Jozo Kljaković

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Jozo Kljaković
Secesija
Jozo Kljaković
Jozo Kljaković, crkva sv. Marka, Zagreb 1927.[1]
Rođenje 10. ožujka 1889., Solin.
Smrt 1. listopada 1969., Zagreb.
Nacionalnost Hrvat
Vrsta umjetnosti slikarstvo
Praksa Split, Zagreb, Beč, Pariz, Rim, Buenos Aires
Poznata djela Pastir s preslicom, Uskoci, Povratak ribara, Na žalu, Portret oca, Vezilje, Bičevanje, Skidanje s križa, Maske
Portal o životopisima

Jozo Kljaković (Solin, 10. ožujka 1889.Zagreb, 1. listopada 1969.), bio je hrvatski slikar, pisac, ilustrator i karikaturist, jedan od najznačajnijih majstora hrvatskoga slikarstva 20. stoljeća.[2]

Životopis[uredi VE | uredi]

Rani život i školovanje[uredi VE | uredi]

Jozo Kljaković rođen je u Solinu 1889. godine kao najstarije od devetero djece u obitelji Nikole Kljakovića Šantića i Pavice Kljaković (rođ. Gašpić).[3] U Splitu je pohađao Kraljevsku veliku realku gdje je i maturirao 1908. godine. Studirao je matematiku i fiziku na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu te arhitekturu na visokim tehničkim školama u Pragu (gdje paralelno uči slikarstvo kod Vlaha Bukovca, 1908.) i Beču.[4] U Zagreb dolazi nakon Beča te uči slikati u ateljeu Franje Pavačića, profesora na Obrtnoj školi u Zagrebu.[3] Zatim odlazi na usavršavanje u Rim (na Instituto delle belle arti) i kod Ferdinanda Hodlera u Ženevu (1917.), a 1920. u Parizu na Académie Ranson kod Mauricea Denisa i Marcel-Lenoira uči fresko slikarstvo.

Srbija i Prvi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Od 1912. do 1915. godine živi u Srbiji.[4] Izbjegavajući vojnu obvezu u Austrougarskoj monarhiji, bježi u Srbiju gdje se zapošljava kao nastavnik crtanja te u tom svojstvu radi u Zaječaru i Negotinu.[3] Prvi svjetski rat zatječe ga u Srbiji i budući se nije mogao vratiti u Hrvatsku zbog kazne koja bi ga sustigla za izbjegavanje vojne obveze Kljaković preko Soluna bježi u Marseille te kasnije odlazi u Pariz a potom u Ženevu, gdje živi od 1916. do 1918. godine[4] i gdje dočekuje kraj rata.[3]

Nakon Prvoga svjetskog rata[uredi VE | uredi]

Nakon Prvoga svjetskog rata doselio se u Zagreb. Bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u razdoblju od 1921. do 1943. godine, gdje je predavao zidno i dekorativno slikarstvo. Za zagrebačku je Gradsku vijećnicu naslikao sliku Sukob Kaptola i Gradeca na Krvavom mostu i umjesto honorara dobio zemljište na Rokovu perivoju, gdje je sagradio obiteljsku kuću u koju će se 1929. godine useliti zajedno sa suprugom Antonijom Kablar i sinom Krunoslavom. Nakon atentata na jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića, 1934. godine, potpisao je tzv. Zagrebački memorandum skupine intelektualaca o prilikama u državi i prvim koracima da se one srede te 1937. godine kao prijedlog za raspravu ustavni nacrt o preuređenju države u federativnom smislu radi rješavanja hrvatskoga pitanja.[4] Bio je član Hrvatskoga društva umjetnosti i organizirao je izložbu Pola vijeka hrvatske umjetnosti koja je 1938. godine održana u Domu likovnih umjetnosti kralja Petra u Zagrebu.[3]

Drugi svjetski rat i emigracija[uredi VE | uredi]

Drugi svjetski rat zatječe ga u Zagrebu. Nekoliko mjeseci nakon uspostave NDH Kljakovića ustaše zatvaraju u Zagrebu. Uhićen je 11. studenoga 1941. godine i bio je optužen da je, zajedno s Ivanom Meštrovićem, želio pobjeći prvo u Italiju a zatim u Španjolsku odakle bi otišao u Švicarsku te ondje djelovao protiv NDH i sila Osovine.[3] Jedno vrijeme provodi u zatvoru na Savskoj cesti gdje je bio zatvoren zajedno s Ivanom Meštrovićem a zatim je u kućnom pritvoru. Iz zatvora je pušten u veljači 1942. godine na intervenciju brojnih osoba iz javnoga i političkog života. Njegova slika Bičevanje uvrštena je u hrvatsku selekciju za XXIII. Biennale u Veneciji 1942. godine, ali otputovati iz zemlje i napustiti kućni pritvor bilo mu je omogućeno tek početkom 1943. godine, i to uz dopuštenje samoga poglavnika NDH, dr. Ante Pavelića.[3] Na Biennalu njegovo platno "Bičevanje" doživljava veliki uspjeh.[5] Nakon dolaska u Rim u proljeće 1943. godine ostaje u političkoj emigraciji. U Rimu je bio dopredsjednik Bratovštine sv. Jeronima za pomoć hrvatskim izbjeglicama. Boravio je u Papinskom hrvatskom zavodu svetog Jeronima.[6]

Nakon Drugoga svjetskog rata[uredi VE | uredi]

Nakon Drugoga svjetskog rata ostaje u emigraciji. Ne htijući vratiti se u novonastalu državu Jugoslaviju, zbog neslaganja s vladajućim režimom i političkom konstelacijom, odlazi, 1947. godine, u Buenos Aires.[3] U Rim se vraća 1958. godine gdje slika poznate freske u zgradi Zavoda sv. Jeronima. U Zagreb se vraća 1968. godine te godinu dana nakon povratka umire.

Svoju kuću i djela, namještaj, knjige i Kršinićeve skulpture, 1969. godine, darovao je gradu Zagrebu[7].

Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju, uz crkvu Krista Kralja (s desne strane), 3. listopada 1969. godine.[8][9] Godinu i pol dana nakon pokopa, 15. travnja 1970. godine, njegovi zemni ostatci preneseni su u grobnicu sjeverne arkade broj 51.[9] Plaketu Joze Kljakovića na tom grobnom mjestu izradio je akademski kipar Željko Janeš.[9]

Djelo[uredi VE | uredi]

Jozo Kljaković: Polaganje Isusa u grob, detalj s freske na Mirogoju

Motivi su mu religijski i zavičajni, a slikao je i portrete istaknutih osoba. Naslikao je ciklus od 14 fresaka u crkvi Sv. Marka u Zagrebu, u župnim crkvama u Vranjicu i Dobroti, u memorijalnoj crkvi u Biskupiji kod Knina, te u Trgovačko-obrtničkoj komori (s Omerom Mujadžićem) i Gradskoj vijećnici u Zagrebu. Bavio se i karikaturom, plakatom i ilustriranjem knjiga. Izlagao je na mnogim skupnim izložbama u domovini i inozemstvu (više od 70 izložbi).[10] U Rimu za svojih boravaka naslikao je nekoliko slika za Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima i rektora Đuru Kokšu. U Zavodu je sačuvano šest njegovih umjetničkih slika koje su sve naslikane u tehnici ulja na platnu i religioznoga su karaktera: Posljednja večera (1944.), Kristovo uskrsnuće (1945.), Razapinjanje Krista (1947.), Uskrišenje Lazara (1960.), Isus tjera trgovce iz hrama (1963.) i Kardinal Alojzije Stepinac (1964.).[11]

Književno stvaralaštvo[uredi VE | uredi]

Tijekom boravka u emigraciji također pisao je suvremenu prozu i objavljivao članke u iseljeničkim i emigrantskim listovima a posebno u Hrvatskom glasu i Hrvatskoj reviji.[12] U Hrvatskoj reviji surađivao je s člancima o Ivanu Meštroviću, don Frani Buliću, kardinalu Alojziju Stepincu, splitskim i dubrovačkim umjetnicima (1951., 1953.-1955., 1960., 1962.-1963.) te s likovnim prilozima.[8] Ukupno je napisao oko 60 članaka, eseja i polemika.[10] Na poticaj prijatelja piše svoje uspomene te je 1952. godine u Buenos Airesu objavio knjigu U suvremenom kaosu: uspomene i doživljaji a u Rimu 1961. godine autobiografski roman Krvavi val: isječak iz suvremenog života u kojemu je, u epilogu, predskazao smrt komunizma 1992. godine.[8]

U pripremi za tisak ostala mu je knjiga eseja pod naslovom Zašto me biješ?, knjiga u kojoj su sabrani eseji o mnogim hrvatskim kulturnim i političkim problemima[12] a objavljena je 2011. godine u sklopu 2. domovinskoga izdanja njegove knjige U suvremenom kaosu: uspomene i doživljaji.[13]

Djela[uredi VE | uredi]

  • U suvremenom kaosu: uspomene i doživljaji, Naklada autorovih prijatelja, Buenos Aires, 1952. (1. domovinsko izd. Matica hrvatska-Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu, Zagreb, 1992.,[14] 2. domovinsko izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2011.)
  • Mapa reprodukcija, (reprodukcije slika), Buenos Aires, 1961.
  • Krvavi val: isječak iz suvremenog života, (autobiografski roman), Naklada autorovih prijatelja, Rim, 1961. (1. domovinsko izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2011.)[15]
  • Libar mog života, Dom kulture "Zvonimir", Solin, 2012.
  • Dalmatinske teme, ur. dr. don Josip Dukić, Dom kulture "Zvonimir", Solin, 2012.
  • Čovjek bez maske, ur. dr. don Josip Dukić, Dom kulture "Zvonimir", Solin, 2014.
  • Politički tekstovi i polemike, ur. dr. don Josip Dukić, Dom kulture "Zvonimir", Solin, 2015.[16]

Nagrade[uredi VE | uredi]

  • 1925.: Grand prix za freske i vitraje (Međunarodna izložba dekorativne umjetnosti u Parizu).
  • 1928.: I. nagrada. (suautor Augustinčićeva Spomenika palim Šumadincima u Kragujevcu).
  • 1937.: I. nagrada, Novi Sad. (s Vanjom Radaušem)

Spomen[uredi VE | uredi]

  • U umjetnikovoj kući, na Rokovu perivoju 4, u Zagrebu nalazi se Memorijalna zbirka Joze Kljakovića.[17] Zbirka ima 317 predmeta: umjetnine (ulja na platnu, crteže i skulpture), stilski namještaj, biblioteka, fotografije, dokumentacija a 1983. godine predana je na upravljanje Centru za likovni odgoj Grada Zagreba.[18]

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Hrvatski leksikon, I. svezak (A-K), Zagreb, 1996.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Matica hrvatska: Jozo Kljaković, crkva sv. Marka, Zagreb 1927., preuzeto 22. veljače 2013.
  2. Matica hrvatska: Jozo Kljaković, preuzeto 21. srpnja 2012.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 3,7 Matica hrvatska: Bilješka o autoru iz knjige U suvremenom kaosu. Sastavila Petra Senjanović, preuzeto 21. srpnja 2012.
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 Hrvatski biografski leksikon: Kljaković, Joza (Josip, Jozo), preuzeto 21. srpnja 2012.
  5. Jelena Mandić Mušćet, Vraćen dug desetljećima prešućivanom umjetniku. Retrospektiva Joze Kljakovića otvorena u u četvrtak u Galeriji Klovićevi dvori, Vjesnik, 27. studenoga 2009., min-kulture.hr, pristupljeno 6. siječnja 2016.
  6. Studia croatica. Andrija Lukinović, Bratovština sv. Jeronima za pomoć hrvatskim izbjeglicama, preuzeto 21. srpnja 2012.
  7. Zagreb.hr: Donatori Gradu Zagrebu, preuzeto 21. srpnja 2012.
  8. 8,0 8,1 8,2 Milan Blažeković, Bio-bibliografski leksikon suradnika Hrvatske revije, Školske novine-Pergamena, Zagreb, 1996., ISBN 953-160-107-0, str. 236.-238.
  9. 9,0 9,1 9,2 Memoria / Jozo Kljaković, Željka Zdelar, Kustosica Memorijalne zbirke "Jozo Kljaković", Muzejski dokumentacijski centar, pristupljeno 6. siječnja 2016.
  10. 10,0 10,1 Hrvoje Prnjak, Jozo Kljaković - povratak iz nemilosti, Slobodna Dalmacija, 28. prosinca 2014., pristupljeno 6. siječnja 2016.
  11. Okvir za biografiju Joze Kljakovića (Solin, 10. III. 1889. - Zagreb, 1. X. 1968.), u: Jozo Kljaković - Retrospektiva 1889.-1968., (ur. Petra Senjanović), Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2009., str. 173-183., str. 183., academia.edu, pristupljeno 6. siječnja 2016.
  12. 12,0 12,1 Šimun Šito Ćorić: 60 hrv. emigrantskih pisaca, preuzeto 21. srpnja 2012.
  13. Matica hrvatska: Jozo Kljaković. U suvremenom kaosu, preuzeto 21. srpnja 2012.
  14. Knjižnice Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, preuzeto 21. srpnja 2012.
  15. Matica hrvatska: Jozo Kljaković. Krvavi val., preuzeto 21. srpnja 2012.
  16. M. Sesartić, Kritički odnos prema dva totalitarna režima: predstavljena četvrta knjiga Joze Kljakovića, Slobodna Dalmacija, 24. kolovoza 2015., pristupljeno 6. siječnja 2016.
  17. Centar za Likovni Odgoj Grada Zagreba - Memorijalna Zbirka Jozo Kljaković, preuzeto 21. srpnja 2012.
  18. Memorijalna zbirka Jozo Kljaković, Centar za likovni odgoj Grada Zagreba, pristupljeno 6. siječnja 2016.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]