Mataruge (pleme)

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Mataruge su izumrlo predslavensko pleme s prostora današnje Crne Gore nastanjeno na području Korjenića i Grahova (Stara Hercegovina) za koje se smatra da potječu od Španja,[1], naroda nepoznatog podrijetla, moguće ilirskog.[2]

Etimologija[uredi VE | uredi]

O nastanku mataruškog imena još se vode diskusije i nije sigurno kako je ono nastalo. Po jednoj je teoriji naziv "Matarug" nastao od osobnog imena rodonačelnika istog plemena, što se može vidjeti i po primjeru nekih drugih predslavenskih plemena. Jedino narodno tumačenje zabilježeno je u Polimlju u sedamdesetih godina 20. stoljeća, i prema njemu ime Mataruga potiče od matare — metalna čutura za tečnost putnika, putnička kožna torba, tj. Mataruge bi bili oni koji su nosili mataru, pa su se po tome i nazvali. Prema K. Jirečeku riječ potječe od srednjevjekovno-latinskog matare, mjesto mactacre, odnosno od albanskog mat a u značenju glagola mjeriti. P. Skok je tumači na osnovu latinskog mataris sa slavenskom izvedenicom na — uga, a s osnovnom pojmovnom odrednicom — koplje, ili točnije, keltsko koplje kratko za bacanje (matara). Iz toga je M. Šufflay izveo da su „davno izumrli Mataruge prozvani tako zacijelo po svojim kopljima“. U Rječniku hrvatskog ili srpskoga jezika JAZU objašnjeno je da „ako ova riječ nije uzeta iz kojega tuđeg jezika, može se misliti da je izvedena od osnove pridjeva mator (star), pa da je o između "t" i "r" prešlo u "a", da bi se izjednačilo s vokalom prvog sloga“. Druga grupa objašnjenja imena Mataruge više je usmjerena ka utvrđivanju podrijetla Mataruga kao ljudske grupe. Tako je Ć. Truhelka smatrao da je riječ ilirska i da označava dug put, dugu ulicu, tj. da se naziv Mataruge odnosio na neko ilirsko stanovništvo koje je živjelo pored velikih rimskih puteva ili je te puteve čuvalo. V. Ćorović je indirektno povezao Mataruge sa poznatom albanskom vlastelinskom obitelji Matarango koja je posjedovala u XIII. i XIV. st. krajeve između rijeka Shkumbin i Devola, provinciju Slanica i u unutrašnjosti zemlje do antičke Apolonije. Posebnoj kategoriji pripada tumačenje J. Erdeljanovića, koji je pretpostavljao da je ime Mataruga bilo „po svoj prilici nadimak srodan ili istovjetan sa talijanskim matterugio, matterugiolo, a u smislu „glupak, luđak, budala“. U svakom slučaju ništa od navedenog nije u potpunosti dokazano.[3]

Podrijetlo[uredi VE | uredi]

Zbog folklorne građe i toponima smatra se da su Mataruge na prostor Stare Hercegovine došli iz doline rijeke Zete, što se poklapa s narodnom predajom da oni potječu od starijeg plemena Španja koji su upravo tamo bili nastanjeni. Mataruge su se kao pleme formirali u dolini rijeke Zete i onda iz nerazjašnjenih razloga odselili u Staru Hercegovinu preko Onogošta (Nikšića), kako svjedoče toponimi, negdje u 13. stoljeću. Sasvim je sigurno da su oni neslavenskog podrijetla i da su govorili jezikom nepoznatom pridošlim Slavenima - moguće ilirskim.

Prostor naseobine Mataruga u kasnom srednjem vijeku

Povijest[uredi VE | uredi]

Naziv "Matarug" se prvi put spominje 1318. u dubrovačkim spisima kao svojevrsno prezime. Kasnije se spominje u više navrata u tom obliku kao i u obliku naziva katuna npr. "del catono de Mataruga" (1339), de catuno Mataruge (1379) itd. Središte starih Mataruga je bila stara župa Vrm (Korjenići), po nekim izvorima selo Moštanica. Po narodnim predajama Mataruga je bilo "kao na gori lista" (bili su brojni), ali su znanstvena istraživanja pokazala da je ta brojnost bila samo prividna zbog njihove ratobornosti. Narodne predaje također svjedoče da su se Mataruge loše odnosili prema pridošlim Slavenima i da ih nisu poštovali, te da su često s njima ratovali. Najpoznatija je po tome pitanju bitka kod Nevesinja koja je ostala pamćena samo u narodnim predajama, a odvila se najvjerojatnije u 13. stoljeću. U toj su se bitci Mataruge sukobili s plemenom Novljanima, koji su selili prema jugu. U bitci je umro mataruški "kralj" Sumor te su oni doživjeli težak poraz. Nakon poraza se jedan dio plemena vratio u svoj kraj, a drugi se povukao prema Foči, grupirao oko rijeke Tare i formirao u novo pleme Kriče.[4] Mataruge su se nakon nekog vremena ponovo iz nerazjašnjenih razloga iselili u razne krajeve, čemu svjedoče i narodne predaje i zapisi u dubrovačkom i kotorskom arhivu. Dan danas je u Banjanima ostala izreka "otišo' u Mataruge" za nekog tko je nestao. Mataruge se tako sele u Pljevlja, Prijepolje, sjeverozapadnu Bosnu itd. Godine 1477. u turskom defteru kao dio vijaleta Hercegovina spominje se nahija Mataruge koja se dijelila na tri katuna. U pitanju su Mataruge iz Pljevlja. Kasnije je pleme kao takvo prestalo postojati, te je na neki način izumrlo, ali i danas postoje brojna bratstva koja su od njih potekla.

Popis Mataruga u 14. st[uredi VE | uredi]

U dubrovačkim i kotorskim arhivskim knjigama ubilježeno je 35 osobnih imena i 23 patronimska prezimena Mataruga s izričitom oznakom da je o njima riječ. U pitanju su sljedeća imena:

Bilko (Bilcho) Nikojević 1389.

Otac: Nikoje

Bijeloje (Bielloe) Bogdanović 1389.

Otac: Bogdan

Bogavče (Bogauez) Desimirić 1368.

Otac: Desimir

Božica (Bosiza), žena Dobroslava drvosječe,stanovnik Kotora 1397.

Budoš (Budos) Mirković 1389.

Otac: Mirko

Vitoje (Vitoe) Kostadinić 1389.

Otac: Kostadin

Vladislav (Vladisau) Kučmanić 1389.

Otac: Kučma

Vladoje (Vladoe) Matarug 1318.

Vukota (Vucota) Stajhović 1389.

Otac: Stajko

Gojislav (Goyslauus) Mataruga 1365.

Gojša (Goisa) Mataruga 1368.

Dimitar (Dymiter) Rusinović 1398.

Otac: Rusin

Dobrašin (Dobrasin) Gojšić 1389.

Otac: Gojša

Dobračina (Dobraoina) Milčić 1389.

Otac: Milča

Dobroslav (Dobroslauo) Motorugić, drvodelja, 1397. stanovnik Kotora

Domuša (Domussa), kći Radice Mataruge, 1397. stanovnik Kotora

Junak (Junach) Matarug Junak Bogojević.

Otac: Bogoje 1389. 1389. 1389. 1389. 1376, 1398. 1389. 1389. 1389. 1389. 1389. 1389. 1389.

Krajislav (Crayslauu.=) Stroislavić

Otac: Stroislav

Kudelin (Cudelinus) Mataruga 20 Makar (Machar) Radmilić

Otac: Radmil

Milat (Millat) Kunaljević

Otac: Kunalj

Milša (Milsa) Gojstišović

Otac: Gojstiš

Mihajlo (Michael) Radmilić

Otac: Radmil

24 Novak (Novach) Rusinović

Otac: Rusin

Obrad (Obrad) Radmilić

Otac: Radmil

Petko (Petcho) Tvrdojević

Otac: Tvrdoje

Radica (Radiza), majka Domuše

Radman (Radman) Milošević

Otac: Miloš

Radmil (Radrnil) Vukomirović

Otac: Vukomir

Radovče (Radoues) Borsinić

Otac: Borsina

Radoslav (Radoslauus) Bogutović

Otac: Bogut

Radoslav (Radoslauus) Dobrilović

Otac: Dobril

Ratko (Ratchus) Borišić

Otac: Boršpa

Staver (Stauer) Mirojević Otac:

Miroje

Usko (Ussacho) Radmilović

Otac: Radmil

Toponimi[uredi VE | uredi]

  • zemljište i selo Mataruge u Piperima, u predjelu Stijene, nešto južnije od Spuža, a pored rijeke Zete;
  • selo Mataruge, polje Mataruge, u općini Pljevlja; selo Mataruge, Mataruški potok (Mataruška rijeka) u općini Prijepolje;
  • selo Mataruge i Mataruška Banja u općini Kraljevo;
  • zaselak Mataruge kod Prijedora;
  • Matarugin Han — ime kraja u selu Misoča u Visočkoj Nahiji.
  • U drugu grupu toponima, uz koja postoje pričanja o Matarugama kao nekadašnjim stanovnicima, dolazili bi:
  • Mataruge — naziv „strane više Zaslaba“ na teritoriji starih Riđana (Korjenići);
  • Mataruški Do pod brdom Obljaj u zapadnom dijelu Banjana;
  • Mataruška njiva u selu Velimlju u Banjanima;
  • Matarugin Do u selu Podvrši u Rudinama;
  • Matarugina Sniježnica u Petrovijem Dolovima u Goliji;
  • u Pivskoj Planini (istočni dio Pive) nalazi se toponim Mataruge za katun sjeverno od Todorova Dola, više Pišća, kao i šuma nazvana Mataruge.
  • Mataruški do i njiva u sjeverozapadnoj Bosni.

Naslijeđe[uredi VE | uredi]

Danas postoji prezime Matarug u tom i sličnim oblicima diljem svijeta. Osim na prostorima gdje se danas nalaze toponimi vezani uz Mataruge potomci toga plemena su i Parežani tj. bratstva Miškovići i Kokotovići iz Petrovića u jugozapadnim Banjanima i svi njihovi srodnici.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. http://www.montenegrina.net/pages/pages1/antropologija/o_etnogenezi_crnogoraca.htm Etnogeneza Crnogoraca
  2. http://www.montenegrina.net/pages/pages1/antropologija/o_etnogenezi_crnogoraca.htm Etnogeneza Crnogoraca
  3. Petrović Đurđica, Mataruge u kasnom srednjem vijeku, Glasnik cetinjskog muzeja, 1977.
  4. 370 Andrija Luburić, 'Drobnjaci pleme u Hercegovini', Beograd, 1930


Vidjeti još[uredi VE | uredi]