Prijeđi na sadržaj

Mario Draghi

Izvor: Wikipedija
Mario Draghi
potpis
RođenjeRim, 3. rujna 1947.
predsjednik vlade Republike Italije
13. veljače 2021. – 22. listopada 2022.
PrethodnikGiuseppe Conte
NasljednikGiorgia Meloni
predsjednik Europske središnje banke
1. studenoga 2011. – 31. listopada 2019.
PrethodnikJean-Claude Trichet
NasljednikChristine Lagarde
guverner Banke Italije
29. prosinca 2005. – 31. listopada 2011.
PrethodnikAntonio Fazio
NasljednikIgnazio Visco

Mario Draghi (Rim, 3. rujna 1947.) talijanski je ekonomist i bivši Predsjednik vlade Republike Italije od 13. veljače 2021. do 22. listopada 2022. Ranije je obnašao dužnosti predsjednika Europske središnje banke između 2011. i 2019. te predsjednika Odbora za financijsku stabilnost od 2009. do 2011. i guvernera Banke Italije od 2005. do 2011. godine.

Draghi je prethodno radio u Goldman Sachsu od 2002. do 2005. godine. Godine 2014. proglašen je 8. najmoćnijom osobom na svijetu po izboru Forbesa. Časopis Fortune 2015. ga je rangirao kao drugog najvećeg svjetskog vođu.[1] U svibnju 2019. Paul Krugman opisao ga je kao "[vjerojatno] najvećeg središnjeg bankara modernog doba".[2]

Rani život i obrazovanje

[uredi | uredi kôd]

Mario Draghi je rođen u Rimu. Njegov otac Carlo, također ekonomist, radio je u Banci Italije od 1922. godine, kasnije u Institutu za industrijsku obnovu (talijanski: Istituto per la ricostruzione industriale - IRI) i na kraju Banca Nazionale del Lavoro. Njegova majka Gilda Mancini bila je apotekarka. Mario je najstarije od troje djece, ima sestru Andreinu koja radi kao povjesničarka umjetnosti i brata Marcella koji je poduzetnik. Studirao je na Institutu Massimiliano Massimo[3] i diplomirao na Sveučilištu La Sapienza pod mentorstvom Federica Caffèa sa svojim radom pod nazivom "Ekonomska integracija i promjene tečaja" (talijanski: "Integrazione economica e variazione dei tassi di cambio"). Potom je 1976. godine doktorirao na području ekonomskih znanosti na Massachusetts Institute of Technology, s radom pod naslovom "Eseji o ekonomskoj teoriji i primjene", pod mentorstvom Franca Modiglianija i Roberta Solowa.[4]

Karijera

[uredi | uredi kôd]

Draghi je radio kao redoviti profesor na Fakultetu političkih znanosti Cesare Alfieri Sveučilišta u Firenci od 1981. do 1994. godine[5] i član je Instituta za politiku na Vladinoj školi John F. Kennedy na Sveučilištu Harvard (2001.).

Od 1984. do 1990. bio je talijanski izvršni direktor u Svjetskoj banci. Godine 1991., na inicijativu tadašnjeg ministra Guida Carlija, postao je generalni direktor talijanske riznice i obnašao je tu dužnost do 2001. Tijekom svog rada u riznici, predsjedavao je odborom koji je revidirao talijansko korporativno i financijsko zakonodavstvo i izradio zakon koji uređuje talijanska financijska tržišta.[6] Također je bivši član uprave nekoliko banaka i korporacija (Eni, Institut za industrijsku obnovu,[7] Banca Nazionale del Lavoro i IMI).

Draghi je tada bio potpredsjednik i izvršni direktor investicijske banke Goldman Sachs International i član upravnog odbora za cijelu tvrtku (2002. – 2005).[8] Radio je na europskoj strategiji i razvoju tvrtke s velikim europskim korporacijama i vladama.[9] Nakon otkrića izvantržišnih swapova koje je Grčka koristila uz pomoć Goldman Sachsa, rekao je da "ne zna ništa" o ovom poslu i da "nema nikakve veze" s njim. Dodao je da su "sporazumi između grčke vlade i Goldman Sachsa bili sklopljeni prije [njegovog] pridruživanja [tvrtci]."[10]

Draghi je povjerenik Instituta za napredne studije na sveučilištu Princeton u New Jerseyu, a također i Instituta Brookings u Washingtonu.[6]

U svojstvu guvernera Banke Italije bio je član Upravnog i Općeg vijeća Europske središnje banke i član Upravnog odbora Banke za međunarodna poravnanja. Obnaša dužnost i guvernera Italije u odborima guvernera Međunarodne banke za obnovu i razvoj i Azijske banke za razvoj.[11]

U prosincu 2005. Draghi je imenovan guvernerom Talijanske banke[12] a u travnju 2006. izabran je za predsjednika Foruma za financijsku stabilnost. Ova organizacija je promijenila naziv u Odbor za financijsku stabilnost u travnju 2009. u ime G20, okupljajući predstavnike vlada, središnjih banaka i državnih nadzornih institucija i financijskih tržišta, međunarodnih financijskih institucija, međunarodnih udruga regulatornih tijela i nadzora i odbora stručnjaka središnjih banaka.[13] Cilj joj je promicati međunarodnu financijsku stabilnost, poboljšati funkcioniranje tržišta i smanjiti sistemski rizik razmjenom informacija i međunarodnom suradnjom između supervizora.

Dana 5. kolovoza 2011. napisao je, zajedno s bivšim guvernerom ECB-a, Jean Claudeom Trichetom, pismo talijanskoj vladi u kojem zahtijeva provedbu niza ekonomskih reformi koje bi hitno trebale biti provedene u Italiji.[14]

Dana 13. veljače 2021. Mario Draghi je izabran za predsjednika vlade Republike Italije.[15]

Europska središnja banka

[uredi | uredi kôd]

Kandidatura

[uredi | uredi kôd]
Draghi s Dominiqueom Strauss-Kahnom i Jean-Claudeom Trichetom.

Draghi se često spominjao kao potencijalni nasljednik Jean-Claudea Tricheta, čiji je mandat predsjednika Europske središnje banke završavao u listopadu 2011.[16] Tada je u siječnju 2011. godine njemački tjednik Die Zeit izvijestio, pozivajući se na visoko rangirane političare u Njemačkoj i Francuskoj, da je "malo vjerojatno" da će Draghi biti izabran za Trichetova nasljednika.[17] Međutim, u veljači 2011. situacija se dodatno zakomplicirala kada je izviješteno da glavni njemački kandidat Axel Weber ne prihvaća kandidaturu, oživljavajući tako vjerojatnost izbora ostalih kandidata.[18] Dana 13. veljače 2011., pomoćni urednik Financial Timesa Wolfgang Münchau napisao je da je Draghi najbolji kandidat za tu poziciju.[19] Nekoliko dana kasnije The Economist je napisao da bi "sljedeći predsjednik druge najvažnije svjetske središnje banke trebao biti Mario Draghi".[20] Dana 20. travnja 2011. Wall Street Journal izvijestio je da je " Wolfgang Schäuble, njemački ministar financija, bio otvoren prema ideji da gospodin Draghi bude predsjednik ECB-a".[21] Nekoliko dana kasnije njemački list Bild priklonio se izboru Draghija definirajući ga "najviše njemačkim od svih preostalih kandidata".[22] Suprotno prijašnjim signalima iz francuskog establišmenta, 25. travnja objavljeno je da predsjednik Nicolas Sarkozy vidi Draghija kao punopravnog i adekvatnog kandidata za taj posao.[23][24]

Dana 17. svibnja 2011. Vijeće Europske unije - zasjedajući kao Ecofin - usvojilo je preporuku o nominiranju Draghija za predsjednika ECB-a.[25] Europski parlament i ECB odobrili su[26] a europski čelnici potvrdili su njegovo imenovanje 24. lipnja 2011. godine.[27] Draghi je počeo voditi instituciju sa sjedištem u Frankfurtu kad je Trichetu istekao neobnovljivi osmogodišnji mandat 31. listopada 2011. Draghijev mandat trajao je od 1. studenog 2011. do 31. listopada 2019. kad ga je na toj poziciji naslijedila francuska ekonomistica i pravnica Christine Lagarde.[28] Iako je Francuska dugo podržavala Draghijevu kandidaturu, suzdržala se od imenovanja do pred sam kraj, inzistirajući da Lorenzo Bini Smaghi, talijanski dužnosnik u šestočlanom odboru ECB-a, ustupi svoje mjesto u odboru francuskom predstavniku.[27]

Tijekom kandidature izražena je i zabrinutost zbog Draghijevog prošlog zaposlenja u investicijskoj banci Goldman Sachsu[8][29] Pascal Canfin (europarlamentarac) ustvrdio je da je Draghi sudjelovao u swao transakcijama za europske vlade, posebno grčke, pokušavajući prikriti ekonomski status svojih zemalja. Draghi je na saslušanjima za nominaciju za Europski parlament 2011. odgovorio da su dogovori "poduzeti prije mog pridruživanja Goldman Sachsu [i] nisam imao nikakve veze s njima".[30][31][32]

Predsjedavanje, gašenje dužničke krize u Eurozoni i rečenica "whatever it takes..."

[uredi | uredi kôd]
Mario Draghi na Svjetskom ekonomskom forumu, 2012. godine.

U prosincu 2011. Draghi je nadgledao trogodišnji program zajma ECB-a europskim bankama u iznosu od 489 milijardi EUR (640 milijardi USD). Program je bio približno iste veličine kao i Američki program za pomoć u nevolji (2008.), premda je i dalje mnogo manji od ukupnog američkog odgovora, uključujući kupnju imovine od strane Federalnih rezervi i druge mjere tog doba. Draghijev ECB također je promptno "ukinuo dva bezumna povećanja kamatnih stopa koja je učinio njegov prethodnik... Trichet [i] ... pojačao kupnju obveznica onih zemalja eurozone koje su u dužničkoj krizi", napisao je komentator Steve Goldstein sredinom siječnja 2012. U to su vrijeme "Draghi i svi njegovi kolege (odluka je bila jednoglasna) odlučili ne smanjiti cijenu zajmova iz privatnog sektora [ispod 1% postignutih "ukidanjem"], čak i kada su predviđanja pada inflacije ispod ciljane vrijednosti od 2% do kraja godine."[33]

Krajem veljače 2012., pod njegovim predsjedanjem pokrenut je drugi, nešto veći krug zajmova ECB-a europskim bankama, nazvan operacija dugoročnog refinanciranja (LTRO), usporedivu s ubrizgavanjem sredstava mjerama kvantitativnog popuštanja od strane FED-a u SAD-u i Instrumenta za kupnju imovine Banke Engleske.[34]

U srpnju 2012., usred obnovljenog straha od dužničke krize u eurozoni, Draghi je u panel raspravi pred novinarima izrekao rečenicu po kojoj će njegov mandat ostati upamćen: da je ECB "... spreman učiniti sve što je potrebno za očuvanje eura. I vjerujte mi, bit će dovoljno."[35] Ova je izjava smirila financijska tržišta i dovela do pada prinosa na obveznice (pada troškova zaduživanja) za zemlje eurozone, posebno za Španjolsku, Italiju i Francusku. U svjetlu sporog političkog napretka u rješavanju krize eurozone, Draghijeva se izjava smatra glavnom prekretnicom u rješavanju krize eurozone.[36][37]

U travnju 2013. Draghi je odgovorio na pitanje u vezi s prednostima i nedostacima članstva u eurozoni da "Ova pitanja formuliraju ljudi koji uvelike podcjenjuju što euro znači za Europljane, za euro područje. Oni znatno podcjenjuju politički kapital koji je uložen u euro."[38]

Godine 2015., u nastupu pred Europskim parlamentom, Draghi je rekao da je budućnost eurozone ugrožena ako se zemlje članice djelomično ne odreknu neovisnosti i ne stvore više paneuropskih vladinih institucija. "Još nismo dosegli fazu prave monetarne unije", rekao je predsjednik središnje banke Mario Draghi u govoru Europskom parlamentu u Bruxellesu. "Neuspjeh zemalja eurozone da usklade svoje ekonomije i stvore jače institucije", rekao je, "riskira se pretvoriti u dugoročni neuspjeh monetarne unije kad se ona suoč s jakim ekonomskim šokom". Gospodin Draghi često je pozivao vlade eurozone da učine više na poboljšanju svojih gospodarskih performansi, na primjer preinakom restriktivnih propisa o radu.[39]

Draghi je 10. ožujka 2016. izazvao val polemika o konceptu "novca od helikoptera " nakon što je na tiskovnoj konferenciji izjavio da smatra da je taj koncept "vrlo zanimljiv":

"Zapravo nismo razmišljali ni razgovarali o novcu od helikoptera. To je vrlo zanimljiv koncept o kojem sada raspravljaju akademski ekonomisti u raznim krugovima. Ali još uvijek nismo proučavali taj koncept. Prima facie, očito uključuje složenost, kako računovodstvenu tako i pravnu, ali naravno pod ovim pojmom "novac od helikoptera" može podrazumijevati mnogo različitih stvari, pa to moramo vidjeti."[40]

Kriza talijanske vlade 2021.

[uredi | uredi kôd]

Između prosinca 2020. i siječnja 2021. pojavile su se tenzije unutar talijanske vladajuće koalicije, dok su premijer Giuseppe Conte i bivši premijer Matteo Renzi zauzeli suprotne stavove o upravljanju pandemijom COVID-19 u Italiji, kao i o njezinim dubokim ekonomskim posljedicama. Dana 13. siječnja Renzi je najavio ostavku dvoje ministara u vladi iz svoje stranke Italia Viva, što je izazvalo krah vlade Contea. Dana 26. siječnja, nakon dana neuspješnih pregovora s političkim strankama, Conte je predsjedniku Mattarelli predao ostavku na mjesto premijera. Dana 2. veljače 2021., nakon neuspjelih konzultacija između stranaka o formiranju nove vlade, predsjednik Mattarella najavio je da će pozvati Draghija u palaču Kvirinal, s namjerom da mu da zadatak da formira tehnokratsku vladu. Sljedećeg dana Draghi je prihvatio zadatak formiranja nove vlade i započeo konzultacije sa stranačkim čelnicima. Draghi je brzo osigurao potporu lijevog centra Demokratske stranke (PD), centrističke Italije Vive (IV), ljevičarske Slobodne i jednake (LeU) i drugih malih liberalnih i centrističkih stranaka. Nakon početnog odgađanja, Matteo Salvini, čelnik desničarske Lige, i Silvio Berlusconi, čelnik desnog centra Forza Italia, zajednički su najavili da će i oni podržati Draghija. Konačno, 11. veljače, članstvo u Pokretu pet zvijezda (M5S) odobrilo je stranačku podršku Draghiju, s 59,3% članova stranke koji su glasali za ulazak u novu vladu.

Premijer Italije 2021. - danas

[uredi | uredi kôd]

Draghi je 12. veljače predstavio članove svog kabineta, u kojem su bili predstavnici svih gore navedenih političkih stranaka, kao i brojni neovisni i tehnokrati. Sljedeći dan Draghi je položio prisegu kao novi premijer. Draghijev je kabinet opisan kao vlada nacionalnog jedinstva u brojnim vijestima nakon njegove objave. Draghiju je 17. veljače izglasao povjerenje u Senatu, s 262 glasa za, 40 protiv i 2 suzdržana. Sljedećeg je dana dobio daljnje glasovanje o povjerenju u Zastupničkom domu s 535 glasova za, 56 protiv i 5 suzdržanih; ta je marža predstavljala jednu od najvećih ikad većinskih u povijesti Talijanske Republike. Tijekom svog prvog govora na mjestu premijera u oba doma talijanskog parlamenta, Draghi je izjavio da će Italija nastala nakon pandemije COVID-19 morati proći razdoblje obnove slično Italiji nakon Drugog svjetskog rata i da će to biti odgovornost njegove vlade da započne ovaj proces. Također je naglasio da će njegova vlada zauzeti snažno proeuropsko stajalište, te naglasio važnost ostanka Italije u Eurozoni.

Kritika

[uredi | uredi kôd]

Draghi je član Grupe tridesetorice koju je osnovala Zaklada Rockefeller.[41][42] Iz tog razloga optužen je za sukob interesa u poziciji predsjednika ESB-a. Draghi je s više strana bio kritiziran jer se njegov nekadašnji rad u Goldman Sachsu vidi kao sukob interesa.[43][44][45][46]

Počevši od 2013. godine, Draghi je kritiziran u kontekstu skandala oko banke Banca Monte dei Paschi di Siena (MPS)[47] koja je sklapala vrlo rizične poslove.[48]

Nagrade

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ "World's Greatest Leaders" Fortune Magazine. Retrieved 15 April 2015.
  2. ↑ Krugman, Paul. 24. svibnja 2019. Opinion | After Draghi (Wonkish). NYTimes.com. Pristupljeno 24. listopada 2019.
  3. ↑ I compagni di classe del nuovo Governatore (talijanski). corriere.it. Pristupljeno 5. rujna 2012.
  4. ↑ Archived copy (PDF). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 23. veljače 2013. Pristupljeno 5. rujna 2014.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  5. ↑ Bank of Italy – Mario Draghi. Bancaditalia.it. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. listopada 2011. Pristupljeno 26. lipnja 2011.
  6. ↑ a b David A Dieterle PhD. 8. kolovoza 2013. Economic Thinkers: A Biographical Encyclopedia: A Biographical Encyclopedia. ABC-CLIO. str. 67–. ISBN 978-0-313-39747-9
  7. ↑ Germany gives green light to Draghi. LifeinItaly.com. 11. svibnja 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. ožujka 2012. Pristupljeno 25. lipnja 2011.
  8. ↑ a b Foley, Stephen. 18. studenoga 2011. What price the new democracy? Goldman Sachs conquers Europe. The Independent. Pristupljeno 18. studenoga 2011.
  9. ↑ Goldman Sachs - Press Releases - Professor Mario Draghi Joins Goldman Sachs. Goldman Sachs
  10. ↑ Draghi Says He Knew Nothing About Goldman-Greece Deal. Bloomberg.com. 14. lipnja 2011. Pristupljeno 4. listopada 2020.
  11. ↑ Federal Reserve Bank of Kansas City. Symposium. Maintaining stability in a changing financial system: a symposium
  12. ↑ It Takes a Pillage: An Epic Tale of Power, Deceit, and Untold Trillions. John Wiley & Sons
  13. ↑ Crisis, Risk and Stability in Financial Markets. Palgrave Macmillan
  14. ↑ The Euro Crisis and Its Aftermath. Oxford University Press
  15. ↑ Mario draghi je položio prisegu za predsjednika vlade - Rai news 24. 13. veljače 2021. Pristupljeno 13. veljače 2021.
  16. ↑ Kort, Katharina. 29. rujna 2009. Super-Mario für die EZB. Handelsblatt. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. listopada 2009. Pristupljeno 10. siječnja 2021.
  17. ↑ German paper says Draghi's ECB chances diminishing. Reuters. 19. siječnja 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. rujna 2015. Pristupljeno 10. siječnja 2021.
  18. ↑ Kennedy, Simon. 19. siječnja 2011. Weber's Withdrawal Throws Open ECB Race as European Debt Crisis Persists
  19. ↑ Draghi can lead the eurozone out of danger. Financial Times. 13. veljače 2011.
  20. ↑ The Italian's Job. The Economist. 17. veljače 2011.
  21. ↑ Blackstone, Brian. 20. travnja 2011. Italian Gains Support in Central Bank Race. The Wall Street Journal
  22. ↑ So deutsch ist der neue EZB-Chef. Bild. 29. travnja 2011.
  23. ↑ Fouquet, Helene. 25. travnja 2011. Draghi Said to Be Seen by Sarkozy as Trichet's Successor
  24. ↑ Mario Draghi, bien parti pour prendre la présidence de la BCE. Le Monde. 27. travnja 2011.
  25. ↑ "Draghi Appointed ECB Chief", Wall Street Journal, 16 May 2011.
  26. ↑ Mario Draghi appointed as head of European Central Bank. BBC. 24. lipnja 2011. Pristupljeno 24. lipnja 2011.
  27. ↑ a b Galloni, Alessandra, and William Horobin. 24. lipnja 2011. Draghi appointed ECB chief (intro-only without subscription). The Wall Street Journal
  28. ↑ Watts, William L. 24. lipnja 2011. EU leaders confirm Draghi to head ECB. MarketWatch
  29. ↑ EU appoints Draghi to ECB, Bini Smaghi to leave. Reuters. 24. lipnja 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. rujna 2015. Pristupljeno 10. siječnja 2021.
  30. ↑ Draghi Says He Knew Nothing About Goldman-Greece Deal, bloomberg.com, 14 June 2011
  31. ↑ EuroparlTV video: Interview: 'Mario Draghi didn't convince me' – Pascal Canfin, MEP. Europa (web portal). 15. lipnja 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. srpnja 2011. Pristupljeno 26. lipnja 2011.
  32. ↑ Hearing of Mario Draghi nominated to take over the European Central Bank 14-06-2011. Europa (web portal) (francuski). Inačica izvorne stranice arhivirana 29. lipnja 2011. Pristupljeno 26. lipnja 2011.
  33. ↑ Goldstein, Steve. 12. siječnja 2012. Unlike Bernanke, Draghi doesn't aim to be hero. MarketWatch | Opinion. Pristupljeno 12. siječnja 2012.
  34. ↑ Lynn, Matthew. 29. veljače 2012. What central banks provide, oil markets take away. MarketWatch. Pristupljeno 29. veljače 2012.
  35. ↑ Mario Draghi. 26. srpnja 2012. ECB's Draghi to the euro's rescue? (Video). Euronews via YouTube. Pristupljeno 17. prosinca 2012.
  36. ↑ Watts, William L. 26. srpnja 2013. Here's how things look a year after Mario Draghi pledged 'whatever it takes' to save the euro (blog). MarketWatch. Pristupljeno 17. prosinca 2013. |url-status=dead zahtijeva |archive-url= (pomoć)
  37. ↑ Dixon, Hugo. 30. srpnja 2012. Saving face and the Euro will be tough. The New York Times. Pristupljeno 23. kolovoza 2018.
  38. ↑ Boesler, Matthew. 4. travnja 2013. MARIO DRAGHI: Zero hedge readers don't understand the Euro crisis. Business Insider. Pristupljeno 20. svibnja 2013.
  39. ↑ Ewing, Jack. 25. veljače 2015. Eurozone's Future Remains at Risk, Mario Draghi Warns. The New York Times. Pristupljeno 26. veljače 2015.
  40. ↑ Introductory statement to the press conference (with Q&A). ecb.europa.eu. European Central Bank. 10. ožujka 2016. Pristupljeno 30. travnja 2016.
  41. ↑ Board of Directors. www.bis.org. 1. prosinca 2015.
  42. ↑ Official members of the Group of Thirty : Mario Draghi. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. kolovoza 2013. Pristupljeno 24. listopada 2019.
  43. ↑ Ombudsmann assesses Draghi's membership in lobby organizations In: Spiegel.de of 30. Juli 2012
  44. ↑ Head of ECB criticised for his membership in the G30 In: Tagesschau.de of 31. Juli 2012
  45. ↑ Jérôme Fritel, Marc Roche: Goldman Sachs – A bank rules the world. ARTE, Frankreich 2012, 71 Minuten, looked up on 4. September 2012
  46. ↑ Günther Lachmann: How the Greeks sneaked their way into the Euro, looked up on 12. Dezember 2012
  47. ↑ Monte dei Paschi: Affäre um älteste Bank der Welt erreicht Draghi. Spiegel Online. 29. siječnja 2013.
  48. ↑ Europa droht ein Währungskrieg (Europe at the verge of currency wars). Manager Magazin. 30. studenoga 2014.
  49. ↑ Laurea honoris causa al prof. Mario Draghi. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. kolovoza 2011. Pristupljeno 24. listopada 2019.
  50. ↑ 404 error page. 404 error page
  51. ↑ Laurea honoris causa a Mario Draghi. LUISS Guido Carli
  52. ↑ TAU Honorary Doctorates 2017. Tel Aviv University
  53. ↑ Celebrating new academic year 2018-2019. Sant'Anna School of Advanced Studies. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. travnja 2019. Pristupljeno 24. listopada 2019.
  54. ↑ Mario Draghi to be awarded Law Degree honoris causa from the University of Bologna - University of Bologna. www.unibo.it. Pristupljeno 24. listopada 2019.
  55. ↑ "Conoscenza, coraggio, umiltà": la lezione di Mario Draghi. www.cattolicanews.it. Pristupljeno 24. listopada 2019.
  56. ↑ http://press.vatican.va/content/salastampa/en/bollettino/pubblico/2020/07/10/200710a.html

Daljnje čitanje

[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Mario_Draghi&oldid=6968806"