Milovan Kovačević

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Milovan Kovačević

Milovan Kovačević (Koprivnica, 10. srpnja 1905. – Zagreb, 29. srpnja 1946.), hrvatski arhitekt.

Životopis[uredi VE | uredi]

Rani život i školovanje[uredi VE | uredi]

Arhitekt Milovan Kovačević rodio se u Koprivnici 1905. godine.[1] Na Arhitektonskom odjelu Srednje tehničke škole u Zagrebu bio je đak arhitekta Pavla Jušića. “Već u to vrijeme”, pisao je pedesetih godina prošlog stoljeće ostarjeli Jušić u Čovjeku i prostoru, “svi su nastavnici smatrali mladog Kovačevića posebnim talentom i najdarovitijim đakom u školi”.[1] Nakon što je maturirao, Kovačević (1925.-1927.) studira arhitekturu na Visokoj tehničkoj školi u Pragu, no, 1927. godine vraća se u Zagreb gdje je 1929. diplomirao na tadašnjem Tehničkom fakultetu.[1] Jedan od svjedoka, danas također pokojni, arhitekt Zvonimir Vrkljan u svojim je Sjećanjima zapisao: “Bio je talentiran student, i već sam ga 1928. povukao u Fischerov biro (arhitekt Ignjat Fischer, op.a.), gdje je radio do 1930. na objektima u Preradovićevoj ulici i na drugoj etapi Gradske štedionice”.[1]

Arhitekt[uredi VE | uredi]

Stambena zgrada, Petrinjska 47, Zagreb (1933.)

Okruženje u kome se našao u Fischerovom atelieru, za mladog je arhitekta bilo nadasve poticajno, budući da je ondje djelovalo također nekoliko mlađih i zapaženih arhitekata kao što su već spomenuti Vrkljan, Zoja Dumengjić i Bela Auer, a 1928. pri adaptaciji uglovnice arhitekta Vjekoslava Bastla “Elsa- fluid doma”, koja je rađena prema projektima Petera Behrensa, u Fischerovom se atelieru pojavio i taj glasoviti njemački arhitekt.

Presudan događaj u Kovačevićevom životu dogodio se 1930., kada je prešao u atelier arhitekta Ede Šena, koji je uz Kovačića, Bastla i Podhorskog jedna od ključnih ličnosti hrvatske arhitekture s početka 20. stoljeća. Danas je teško odgovoriti na pitanje na koga je taj prelazak više pozitivno utjecao. Da li na znatno starijeg i iskusnijeg Šena, ili na mladog i talentiranog Kovačevića? U svakom slučaju, Kovačević je u Šenu pronašao, kao što je rečeno, iskusnog suradnika uvijek spremnog za nove izazove, ali i vrsnog pedagoga. No, s druge strane, Kovačevićev dolazak pozitivno će utjecati i na Šena. Naime, nakon maestralno izvedene zgrade nekadašnjeg Osiguravajućeg društva Croatia (1910.), te kuće Vasić u Gundulićevoj 7 (1925.), protomodernist Šen će se tijekom druge polovine dvadesetih prikloniti tada u Zagrebu omiljenom posthistoricističkom ekleticizmu. Kovačević će unijeti u Šenovo stvalalaštvo svježinu i onaj prepoznatljivi duh modernizma tridesetih koji je zagrebačku arhitekturu toga vremena učinio prepoznatljivom u europskim razmjerima. Dakako, svjedoci tih promjena su realizacije što će ih ova dva generacijski tako udaljena arhitekta ostvariti između 1932.-1940. Upravo tijekom te suradnje Šen će realizirati svoje najznačajnije ostvarenje- stambenu zgradu u Gundulićevoj 34 (1932.). Godinu dana poslije, Šen i Kovačević realiziraju stambenu zgradu JAZU, danas studentski dom na Trgu žrtava fašizma. Od ostalih zajedničkih realizacija valja još istaknuti stambenu višekatnicu u Križanićevoj 3, te njihovo posljednje zajedničko ostvarenje - zgradu Tehničkog a danas Arhitektonskog fakulteta u Kačićevoj ulici (1937.-40.). U to vrijeme Kovačević je Šenov asistent pri Katedri za graditeljstvo Tehničkog fakulteta. No, suradnju Šena i Kovačevića okruniti će idejni projekt regulacije zagrebačkog Kaptola iz 1935., koji će tijekom siječnja iste biti izložen u tadašnjem Ulrichovom salonu. Neovisno o Šenu, arhitekt Kovačević samostalno izvodi više uspjelih realizacija, od kojih valja istaknuti kuće u Preradovićevoj 5 i Jurišićevoj 30 (1930.), te stambenu uglovnicu u Petrinjskoj 47 (1933.), koja prema riječima Tomislava Premerla i unatoč tome što je građena na maloj, ograničenoj parceli “ostvaruje i načela modernoga i funkcionalnog stanovanja razvivši se u visinu”.[1] U to vrijeme Kovačević radi i na brojnim natječajima, od kojih su neki ostvareni u suradnji s arhitektima Josipom Pičmanom i Josipom Seisselom.

NDH i NOP[uredi VE | uredi]

Do 1943., kada će biti zatvoren u zloglasnom ustaškom zatvoru na Savskoj cesti, Kovačević je realizirao Vilu Švertašek u Schrottovoj 23 (1938.-39.), Vilu Kamenarović u Rockfellerovoj 33 (1940.-41.), te obiteljsku kuću Nemet na Goljaku (1942.-43.).[1] I doista, kako će slijed događaja potvrditi, Kovačević je bio “nepokolebljiv idealista u vrijeme koje idealima nije pogodovalo”. Naime, od samog početka rata i uspostave NDH, prema riječima svjedoka Kovačević je kao “osvjedočeni antifašist” prikupljao vlastitim sredstvima saniteski materijal, instrumente i namirnice za partizanski pokret, “a kada tih sredstava nema dovoljno”, prema tvrdnjama,” podiže zajam za gradnju kuće i svih 400.000 kuna troši za pomoć borcima”.[1] Nakon što je njegova ilegalna grupa otkrivena, među kojima je bilo i pet domobranskih časnika koji su odmah streljani, Kovačević je, kao što je rečeno, 1943. zatvoren u zatvoru na Savskoj cesti. Nakon osam mjeseci zatvora i mučenja, 23. prosinca zajedno s Bogdanom Ogrizovićem odveden je na vješanje u Dubravu.[1]

"Jednog dana nakon nekog atentata na ustaše”," prisjećao se Zvonimir Vrkljan,
"izvučen je s ovećom grupom iz zatvora i odveden u Dubravu, gdje su ih počeli vješati na stabla s obje strane ceste. Bila je večer i smračilo se, a jedan je njemački automobil opazio grupu ljudi i zabljesnuo. Uto se jedan osuđenik istrgnuo svom čuvaru i počeo bježati, a Kovačević, koji je prije toga hinio da je slab i pada u nesvijest, upotrijebio je priliku, kada je njegov čuvar također pojurio za bjeguncem, da se u onoj gužvi baci u susjedno kukuruzište i pojuri poljem prema Markuševcu”."

Jedan drugi svjedok ovako je opisao taj dramatičan događaj:

"Otimajući se, Kovačević je dva puta pao s vješala što je izazvalo bijes stražara. Udarali su ga sve dok nije izgubio svijest, a onda misleći da je mrtav, ostavili su ga da bi ga objesili tek kada završe s ostalima. Osvijestivši se Kovačević je iskoristio njihovu nepažnju, maglovitu i kišnu noć i dovukao se s odbijenim bubregom do stana dr. Zelka…."[1]

Ubrzo nakon tih događaja Kovačević se pridružio partizanima u Slavoniji, gdje je aktivno surađivao na tehničkim pripremama za regulaciju i asanaciju sela, a potom i u građevnom odjelu ZAVNOH-a u Topuskom. No, i ondje nije imao mira. Zla kob ga je i dalje neumoljivo pratila u stopu. Prema riječima Vrkljana jedan dan neki ga je partizan upozorio: “neka pazi što govori i radi jer se na njega osobito pazi zbog sumnje da su ga ustaše pustili da pobjegne uz obavezu da im kasnije dojavljuje. I cijelo vrijeme, sve do posljednjih dana, osjećao je da ga prati neko nepovjerenje”.[1]

Poslije Drugog svj. rata i smrt[uredi VE | uredi]

Godine 1945. dodijeljen je Ministarstvu građevina, no nakon formiranja prve vlade Narodne Republike Hrvatske prelazi iz Ministarstva u Urbanistički seminar u Šibeniku, gdje je radio na studiji regulacije sela Bilice i Gradac. Iste godine raspisan je natječaj za predavača na Tehničkom fakultetu na koji se prijavio i Kovačević. “S obzirom da je Kovačević bio osam godina asistent pri toj katedri i imao velike uspjehe na natječajima, a bio je i u partizanima”, prisjećao se Vrkljan, “pretpostavili smo Denzler i ja da on imade prednost pred ostalom dvojicom. Na sastanku iznijeli smo naše mišljenje prof. Mohorovičiću, ali ga je on bez obrazloženja glatko odbio i rekao da Kovačević nikako ne dolazi u obzir. Nakon nekoliko dana posjetio me je Kovačević, vidjelo se da je već teško bolestan. Rekao sam mu rezultat i on mi je odgovorio: “Nisam iznenađen. To sam i očekivao”.[1] Iste godine Ministarstvo građevina povjerilo mu je zadatak regulacije srušenog Zadra[2] gdje radi na izradi prvih projekata i studije zadarske regulatorne osnove.[3]

Vozeći se već teško bolestan prema Zadru doživio je prometnu nesreću što je samo ubrzalo već predvidljiv kraj.

Arhitekt Milovan Kovačević umire 29. srpnja 1946. godine, navršivši 41 godinu života.[1]

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]