Ledeni čovjek

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Rekonstrukcija bakrene sjekire Ledenog čovjeka (oko 3300 pr.Kr.
Umjetnikov prikaz desne cipele Ledenog čovjeka
Mjesto u u blizini Similaunskog ledenjaka u Otzaler alpama, u južnom Tirolu, na granici Austrije i Italije, gdje je pronaden Ledeni čovjek

Ledeni čovjek ili Oetzi, koji je živio prije oko 5300 godina, je pronađen u rujnu 1991., kada je dvoje alpinista otkrilo je u blizini Similaunskog ledenjaka u Otzaler alpama, u južnom Tirolu, na granici Austrije i Italije mrtvo tijelo na visini od 3200 m. U početku se mislilo da se radi o nesretnom alpinistu, ali je utvrđeno da je posrijedi arheološki nalaz. Austrijanci tijelo četiri dana nakon pronalaska premještaju na Sveučilište u Innsbrucku. Tamo dobiva popularni nadimak Ledeni čovjek ili Oetzi. Njegova je bakrena sjekira, prva sjekira kojoj je sačuvana i drvena drška, a isto vrijedi i za nož s kamenom oštricom, uz koji su otkrivene i korice ispletene od bilja, u koji se spremao kad nije korišten.

Kasnije je utvrđeno da je ležao 90 metara unutar Italije, pa je 1998. prenesen u muzej u Bolzano. Oetzi je prvi prapovijesni čovjek nađen u ledu s očuvanom svakodnevnom odjećom i obućom. Dobiveno je 15 radiokarbonski utvrđenih datuma s uzoraka tijela (datiranje ugljikom-14), artefakata i obuće i koji uglavnom variraju između 3365. - 2940. pr. Kr. Znanstvenici su tvrdili da ga je ubila iscrpljenost na velikoj hladnoći, pošto ga je najvjerojatnije zadesila gusta magla ili snježna mećava, ali kasnije je ta teorija odbačena. Odmah nakon smrti tijelo je isušio topli jesenski vjetar prije nego što ga je prekrio led. Tijelo je tako ostalo zatvoreno u ledu preko 5300 godina sve dok oluja iz Sahare nije sa sobom donijela prašinu koja je prekrila površinu leda i apsorbirala Sunčevo svijetlo, te se led naglo počeo topiti. [1]

Naučno proučavanje Ledenog čovjeka Oetzija[uredi VE | uredi]

Ledeni čovjek je bio visok oko 165 cm, bio je tamnije puti, a kada je umro imao je oko 45 godina. Analizom DNK potvrdila se povezanost s narodima sjeverne Europe. Tijelo sada teži 54 kg. Zubi su mu jako istrošeni, što ukazuje na to da je za života jeo jako žilavu hranu ili je često upotrebljavao zube kao alat (npr. pri izradi užadi). Pronađen je ćelav, ali su mu na odjeći nađene stotine tamno smeđih vlasi dugih 90 mm. Najvjerojatnije je imao bradu. [2]

Na lijevom uhu je uočeno udubljenje što ukazuje da je u uhu nosio ukras. Skeniranje tijela je pokazalo da su mozak, mišićno tkivo, pluća, srce, jetra i probavni organi izvanredno sačuvani, iako su mu pluća pocrnila od dima zbog čestog izlaganja otvorenim vatrištima. Izotopski sastav vlasišta pokazuje da je zadnjih mjeseci života bio vegetarijanac, makar su tragovi mesa pronađeni u debelom crijevu. Zadnji obrok sastojao se od kozoroga, pšenice i grožđica ili šljiva. Na lokalitetu su naknadno pronađena i dva komadića kosti kozoroga i jedna divlja šljiva.

Ustanovljeno je da na tijelu ima nizove tetovaža koje su najvjerojatnije služile u terapeutske svrhe, jer se identično terapeutsko tetoviranje koristi još i danas u Africi i Indiji. Takvo tetoviranje uvelike pomaže pri reumi i artritisu. Tetovirao se tako da je kožu zarezivao ili probadao i tada u rane utrljao obojenu pastu čiji je sastav u ovom slučaju bio ugljen i, najvjerojatnije, slina. Tetovaže su zbog ugljena dobile plavu boju, a nalaze se na leđima, na desnom koljenu, gležnju i stopalu, na listu i peti lijeve noge. Bolovao je od artritisa i crijevnih parazita.

Alat i oružje[uredi VE | uredi]

Luk za strijele je nađen nedaleko od tijela, naslonjen na kamen u netaknutom stanju. To je najveći predmet nađen uz Ledenog čovjeka i dugačak je čak 1,82 m. Pri vađenju iz leda slomio se na tri dijela. Napravljen je od tisovine kao i većina prapovijesnih lukova, jer je to drvo zbog svoje tvrdoće i elastičnosti pogodno za upotrebu. Luk je nedovršen što se vidi po gruboj površini, a osim toga nema vidljivih tragova ureza tetive. Sjekira ima bakrenu oštricu koja je umetnuta u dršku i pričvršćena kožom i brezinom smolom (ljepilo). Na nalazištu su pronađeni i ostaci košare koja se nosila na leđima kao naprtnjača. Tobolac za strijele je napravljen od krzna kozoroga ili jelena, a ustanovljeno je da su velika oštećenja na njemu nastala još za čovjekova života. Od 14 strijela koje su se nalazile u tobolcu samo su dvije dovršene i te dvije su slomljene. Zanimljivo je da je jedna od njih napravljena spajanjem dvaju komada drva, a zna se i to da je jednu napravio dešnjak, a drugu ljevak. Ledeni čovjek je izradio kraću od te dvije, jer je ustanovljeno da je bio dešnjak.

Na nalazištu je pronađeno i pero podrezano na pravokutne komade što upućuje na to da je čovjek imao u planu dovršiti još najmanje dvije strijele. U tobolcu su uz strijele pronađeni: 4 fragmenta jelenjeg roga (mogli su služiti kao rezervni dijelovi za šiljke strijela), šiljak od jelenjeg roga (za popravljanje ribarskih mreža), dvije životinjske tetive zamotane u svežanj i konopac od lika koji je dugačak oko 2 m što čini savršenu duljinu za tetivu luka. Nož s koricama držao je pričvršćen za pojas na desnom kuku. Oštrica je od kremena i također je na njoj pronađena krv, ali se ni ovdje ne zna koje vrste. Pronađene su i dvije posude od brezine kore. Napravljene su tako da bi ih, nakon što se ogulila koru s drveta, čovjek savijao sve dok se krajevi nisu počeli preklapati da ih može pričvrstiti likom. Nosile su se pričvršćene za naprtnjaču , a u njima se nalazilo lišće za ogrjev.

Najzanimljiviji nalaz je sigurno tzv. retušer. Ovdje je riječ o prošupljenom drvenom predmetu oblika olovke u koji je umetnut pažljivo obrađeni iverak jelenjeg roga. Upotrebljavao se za izradu i oštrenje kremenih alatki, a velika prednost mu je ta da kada bi se vrh istrošio, bez problema bi se odmah naoštrio struganjem drva na vrhu, kao pri šiljenju olovke. Ovaj predmet je jedinstven za nalaze iz mlađeg kamenog doba. Tijekom ispitivanja lokaliteta pronađeni su komadi mreže čija se prava veličina ne može odrediti. Moguće da se radi o ribarskoj mreži, jer u Alpama ima planinskih jezera, ali ova mreža je vjerojatnije služila za lov ptica. Na zapešću je nosio dva kolutića brezina fungusa kroz koje je provučena uzica. Brezin fungus sadrži ljekovite sastojke, pomaže kod probavnih smetnji, a neki sastojci pomažu čak i kod tuberkuloze.

Čovjek je nosio i pojas od teleće kože, koji je bio vrlo dugačak, što znači da se dva puta omotao oko pasa i svezao na trbuhu. Njega su činile dvije kožne trake. Od pojasa sprijeda je napravljena i torbica (poput današnje turističke), budući da te dvije trake nisu zašivene na gornjem rubu, kako bi se dobio širok otvor koji se mogao zatvoriti uzicom koja je provučena kroz prednji dio pojasa. U torbici su nađena dva šila, kremeno strugalo i komadići drvenog fungusa pomoću kojih se dobivala vatra, a nađeni su i sitni kristalni tragovi pirita.

Odjeća i obuća[uredi VE | uredi]

Od odjeće i obuće pronađeni su kapa, kaput, nogavice, kožna pregača, plašt od trske i sandale. Kapa je sašivena od dva dijela medvjeđeg krzna, a na donjem rubu su provučene dvije kožne uzice koje su služile kao pojas za bradu. Kaput je imao oblik plašta, a sašiven je od kože domesticirane kože. Pri njegovoj izradi je najvjerojatnije upotrebljeno dimno štavljenje, mogao se nositi s obje strane (kožne i krznene), a sezao je od ramena do koljena. Sačuvana je samo trećina kaputa i ne zna se je li imao rukave. Najvjerojatnije se zatvarao pomoću uzice s prednje strane. Nogavice su se oblačile kao čarape samo što su na gornjim krajevima bile prišivene uzice kojima bi se pričvrstile za pojas. Kožna pregača se nosila tako da bi se progurala ispod pojasa. Plašt od trske nošen je za vrijeme smrti, a mogao je imati više namjena: mogao je služiti kao podloga za spavanje ili pokrivač i bio je vrlo otporan na vlagu.

Sandale su sašivene od srneće kože i medvjeđeg krzna, unutar njih se nalazila mrežica od užadi koja je držala na mjestu lišće i trave koje su bile ugurane u sandale radi zadržavanja topline. Najveći udarac za arheologe je bio što uz tijelo nije nađena nikakva keramika, koja bi olakšala određivanje kulture kojoj je čovjek pripadao, ali ipak usporedbom s grobovima neolitičkih kultura koje su živjele u tim prostorima zaključeno je da je Ledeni čovjek pripadao Remedello kulturi.

Uzrok smrti Ledenog čovjeka[uredi VE | uredi]

Otkad je pronađen 1991., Ledeni čovjek je budio maštu znanstvenika i svjetske javnosti. Tek je 10 godina nakon njegova pronalaska, točnije 2001., ustanovljeno da je ubijen strijelom u leđa. U trenu su se promijenile sve teorije vezane uz njegovu smrt i on se odjednom u očima znanstvenika pretvorio iz lovca zalutalog na planini u plijen.

Arheolog Johan Reinhard iznio je novu i kontroverznu teoriju kojom objašnjava smrt Ledenog čovjeka kao ritualno ljudsko žrtvovanje. Reinhard je naglasio da su svi osobni predmeti bili pažljivo položeni uz tijelo, a da je stvarno ubijen, ubojice bi mu sigurno uzeli bakrenu sjekiru, predmet od velike vrijednosti u to vrijeme. Pretpostavlja se da je ubijen u proljeće ili ljeto, tako da je moguće da je prvo namjerno zatrpan zemljom i kamenjem koji su prirodno mumificirali tijelo dok se par mjeseci kasnije nije zamrznulo. Stari Kelti su strijelama žrtvovali ljude prije 2000 godina, tako da to oružje nije nepoznato kod ljudskog žrtvovanja. Osim toga strijela i šiljak su izvađeni iz tijela, pa je sigurno da Ledeni čovjek za vrijeme smrti nije bio sam. Njegova iznimna starost (oko 45 godina) za neolitičke standarde i bakrena sjekira nađena uz tijelo zacijelo su znakovi višeg statusa, ali s druge strane ostaci hrane i pero koje upućuje na izradu strijela pokazuju normalni tijek večeri poslije dobrog obroka.

Čak četiri različite vrste ljudske krvi čiji su tragovi analizom DNK otkriveni na Oetzijevoj odjeći i oružju. Oetzi, dakle, nije putovao sam i sasvim sigurno je bio sudionikom krvavog okršaja jer na jednoj od njegovih strelica zadržali su se uzorci krvi dvoje različitih ljudi, a na desnom ramenu i dijelu leđa njegova krznenog ogrtača pronađena je krv trećeg, vjerojatno ranjenika kojeg je Oetzi ponio ne bi li ga spasio od sigurne smrti. Sad jedva da je bilo sumnje u to da je Ledeni čovjek poginuo u bitki, no pregledom njegovog tijela forenzičar i dalje nije uspio otkriti nikakve tragove nasilne smrti. Ustanovljeno je tek kako je mumija u desnoj ruci i nakon smrti držala nož, a na šaci iste ruke pronađene su duboke rane što svjedoče o borbi prsa u prsa.

Ubrzo je stvoren i novi scenarij prema kojem su Oetzija i njegovu družinu napali razbojnici ili pripadnici drugog plemena čijim su teritorijem prolazili. U okršaju je Oetzi strijelom ubio najprije jednog neprijatelja, a potom ju je izvukao, jer takvo je oružje bilo suviše vrijedno da bi ga ostavio, pa je istom strijelom pogodio i drugog neprijatelja. Nakon što je njegov suputnik ranjen, Oetzi ga je prebacio preko ramena i pomogao mu da pobjegne s poprišta bitke. Kako je onda Oetzi završio mrtav, pitanje je na koje i dalje nitko nije mogao ponuditi logičan odgovor sve dok patolog zadužen za čuvanje Oetzija, Egarter Vigl, nije 2001. odlučio napraviti još jednu rendgensku snimku mumije, no ovoga puta suvremenijom metodom računalne tomografije koja omogućava puno bolji, trodimenzionalni pogled u unutrašnjost tijela. Ispod lijeve lopatice otkrio je vršak strelice, a ubrzo potom otkrivena je i rana na Oetzijevim leđima gdje ga je strelica pogodila i zaustavila se centimetar prije pluća. Pregledom rane ustanovljeno je da je Oetzi vjerojatno pogođen iz veće udaljenosti dok je njegov ubojica stajao nešto niže od svoje žrtve, pa je tako konstruirana pretpostavka da je Oetzi bježao u planinu sa svojim ranjenim suborcem kad ga je iz doline u kojoj je vođena bitka stigla smrtonosna strijela. [3]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. [1] "Ledeni čovjek", "Fragmenti" časopis studentskog kluba arheologa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 2011.
  2. [2] "Nov izgled ledenog čovjeka Ötzija", Hrvatska radio televizija, 2011.
  3. [3] "Ubojstvo riješeno nakon 5300 godina", Nacional, 2003.