Krešimir Baranović

Krešimir Baranović (Šibenik, 25. lipnja 1894. - Beograd, 17. studenog 1975.) hrvatski je skladatelj i dirigent.

Životopis

U Zagrebu uči teoretske predmete, klavir i rog, da bi, nakon mature, upisao kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Beču (1912.-1914.). 1915. godine postaje dirigent u Zagrebačkoj operi, gdje ostaje sve do 1927., kada prelazi na istu dužnost u Beograd, da bi tijekom 1927. i 1928. gostovao s baletskom trupom Ane Pavlovne u Njemačkoj, Nizozemskoj, Švicarskoj i Italiji. U Zagreb se vraća 1928. godine na staro mjesto, gdje ostaje sve do 1943. godine, kada preuzima vođenje Radio-orkestra u Bratislavi (Slovačka), gdje je imenovan i za direktora Opere (1945.-1946.). Nakon toga postaje profesor Glazbene akademije, dirigent Opere i direktor Filharmonije u Beogradu do 1964. godine.

Kao stvaralac, Baranović je jedna od najmarkantnijih ličnosti nacionalnog smjera u novijoj hrvatskoj i bivše-jugoslavenskoj glazbi. S posebnim afinitetom prema ruskoj glazbi, što se ogledalo i u njegovoj reproduktivnoj dijelatnosti, on se nadovezuje na ranog Stravinskog (Petruška), ali oslanjajući se i na narodni melos, stvara vlastiti glazbeni jezik, čiju sočnost i bogatstvo crpi i iz svoga majstorskog poznavanja orkestra.

Kao prvenstveno operski dirigent, on daje svoje najbolje stranice u scenskim i vokalno-instrumentalnim djelima, a svojim djelom Licitarsko srce otpočinje novu epohu u razvoju savremenog baleta u nas. Od scenskih kompozicija valja spomenuti opere Striženo-košeno (na tekst Gustava Krkleca, 1932.) i Nevestu od Cetingrada (prema Šenoinoj noveli, 1951.), zatim balete, koji su, osim spomenutog, Imbrek s nosom (1935.) i Kineska priča. Osim ovih djela, u njegovom opusu treba istaknuti Simfoniettu (1939.), Simfoniettu za gudače (1951.), Simfonijski scherzo (1921.), rapsodiju Pesma guslara (1943.), cikluse za glas i orkestar Z mojih bregov (1927.), Moj grad (1943.) i Iz osame (1944.), solo pjesme, zborove i filmsku glazbu, a u posljednjem periodu simfonijsku poemu Pan (1957.) i kantatu Goran (1960.) na stihove Ivana Gorana Kovačića.

Vokalne skladbe

• Z mojih bregov (Fran Galović) za bariton i orkestar (1927.)
• Moj grad (Vinko Nikolić) za glas i orkestar (1943.)
• Iz osame (Krešimir Baranović) za glas i orkestar (1944.)
• Pan (Miroslav Krleža), simfonijska pjesma za recitatora, soliste, mješoviti zbor i orkestar (1957.)
• Goran (Ivan Goran Kovačić), kantata za recitatora, soliste i orkestar (1960.)
• Oblaci (Dobrica Cesarić) za mezosopran i orkestar (1963.)
• Šume, šume (više hrvatskih pjesnika), kantata za mješoviti zbor i orkestar (1967.)
• Na moru (Gustav Krklec) za bariton i orkestar (1973.)

Scenske skladbe

• Licitarsko srce (Krešimir Baranović), balet (1924., Zagreb)
• Cvijeće male Ide (Margareta Froman, prema Hansu Christianu Andersenu), balet (1925., Zagreb)
• Striženo-košeno (Gustav Krklec), komična opera (1932., Zagreb)
• Imbrek z nosom (Krešimir Baranović), balet (1935., Zagreb)
• Nevjesta od Cetinjgrada (Marko Fotez, prema Turci idu Augusta Šenoe), komićna opera (1942.; 1951., Beograd)
• Kineska prića (Dimitrije Parlić, prema Der Kreidekreis Klabunda), balet (1955., Beograd)
• scenske glazbe za Tirena (Marin Držić), Dundo Maroje (Marin Držić), Antigona (Sophokles) i Henri IV. (Shakespeare)

Instrumentalne skladbe

• koncertna uvertira (1916.)
• simfonijski scherzo (1921.)
• Svatovac za orkestar (1922.)
• Gudački kvartet (1924.)
• Poème balkanique za orkestar (1926.)
• suita iz baleta Licitarsko srce za orkestar (1927.)
• Sinfonietta u Es Duru (1939.)
• Pjesma guslara, rapsodija za orkestar (1945.)
• Sinfonieta za gudački orkestar (1952.), obrađena za gudački kvartet 1924.
• koncert za rog i orkestar (1973.)