Avari: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Addbot (razgovor | doprinosi)
m Bot: Migrating 50 interwiki links, now provided by Wikidata on d:q68962 (translate me)
Redak 24: Redak 24:


<!-- interwiki -->
<!-- interwiki -->

[[als:Awaren]]
[[an:Avaros]]
[[ar:آفار أوراسيا]]
[[be:Авары]]
[[bg:Авари]]
[[bs:Avari]]
[[ca:Àvars eurasiàtics]]
[[cs:Avaři]]
[[da:Avarerne]]
[[de:Awaren]]
[[dsb:Awary]]
[[el:Άβαροι]]
[[en:Eurasian Avars]]
[[eo:Avaroj (mezepoka popolo)]]
[[es:Ávaros]]
[[eu:Avaroak]]
[[fa:آوارهای اوراسیایی]]
[[fi:Avaarit (muinainen kansa)]]
[[fr:Avars]]
[[fy:Avaren]]
[[gl:Ávaros]]
[[he:אווארים (עם קדום)]]
[[hi:यूरेशियाई आवार लोग]]
[[hu:Avarok]]
[[id:Avar Eurasia]]
[[it:Avari]]
[[ja:アヴァール]]
[[kk:Аварлар]]
[[ky:Аварлар, апарлар]]
[[lt:Avarai]]
[[lv:Avāri]]
[[mk:Авари]]
[[mn:Авар]]
[[nl:Avaren (Europa)]]
[[nn:Avarar]]
[[no:Avarere]]
[[pl:Awarowie]]
[[pt:Ávaros]]
[[ro:Avari]]
[[ru:Авары]]
[[sh:Obri]]
[[sk:Avari (Stredná Ázia)]]
[[sl:Avari]]
[[sq:Avarët]]
[[sr:Евроазијски Авари]]
[[sv:Avarer]]
[[th:อาวาร์ยูเรเชีย]]
[[tr:Avarlar]]
[[uk:Авари]]
[[zh:阿瓦尔人]]

Inačica od 9. ožujka 2013. u 04:54

»Obri« preusmjerava ovamo. Za druga značenja, pogledajte Obri (razdvojba).

Euroazijski Avari (poznati i pod imenom Obri),[1] nomadski narod podrijetlom iz Središnje Azije. Postoje dvije grupe Avara, euroazijski (o kojim govori ovaj članak) i Kavkaski Avari, žitelji današnjeg Dagestana.

Povijest

Prema kineskim izvorima oko 400. godine osnovan je savez plemena Dzut – Dzut, najvjerojatnije među Ujgurima koje su u Bizantu nazivali Ogorima. Ovladali su zemljom hunskog plemena Sabira otkuda se jedna grupa oko 460. godine pokrenula prema Kaspijskom i Crnom moru. Tada se i po prvi put pojavljuje ime Avari u europskoj povijesti. Avari se ponovno pojavljuju 557. godine kada nude pomoć Bizantu u borbi protiv drugih barbarskih plemena. Car Justinijan ih plaća za borbu protiv Bugara koji su učestalo upadali u bizantske teritorije. Pošto pobjeđuju Bugare na rijeci Donu, prodiru na ušće rijeke Dunav, gdje potčinjavaju sebi Slavene.

Bajan, osnivač avarske države 567. godine prelazi Karpate i u savezu sa Langobardima uništava Gepide i zauzima područja istočno od Dunava. Kada su Langobardi napustili Panoniju, Avari ostaju jedini gospodari ovog područja i šire svoju vlast prema Dalmaciji ali i prema Češkoj i prema Alpama. Iako su bilo malobrojni, vrlo brzo su potčinili sva slavenska plemena koja su se tu našla.

Uz povremene upade u Furlaniju i u Franačku državu, Avari su uglavnom najveći problem predstavljali Bizantu, pa su pod Bajanom ovladali bizantskim uporištima u Panoniji, Sirmijumom i Singidunumom , a učestalo su upadali preko starih rimskih putova i u Dalmaciju. Njihov najveći pothvat je bio neuspjeli napad na Carigrad 626. godine, u kojem su osim Avara sudjelovali i Slaveni i Gepidi, nakon čega su odbačeni s velikim gubicima. Porazom kod Carigrada i počinje prestanak njihove moći. Avari se razdjeljuju, ali ipak u Panoniji uspijevaju sačuvati još dva naredna stoljeća svoju moć, sve do 796. godine kada Karlo Veliki (vidi: Franačko-avarski ratovi) ulazi u Panoniju i uništava Avare, koji poslije toga i zauvijek nestaju.

Ustroj

Avari su bili organizirani po rodovima i plemenima na čijem su se čelu nalazili tarhani. Na čelu više rodova i plemena se nalazio kagan, a u ratnim pohodima pored njega je postojao još i jugur, kao prvi zapovjednik. Avari su imali brze konje i bili su odlični jahači, što im je i omogućilo nadmoć nad brojčano jačim Slavenima. Bitke su vodili uglavnom na otvorenim prostorima, a gradili su i velike logore, utvrđene zemljanim nasipima iz kojih su mogli vršiti ispade na sve strane. Kada su im se oko 570. godine pridružili Bugari i Huni, mogli su brojati oko 50 tisuća.

Izvori

  1. Evgenij Kvatèrnik. Istočno pitanje i Hrvati: Historično-pràvna razprava., Zagreb : Štamparna Dragutina Albrechta, 1868., str. 77.
    Wikicitati »Ako je velika ona pobjeda Hrvatah na sjeveru, u Velikoj Hrvatskoj nad Obri stečena, imala za posljedicu onaj veliki povjestni posljedak (resultat), da je neizravno zasjekla i u sudbinu istočnoga pitanja tim: što se je na temelju one pobjede Heraklij potaknuta vidio prizvati se na pomoć toga pobjedonosnoga naroda proti tomu istomu svojemu krutomu nepriatelju, Obru: to je dolazak istih tih Hrvatah na jugo-istok Europe, odazvavših se pozivu Heraklija, kao i višegodišnje bojevanje njihovo u Dalmaciji, i izravni, kamo li odlučniji, posljedak u riešenje istoga pitanja imalo.«
    (Kvaternik, 1868., 77.)