredi]

  • Dosadna komedija (1952.)
  • Žuto dugme (1953.)
  • Pet ludih sinova (1954.)
  • Svi smo mi samo ljudi (1956.)
  • Sitne duše (1957.)
  • Hotel za luđake (1961.)
  • Ljudi i majmuni (1962.)
  • Dijalog za žive (1964.)
  • Ličnost (1965.)
  • Političko vjenčanje (1968.)
  • Trgovački putnik (1969.)
  • Revolucija u dvorcu (1970.)
  • Ukradeno božanstvo (1971.)
  • Antigona mrzi Herakla (1971.)
  • Telefonski imenik (1972.)
  • Dobro jutro lopovi (1973.)
  • Naručena komedija (1974.)
  • Naručena komedija (1974.)
  • Hitler u partizanima (1974.)
  • Sudski slučaj Andrije Buvača (1975.)
  • Centrala (1975.)
  • Muholovka (1976.)
  • Državni lopov (1977.)
  • Žensko pitanje (1977.)
  • Karijera (1977.)
  • Čovjek na položaju (1979)
  • Život piše romane (1979.)
  • Ugledni gost (1979.)
  • Punjena ptica (1980.)
  • Češalj" (1981.)
  • Špijun (1981.)
  • Piramida (1981.)
  • Ljubav na prvi pogled (1982.)
  • Neprijatelj u tramvaju (1983.)
  • Zmija (1983.)
  • Požar u operi (1983.)
  • Gospoda i drugovi (1983.)
  • Anđeli i vragovi (2001.)

Prozna djela[uredi VE | uredi]

  • Buddha me lijepo primio, putopis, (1955.)
  • Dosadna komedija (1956.)
  • Ljudi i majmuni, satire, (1962.)
  • Hrvatski Olimp, satire, (1970.) (pod pseudonimom Zoran Zec)
  • Tele sa dvije glave, priče, (1979.)
  • Bijela vrana u crnim rukavicama: humoreske i satire, (1982.)
  • Nevini lopovi, priče, (1988.)
  • Avanture ideologije, knjiga eseja, (1990.)
  • Glumac, to čudno stvorenje, satira, (1995.)
  • Crveni mozak: satiričko - fantastični roman, roman, (Zagreb, 1997.)
  • Anatomija smijeha, eseji o fenomenu komičnog, (1998.)
  • Antologija hrvatskog humora kroz šest stoljeća (Zagreb, 1999.)
  • Konvertit, roman, (2000.)
  • Kora: ispovijed pudlice koja je naučila čovjekov jezik, roman, (2001.)
  • Državni lopov: i druge komedije, (2004.)
  • Bilmez, roman, (2009.)

Nagrade[uredi VE | uredi]

Spomen[uredi VE | uredi]

  • 2011. godine Dani satire bili su posvećeni Fadilu Hadžiću. Bila je to zadnja "sezonska posveta" a od 2012. godine Dani satire imaju ime Dani satire Fadila Hadžića, čime su trajno posvećeni svom osnivaču i utemeljitelju Satiričkog kazališta Kerempuh.[11]
  • 2014.: Prolaz u kojem se nalazi kazališna zgrada i uprava Gradskog satiričkog kazališta Kerempuh imenovan je u Prolaz Fadila Hadžića.[12]

Izvori[uredi VE | uredi]

  • Vijenac, godište XIX, broj 440, 13. siječnja 2011., str. 18.
  1. nacional.hr: Preminuo hrvatski komediograf Fadil Hadžić:
    "U "Vjesniku" je pod pseudonimom Zoran Zec objavljivao ironične portrete kulturnih djelatnika, koje su 1970. sabrani u knjizi "Hrvatski Olimp".", nacional.hr, 3. siječnja 2011., pristupljeno 6. svibnja 2013.
  2. Ana Lendvaj, Arsen Oremović, Milena Zajović, Denis Derk, Doroteja Jendrić, Odlazak legende. U Zagrebu preminuo Fadil Hadžić, kreativac s čak 10 karijera, Večernji list, pristupljeno 3. siječnja 2011.
  3. 3,0 3,1 Domagoj Zovak, In memoriamBrodski učenik Fadil Hadžić (1922.-2011.), sbplus.hr, pristupljeno 6. svibnja 2013.
  4. Ljubica Ivanišević, Posvećeno Hadžiću, Vijenac, broj 247-8, 4. rujna 2003., pristupljeno 6. svibnja 2013.
  5. Hadžić, Fadil, enciklopedija.hr, pristupljeno 6. travnja 2019.
  6. Proleksis enciklopedija: Hadžić, Fadil, pristupljeno 6. svibnja 2013.
  7. Filmski leksikon: Hadžić, Fadil, pristupljeno 6. svibnja 2013.
  8. Filmski leksikon: Novinar (1979), pristupljeno 6. svibnja 2013.
  9. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske: Nagrada za dramsko djelo "Marin Držić": Nagrađeni i Stručna povjerenstva u razdoblju od 1991. do 2012., pristupljeno 6. svibnja 2013.
  10. Kulturna kronika. Šesti svezak Hrvatske opće enciklopedije:
    "Fadilu Hadžiću nagrada Marijan Rotar. (...) Prvi je dobitnik nagrade Fadil Hadžić, filmski redatelj i scenarist, dramski pisac i komediograf, putopisac, novinar i feljtonist, doajen hrvatske kinematografije i posebno Pulskoga festivala, čiji je jedan od osnivača.", Vijenac, broj 271-3, 22.srpnja 2004., pristupljeno 6. svibnja 2013.
  11. Satiričko kazalište Kerempuh: 36. dani satire Fadila Hadžića, pristupljeno 6. svibnja 2013.
  12. Otkrivanje ploče - Prolaz Fadila Hadžića, zagreb.hr, 18. lipnja 2015., pristupljeno 6. travnja 2019.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]


Nuvola apps aktion.png Nedovršeni članak Fadil Hadžić koji govori o filmskom redatelju treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.