Marelica
| Marelica | |
|---|---|
 Zreli plodovi marelice | |
| Sistematika | |
| Carstvo: | Plantae |
| Divizija: | Magnoliophyta |
| Razred: | Magnoliopsida |
| Red: | Rosales |
| Porodica: | Rosaceae |
| Rod: | Prunus |
| Vrsta: | P. armeniaca |
| Dvojno ime | |
| Prunus armeniaca L. | |
| Baze podataka | |
Marelica (barakokula, kajsija, lat. Prunus armeniaca), je kontinentalna koštuničava voćka koja sa šljivama, bademima, breskvama, višnjama i trešnjama pripada rodu Prunus porodice Rosaceae.
Opis[uredi | uredi kôd]
Marelica raste kao grm ili nisko drvo, visoko 8–12 m, sa stablom promjera do 40 cm. Oblik krošnje je okrugao, ponekad plosnat. Kora stabla je tamnosiva, uzdužno ispucala. Mlade grane i lisne drške su često crvenkaste boje. Listovi su ovalni, dugi 5 –10 cm, široki 5 – 8 cm, sa špicastim vrhom i nazubljenim rubom. Lisne drške su duge 2 – 4 cm.
Cvjetovi imaju kratku cvjetnu dršku, pa često imaju izgled sjedećih cvjetova. Razvijaju se usamljeno ili u parovima, najčešće prije listanja biljke. Promjer cvijeta je 2—4,5 cm. Marelica je samooplodna, rijetko stranooplodna biljka. Najvažniji oprašivač je pčela.
Plod je koštunica, podsjeća na malu breskvu, promjera 1,5 – 2,5 cm, žute do narančaste boje, ponekad i crvene na strani izloženoj suncu. Jedna sjemenka se nalazi unutar tvrde koštice.
Podrijetlo i status[uredi | uredi kôd]
Središte nastanka i prirodno područje ove vrste teško je definirati, tijekom ranog pripitomljavanja (3 stoljeća pr. Kr.).[1] Marelice najvjerojatnije potječu iz predjela Srednje Azije i sjeveroistočne Kine, iz oblasti u blizini ruske granice. Moguće je da prirodno područje vrste obuhvaća i Korejski poluotok i Japan. Marelica, iako to njeno botaničko ime sugerira, ne potječe iz Armenije. U Armeniju su kajsije stigle poslije 3000 godina, šireći se duž Puta svile. Odatle su je Rimljani, oko 70. godine prije nove ere, proširili po cijeloj Europi.[2]
Danas, divlje (nepripitomljene) jedinke marelice rastu u vrlo malim grupama u Kini, Kazahstanu, Kirgistanu i Uzbekistanu.[3] Tijekom male brojnosti ovih populacija, vrsta Prunus armeniaca smatra se ugroženom.
Uzgojene sorte marelica raširene su širom planeta. Najbolje uspijeva u područjima s blagom, mediteranskom klimom, tijekom čega se u takvim područjima intenzivno komercijalno uzgaja.
Proizvodnja i upotreba[uredi | uredi kôd]
Prema statističkim podacima iz 2005. godine, najviše marelica se proizvodi u Turskoj (390.000 tona godišnje[4]), Iranu (285.000) i Italiji (232.000). Osim za potrebe prehrane stanovništva, marelica se koristi kao dekorativna vrsta, a njeno drvo je visoke mehaničke i dekorativne kvalitete.[5] Na području bivše SFRJ, područje gdje su se najviše uzgajale marelice 1960-ih godina je bila Subotičko-horgoška pješčara u Bačkoj.[6]
Hranjiva vrijednost i sastav ploda mijenjaju se sušenjem ili termičkom obradom. U sastav ploda ulaze pojedini vitamini, kao i polifenoli. Najzastupljenija kiselina u plodovima kajsije je limunska kiselina.
Osim ploda, sjemenka kajsije se koristi u prehrambenoj industriji, najčešće kao zamjena za sjemenku badema. Od ove sjemenke se spravlja talijanski liker amareto. Ulje iz sjemenka kajsije se ponegdje upotrebljava kao jestivo ulje.
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Huxley A. (ed) 1992. New RHS Dictionary of Gardening 1: 203–205. Macmillan ISBN 0-333-47494-5
- ↑ Rieger M. 2006. Introduction to Fruit Crops. Haworth Press. ISBN 1-56022-259-X
- ↑ Participants of the FFI/IUCN SSC Central Asian regional tree Red Listing workshop, Bishkek, Kyrgyzstan (11-13 July 2006) 2007. Armeniaca vulgaris. In: IUCN 2007. 2007 IUCN Red List of Threatened Species. <www.iucnredlist.org>. Preuzeto 11. srpnja 2008.
- ↑ The tendencies of Apricot producers
- ↑ Јовановић Б. 1972. Род Prunus L. У: Flora SR Srbije U: Flora SR Srbije IV. SANU: Beograd.
- ↑ (srp.) Acta Horticulturae 11 Inačica izvorne stranice arhivirana 18. siječnja 2012. Suzbijanje bolesti i štetočina kajsije na Subotičko-horgoškoj peščari