Kozarac (Čeminac)

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Kozarac
Kozarac na karti Hrvatska
Kozarac
Kozarac
Kozarac na zemljovidu Hrvatske
Županija Zastava Osječko-baranjske županije.png Osječko-baranjska
Općina/Grad Čeminac
Najbliži (veći) grad Beli Manastir
Površina 9,96 km²
Nadmorska visina 90 m
Zemljopisne koordinate 45°43′08″N 18°40′34″E / 45.719°N 18.676°E / 45.719; 18.676Koordinate: 45°43′08″N 18°40′34″E / 45.719°N 18.676°E / 45.719; 18.676
Stanovništvo (2001.)
 - Ukupno 789
 - Gustoća 79 st./km²
 - Broj domaćinstava 239
Pošta 31325 Čeminac
Pozivni broj +385(0)31
Autooznaka BM
Crkva svetog Emerika u Kozarcu

Kozarac (mađ. Keskend, njem. Geisdorf, srp. Kозарац) naselje je u općini Čeminac, u Osječko-baranjskoj županiji.

Zemljopisni položaj[uredi VE | uredi]

Kozarac je smješten u južnom dijelu Baranje, u mikroregiji Baranjske nizine Istočnohrvatske ravnice. Udaljen je 4 km sjeverno od općinskog sjedišta Čeminca i 10 km jugoistočno od Belog Manastira. Leži na nadmorskoj visini od 90 m. Nalazi se državnoj cesti D7 (granični prijelaz Duboševica prema Mađarskoj - Kneževo - Branjin Vrh - Beli Manastir - Kozarac - Čeminac - Švajcarnica - Darda - Bilje - Osijek - Đakovo - granični prijelaz Slavonski Šamac prema BiH).

Autobusnim vezama povezan je s Belim Manastirom, Osijekom i Zagrebom.

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Do kraja Drugog svjetskog rata u Kozarcu su većinom živjeli Nijemci katoličke vjere, a 1946. godine doselili su se Međimurci.

Broj stanovnika kretao se ovako:

  • 437 (1857.)
  • 436 (1869.)
  • 501 (1880.)
  • 523 (1890.)
  • 547 (1900.)
  • 638 (1910.)
  • 592 (1921.)
  • 655 (1931.)
  • 705 (1948.)
  • 660 (1953.)
  • 784 (1961.)
  • 692 (1971.)
  • 684 (1981.)
  • 933 (1991.)
  • 789 (2001.)

Narodnosni sastav stanovništva Kozarca (1991. godine):

Povijest[uredi VE | uredi]

Kozarac (Keskend, Geisdorf) ima kratku, ali burnu povijest. U nepunih 300 godina postojanja selo je bilo dva puta temeljito opljačkano i nekoliko mu je puta potpuno izmijenjena nacionalna struktura stanovništva.

Naselje osnivaju oko 1720. godine Nijemci-katolici (tzv. podunavski Švabe - Donauschwaben), koje naseljava tadašnji vlasnik i osnivač Beljskog vlastelinstva princ Eugen Savojski s područja Bavarske i Schwarzwalda. Doseljenici krče gustu šumu kojom je tada bio pokriven veći dio središnje Baranje i stvaraju poljoprivredno zemljište. (U vrijeme turske vladavine u Baranji 1526-1687. kroz to područje prolazi glavna turska vojna cesta Carigrad-Beč pa se starosjedilačko, većinom mađarsko stanovništvo sklanja u sigurnije zabačenije krajeve uz Dunav: Kopačevo, Lug, Vardarac, Suza, Zmajevac, a središnji dio Baranje ostaje zapušten i slabo naseljen.)

Tijekom XIX. stoljeća selo se gospodarski razvija, 1811. godine gradi se crkva sv. Emerika, a 1907. u mjestu se osniva i poštanski ured.

Nakon Prvog svjetskog rata i raspada Austro-ugarske monarhije 1918. godine Kozarac, kao i cijela južna Baranja, ulazi u sastav Kraljevine SHS (kasnije Jugoslavija) pa u selu dolazi i do značajnijih promjena. (Usporedi: Agrarna reforma)

Jugoslavenske vlasti 1922. godine mijenjaju dotadašnji službeni naziv mjesta - Keskend (čit. Keškend) u Kozarac. Iste 1922. godine na tadašnje rubne dijelove naselja (današnja Ulica Ante Starčevića) doseljavaju se pravoslavne obitelji (tzv. solunaši) s područja Gorskoga kotara (okolica Ogulina) pogrešno nazvani Ličanima, po kojima se i danas ta ulica naziva "Ličkom ulicom" ili "Likom". 1928. godine "Ličani" osnivaju i današnje pravoslavno groblje u Kozarcu.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, 1945. njemačko stanovništvo napušta selo u strahu od Crvene armije koja prelazi Dunav kod Batine, a komunističke vlasti oduzimaju Nijemcima njihovu imovinu i zabranjuju im povratak. Kozarac ostaje napušten te se sustavno pljačka i devastira.

Godine 1946. komunističke vlasti na napuštena imanja koloniziraju obitelji iz Međimurja, koje dolaze u potrazi za boljim životom u Baranju. Ubrzo nakon doseljavanja, 1947. godine osniva se i Nogometni klub "Međimurec".

Snove o boljem životu ubrzo prekidaju komunističke vlasti koje od 1947. godine osnivaju tzv. "seljačke radne zadruge" te po direktivi provode prisilnu kolektivizaciju sela. Na području Kozarca djelovale su dvije seljačke radne zadruge: SRZ "Baranja" i SRZ "Karlo Mrazović".

Godine 1952. u selo stiže električna struja. Nakon ukidanja seljačkih radnih zadruga 1953. godine selo se počnje snažnije gospodarski razvijati, a vrhunac razvoja dostiže 80. godina XX. stoljeća. U Kozarcu tada djeluje i snažna poljoprivredna zadruga. Godine 1988. uvode se telefoni te se planira izgradnja vodovodne mreže. No daljnje planove prekida početak Domovinskog rata.

Područna osnovna škola u Kozarcu

U kolovozu 1991. godine u Kozarac ulaze srpske paravojne jedinice uz pomoć JNA, a nesrpsko stanovništvo se spašava iz sela bježeći u pravcu Osijeka i mađarske granice. Za vrijeme srpske okupacije selo se po drugi puta u povijesti sustavno pljačka i devastira, a u napuštene kuće Hrvata, Mađara i drugih nesrba naseljavaju se izbjegli Srbi s područja Zapadne Slavonije. Većina je stanovnika Kozarca provela rat u progonstvu od Osijeka i Međimurja pa sve do Zagreba, Slatine i primorja. Odmah po odlasku u progonstvo većina ih aktivno sudjeluje u obrani grada Osijeka, gdje i pogiba hrvatski branitelj Damir Furdi iz Kozarca. Za vrijeme okupacije u selu je ubijeno i mnogo civila, većinom starijih ljudi nesrpske nacionalnosti koji nisu napustili svoje domove.

Nakon završetka mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja, 1998. godine stanovnici Kozarca se vraćaju u svoje selo. Odmah nakon povratka Kozarac se pretvara u veliko gradilište, započinje obnova kuća i infrastrukture, obnavljaju se ceste, električna mreža, javna rasvjeta, škola, ponovo se uvode telefoni, dovršava planirani vodovod, a uskoro se očekuje i plinifikacija mjesta. Osim toga obnavlja se i rad Nogometnog kluba "Međimurec", kao i Dobrovoljnog vatrogasnog društva Kozarac.

Gospodarstvo[uredi VE | uredi]

Gospodarsku osnovu Kozarca čine ratarstvo, stočarstvo, vinogradarstvo, trgovina, ugostiteljstvo i obrt (autoprijevoz). Stanovnici su se nekad bavili i obradom drveta. U naselju je godinama djelovala poljoprivredna zadruga.

Kultura[uredi VE | uredi]

Obrazovanje[uredi VE | uredi]

  • Područna škola Osnovne škole Čeminac

Poznate osobe[uredi VE | uredi]

Znamenitosti i zanimljivosti[uredi VE | uredi]

Kip svetog Florijana

Šport[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice i izvori[uredi VE | uredi]

Galerija fotografija[uredi VE | uredi]