Marelica

Izvor: Wikipedija
Marelica
Zreli plodovi marelice
Zreli plodovi marelice
Sistematika
Carstvo: Plantae
Divizija: Magnoliophyta
Razred: Magnoliopsida
Red: Rosales
Porodica: Rosaceae
Rod: Prunus
Vrsta: P. armeniaca
Dvojno ime
Prunus armeniaca
L.
Baze podataka

Flora Croatica

Drvo marelice u središnjoj Kapadociji, Turska
Cvijet marelice
Nezreli plodovi na grani
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Marelica

Marelica (barakokula, kajsija, lat. Prunus armeniaca), je kontinentalna koštuničava voćka koja sa šljivama, bademima, breskvama, višnjama i trešnjama pripada rodu Prunus porodice Rosaceae.

Opis[uredi | uredi kôd]

Marelica raste kao grm ili nisko drvo, visoko 8–12 m, sa stablom promjera do 40 cm. Oblik krošnje je okrugao, ponekad plosnat. Kora stabla je tamnosiva, uzdužno ispucala. Mlade grane i lisne drške su često crvenkaste boje. Listovi su ovalni, dugi 5 –10 cm, široki 5 – 8 cm, sa špicastim vrhom i nazubljenim rubom. Lisne drške su duge 2 – 4 cm.

Cvjetovi imaju kratku cvjetnu dršku, pa često imaju izgled sjedećih cvjetova. Razvijaju se usamljeno ili u parovima, najčešće prije listanja biljke. Promjer cvijeta je 2—4,5 cm. Marelica je samooplodna, rijetko stranooplodna biljka. Najvažniji oprašivač je pčela.

Plod je koštunica, podsjeća na malu breskvu, promjera 1,5 – 2,5 cm, žute do narančaste boje, ponekad i crvene na strani izloženoj suncu. Jedna sjemenka se nalazi unutar tvrde koštice.

Podrijetlo i status[uredi | uredi kôd]

Središte nastanka i prirodno područje ove vrste teško je definirati, tijekom ranog pripitomljavanja (3 stoljeća pr. Kr.).[1] Marelice najvjerojatnije potječu iz predjela Srednje Azije i sjeveroistočne Kine, iz oblasti u blizini ruske granice. Moguće je da prirodno područje vrste obuhvaća i Korejski poluotok i Japan. Marelica, iako to njeno botaničko ime sugerira, ne potječe iz Armenije. U Armeniju su kajsije stigle poslije 3000 godina, šireći se duž Puta svile. Odatle su je Rimljani, oko 70. godine prije nove ere, proširili po cijeloj Europi.[2]

Danas, divlje (nepripitomljene) jedinke marelice rastu u vrlo malim grupama u Kini, Kazahstanu, Kirgistanu i Uzbekistanu.[3] Tijekom male brojnosti ovih populacija, vrsta Prunus armeniaca smatra se ugroženom.

Uzgojene sorte marelica raširene su širom planeta. Najbolje uspijeva u područjima s blagom, mediteranskom klimom, tijekom čega se u takvim područjima intenzivno komercijalno uzgaja.

Proizvodnja i upotreba[uredi | uredi kôd]

Prema statističkim podacima iz 2005. godine, najviše marelica se proizvodi u Turskoj (390.000 tona godišnje[4]), Iranu (285.000) i Italiji (232.000). Osim za potrebe prehrane stanovništva, marelica se koristi kao dekorativna vrsta, a njeno drvo je visoke mehaničke i dekorativne kvalitete.[5] Na području bivše SFRJ, područje gdje su se najviše uzgajale marelice 1960-ih godina je bila Subotičko-horgoška pješčara u Bačkoj.[6]

Hranjiva vrijednost i sastav ploda mijenjaju se sušenjem ili termičkom obradom. U sastav ploda ulaze pojedini vitamini, kao i polifenoli. Najzastupljenija kiselina u plodovima kajsije je limunska kiselina.

Osim ploda, sjemenka kajsije se koristi u prehrambenoj industriji, najčešće kao zamjena za sjemenku badema. Od ove sjemenke se spravlja talijanski liker amareto. Ulje iz sjemenka kajsije se ponegdje upotrebljava kao jestivo ulje.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Huxley A. (ed) 1992. New RHS Dictionary of Gardening 1: 203–205. Macmillan ISBN 0-333-47494-5
  2. Rieger M. 2006. Introduction to Fruit Crops. Haworth Press. ISBN 1-56022-259-X
  3. Participants of the FFI/IUCN SSC Central Asian regional tree Red Listing workshop, Bishkek, Kyrgyzstan (11-13 July 2006) 2007. Armeniaca vulgaris. In: IUCN 2007. 2007 IUCN Red List of Threatened Species. <www.iucnredlist.org>. Preuzeto 11. srpnja 2008.
  4. The tendencies of Apricot producers
  5. Јовановић Б. 1972. Род Prunus L. У: Flora SR Srbije U: Flora SR Srbije IV. SANU: Beograd.
  6. (srp.) Acta Horticulturae 11Arhivirana inačica izvorne stranice od 18. siječnja 2012. (Wayback Machine) Suzbijanje bolesti i štetočina kajsije na Subotičko-horgoškoj peščari