Vijenac (časopis)

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Vijenac
Vijenac.jpg
Vijenac časopis, broj 495, 21. veljače 2013.
Tip dvotjednik
Izdavač Matica hrvatska
Glavni urednik Goran Galić
Utemeljen 1869. - 1903.
1904. - 1905.
1909.
1910. - 1913.
1923. - 1928.
1944.
1993. - danas
Jezik hrvatski
Sjedište Zagreb, Ulica Matice hrvatske 2
Naklada 6 000 (2019.)[1]
ISSN 1330-2787
OCLC 47755589
Službene internetske stranice

Vijenac (do 1903. Vienac) dvotjednik je za kulturu Matice hrvatske. Središnji je književni list hrvatske književnosti i kulture 19. stoljeća. Današnji »Vijenac« časopis je koji prati sva suvremena zbivanja na književnoj, izdavačkoj, likovnoj i domaćoj kazališnoj sceni. U nešto manjoj mjeri pozornost pridaje i drugim umjetnostima i projektima.

Povijest[uredi | uredi kôd]

Od 1869. do 1903.[uredi | uredi kôd]

Časopis je 1869. godine pokrenula Matica ilirska pod nazivom "Vienac", s podnaslovom zabavi i pouci. Prvi urednik »Vienca« bio je Đuro Deželić. Već u prvom broju sudjelovali su August Šenoa, Ivan Zahar, i Ivan Dežman. Drugo godište uređuje Ivan Perkovac, koji je snažnije nastojao voditi časopis kao tribinu književnog stvaralaštva, te je »Vienac«  tako postao stvarno ogledalo hrvatskog književnog života. Proširio se i krug suradnika, te radove u listu objavljuju Franjo Marković, Franjo Ciraki, Lavoslav Vukelić, Adolfo Veber Tkalčević i Josip E. Tomić.

Sljedeće godine, 1871., uredništvo je prošireno te je tako omogućena veća kvaliteta književnih i znanstvenih priloga. Godine 1873. u uredništvu su Andrija Palmović, Đuro Arnold i Rikard Jorgovanić. Zlatno razdoblje »Vijenca« nastaje kada je urednikom postao sami August Šenoa 13. prosinca 1874. godine. To je razdoblje oživljavanja i djelovanja Matice kad ona mijenja ime i postaje Matica hrvatska.[2] Premda otada »Vijenac«  ne izlazi kao Matičino glasilo, nego mu je vlasnik i nakladnik bila Dionička tiskara, u kojoj se list tiskao, Matica i dalje upravlja listom. Njezini su članovi pretplatnici lista te je o njihovoj pretplati uglavnom i ovisilo izlaženje lista. Šenoa je nerado prihvatio posao urednika, iako je do tada bio u redakciji lista. Kad je postao urednikom pisao je koncem 1873. godine Franji Markoviću:

Od Nove godine primit ću ja uredničtvo (»Vienca«), skupit ću što je ostalo naše vojske i što ima novaka. Sad se bijem uz slabu pomoć i moram svoje noći - premda satrven i boležljiv - žrtvovati da nebude sramote pred svietom. Nu ako si mi prijatelj, pomisli, da je Perkovac, Preradović, da Ivan (Dežman) umro, kako je stražmeštru, kad mora voditi pukovniju, jer mu general, pukovnik, kapetan u bitci padoše, kad ima u svojoj četi samo novake. Sviet se ovde ljulja u neradu; ono malo kapljica, što daješ obćinstvu, moraš mukom izprešati od mlade i stare gospode. Liepa ptica poezia kanda gubi svoje perje, a meni se čini da sam izmetač hrvatskoga Olimpa.[3]

Za vrijeme Šenoinog uređivanja naklada časopisa koji je tada izlazio tjedno premašila je 1.500 primjeraka, a u časopisu su sudjelovali gotovo svi hrvatski pisci, bez obzira na politička ili ideološka uvjerenja.[4] Njegovom je zaslugom Vijenac postao središnjim časopisom hrvatske književnosti u doba protorealizma i realizma.[5] Nakon Šenoine smrti bilo je jako teško nadomjestiti vrsnog književnika i iskusnog kritičara te urednika. Urednici nakon njega bili su Fran Folnegović,[6] Vjekoslav Klaić, Josip Pasarić, Bartol Inhof, Jovan Hranilović, Đuro Arnold, Stjepan Bosanac i Milan Šenoa.[7] Posljednje 35. godište lista uređivali su Ksaver Šandor Gjalski i Milivoj Dežman-Ivanov. Oni su izdali 24 broja. Časopis je bio veoma luksuzan: osim književnih i esejističkih tekstova u njemu je bilo 168 slika, 17 portreta, 78 ilustracija i 44 table umjetničkih priloga. Matica je uložila u časopis 8.000 kruna ali je rezultat bio slab i »Vienac«  je 1903. ugašen. Nakon toga od 1904. do 1993. godine bilo je još pet pokušaja obnove časopisa izvan Matičina okrilja.

Od 1904. do 1905.[uredi | uredi kôd]

Stjepan Radić izdaje Novi Vienac kao književni prilog Hrvatske misli od listopada 1904. do rujna 1905. godine. Novi Vienac ugasio se nakon skoro godine dana izlaženja.[8]

1909.[uredi | uredi kôd]

Povjesničar Rudolf Horvat pokrenuo je časopis Vijenac: časopis za pouku i zabavu koji je izlazio je polutjedno od 3. studenoga do 24. prosinca 1909. godine.[8]

Od 1910. do 1913.[uredi | uredi kôd]

Novi Vijenac uz ostale hrvatske novine

Uredništvo tadašnjeg časopisa Obzor pokrenulo je časopis kao Obzorov mjesečni ilustrirani prilog.[8] Uređivao ga je Vladimir Lunaček.[9] U njemu surađuju brojni književnici: Dragutin Domjanić, Fran Galović, Josip Kosor i Antun Gustav Matoš. Ovaj Vijenac trudio se pružiti publici prikladnu i zabavnu lektiru kroz objavljivanje romana, novela i pjesama najboljih stranih i domaćih pisaca, u čemu je samo djelomično i uspio.

Od 1923. do 1928.[uredi | uredi kôd]

Nakon izvornoga »Vijenac« je četvrti put pokrenula, 2. siječnja 1923. godine, skupina književnika okupljena oko Ferde Nikolića i Franje Jelašića. Njihovo izdanje Vijenca započelo je veoma ambiciozno najprije kao tjednik, zatim kao polumjesečnik da bi završio kao mjesečnik. U njemu su radove objavljivali Frano Alfirević, Slavko Batušić, August Cesarec, Josip Kosor, Josip Kulundžić, Vladimir Nazor, Nikola Šop. Posebice je bio okrenut slavenskim književnostima, te su u njemu surađivali i neki slovenski i srpski pisci. Uređivali su ga prvo Franjo Jelašić, tadašnji tajnik Matice hrvatske, i Ferdo Nikolić, a nakon toga sam Ferdo Nikolić.[8] Kad je on prestao izlaziti, 15. srpnja 1928. godine, pokrenuta je u Matici hrvatskoj Hrvatska revija oko koje su se uspješno okupili književnici bez obzira na ideološka i književna uvjerenja.

1944.[uredi | uredi kôd]

Ratne 1944. godine »Vijenac« je izlazio kao mjesečnik u izdanju Hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda (HIBZ). Glavni urednik bio je Julije Benešić, koji je oko lista uspio okupiti znatan broj građanski orijentiranih pisaca: Tin Ujević, Dobriša Cesarić, Gustav Krklec; istih onih kojima su izlazile knjige u HIBZ-u. Izašlo je deset brojeva u šest svezaka, br. 1 (ožujak), br. 2 (travanj), br. 3 (svibanj), br. 4 (lipanj), br. 5 (srpanj). Četverobroj 6-10 za kolovoz-prosinac 1944. godine bio je posljednji broj.[8]

Novi Vijenac[uredi | uredi kôd]

Matica hrvatska je 1993. godine, na poticaj tadašnjega Matičina predsjednika Vlade Gotovca,[8] ponovno obnovila izlaženje lista, trajno kao dvotjednika koji u ovom obliku izlazi i danas. Glavni urednik od prvog do 39. broja bio je Slobodan Prosperov Novak. Boris Maruna uređivao je »Vijenac« od 40. do 100. broja, a Andrea Zlatar od 101. do 127. broja. Zlatar 1999. godine s dijelom uredništva osniva novi časopis »Zarez«, pretežno zbog neslaganja s uređivačkom politikom Vijenca. Nakon nje Mladen Kuzmanović uređivao je list sve do svoje smrti 2001. godine. Nakon njega, "Vijenac" do 2008. godine uređuje Ivica Matičević. U njegovo je vrijeme "Vijenac" obogaćen novim kolumnama, proširena je inozemna dopisnička mreža, pokrenuta je biblioteka "Vijenac", sastavljena je Bibliografija Vijenca 1993-2003., koju je priredila Libuše Jirsak[10]. Od 1993. do 2008. godine izlazio je s podnaslovom novine Matice hrvatske za književnost, umjetnost i znanost, a od 2008. godine izlazi s podnaslovom književni list za umjetnost, kulturu i znanost.[5] Današnji časopis redovito daje pregled zbivanja na kulturnoj i umjetničkoj sceni. Kasniji urednici bili su Mate Maras i Andrija Tunjić. Sljedeći je glavni urednik, ujedno i najduže na toj funkciji, Luka Šeput, današnji potpredsjednik Matice hrvatske. Vijenac je uređivao do svibnja 2017. godine, kada preuzima dužnost glavnog urednika Matičina nakladništva. Naslijedio ga je njegov dotadašnji zamjenik Goran Galić.

Urednici od 1869. do 1903.[uredi | uredi kôd]

Izvor: Bibliografija hrvatskih književnih časopisa 19. stoljeća: Sv. 2, Vienac (1869-1903)[11]

Bilješke[uredi | uredi kôd]

  1. 1 "(...) sve do broja 51 godišta XIII. U tom je broju, 17. prosinca 1881, objavljen in memoriam Augustu Šenoi, a urednički posao preuzeo je Fran Folnegović."[12]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Kristina Olujić, Stoljeće i pol Vijenca, časopisa koji je počeo tiskati hrvatsku riječ, nacional.hr, 15. lipnja 2019., pristupljeno 26. lipnja 2021.
  2. Andrea Jasenko, Digitalizirani književni časopisi u Hrvatskoj: doprinos širenju spoznaja o književnim časopisima na hrvatskom jeziku: (diplomski rad), mentorica: prof.dr.sc. Daniela Živković, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za informacijske znanosti i komunikacijske znanosti, Katedra za bibliotekarstvo, Bjelovar, 2013., str. 24., pristupljeno 27. lipnja 2021.
  3. Šenoa s Vijencem pod rukom, Vijenac, br. 671, 21. studenoga 2019., pristupljeno 26. lipnja 2021.
  4. Ivan Pederin, U Viencu je rođena hrvatska nacionalna književnost, Vijenac, br. 650, 31. siječnja 2019., pristupljeno 26. lipnja 2021.
  5. 5,0 5,1 Josip Bratulić, Vi(j)enac – stoljeće i pol kulture, književnosti, znanosti. Kratka (pret)povijest Matičina Vijenca, Vijenac, br. 647 - 648, 19. prosinca 2018., pristupljeno 27. lipnja 2021.
  6. Folnegović, Fran, Mirjana Gross (1998.), hbl.lzmk.hr, pristupljeno 26. lipnja 2021.
  7. Kronologija Matice hrvatske, Vijenac, br. 207, 7. veljače 2002., pristupljeno 26. lipnja 2021.
  8. 8,0 8,1 8,2 8,3 8,4 8,5 Vinko Brešić, Vi(j)enac  jučer, danas, sutra. Šenoino se proročanstvo ispunilo, Vijenac, br. 650, 31. siječnja 2019., pristupljeno 26. lipnja 2021.
  9. Lunaček, Vladimir, enciklopedija.hr, pristupljeno 26. lipnja 2021.
  10. Vijenac: novine Matice hrvatske za književnost, umjetnost i znanost: bibliografija: 1993 - 2003., Matica hrvatska, Zagreb, 2006., ISBN 953-150-758-9, matica.hr, pristupljeno 26. lipnja 2021.
  11. Bibliografija hrvatskih književnih časopisa 19. stoljeća: Sv. 2, Vienac (1869-1903), prir. Vinko Brešić, - (Biblioteka Periodica Croatica. Serija Bibliografije; knj. 1), Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2006., str. 545. - 587., pristupljeno 27. lipnja 2021.
  12. Cvijeta Pavlović, Vijenac za Šenoina urednikovanja, Vijenac, br. 673. - 674., 19. prosinca 2019., pristupljeno 27. lipnja 2021.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]