Josip Šokčević

Josip Šokčević
Opći životopisni podatci
Datum rođenja	7. ožujka 1811.
Mjesto rođenja	Vinkovci, Hrvatska
Datum smrti	16. studenog 1896.
Mjesto smrti	Beč, Austrija
Nadimak	Ban kavalir
Titule	barun
Opis vojnoga službovanja
Čin	podmaršal

Josip Šokčević (Vinkovci, 7. ožujka 1811. – Beč 16. studenog 1896.), bio je hrvatski ban, podmaršal, barun kao i treći guverner Srpskog vojvodstva i Temiškog Banata.

Životopis

Grb baruni Šokčević

Rođen je u obitelji graničarskih časnika u Vinkovcima. Nakon pučke škole i dva razreda realne gimnazije, 1823. odlazi iz rodnog grada na vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto, koju završava 1830. godine. Brzo je napredovao u vojnoj karijeri, počeo je službu kao zastavnik u pješačkoj pukovniji, u ljetu 1848. već je pukovnik i zapovjednik 37. pješačke pukovnije u Lavovu, s njom opsjeda i osvaja Veneciju te slama talijansku protuaustrijsku pobunu krajem godine. U 38 godini već je general bojnik, dok u 46. godini svoga života postaje podmaršal, te ga sa Slavonske vojne granice premještaju u Vrhovnu vojnu komandu u Graz. Budući da je obolio Josip Jelačić (1858.) tadašnji hrvatski ban, car Franjo Josip I. imenuje ga banskim zamjenikom i šalje u Zagreb. Nakon smrti bana Jelačića poslan je za guvernera Srpskog vojvodstva i Temiškog Banata (sjedište u Temišvaru). 1860. uz nisku brojnih vojnih odlikovanja koje je dotad dobio, uzdignut je u plemićki red dobivši titulu baruna.

Banovanje Josipa Šokčevića

U ljetu ( 1860.) car ga imenuje novim hrvatskim banom, uz preporuke Bosansko-srijemskog biskupa J. J. Strossmayera. Njegova politika u prvim danima odlikuje jačanje hrvatskog jezika u upravi ( koji je prije njega bio njemački). Činovnici su morali učiti hrvatski i prema narodu se ophoditi s dužnim respektom. Na tragu Carske Listopadske diplome (liberalne po duhu i reformističke ), ban Šokčević saziva Bansku konferenciju od 55 hrvatskih uglednika, koja je trebala dati prijedloge o novom izbornom zakonu za Hrvatsku i preuređenju Habsburške Monarhije. Šokčević dopušta obnovu političkih stranaka. No poslije Veljačkog patenta 1861., kojima se osniva Carevinsko vijeće u Beču i državna upravu ponovo snažno centralizira, s umanjenim ovlastima uspostavljenih zemaljskih sabora, Šokčevića je to razočaralo. Pod njegovim predsjedanjem održavaju se zasjedanja Hrvatskog sabora 1861. i 1865., na kojima sabornici nisu bili jedinstveni kako urediti odnose s Mađarima i Austrijancima, a pojavila se i starčevićanska opcija o samostalnoj Hrvatskoj.

Kao ban zaslužan je za poticanje gospodarskog života, koje je prvo zahvatilo veće gradove - Zagreb, Rijeku, Karlovac, Osijek, Vukovar i Zemun. U njegovom mandatu počinje gradnja glavnih željezničkih pruga. Uz njegovu izdašnu pomoć u Zagrebu je 1864.g. organizirana Prva dalmatinsko-hrvatska-slavonska gospodarska izložba.

Eugen Kvaternik je zajedno s banom Šokčevićem pokušao ustrojiti Hrvatsku pravoslavnu Crkvu radi očuvanja jedinstva hrvatskog naroda, no nije uspio.

Godine 1866. nakon poraza Austrije u ratu s Pruskom i krize Monarhije, dolazi do Austro-Ugarske nagodbe. Hrvatskoj je ostavljeno da se dogovori s Mađarima. Ban Šokčević je držao da je izigran od strane dvora i podnio je ostavku. Dana 27. lipnja 1867. razriješen je banske dužnosti. Već iduće godine je umirovljen, te se povlači se iz političkog i javnog života Hrvatske, potom se seli u Graz, a nakon toga u Beč gdje i umire 1896.

Krajem svibnja 2002. posmrtni ostatci bana Šokčevića preneseni su iz Beča u njegov rodni grad Vinkovce.

Izvori

Političke dužnosti
prethodnik Ivan Coronini	Hrvatski ban 1860. – 1867.	nasljednik Levin Rauch