Nacrt:Ivo Vejvoda

Ovo je nacrt članka koji svatko može uređivati. Članak u glavnom imenskom prostoru mora zadovoljavati kriterije, imati nepristrano gledište i navedene izvore. Sav sadržaj mora poštovati smjernicu o životopisima živih osoba, biti provjerljiv, enciklopedijske prirode i slobodnih autorskih prava. Članak mora biti pisan hrvatskim jezikom, wikipedijskim stilom i mora sadržavati wikipoveznice i kategorije. Nakon što su svi preduvjeti zadovoljeni i članak je sadržajno dovršen, postavite zahtjev za premještanje stranice u glavni imenski prostor. Članci s ovim predloškom za koje se nakon duljeg vremena utvrdi da ne zadovoljavaju osnovne uvjete o sadržaju vjerojatno će biti izbrisani. Predložak mogu ukloniti samo administratori. Zadnja izmjena: Ivi104 (razgovor | doprinosi) prije 8 mjeseci. (osvježi) Nacrt nije uređivan dva mjeseca pa je stavljen u kategoriju za brisanje. Nacrte koji ne zadovoljavaju uvjete za brzo brisanje potrebno je predložiti za brisanje predloškom {{Brisati}}, a brisanje raspraviti u Raspravama o brisanju.

Ivo Vejvoda

Ovaj članak ili jedan njegov dio zahtijeva jezičnu i pravopisnu doradu. Članak treba preurediti u skladu s gramatičkim i/ili pravopisnim pravilima standardnoga hrvatskog jezika.

Ivo Vejvoda (Karlovac, 13. studenog 1911. – Beograd, 1. prosinca 1991.) bio je sudionik Španjolskog građanskog rata i NOB-a, društveno-politički djelatnik i dugogodišnji veleposlanik SFR Jugoslavije.

Biografija

Rođen je 13. studenog 1911. u Karlovcu, od oca Ivana Vejvode, Čeha, i majke Štefanije, rođ Krznarić. Nakon završene osnovne škole i gimnazije, 1930. godine odlazi u Prag gdje studira arhitekturu. Kao praški student i nositelj čehoslovačke putovnice, bio je dodijeljen kao kurir Mustafi Golubiću, suradniku Kominterne po partijskom zadatku. Nakon povratka u Jugoslaviju, postao je član Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) 1933. godine, a zbog svog revolucionarnog rada više puta je hapšen i proganjan.

Zajedno sa grupom jugoslavenskih studenata, među kojima su bili: Ratko Pavlović Ćićko, Branko Krsmanović, Veljko Vlahović, Lazar Udovički, Mirko Kovačević, Marko Spahić, Ivan Turk, Lazar Latinović, Ahmet Fetahagić i drugi, u siječnju 1937. godine odlazi u Španjolsku gdje se bori u redovima Internacionalnih brigada za obranu Španjolske Republike i protiv fašizma.

U veljače 1939. nakon pada Barcelone i poraza Španjolske Republike, zajedno s ostalim borcima internacionalnih brigada odlazi u Francusku. Tijekom boravka u Francuskoj bio je u koncentracijskim logorima Saint Cyprien i Girs. Krajem 1940. godine, uspio je pobjeći iz logora i vratiti se u Kraljevinu Jugoslaviju.

Učesnik je NOB-a od 1941. godine. Za vrijeme rata bio je na dužnosti:

• politički komesar Primorsko-goranskog partizanskog odreda,
• politički komesar Grupe Primorsko-goranskih partizanskih odreda,
• politički komesar Pete operativne zone,
• načelnik Odjeljenja za propagandu Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske, g.
• član Odsjeka za propagandu ZAVNO Hrvatske .

Nakon oslobođenja Jugoslavije obnašao je razne odgovorne društvene i političke dužnosti. Bio je

• prvi poslijeratni direktor i glavni urednik Tanjuga (1944. – 1947.);
• veleposlanik FNRJ u Brazilu (1952. – 1955.),
• veleposlanik FNRJ u Čehoslovačkoj (1955. – 1956.),
• veleposlanik FNRJ u Ujedinjenom Kraljevstvu (1956. – 1960.),
• veleposlanik FNRJ/SFRJ u Italiji (1962. – 1967.),
• veleposlanik SFRJ u Francuskoj (1967. – 1971.) i
• Pomoćnik državnog tajnika za vanjske poslove,
• član Vijeća Federacije i drugi.

Imao je čin pukovnika JNA u pričuvi, a povremeno se bavio novinarskim i publicističkim radom.

Umro je 1. prosinca 1991. u Beogradu i pokopan u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu .

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i druga jugoslavenska odlikovanja, među kojima su Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem, Orden partizanske zvijezde sa srebrnim vijencem i Orden zasluga za narod sa srebrnim zrakama.

Obitelj

Prva supruga bila mu je Čehinja Vera Vejvoda (;1915. — 1941. ), koju je upoznao u Pragu, tijekom studija. Sudionica je i Španjolskog građanskog rata i Narodnooslobodilačke borbe, a poginula je 20. listopada 1941. u borbi s Talijanima u Gorskom kotaru. S njom je imao sina Marjana Vejvodu. Nakon rata, u drugom braku sa suprugom Olgom, dobio je sinove Ivana Vejvodu (1949.), koji je politolog, intelektualac i utjecajna osoba u nevladinom sektoru u Srbiji, Gorana Vejvodu (1956.) koji je poznati glazbenik i živi u Parizu, te Srđan Vejvoda (1952.), koji je fotograf i živi u SAD-u.

Njegova rođena sestra Vera Vejvoda (Karlovac, 1917.- 2002.) također je bila sudionica NOR-a, a nakon rata završila je arheologiju i prošla sve stupnjeve u Arheološkom muzeju u Zagrebu, od knjižničarke i pripravnice do v.d. ravnateljice, da bi na kraju karijere bila i savjetnica u Republičkom odboru za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu u Zagrebu (što bi danas bilo Ministarstvo kulture).

Literatura

• Vojna enciklopedija (knjiga deseta). Beograd 1975. godine. godina.
• Jugoslavenski suvremenici - Tko je tko u Jugoslaviji . "Hronometar", Beograd 1970. godina.