Franjo Josip I.

Franjo Josip I.
Car Austrije, kralj Ugarske, Češke, Hrvatske, Slavonije, Dalmacije
Vladavina	2. prosinca 1848. – 21. studenog 1916.
Prethodnik	Ferdinand I.
Nasljednik	Karlo I.
Supruga	Elizabeta Bavarska
Djeca	Sofija Gisela Rudolf Marija Valerija
Otac	Franjo Karl
Majka	Sofija, princeza Bavarske
Rođenje	18. kolovoza 1830., Beč, Austrija
Smrt	21. studenog 1916., Beč, Austrija

Franjo Josip I. (Schönbrunn, 18. kolovoza 1830. - Schönbrunn, 21. studenog 1916.), austrijski car i ugarsko-hrvatski kralj (1848. - 1916.)

Djetinjstvo

Rođenje Franje Josipa 18. kolovoza 1830. je dočekano s neskrivenim oduševljenjem od njegovog djeda cara Franje II. i ostalih pripadnika dinastije Habsburg koja je ponovno došla do ruba izumiranja u muškoj lozi. Njegov otac nadvojvoda Franjo Karlo je bio jedini zdravi sin Franje II. kojemu su sva ostala muška djeca umrla u djetinjstvu (dva sina) ili bila mentalno zaostala (Ferdinand I.). Majka Franje Josipa je bila bavarska princeza Sofija i ona će imati veliki utjecaj u prvom dijelu života budućeg cara.

Još tijekom najranijeg djetinjstva Franje Josipa na dvoru je bila donesena odluka kako njegov otac nije sposoban da bude car, a isto je vrijedilo i za mentalno zaostalog najstarijeg sina Franje II. Ferdinanda. Bez obzira na sve Franje II. pozivajući se na zakone o nasljeđivanju po kojima najstariji sin naslijeđuje krunu je primorao ministre i pripadnike dinastije Habsburg da priznaju za budućeg cara zaostalog Ferdinanda I.. Ta odluka na kraju dovodi do brisanja iz linije nasljeđivanja oca Franje Josipa Franje Karla kako bi mladi princ prvom prilikom postao car.

Obrazovanje

Najveći utjecaj na obrazovanje budućeg cara je imala njegova žestoko konzervativna i prokatolički nastrojena majka Sofija. Osim pozitivnih stajališta o katoličkoj religiji koje će tijekom vladavine često mijenjati u skladu s političkim potrebama tijekom edukacije Franjo Josip će naučiti češki, francuski, mađarski i talijanski jezik. Jedinstveno za Habsburške prinčeve u zadnjih stotinu godina on dobiva vojnog učitelja grofa Coroninija od kojega će biti naučene vrline vojne discipline i druge pozitivne vojničke vrijednosti. To naučeno vojno znanje Franjo Josip će prikazati kod bitke za Santa Luciju u Italiji tijekom svibnja 1848. kada će impresionirati maršala Radetzkog. Na žalost vojno školovanje je neočekivano prekinuto na nivou nižeg časnika iste godine kada on postaje car što rezultira činjenicom da će kasnije tijekom svoje vladavine Franjo Josip obraćati pažnju i trošiti vrijeme na sve "sitnice" kojima se u vojsci bave niži časnici, a rijetko će vidjeti potpunu stratešku sliku kojom se bave viši časnici. Slični nedostaci se pojavljuju tijekom školovanja o politici i zakonima koje će također biti iznenada prekinuto njegovom krunidbom za cara.

Konačni rezultat školovanja postaje poliglot prosječnih intelektualnih sposobnosti s velikom samokontrolom i strogo logičnim načinom razmišlja koji odbija sve vrste mistike, ali s nedovršenim vojnim, političkim i pravnim školovanjem. Uz to naučeno tijekom školovanja ne smijemo zaboraviti njegovu urođenu sposobnost da primjeti kada ga sugovornik laže ili pokušava prevariti.

Osobnost

Vitraj Franje Josipa u crkvi Svete Barbare u Kutnoj Hori

Neupitno najutjecajnija psihička osobnost Franje Josipa je bila samokontrola i podređivanje svoje dobrobiti onoj Carstva. Čak i u ekstremnim situacijama kao što je bilo ubojstvo njegovog jedinog sina Rudolfa on se odlučuje na prikrivanje ubojstva koje bi potreslo državu i izjavljuje da je to bilo samoubojstvo s čime zataškava problem. Slični, ali manje drastični primjeri samokontrole su se prikazivali i tijekom prvih godina vladavine kada mladi car sudjeluje u plesovima na dvoru sve do trenutka svoj ženidbe samo da bih odmah potom prestao s zabavama.

Njegova dobroćudnost i milostivost je također postala dobro poznata. S samo 19 godina nakon sloma Mađarske revolucije on zahtjeva milost za pobunjenike i u tom djelomično uspijeva tako da je po završetku ratnih operacija pogubljeno manje od 150 pobunjenika. Čak je i Artur Gorgij posljednji vođa revolucije na kraju dobio od cara milost. Ta dobroćudnost će se pokazati ponovno i ponovno kasnije tijekom života, ali ekstremni slučaj postaje atentat iz 1853. godine kada je bio teško ranjen. Atentatora je sud ubrzo osudio na smrt i pogubio, ali čuvši o porodičnoj situaciji atentatora Franjo Josip mu je dao državnu mirovinu (njegovoj majci).

Kao i većina osoba s apsolutnom vlašću car se davao nagovoriti od bliskih prijatelja, obitelji ili ministara na akcije koje na početku nije smatrao pametnim ili poželjnim. Povjesni izvori nam govore o danu krunidbe kada njegov brat slučajno razbija staklo na crkvi i dolazi u strahu tek okrunjenom caru tražeći pomoć. Tada Franjo Josip uzima kamen u ruku i pita majku ako ga smije i on baciti na staklo. Tek nakon dopuštenja kamen će biti bačen. U političkom životu većinom su drugi vršili pritisak na njega radi donošenja odgovarajućih odluka. Barun Kubeck nam ostavlja u svom dnevniku povjesni izvor o nagovaranju cara da 1851 godine proglasi carev apsolutizam. To nagovaranje koje su vršili on i drugi ministri je trajalo duže od 7 mjeseci i na kraju je Franjo Josip potpisao zakon. Ta njegova popustljivost iz početka vladavine će trajati do kraja života, a na kraju će rezultirati Prvim svjetskim ratom. Nakon Sarajevskog atentata car će biti izložen velikom narodnom, vojnom i političkom pritisku da objavi rat čemu se on žestoko protivio. Nakon mjesec dana pritisaka 28. srpnja 1914. godine on će potpisati mobilizaciju, a potpis će popratiti riječima:"Ja sam sve uradio najbolje što sam mogao, ali sada je sve gotovo".

Vjerojatno najveće negativne osobine Franje Josipa postaju nedostatak vizije razvoja države. On u uvijek pokušava rješiti trenutačne "jednostavne" probleme dok oni teži kao na primjer nacionalni po njegovom mišljenju nisu rješivi pa se niti ne pokušavaju rješiti. Uz osobni nedostatak pojavljuje se tijekom zadnja 2 desetljeća života i potpuna pasivnost koja će dovesti do novih problema.

Poznanici o Franji Josipu

Schwarzenberg koji je bio prvi premijer mladog cara već na proljeće 1849 protestira zbog prevelike pažnje koju Franje Josip posvećuje detaljima. Slične primjedbe drugih poznanika će rezultirati popularnom kritikom da on ima način razmišljanja nižeg časnika, a ne cara. Franjo Karlo će o svom sinu Franji Josipu komentirati kako "naš Car nema prijatelja jer njegove lične osobine to nedopuštaju. On se nalazi sam na vrhu i govori s onima koji poslužuju, ali odbija razgovor. Samo moćni ljudi mogu razgovarati s njim, dok on sam vjeruje kako živimo u najsretnijem razdoblju Austrijske povijesti jer mu tako govore. U novinama on čita samo tekstove koje su mu označili crvenom bojom, a jedini dodir s realnošću mu je bila supruga Elizabeta dok se ona brinula ozbiljnim stvarima"

Ministri su o sastancima s Franjom Josipom i njegovim odlukama dali njegovu veoma jednostavnu i ne pretjerano pozitivnu sliku:"Tko zadnji priča s carem je gotovo uvijek u pravu". Bez obzira na to oni će kao i svi drugi postati žrtve njegovog osobnog šarma. Potpuno je nevažno bilo ako su posjetitelji bili obični stanovnici, državni službenici ili predsjednici pošto svi ostaju šarmirani. Britanski kralj Edvard VII će biti začaran 1907. godine od simpatičnog cara (tako će ga i nazvati), a Theodore Roosevelt bivši predsjednik Sjedinjenih Američkih Država će biti tako iznenađen da ne znajući što da učini Franjo Josip mu govori:"Vi u meni gledate posljednjeg europskog monarha stare škole". Roosevelt o susretu govori malo drugačije, ali nam ostavlja zanimljivo razmišljanje o caru koji po njegovim rječima "Nije jako sposoban čovjek, ali je gospodin"

Na kraju najbolje mišljenje o Franji Josipu u dvadesetom stoljeću je dao Franjo Josip koji je samog sebe nazvao anakronizmom.

Porodične tragedije

Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja ženidbe (za princeze od Modene, Prusije i Saske) Franjo Josip odabire uvijek veselu, energičnu Elizabetu Bavarsku (nadimak Sisi) koja je u velikoj suprotnosti s njegovom osobnošću. To vjenčanje za koje na početku izgleda da je stvoreno na nebu uskoro postaje noćna mora pošto Sisi odbija živjeti na dvoru po dvorskim pravilima. Nakon 6 godina braka i rođena prijestolonasljednika Rudolfa Sisi napušta Franju Josipa i počinje živjeti po Europi. Vratiti će mu se samo na kratko 1867-68 godine, ali bez obzira na to Franjo Josip će ostati duboko zaljubljen u svoju caricu i tek će pred kraj njenog života početi živjeti s ljubavnicom.

Kao i većina drugih vladara (Luj XIV., August, Ramzes II...) koji su upravljali svojim državama pola stoljeća i život Franje Josipa je bio potresen velikom porodičnim tragedijama. Prvi od njih postaje smrt kćeri Sofije u trećoj godini života. Navodno ta smrt 1857. godine dovodi do psihičkih problema carice Sisi koji će kasnije dovesti do raspada braka.

Desetljeće nakon te jedine prirodne tragedije (smrt od bolesti) dolazi do početka krvavih tragedija Franje Josipa. Carev navodno sterilni brat Maksimilijana je 1863. godine prihvatitio krunu Meksika. Francuske okupacijske trupe koje su pomogle u krunidbi će 1866. godine biti poražene od tamošnjih pobunjenika, a sam Maksimilijan ubrzo potom zarobljen i strijeljan 19. lipnja 1867. godine.

Više od dvadeset godina kasnije Franjo Josip doživljava najteži mogući udarac kada mu je ubijen jedini sin prijestolonasljednik Rudolf. Službeni istraga o smrti vođena i blagoslovljena od cara će govoriti o samoubojstvu, ali su mnoga pitanja ostavljena otvorena. Obdukcija izvršena 1992. godine na tijelu Rudolfove ljubavnice koju je on po službenom izvještaju ubio hicem iz pištolja je dokazala neistinu službenog izvještaja iz 1889. godine pošto je ona bila ubijena udarcima, a ne hicem. Također je kasnije otkriven i stari izvještaj policije koji govori da je Rudolf ubijen s šest hitaca iz puške. Ubojstvo Rudolfa koji je bio poznati protivnik dualizma, to jest Ugarske i vatreni zagovornik napuštanja saveza s Njemačkom je bila politička noćna mora koja je mogla završiti ratom pa ju možda iz tog razloga Franjo Josip zataškava pričom o samoubojstvu.

Sljedeća žrtva iz unutarnjeg kruga careve obitelji postaje carica Elizabeta koju ubija 1898. godine u Švicarskoj talijanski anarhist, ali ipak njena smrt postaje nevažna kada ju se usporedi s ubojstvom nećaka Franje Josipa i prijestolonasljednika Austro-Ugarske Franje Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine. Ovo ubojstvu koje se dogodilo pred velikim brojem promatrača bez obzira na sve careve želje nije moglo biti zataškano što će na kraju dovesti do početka Prvog svjetskog rata.

Vanjska politika

Nedostatak careve vizije se nigdje nije bolje vidio nego u vanjskoj politici. Njegove pragmatične odluke da bi se rješili trenutačni problemi dugorocno rezultiraju potpunom katastrofom. Početkom vladavine Franje Josipa jedini veliki prijatelj njegove države biva Rusko Carstvo koja će mu svojom vojnom intervencijom spasiti krunu 1849. godine. Samo 4 godine kasnije tijekom Krimskog rata zaboravljajući povijesno neprijateljstvo s Prusijom on s njom sklapa obrambeni savez protiv Rusije i ulazi na napadački savez s Francuskom, Sardinijom (s kojom je ratovao 1848-49 godine)i Velikom Britanijom također protiv Rusije. Na kraju će doći čak do mobilizacije vojske za rat i na taj način vezati na sebe pola ruske vojske. Bez obzira što kriza prolazi bez objave rata Rusija to neće nikada zaboraviti pa od velikog prijatelja postaje nekad otvoreni, a nekad pritajeni neprijatelj.

Slični obrat se događa i na Balkanu samo ovaj put bez ikakvog carevog uplitanja. Odnosi s Srbijom prolaze u stilu toplo-hladno. Do velikog zahlađenja odnosa i gotovo rata dolazi 1878 godine kada je okupirana Bosna i Hercegovina. Dolaskom novog kralja na čelo Srbije situacija se drastično mijenja i dvije države postaju najveći prijatelji, ali do novog obrata će doći pri državnom udaru 1903 godine i stupanju na vlast u Kraljevini Srbiji dinastije Karađorđević. Na srpske provokacije (propaganda među Slavenima u Austro-Ugarskoj i terorizam) Franjo Josip ne zna što odgovoriti pa jedini odgovor postaju carinske sankcije.

O odnosima s Prusijom/Njemačkom i Sardinijom/Italijom se nema što značajno reći. Očito neprijateljstvo koje rezultira s nekoliko ratova tijekom prvih dvadeset godina vladavine Franje Josipa postaje kasnije upitno prijateljstvo i savezništvo. To prijateljstvo će na kraju dobiti službenu potvrdu iz Berlina kada pod pritiskom da Njemačka izabere između Austro-Ugarske i Rusije svog prijatelja (pošto su njih dvoje zbog zategnutih odnosa neprijatelji) ona izabire ovog prvog. Vječite sumnje Beča prema talijanskom prijateljstvu će biti potvrđene početkom Prvog svjetskog rata.

Franjo Josip je osjećao ličnu simpatiju prema Engleskoj ili po njegovim rječima:"Englezi su veoma inteligentni i veoma efikasni političari jer uvijek uspiju postići dobar kompromis među stranama. Koliko su oni različiti od nas u Austriji", ali će pokušaj kralja Edvarda VII (koji je posjetio Austriju) iz 1907 godine o stvaranju saveza kako bi se Austro-Ugarska odvojila od Njemačke biti odbijen od strane Franje Josipa koji ima pozitivno mišljenje o caru Vilimu II.

Iako na odnose s Njemačkoj ili Italijom Franjo Josip niti s najboljom voljom i političkom vizijom nije mogao utjecati istočna i balkanska vrata su bila otvorena sve dok ih on svojim dobronamjernim, ali pogrešnim odlukama nije zalupio. U krizi iz 1853 godine Prusija je sklopila proturuski savez s Austrijom samo da bi ga ubrzo ukinula prikazavši se pravim ruskim prijateljem za razliku od bečkog "izdajnika" spalivši tako mostove Franje Josipa u Petrogradu. Nakon državnog udara u Srbiji 1903. godine Austro-Ugarska je dobila blagoslov velikih sila (na prvom mjesto Rusije) za invaziju Srbije kako bi osvetio "dobrog" ubijenog kralja. Mirotvorno raspoloženi Franjo Josip je to odbio i tako propustio zadnju priliku da spasi svoje Carstvo od povezanih događaja koji će ga uništiti.

Unutrašnja politika

Kao i u vanjskoj tako i u unutrašnjoj politici možemo vidjeti carevo vječito popuštanje pod pritiskom okoline. To počinje već samo krundidbom 1848 godine kada ministri i carska obitelj nagovaraju Franju Josipa da obeća demokratske reforme ili preciznije govoreći njegova krunidbena izjava govori o:"slobodnim državnim institucijama koje moraju prikazivati duh svojeg doba" o "jednakosti svih naroda unutar našeg Carstva" i o "monarhiji koja je spremna podijeliti svoja prava (upravljanja) s narodnim predstavnicima". Slomom revolucije dolazi do ukidanja parlamenta, ali premijer Schwarzenberg još uvijek predlaže stvaranje nekog neodređenog autokratskog ustava. Dnevnik baruna Kubecka iz 1851 godine nam govori o dugotrajnom nagovaranju cara za proglašenje absolutizma i konačnom uspjehu.

Iako će kasnije biti ukinut apsolutizam, a i zagovornici politike iz 1849-51 godine će umrijeti njihove političke ideje preuzima Franjo Josip i njih se drži sve do 1865-66 godine i streljanja svog brata meksičkog cara Maximilijana od strane tamošnjih pobunjenika. Taj događaj stvara politički šok i možda strah na bečkom dvoru nakon čega počinju pregovori o novom ustavu što će dovesti do stvaranja Austro-Ugarske. Početni pregovori ili možda je bolje reći ispitivanje terena će biti veoma ubrzani nakon poraza u ratu s Prusijom 1866. godine. Tijekom tih pregovora Hrvatska mora biti zahvalna Franji Josipu jer je kao jedan od uvjeta o kojima se ne može pregovarati bio postavio da ona bude u Ugarskom dijelu Carstva, ali i da bude autonomna politička cijelina s vlastitim parlamentom i vojskom (1868-1918 samo Austrija, Ugarska i Hrvatska imaju vojsku). Mi nikada nećemo znati da li je to učinio zbog povjesnih obveza svoje dinastije ili zahvalnosti zbog pomoći u gušenju revolucije 1848. Na kraju krajeva možda je pravi razlog ipak bio pragmatični jer su se u slučaju neslaganja odluke u dvojnoj monarhiji donosili glasovanjem 60 predstavnika Austrijskog, 52 Ugarskog i 8 Hrvatskog parlamenta pa bi u slučaju sukoba dva parlamenta završnu prevagu na stranu Austrije donijela Hrvatska (pod uvjetom da to želi).

Bez obzira na to nakon krunisanja za kralja zemalja Svetog Stjepana čast Franje Josipa je zahtjevala da zastupa svom snagom interese Ugarske prema drugim teritorijama, državama i kraljevstvima s jedinim austrijskim izuzetkom. U skladu s tim on se povlači iz tamošnje unutrašnje politike ili kao na primjer tijekom pregovora između Hrvatske i Ugarske o stvaranju ustava zajedničke države on zastupa Ugarska stajališta.

S rješavanjem Ugarsko-Hrvatskog problema Franjo Josip je odlučio rješiti i češki problem radeći novi kompromis s bohemijskim parlamentom nakon čega bi on bio okrunjen za kralja Bohemije, a područje bi dobilo autonomiju veću od Hrvatske, ali manju od Ugarske. Bez obzira na oduševljenje Čeha tim prijedlogom taj projekt propada 1871. godine zbog žestokog protivljenja njemaca (austrijanaca) i mađara. Nakon toga neugodnog iskustva Franjo Josip odustaje od pokušaja sređivanja nacionalnih pitanja svoje države smatrajući ih jednostavno nerješivim.

Sljedećih gotovo pola stoljeća Franjo Josip vlada svojom državom kojom najčešće zajedno upravljanju predstavnici austrijskih i ugarskih liberalnih stranaka. Gospodarski napredak države je u sklada s ostalim europskih državama to jest korištenje željeza raste 400 % u 40 godina, a slična stvar se događa s poljoprivredom i kilometrima izgrađenih željezničkih pruga. Jedina stvar koja se neće rješiti je pitanje Slavena u monarhiji. Bez obzira na povremene nemire i nacionalne netrpeljivosti to pitanje je po mišljenju Franje Josipa nemoguće rješiti pa ga on niti ne pokušava.

Prvi svjetski rat

Sarajevski atentat kojim 1914. godine počinje Prvi svjetski rat bila je tek treća ratna kriza između Srbije i Austro-Ugarske monarhije u zadnjih 11 godina. Pošto je samo Franjo Josip mogao potpisati objavu rata ovaj sada već stari i potpuno pasivni car igra svojom neodlučnošću i miroljubivošću odlučujuću ulogu u katastrofi koja slijedi. Nakon ubojstva srpskog kralja i kraljice 1903. godine sve velike sile daruju Austro-Ugarskoj slobodne ruke za vojnu akciju kako bi uspostavila stari politički sistem. Franjo Josip sa svojom duboko urođenom miroljubivom politikom protivi se vojnom napadu pa do njega ne dolazi ni tada ni sljedeće 3 godine tijekom kojih velike sile odbijaju priznati novi režim u Srbiji. Zbog svojih povodljivih osobina Franju Josipa moglo se nagovoriti tijekom ovog razdoblja za vojni napad, ali za to je kao i u ostalim sličnim situacijama njegove vladavine bio potreban pritisak i ministara i vojske. U ovom konkretnom slučaju vojska je zahtijevala rat, a vlada mir pa se car odlučio za mir.

Nova kriza između dvije države nastupa nakon aneksije Bosne i Hercegovine kojoj su se žestoko protivili Velika Britanija i Rusija (iako je ruski ministar svojevoljno dao blagoslov). Nakon aneksije Austro-Ugarska pruža ruku prijateljstva Srbiji u obliku ekonomskih povlastica što će biti odbijeno u Beogradu. Kako se Rusija iz krize povukla zbog ranijeg poraza u ratu s Japanom, a Beč dobiva podršku Berlina Austro-Ugarska je u ožujku 1909. godine uručila ultimatum Srbiji da zaustavi svoje propagandno-terorističke akcije u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, a ujedno je Franjo Josip 29. ožujka 1909. godine potpisao naređenje za ratnu mobilizaciju. Već 31. ožujka 1909. godine Srbija je diplomatski kapitulirala i obećala kako će u budućnosti biti "dobar susjed". Nakon te diplomatske note Franjo Josip protivno željama i naređenjima pobješnjelog grofa Franza Conrada von Hötzendorfa glavnog zapovjednika Austro-Ugarske vojske koji želi rješiti problem ratom protiv diplomatski usamljene Srbije naređuje demobilizaciju.

Na kraju ta politički popustljivost Franje Josipa dovodi do početka prvog svjetskog rata pošto glavni zapovjednik srpske vojne obavještajne službe pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis stoji u središte sve 3 krize. On je organizirao ubojstvo srpskog kralja 1903. godine, propagandne i terorističke akcije 1903.-1909. godine i ubojstvo Austro-Ugarskog princa Franje Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine. Nakon ubojstva prijestolonasljednika Franjo Josip se protivio objavi rata, ali ipak pod pritiskom naroda, ministara i vojske on ga potpisuje riječima: "Ja sam uradio najbolje što sam mogao, ali sada je sve gotovo".

Franjo Josip nije doživio da vidi kraj ovog rata pošto umire 21. studenog 1916.. Njegov nasljednik Karlo I. će biti posljednji car Austro-Ugarske monarhije.

Vanjske poveznice

Prethodnik:	Car Austrije i kralj Hrvatsko-Ugarske	Nasljednik:
Ferdinand I.		Karlo I.

Izvori

• Alan Palmer: Twilight of the Habsburgs
• István Deák: Beyond nationalism
• Joseph Redlich: Emperor Francis Joseph of Austria
• Hew Strachan: The First World War