Hrvatska neprijateljska emigracija: razlika između inačica
Nema sažetka uređivanja |
|||
Redak 14: | Redak 14: | ||
Imajući u vidu postupke odlučivanja, organiziranja i izvođenja otmica i likvidacija hrvatskih emigranta, te operacije jugoslavenskih tajnih službi mogu se podijeliti u nekoliko razdoblja. U godinama neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata [[OZNA]] je napadala prvenstveno one hrvatske emigrante koji su imali dobre veze sa savezničkim centrima moći (napr. [[Drago Jilek]]) ili su uživali neokrnjen ugled među narodom u Domovini (napr. dr. [[Ivo Protulipac]]). Padom [[Aleksandar Ranković|Aleksandra Rankovića]] [[1966.]] i relativnim omekšavanjem represivnog sustava unutar Jugoslavije naglo se povećao broj "ofanzivnih akcija" prema hrvatskim političkim emigrantima, odnosno broj otmica i likvidacija u emigraciji. Od pada Rankovića do konca 1971., dakle u razdoblju za koje se pretpostavljalo da su u [[Zagreb]]u vlast preuzeli hrvatski orijentirani [[KPH|komunisti]], ubijena su dvadeset i četiri hrvatska emigranta, a desetorica su slučajem preživjeli [[atentat]]e i jedan je otet. Ta crna serija se nastavila i nakon 1971., a naročito neposredno nakon Karađorđeva, dakle tijekom [[1972.]] godine, te u razdoblju nekoliko godina prije i poslije smrti jugoslavenskog diktatora [[Tito|Josipa Broza Tita]], a trajala je praktički do pred sam [[raspad SFRJ|raspad Jugoslavije]]. |
Imajući u vidu postupke odlučivanja, organiziranja i izvođenja otmica i likvidacija hrvatskih emigranta, te operacije jugoslavenskih tajnih službi mogu se podijeliti u nekoliko razdoblja. U godinama neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata [[OZNA]] je napadala prvenstveno one hrvatske emigrante koji su imali dobre veze sa savezničkim centrima moći (napr. [[Drago Jilek]]) ili su uživali neokrnjen ugled među narodom u Domovini (napr. dr. [[Ivo Protulipac]]). Padom [[Aleksandar Ranković|Aleksandra Rankovića]] [[1966.]] i relativnim omekšavanjem represivnog sustava unutar Jugoslavije naglo se povećao broj "ofanzivnih akcija" prema hrvatskim političkim emigrantima, odnosno broj otmica i likvidacija u emigraciji. Od pada Rankovića do konca 1971., dakle u razdoblju za koje se pretpostavljalo da su u [[Zagreb]]u vlast preuzeli hrvatski orijentirani [[KPH|komunisti]], ubijena su dvadeset i četiri hrvatska emigranta, a desetorica su slučajem preživjeli [[atentat]]e i jedan je otet. Ta crna serija se nastavila i nakon 1971., a naročito neposredno nakon Karađorđeva, dakle tijekom [[1972.]] godine, te u razdoblju nekoliko godina prije i poslije smrti jugoslavenskog diktatora [[Tito|Josipa Broza Tita]], a trajala je praktički do pred sam [[raspad SFRJ|raspad Jugoslavije]]. |
||
== Žrtve Udbina djelovanja == |
|||
=== Ubojstva === |
=== Ubojstva === |
||
# [[Ivo Protulipac|Ive Protulipca]], 1946. godine u Italiji |
# [[Ivo Protulipac|Ive Protulipca]], 1946. godine u Italiji |
Inačica od 29. lipnja 2013. u 04:07
Hrvatska neprijateljska emigracija - "HNE" je pojam kojeg je koristila Jugoslavija, prvenstveno UDBA za Hrvatsko iseljeništvo. Podrazumijevao je hrvatske emigrantske političke, društvene, kulturne, športske i vjerske organizacije, te razne politički aktivne grupe i pojedince.
Povijest
Veliki broj Hrvata iselio je iz Hrvatske neposredno nakon drugoga svjetskog rata, u svibnju 1945. godine. U prvoj skupini iseljenika, bjegunaca, nalazili su se vojnici NDH, državni činovnici, dužnosnici raznih nekomunističkih organizacija i stranaka te njihove obitelji. Njihova nakana je bila da se predaju Englezima i tako spase glavu. Međutim, Englezi su većinu vojnika i civila izručili partizanima, a ovi su nad njima izvršili masakr. Oni koji su se uspjeli spasiti bili su smješteni u izbjegličke logore u Austriji, Italiji i Zapadnoj Njemačkoj. Dio ih je ostao u tim državama, ali ih se još više iselilo u Australiju i Sjevernu i Južnu Ameriku.
Drugi val iseljavanja dogodio se koncem pedesetih i početkom šezdesetih godina. Ove bjegunce karakterizirala je činjenica da se uglavnom radilo o mladićima koji su, pretežno iz ekonomskih razloga, ilegalno prelazili granicu. I oni su bivali smješteni u izbjegličke kampove u Austriji, Italiji i Zapadnoj Njemačkoj. Nakon liječničkih pregleda tražili su posao u nekoj zapadnoeuropskoj državi ili bi iseljavali u Australiju i Sjevernu i Južnu Ameriku.
Najveći broj Hrvata iselio je šezdesetih godina kad je Beograd otvorio granice i omogućio odlazak na “privremeni rad”. Uslijed toga su mnogi krajevi u hrvatskoj praktički opustjeli.
Posljednje značajnije iseljavanje dogodilo je nakon Karađorđeva i sloma Hrvatskog proljeća 1971., kad je tisuće Hrvata bilo izvrgnuto progonima. Bjegunci su ilegalno prelazili granicu, a u iseljeništvu su ih zvali “proljećarima”.
Prema dosadašnjih saznanjima, jugoslavenska tajna služba je diljem svijeta u vremenskom razdoblju od 1946. do 1990. godine likvidirala šezdeset i osam hrvatskih emigranata. Također je utvrđeno da je u tom istom razdoblju pet hrvatskih političkih emigranata netragom nestalo, te se može opravdano pretpostaviti da su bili oteti i na nepoznatom mjestu likvidirani.
Imajući u vidu postupke odlučivanja, organiziranja i izvođenja otmica i likvidacija hrvatskih emigranta, te operacije jugoslavenskih tajnih službi mogu se podijeliti u nekoliko razdoblja. U godinama neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata OZNA je napadala prvenstveno one hrvatske emigrante koji su imali dobre veze sa savezničkim centrima moći (napr. Drago Jilek) ili su uživali neokrnjen ugled među narodom u Domovini (napr. dr. Ivo Protulipac). Padom Aleksandra Rankovića 1966. i relativnim omekšavanjem represivnog sustava unutar Jugoslavije naglo se povećao broj "ofanzivnih akcija" prema hrvatskim političkim emigrantima, odnosno broj otmica i likvidacija u emigraciji. Od pada Rankovića do konca 1971., dakle u razdoblju za koje se pretpostavljalo da su u Zagrebu vlast preuzeli hrvatski orijentirani komunisti, ubijena su dvadeset i četiri hrvatska emigranta, a desetorica su slučajem preživjeli atentate i jedan je otet. Ta crna serija se nastavila i nakon 1971., a naročito neposredno nakon Karađorđeva, dakle tijekom 1972. godine, te u razdoblju nekoliko godina prije i poslije smrti jugoslavenskog diktatora Josipa Broza Tita, a trajala je praktički do pred sam raspad Jugoslavije.
Žrtve Udbina djelovanja
Ubojstva
- Ive Protulipca, 1946. godine u Italiji
- Ilije Abramovića, 1948. godine u Austriji
- Dinke Domančinović, 1960. godine u Argentini
- Mate Miličevića, 1966. godine u Kanadi
- Marijana Šimundića, 1967. godine u SR Njemačkoj
- Joze Jelića, 1967. godine u SR Njemačkoj
- Mile Jelića, 1967. godine u SR Njemačkoj
- Petra Tominca, 1967. godine u SR Njemačkoj
- Vlade Murata, 1967. godine u SR Njemačkoj
- Anđelka Pernara, 1967. godine u SR Njemačkoj
- Hrvoja Urse, 1968. godine u SR Njemačkoj
- Đure Kokića, 1968. godine u SR Njemačkoj
- Mile Rukavine, 1968. godine u SR Njemačkoj
- Krešimira Tolja, 1968. godine u SR Njemačkoj
- Vida Maričića, 1968. godine u SR Njemačkoj
- Ante Znaora, 1968. godine u Italiji
- Josipa Krtalića, 1968. godine u Italiji
- Nedjeljka Mrkonjića, 1968. godine u Francuskoj
- Pere Čovića, 1968. godine u Australiji
- Mirka Čurića, 1969. godine u SR Njemačkoj
- Nahida Kulenovića, 1969. godine u SR Njemačkoj
- Vjekoslava Luburića, 1969. godine u Španjolskoj
- Mije Lijića, 1970. godine u Švedskoj
- Mirka Šimića, 1971. godine u SR Njemačkoj
- Ive Bogdana, 1971. godine u Argentini
- Maksima Krstulovića, 1971. godine u Engleskoj
- Drage Mihalića, 1972. godine u SR Njemačkoj
- Josipa Senića, 1972. godine u SR Njemačkoj
- Branka Jelića, 1972. godine u SR Njemačkoj
- Stjepana Ševe, 1972. godine u Italiji
- Tatjane Ševo, 1972. godine u Italiji
- Rosemarie Bahrić, 1972. godine u Italiji
- Josipa Buljana-Mikulića, 1973. godine u SR Njemačkoj
- Mate Jozaka, 1974. godine u SR Njemačkoj
- Ilije Vučića, 1975. godine u SR Njemačkoj
- Ivice Mioševića, 1975. godine u SR Njemačkoj
- Nikole Martinovića, 1975. godine u Austriji
- Matka Bradarića, 1975. godine u Belgiji
- Vinka Eljuge, 1975. godine u Danskoj
- Stipe Mikulića, 1975. godine u Švedskoj 7
- Nikole Penave, 1975. godine u SR Njemačkoj
- Ivana Tuksora, 1976. godine u Francuskoj
- Ivana Vučića, 1977. godine u SR Njemačkoj
- Joze Oreča, 1977. godine u JAR
- Brune Bušića, 1978. godine u Francuskoj
- Križana Brkića, 1978. godine u SAD
- Marijana Rudele, 1979. godine u SAD
- Zvonka Štimca, 1979. godine u SAD
- Gorana Šećera, 1979. godine u Kanadi
- Cvitka Cicvarića, 1979. godine u Kanadi
- Nikole Miličevića, 1980. godine u SR Njemačkoj
- Mirka Deskera, 1980. godine u SR Njemačkoj
- Ante Kostića, 1981. godine u SR Njemačkoj
- Mate Kolića, 1981. godine u Francuskoj
- Petra Bilandžića, 1981. godine u SR Njemačkoj
- Ivana Jurišića, 1981. godine u SR Njemačkoj
- Mladena Jurišića, 1981. godine u SR Njemačkoj
- Stanka Nižića, 1981. godine u Švicarskoj
- Ive Furlića, 1981. godine u SR Njemačkoj
- Đure Zagajskog, 1983. godine u SR Njemačkoj
- Franje Mikulića, 1983. godine u SR Njemačkoj
- Milana Župana, 1983. godine u SR Njemačkoj
- Stjepana Đurekovića, 1983. godine u SR Njemačkoj
- Slavka Logarića, 1984. godine u SR Njemačkoj
- Franje Mašića, 1986. godine u SAD
- Ivana Hlevnjaka, 1987. godine u SR Njemačkoj
- Damira Đurekovića, 1987. godine u Kanadi
- Ante Đapića, 1989. godine u SR Njemačkoj
Otmice sa smrtnim posljedicama
- Drage Jelika, 1949. godine iz Italije
- Zlatka Milkovića, 1949. godine u Francuskoj
- Zvonimira Kučara, 1963. godine u Francuskoj
- Geze Paštija, 1965. godine u Francuskoj
- Stjepana Crnogorca, 1972. godine u Austriji