Ivan Meštrović

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ivan Meštrović
Secesija Moderna
Ivan Meštrović
Ivan Meštrović
Rođenje 15. kolovoza 1883.
Vrpolje, Slavonija
Smrt 16. siječnja 1962.
South Bend, Indiana, SAD
Nacionalnost Hrvat
Vrsta umjetnosti kiparstvo - slikarstvo - arhitektura - mehanika
Praksa Split, Zagreb, Beč, Pariz, London -
Utjecao Auguste Rodin, Caude Boudel, etc.
Poznata djela Zdenac života
Pobjednik
Grgur Ninski (Meštrović)
Job (Meštrović)
Portal o životopisima

Ivan Meštrović, (Vrpolje kod Slavonskog Broda, 15. kolovoza 1883. - South Bend, Indiana, SAD, 16. siječnja 1962.), bio je hrvatski kipar, arhitekt i književnik.

Životopis[uredi VE | uredi]

Obiteljska kuća Ivana Meštrovića u Otavicama

Meštrović je stjecajem okolnosti rođen u Vrpolju, u Slavoniji, 1883. godine, ali je svoje djetinjstvo proveo u selu Otavice u Dalmaciji, odakle i potječe. Kao dijete, Meštrović je slušao epsku poeziju, narodne pjesme i povijesne balade, dok je čuvao ovce. Rođen je u seoskoj katoličkoj obitelji, a njegova religioznost oblikovala se pod utjecajem pučke religioznosti, Biblije i kasnog Tolstoja.

Sa šesnaest godina, majstor Pavao Bilinić, kamenorezac iz Splita, prepoznao je njegov dar i uzeo ga je za šegrta. Njegov umjetnički talent razvio se gledanjem znamenitih građevina Splita, uz pomoć pri školovanju Bilinićeve supruge, koja je bila profesor u srednjoj školi. Uskoro, pronašli su jednog bečkog vlasnika rudnika, koji je financirao Ivanovo preseljenje i školovanje u Beču. Morao je u najkraćem roku naučiti njemački i prilagoditi se novoj sredini, ali je uprkos brojnim problemima završio studij.

Zdenac života (1905., spomenik postavljen 1912. na trgu Maršala Tita ispred HNK u Zagrebu)

Svoju prvu izložbu priređuje 1905. godine u Beču s grupom Secesija, uz primjetan utjecaj stila Art Noveau. Njegov rad je ubrzo postao popularan i Meštrović počinje zarađivati dovoljno za sudjelovanje na međunarodnim izložbama, na koje je putovao sa svojom suprugom Ružom Klein.

Ostavivši u svojem bečkom atelieru Tomu Rosandića kojeg je još 1900. upoznao u Bilinićevoj splitskoj radionici, Meštrović 1908. godine seli se u Pariz gdje iznajmljuje studio na Montparnassu i uspijeva izraditi više od pedeset skulptura u dvije godine.[1] Skulpture napravljene u tom razdoblju, donose mu međunarodni ugled. U Beograd se seli sa ženom na nekoliko mjeseci 1911. godine, a ubrzo potom u Rim,[1] gdje je proveo naredne četiri godine studirajući na skulpturama antičke Grčke. Na Svjetskoj izložbi umjetnosti, održanoj 1911. godine u Rimu, pobjeđuje i dobija prvu nagradu za kiparstvo, postaje popularan i stječe naklonost talijanske i strane kritike.

Prvi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Sarajevski atentat, 28. lipnja 1914. godine, Meštrovića zatječe u Veneciji na XI. međunarodnoj izložbi gdje je bilo izloženo 36 Meštrovićevih radova, i s ocem i suprugom Ružom brodom se vratio u Split ali već je na brodu imao osjećaj da ga prate.[2] Nakon povratka u Split prijatelj mu je potvrdio sumnju i upozorio ga o namjeri austro-ugarskih vlasti da ga uhite te je napustio Split i domovinu talijanskim brodom Ancona, desetak dana prije izbijanja rata.[2] Tijekom Prvoga svjetskog rata, putovao je kako bi sudjelovao na izložbama u Parizu, Cannesu, Londonu i Švicarskoj. Godine 1915. priređuje samostalnu izložbu (One-man-show) u Albert i Victoria muzeju u Londonu gdje se do tada nije nikada dogodio sličan događaj jednome živućem umjetniku.[1]

Jugoslavenski odbor[uredi VE | uredi]

Meštrović je bio aktivan i djelovao je na osnivanju Jugoslavenskoga odbora.[2] Tada je, kao i mnogi njegovi vršnjaci u to vrijeme, a poznavajući teško stanje u Dalmaciji, smatrao kako je jedino rješenje za oslobođenje od Austro-Ugarske osnivanje samostalne, demokratske države južnih Slavena.[2]

Nakon Prvoga svjetskog rata[uredi VE | uredi]

Nakon Prvoga svjetskog rata vratio se kući i upoznao drugu ljubav svog života, Olgu Kesterčanek, s kojom se oženio. Imali su četvero djece - Martu, koja je rođena u Beču i Tvrtka, Mariju i Matu, koji su rođeni u Zagrebu, kamo su se preselili 1922. godine. Kasnije su zimske mjesece provodili u svojoj palači u Zagrebu, a ljetne u kući napravljenoj 1930-ih godina u Splitu. Postao je profesor na Visokoj umjetničkoj školi u Zagrebu te nastavio pravljenjem velikoga broja djela. U to razdoblje pada i njegov rad s Jurjem Škarpom na Mauzoleju obitelji Račić u Cavtatu.

Putovanja po čitavome svijetu su se nastavila, izlagao je svoja djela u Bruklinskom muzeju (1924.), Chicagu (1925.), kao i u Egiptu i Palestini 1927. godine.

Na njegovim nastupima diljem SAD-a ga je kao dio glazbene pratnje pratio poznati hrvatski operni pjevač i glazbeni pedagog Nikola Zaninović.

Drugi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Tijekom Drugoga svjetskog rata, zbog njegovoga antifašističkog stava, kada je osudio talijanski iredentizam prema Dalmaciji, te stava prema Njemačkoj (kada je odbio Hitlerov poziv za posjetu Berlina tridesetih), ustaše su ga zatvorili na tri i pol mjeseca (osudivši ga na smrt). Uz pomoć Vatikana, prebacio se u Veneciju zbog izlaganja na Venecijanskome Bijenalu 1942. godine, zatim opet odlazi u Rim, a potom u Švicarsku. Cijela njegova obitelj nije se uspjela izvući pred naletima rata – njegova prva žena Ruža Klein umrla je 1942. godine u Zagrebu. Njegovoga 86-godišnjega strica Iliju Meštrovića četnici su u Otavicama živa bacili u zapaljenu kuću.[3]

Nakon Drugoga svjetskog rata[uredi VE | uredi]

Titova Jugoslavija pozvala je Meštrovića na povratak, ali je on odbio živjeti u komunističkoj zemlji. Kasnije su mu brata Petra zatvorile komunističke vlasti. Godine 1946. Sveučilište u Syracusi ponudilo mu je profesorsko mjesto i on se preselio u Sjedinjene Države. Na zahtjev jugoslavenskih kulturnih poslanika, poslao je 59 kipova iz Sjedinjenih Država u Jugoslaviju (uključujući i spomenik Petra II. Petrovića Njegoša), a 1952. godine dodatnih 400 skulptura i različitih crteža. Godine 1954. dobio je američko državljanstvo[1] koje je mogao dobiti već dvije godine ranije, ali ga je uznemiravala pomisao da se to ne protumači kao njegovo odbacivanje hrvatske nacionalnosti.[4] U rujnu 1955. godine prihvaća ponudu i postaje profesor na Sveučilištu Notre Dame.[4]

Godine 1959. Meštrović je, nakon 17 godina izbivanja, nakratko posjetio Hrvatsku (Zagreb i Split), zbog dogovora s novim vlastima o tretmanu njegovih nekretnina i umjetničke ostavštine. U Zagreb je stigao vlakom 3. srpnja 1959. godine, na večer.[5] Sutradan je, 4. srpnja, na blagdan američke nezavisnosti, prisustvovao primanju kod američkoga generalnog konzula u Zagrebu, Douglasa Martina.[6] 11. srpnja 1959. godine posjetio je u Krašiću Kardinala Alojzija Stepinca, nepravedno zatvorenoga zbog tobožnjih veza s ustašama, a na Brijune je na poziv Josipa Broza Tita stigao 25. srpnja iste godine i tamo se zadržao osam dana te s njim imao tri razgovora.[7]

Smrt Meštrovićeve djece kao da je utjecala i na njegovu. Njegova kći Marta, koja se doselila u Kanadu, umrla je 1949. godine, u 24. godini, a njegov sin Tvrtko, koji je ostao u Zagrebu ubio se 1961. godine. Meštrović je napravio četiri glinene skulpture, kako bi obilježio smrt svoje djece, Marte i Tvrtka. Nekoliko mjeseci kasnije, Ivan Meštrović umro je u svojoj 79. godini života, u gradu South Bend, u državi Indijani (SAD). Pokopan je u crkvi Presvetog Otkupitelja u Otavicama, tzv. mauzoleju obitelji Meštrović.

Djelo[uredi VE | uredi]

Prema Meštroviću misterij ljubavi odgonetka je misterija smrti i uvjet vjerovanja u vječnost. Stoga su mu čovjekova djela na zemlji, pa i umjetnost, "otisci besmrtnog bića". Uz herojsko-nacionalni i intimistički ciklus, religiozni ciklus zauzima središnje mjesto u Meštrovićevu stvaralaštvu (sakralni objekti, skulpture u mramoru, bronci i drvu), u kombinaciji arhajskoga. "gotizirajućega", secesionističkoga i ekspresionističkog stila. "Gotizirajuća ekspresivna mistika" našla je svoj izraz u kapelici Sv. Križa u Kašteletu (Split), s velikim drvenim Raspelom (1917.) i nizom drvenih reljefa s prizorima iz Kristova života (1917.-1953.). Mauzolej obitelji Račić u Cavtatu (Gospa od Anđela, 1920.-1923.) monumentalno je arhitektonsko-skulptorsko zdanje, a glavne su mu skulpture Raspelo, Sv. Roko i anđeli s dušama pokojnika. Spomen-crkva kralja Zvonimira u Biskupiji kraj Knina nadahnuta je starohrvatskim crkvicama.

Galerija djela[uredi VE | uredi]

Književno stvaralaštvo i publicistika[uredi VE | uredi]

Djela[uredi VE | uredi]

  • Gospa od anđela, (Nova europa, Zagreb, 1937.)
  • Religiozna umjetnost, reprodukcija Meštrovićevih djela religiozne tematike (Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, Zagreb, 1944.)
  • Dennoch will ich hoffen...Ein Weihnachtsgespräch (Ipak se nadam ili Božićni razgovori), knjiga refleksija[8] (Rascher Verlag, Zürich, 1945.)
  • The sculpture of Ivan Meštrović, (Syracuse University Press, Syracuse, 1948.)
  • Meštrović Exhebition of Twenty-Five Panels: Hendricks Chapel Syracuse University, (Syracuse, 1950.)
  • The Life of Christ: Ten Panels in Wood, (Syracuse, 1953.)
  • Uspomene na političke ljude i događaje, memoarska proza (Knjižnica Hrvatske revije, Buenos Aires, 1961.)

Posmrtno[uredi VE | uredi]

  • Uspomene na političke ljude i događaje, memoarska proza (2. izdanje, Matica hrvatska, Zagreb 1969., 3. izdanje, Matica hrvatska, Zagreb, 1993., slovenski prijevod: Spomini, Ljubljana, 1971., prev. Jože Stabej)
  • Ludi Mile, pripovijetke (Matica hrvatska, Zagreb, 1970.)
  • Pisma Ivana Meštrovića Bogdanu Radici, 1946-1961., München, 1984., (poseban otisak iz "Hrvatske revije", XXXIII., sv. 2 i 3/1983.)[9]
  • Talijanska pisma Ivanu Meštroviću 1911-1921 / priredila i prevela Karmen Milačić = Lettere italiane a Ivan Meštrović 1911-1921 / a cura e traduzione di Karmen Milačić., Globus, Zagreb, 1987. (usporedno izdanje na hrvatskom, talijanskom i francuskom jeziku)[9]
  • Vatra i opekline, autobiografski roman (priredio Branimir Donat)[10] (Dora Krupićeva, Zagreb, 1998.)
  • Razgovori s Michelangelom, dramski tekstovi[11] (Školska knjiga, Zagreb, 2007.)
  • Michelangelo: Eseji umjetnika o umjetniku, (Školska knjiga, Zagreb, 2010.)[12]

U rukopisu[uredi VE | uredi]

  • Aleksandar (Alexander)[13], drama
  • Kambus[8], povijesna drama
  • Aleksandrida[8]
  • Kejo[8]

Nagrade i priznanja[uredi VE | uredi]

Ostavština[uredi VE | uredi]

  • Ivan Meštrović darovao je hrvatskome narodu obiteljsku kuću i atelijer u Zagrebu (kasnije preuređena u izložbeni prostor Atelje Meštrović), obiteljsku vilu s atelijerima u Splitu (kasnije prenamijenjena u izložbeni prostor Galerija Ivana Meštrovića), sakralno-umjetnički kompleks Kaštelet-Crikvine u Splitu i grobnicu obitelji Ivana Meštrovića - Crkvu Presvetog Otkupitelja kod Otavica.[14] Isto tako, Ivan Meštrović darovao je i određen broj svojih umjetničkih djela koja čine temelj fundusa spomenutih muzeja.[14]
  • U njegovim Otavicama su i zgrade antimalarične ambulante i osnovne škole, koji su danas zaštićeni spomenici kulture, i u državnom su vlasništvu. Izgrađeni su po Meštrovićevim zamislima u razdoblju od 1928. do 1932. godine. I ambulanta i osnovna škola su uništene za vrijeme velikosrpske okupacije Otavica u Domovinskome ratu.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Ivan Meštrović, Put u Italiju: Biografija, preuzeto 27. travnja 2012.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 Mladinić, Norka Machiedo, Prilog proučavanju djelovanja Ivana Meštrovića u Jugoslavenskom odboru // ČSP, br. 1. (2007.), str. 133.-156. (Hrčak), preuzeto 27. travnja 2012.
  3. dr. Zdravko Dizdar: Opet će Srbija krenuti na Hrvatsku i Vukovar, ne suprotstavi li se Hrvatska rehabilitaciji četništva, preuzeto 27. travnja 2012.
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 4,6 (engl.) Karlo Mirth: Meštrović in America: "Living from the clod of Croatian soil attached to his roots", preuzeto 27. travnja 2012.
  5. Duško Kečkemet, Život Ivana Meštrovića (1883.-1962.-2002.), sv. 2, Školska knjiga, Zagreb, 2009., ISBN 978-953-0-61229-7, str. 452.
  6. Duško Kečkemet, Život Ivana Meštrovića (1883.-1962.-2002.), sv. 2, Školska knjiga, Zagreb, 2009., ISBN 978-953-0-61229-7, str. 454.-455.
  7. Duško Kečkemet, Život Ivana Meštrovića (1883.-1962.-2002.), sv. 2, Školska knjiga, Zagreb, 2009., ISBN 978-953-0-61229-7, str. 455.-456.
  8. 8,0 8,1 8,2 8,3 Dalibor Prančević: Imaginarni razgovori Ivana Meštrovića, preuzeto 20. srpnja 2011.
  9. 9,0 9,1 (engl.) Hathi Trust Digital Library: "Meštrović, Ivan, 1883-1962.", preuzeto 27. travnja 2012.
  10. Muzeji Ivana Meštrovića: Predstavljanje knjiga i publikacija, preuzeto 20. srpnja 2011.
  11. Moderna vremena info: Razgovori s Michelangelom, preuzeto 12. lipnja 2011.
  12. mvinfo.hr: Michelangelo : Eseji umjetnika o umjetniku - Ivan Meštrović, preuzeto 8. listopada 2012.
  13. (engl.) A literary profile of Ivan Meštrović by Ante Kadić, preuzeto 12. lipnja 2011.
  14. 14,0 14,1 Muzeji Ivana Meštrovića: Povijest institucije, preuzeto 27. travnja 2012.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Ivan Meštrović