Mehmed II.

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Mehmed II)
Skoči na: orijentacija, traži
Mehmed II sa ružom.

Mehmed II zvani el-Fatih (Osvajač) (29/30. ožujka 1432. - 3. svibnja 1481.) je bio turski sultan.

Mehmed II. je rođen u Edirnu, tada glavnom gradu Osmanlijske države, 29. ožujka 1432. godine. Njegov otac je bio sultan Murat II., a majka Huma Hatun. Kada je imao 11 godina poslan je u Amaziju da pohađa školu i stekne iskustvo što je bila praksa i ranijih sultana. Nakon što je sultan Murat II. sklopio mirovni ugovor sa Karamanskim carstvom koje se također nalazilo u Anadoliji, on je u kolovozu 1444. sve sultanske ovlasti prenio na svog sina Mehmeda II. koji je tada imao 12 godina. U samom početku svoje vladavine, Mehmed II. je zamolio svog oca Murata II. da preuzme tron pred bitkom za Varnu, ali je Murat to odbio. Bijesan na svog oca, koji se davno penzionisao i živio mirnim životom u Anadoliji, Mehmed II. je napisao: "Ako si ti Sultan, dođi i vodi svoju vojsku. Ako sam ja Sultan, ovim ti naređujem da dođeš i vodiš moju vojsku." To pismo je ipak prisililo Murata II. da vodi Osmansku vojsku u Bici kod Varne 1444. Legenda kaže da je Muratov povratak tražio Halil-paša veliki vezir tog vremena koji nije priznavao vođstvo mladog Mehmeda II. zbog toga što je Mehmedov učitelj bio njegov veliki neprijatelj i on se bojao da u tom duhu nije odgojio svog učenika. On je kasnije likvidiran od strane Mehmeda II. tijekom opsade Konstantinopolja na temelju optužbi da je podmićen ili da je nekim drugim načinom pomogao braniocima.

Mehmed II. postaje sultan prvi put 1444. godine poslije abdikacije svog oca Murata II. To prvo razdoblje vlasti završava iste godine kada mu se vojnici bune poslije poraza od križarske vojske i vraćaju na vlast Murata II. Kada mu otac po drugi put abdicira 1451. godine Mehmed II. se pobrinuo da više nikad ne može biti vraćen na vlast.

Postoji priča da je Mehmed II. kada je ušao u Palatu Cezara, koja je osnovana tisuću godina prije Konstantinopolja on je izrekao poznate perzijske stihove: “Pauk plete zavjese u palati Cezara; sova poziva osmatrače u tornjevima Afrasiab." Nakon pada Konstantinopolja, Mehmed je uzeo titulu Cezar Rima (Kayser-i Rûm), jer je Bizantsko carstvo bilo priznati nasljednik Rimskog carstva nakon što je glavni grad premješten u Konstantinopol 330. godine.

Osvajanje Konstantinopolja je omogućilo Mehmedu II. da okrene svoju pozornost ka Anadoliji. Mehmed je pokušao stvoriti jedinstvenu vlast u Anadoliji osvajajući Turske države zvane Bejlik i Grčko carstvo Trebizonda na sjeveroistoku Anadolije, ujedinjujući se sa Zlatnom hordom sa Krima. Jedinstvena Anadolija je postignuta mnogo prije Mehmeda, za vrijeme sultana Bajazida I. ali je bitkom kod Ankare 1402. novoosnovana zajednica zemalja uništena. Mehmed II. je ipak uspio, kako će se kasnije pokazati trajno ujediniti ove Anadolske države što mu je omogućilo da se nesmetano okrene prema Europi i tamošnjem širenju. Također, još jedan bitan politički događaj se desio u njegovo vrijeme. On je zapravo uobličio njegov stav prema Istoku. To je bio uspon Turkmenistanskog kraljevstva. Sa vodstvom Uzun Hasana Turkmenistansko kraljevstvo je dostiglo veličinu Osmanskog carstva u to vrijeme ali je u bici kod Otlukbelija Osmanska vojska zaustavila širenje Turkmenistana i pripojila njihove teritorije sebi. Taj događaj je pokazao sultanu Mehmedu II. da njegova vojska nema prave konkurencije na istoku, te se on potpuno usmjerio ka zapadu. Na tom putu mu je stajala Europa. [1]

Osvajanja u Europi[uredi VE | uredi]

Mehmed II. ulazi u konstantinopol sliku nacrtao Fausto Zonaro

Mehmed II. je na istok išao do Beograda, gdje je pokušao zauzeti grad John Hunyadija na opsadi Beograda 1456. Mađarski činovnici su uspješno obranili grad i Osmanlije su se povukle sa velikim gubicima na kraju, ali su na poslijetku oni zauzeli cijelu Srbiju. On je također ušao u konflikt sa svojim bivšim vazalom, Princom Vladom III. Drakulom od Vlaške 1462. godine od koga je izgubio jednu bitku. Tada je Mehmed II. pomogao Vladovom bratu Radu da osveti Osmansku vojsku i Radu je uspio potpuno poraziti svog brata koji je poražen pobjegao iz zemlje. 1475., Osmanlije su doživile veliki poraz narukama Stefana Velikog od Moldavije u Bici za Vaslui. 1476., Mehmed je pobijedio Stefana u Bici za Valeu Albu i umalo je uništio svu malobrojnu moldavsku vojsku. Onda je otpustio upravnika Sucaeve (Moldavija) ali nije uspio nikada osvojiti svu Moldaviju. Zbog širenja kuge i gladi on se sa svojom vojskom morao povući ispred Stefanove vojske i Drakule koji je dolazio u pomoć sa 30.000 vojnika. Mehmed II. je napao Italiju 1480. Namjera mu je bila da osvoji Rim i da "ujedini Rimsku Imperiju", i, u početku, je izgledalo kao da to može uraditi sa lakim zauzimanjem Otranta 1480. ali je Otranto preuzet od strane papine vojske nakon Mehmedove smrti 1481. godine. Ti oružani sukobi između Osmanske vojske i Europljana su pokazali da Osmansko prisustvo u Europi nije privremeno. Tijekom vladavine Mehmeda II., Balkanske snage su skoro kompletno asimilirane od strane Osmanske vojske koju nikako nisu mogli zaustaviti. Vladavina Mehmeda II. je također dobro poznata i po religioznoj toleranciji sa kojom se ophodio prema svojim podanicima što je bilo veoma neobično za Srednji vijek. Međutim, njegova vojska se regrutovala iz Devširme. Oni su uzimali mladu kršćansku djecu i shodno njihovim sposobnostima ih još u najranijem periodu stavljali u razne službe. Mehmed II. je govorio sedam jezika (uključujući turski, grčki, hebrejski, arapski, perzijski i latinski) kada je imao 21. godinu (kada je osvojio Konstantinopol). Nakon pada Konstantinopolja, on je osnovao mnoge univerzitete i koledže u gradu, neki od njih su i danas aktivni. Mehmed II. je također poznat prvo kao Sultan koji je ozakonio kriminal i slične prekršaje uz adekvatne kazne mnogo ranije Sulejmana zakonodavača koji je to uradio upravo po njegovom primjeru. Mezar Mehmeda II. se nalazi u Fatihovoj džamiji u Istanbulu; također i Most Sultana Mehmeda je nazvan po njemu.

Također pogledajte[uredi VE | uredi]

Mehmed II u medijima[uredi VE | uredi]


Reference[uredi VE | uredi]

  1. Hamdo Ćamo, biografija sa stranice camoch učitano 3.5.2014