Sovjetska Republika Mađarska

Izvor: Wikipedija
Sovjetska Republika Mađarska

Magyarországi Tanácsköztársaság (mađ.)

Republika

1919.
Zastava Grb
Zastava Grb
Lokacija Mađarske Sovjetske Republike
Lokacija Mađarske Sovjetske Republike
Glavni grad Budimpešta
Jezik/ci mađarski
Vlada Socijalistička republika
Vođa Béla Kun
Povijest
 - uspostavljena 23. ožujka 1919.
 - ukinuta 6. kolovoza 1919.
Vremenska zona UTC+1

Mađarska Sovjetska Republika ili Sovjetska Republika Mađarska je bila kratkotrajna komunistička država na prostorima Mađarske poslije Prvog svjetskog rata. Trajala je od 21. ožujka do 6. kolovoza 1919.

Povijest[uredi | uredi kôd]

Do veljače 1919. vlada Mađarske Demokratske Republike, zbog neuspjeha na unutarnjem i vojnom planu, izgubila podršku u narodu. Nakon što su sile Antante 21. ožujka zahtijevale dodatne teritorijalne ustupke od Mađarske, grof Mihály Károlyi daje ostavku, a na vlast dolazi Komunistička partija Mađarske na čelu s Bélom Kunom, te proglašava Mađarsku Sovjetsku Republiku. Komunisti su došli na vlast najviše zahvaljujući činjenici da su bili jedina organizirana borbena skupina koja je obećala povratak izgubljenih teritorija, oslanjajući se i na sovjetsku Crvenu armiju. Obećali su također jednakost i socijalnu pravdu. U početku su postigli zamjetne vojne uspjehe, izbacivši čehoslovačke jedinice iz spornih područja i proglasivši satelitsku Slovačku Sovjetsku Republiku. Namjeravali su napasti i rumunjsku vojsku u Transilvaniji. Na unutarnjem planu, nacionalizirali su industriju i trgovačka društva, te sproveli reforme u stanogradnji, prometu, bankarstvu, zdravstvu, kulturnim ustavnovama. Izvršili su i zemljišnu reformu koja se odnosila na sva zemljoposjedništva veća od 400.000 četvornih metara.

Ipak, podrška naroda komunističkoj vlasti bila je kratkotrajna, a nakon pokušanog puča, vlada je uvela strahovladu potpomognutu paravojnim formacijama. 590 ljudi poguljeno je bez suđenja. Zemljišna reforma oduzela je zemljišta plemićima, ali ih nije podijelila seljacima, a sovjetska Crvena armija nikad nije došla u pomoć sovjetskoj Mađarskoj. Premda komunistička mađarska vojska nije izgubila nijednu bitku, pod pritiskom Antante morala se povlačiti s teritorija. Sve je to dovelo do unutarnjeg nezadovoljstva. Na koncu je i prodiranje rumunjske vojske prisililo Bélu Kuna i njegove suradnike na bijeg u Austriju. Budimpešta je osvojena 6. kolovoza 1919. Tako je nakon samo 133 dana nestalo Mađarske Sovjetske Republike.

S druge strane organizirale su se kontrarevolucionarne, konzervativne snage pod vodstvom transilvanijskog plemića Istvána Bethlena i bivšeg vrhovnog zapovjednika austro-ugarske mornarice Miklósa Horthyja. Oni su počeli preuzimati vlast najprije na zapadu zemlje, a onda su se širili i na ostala područja, a mnogi su komunisti i ostali ljevičari pogubljeni bez suđenja. Tada su počela i progonstva Židova, koji su optuženi za vojne neuspjehe komunističke vlade u kojoj su i sami velikim dijelom sudjelovali. Rumunjska vojska u povlačenju je opustošila zemlju, a štete su bile tako velike da Pariška mirovna konferencija 1919. od Mađarske nije tražila plaćanje ratne štete Rumunjskoj. 16. studenoga Horty ulazi u Budimpeštu, a njegova vlada polako vraća sigurnost u zemlji, zaustavlja nasilje i uspostavlja vlast. U tom je razdoblju zatočeno na tisuće pristalica Károlyija i Kuna, a svi radikalni politički pokreti zabranjeni su.

Sastav mađarske sovjetske vlade[uredi | uredi kôd]

Predsјednik mađarske sovjetske vlade bio je Židov Béla Kun. Pored njega, vladu su činila još (po rođenju) dva katolika, Šandor Garbaj i Bokanji Dežo, i još deset Židova: Samuel Tibor, Vago Bela, Pogany Josef, Bohm Vilmoš - ministar rata, Lander Bela, Lukacs Gyorgy, Weltner Jakhab, Hamburger Jeno, Lengyel Seno - ministar financija, Varga Jeno - ministar trgovine.[1]

Poveznice[uredi | uredi kôd]

Literatura[uredi | uredi kôd]

  • Opća i nacionalna enciklopedija: Mađarska
  • Бродски фрањевци. 2003. Кроника фрањевачког самостана у Броду на сави IV (1879.-1932.). Хрватски институт за повијест, подружница у Славонском Броду. Славонски Брод.
  1. Бродски фрањевци 2003, str. 305.