Portal:Hrvatska/Osnovna tablica/Izabrani članak/11 2012

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Antun Augustinčić

Antun Augustinčić (Klanjec, 4. svibnja 1900.Zagreb, 10. svibnja 1979.), hrvatski je kipar, likovni pedagog, i akademik. Uz Ivana Meštrovića i Franu Kršinića svakako najznačajniji hrvatski kipar 20. stoljeća. Svjetski poznat po spomenicima izvedenim širom svijeta, poput; Rudara iz Ženeve (ispred zgrade Međunarodnog ureda rada), Vjesnica mira – ispred zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku, Spomenika žrtvama fašizma u Adis Abebi te Spomenika seljačkoj buni u Stubici.

Augustinčić je učio kiparstvo od 1918. godine na tadašnjoj Visokoj školi za umjetnost i obrt u Zagrebu kod Rudolfa Valdeca i Roberta Frangeša, a kada je ona 1922. pretvorena u Kraljevsku akademiju za umjetnost i obrt, nastavlja studij kod Ivana Meštrovića. Nakon diplome 1924. odlazi u Pariz, kao stipendist francuske vlade i dalje se usavršava na Ecole des Arts decoratifs i na Academie des Beaux-Arts. U kiparstvu, njegovi trajni uzori ostat će klasični kipari; Donatello, Michelangelo i Bourdell. U Parizu počinje izlagati; prvi put 1925. na Salonu francuskih umjetnika, te drugi put 1926. na Salonu nezavisnih.

Po povratku u Zagreb crta i izlože grafike (1926. u Zagrebu te 1927. u Lavovu i Zagrebu). Prvi put samostalno izlaže svoje skulpture u Salonu Galić u Splitu. Augustinčić je jedan od osnivača likovne grupe Grupe Zemlja-1929., bio je potpredsjednik jedno vrijeme. Sa Grupom Zemlja izlaže 1929., 1931. i 1932. u Zagrebu, te 1931. u Parizu, iz grupe istupa 1933. godine. Istovremeno izlaže u Barceloni (1929.), Londonu i Beogradu (1930. godine).

Od 1930-ih godina Augustinčić se počinje baviti tada vrlo usnosnim javnim spomenicima, sudjeluje i često pobjeđuje na brojnim javnim natječajima za spomenike širom svijeta, stječe ugled provjerenog majstora konjaničkih figura. Već prije rata, Augustičić je stekao status državnog kipara, u očima svojih kolega i likovne javnosti, – s jedne strane to mu je donijelo materijalne koristi, ali je istovremeno postao subjekt zavisti i ogovaranja. Tako će već 1940. godine postati dopisnim članom JAZU (redovni član postao je 1949.). Za rata izlaže s tadašnjom hrvatskom reprezentacijom (Bruno Bulić, Josip Crnobori, Jozo Kljaković,Slavko Kopač, Miroslav Kraljević, Ivan Meštrović, Antun Mezdjić, Antun Motika, Juraj Plančić, Josip Račić, Ivo Režek, Slavko Šohaj, Emanuel Vidović) na posljednjem ratnom Venecijanskom bijenalu-1942.

...Pročitaj cijeli članak