Stjepan Đureković

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Stjepan Đureković
Stjepan Đureković
Stjepan Đureković
Rođenje 8. kolovoza 1926.
Smrt 28. srpnja 1983.
Nacionalnost Hrvat
Zanimanje poduzetnik, publicist, književnik
Portal: Životopis

Stjepan Đureković (Bukovac kraj Petrovaradina, 8. kolovoza 1926.Wolfratshausen, 28. srpnja 1983.), bio je hrvatski disident, poduzetnik, književnik i publicist koji je ubijen od jugoslavenske tajne policije UDBE, u atentatu u Njemačkoj, nakon što je napustio Jugoslaviju.

Životopis[uredi VE | uredi]

Stjepan Đureković rodio se u Bukovcu kraj Petrovaradina 1926. godine.[1] Tijekom Drugoga svjetskog rata Đureković je izbjegao službu u oružanim snagama NDH i pridružio se partizanima.[2] U partizanima postao je članom Komunističke partije.[1] 1951. godine diplomirao je iz gospodarskih znanosti na sveučilištu u Beogradu.[1] 1954. godine postao je komercijalni direktor male tvornice metalne industrije[3] u Osijeku a 1956. godine prešao je u rafineriju ulja u Sisku koja je 1964. godine postala sastavni dio INE.[1] Napredovao je do visokih položaja unutar INE, gdje je bio jednim od direktora,[2] a početkom 1980-ih godina zbog svoga posla održavao je sastanke s članovima Saveznog izvršnog vijeća SFRJ.[4] Đurekovićevo ubojstvo naručio je Mika Špiljak,[5] jer se njegov sin Vanja Špiljak našao upleten u novčane pronevjere.[5] Vanja Špiljak je 2008.[6] godine izjavio da njegov otac s ubojstvom nema veze. Kao osobe koje su odobrile ubojstvo Stjepana Đurekovića,[6] spominju se Milka Planinc i Stane Dolanc. Puna istina još nije objavljena. (2010.)

Emigracija i smrt u atentatu[uredi VE | uredi]

Jugoslavenske vlasti zabrinjavala je mogućnost Đurekovićevoga svjedočenja u procesu protiv Špiljka. Iz tih je razloga Đureković emigrirao 1982. godine u Njemačku, gdje se je uključio u hrvatski nacionalni odbor.[2] Zajedno s Ivanom Botićem objavio je knjigu Jugoslavija u krizi, u kojoj je tvrdio kako u Jugoslaviji vlada velika stopa inflacije i nezaposlenosti i da Jugoslavija iskorištava resurse Hrvatske.[7][8] Ubijen je po agentima UDBE 1983. godine.[2] Ubojstvo je imalo naziv Operacija Dunav.[9] Nakon očevog ubojstva, sin Damir otišao je iz Njemačke u Kanadu, u Calgary, zbog mogućnosti da i on bude žrtva. Pronađen je mrtav 10. rujna 1987. godine.[10]

Posmrtni ostatci Stjepana Đurekovića pokopani su na Mirogoju 17. prosinca 1999. godine.[11]

Posljedice[uredi VE | uredi]

Njemačko pravosuđe 2005. godine raspisalo je tjeralicu za Josipom Perkovićem, zbog njegovog sudjelovanja u atentatu.[12] Optužen je za ubojstvo Stjepana Đurekovića i Ante Đapića i u izočnosti osuđen na doživotni zatvor.[13]

Godine 2008. Krunoslav Prates je osuđen na doživotni zatvor zbog njegove uloge u ubojstvu.[14] 2009. godine Njemačka savezna kriminalistička policije izdala uhidbeni nalog za Zdravka Mustača, Josipa Perkovića, Ivana Cetinića, Ivana Lasića i Borisa Brnelića zbog osnovane sumnje u njihovo sudjelovanje u ubojstvu kao članovi UDBE.[15][16] U listopadu 2009. godine njemačka policija uhitila je Luku Sekulu, Hrvata sa švedskim državljanstvom zbog sudjelovanja u ubojstvu,[17] a 2010. godine Vinka Sindičića.

Tek 2014. godine, nakon složene pravne procedure koja je izazvala i stanovitu krizu u međudržavnim odnosima Hrvatske i Njemačke, Josip Perković, koji je nakon dugogodišnje službe na visokim službama u UDBI 1990-ih godina bio i šefom vojne obavještajne službe, izručen je Njemačkoj, zajedno sa svojedobnim glavnim šefom federalne UDBE Zdravkom Mustačem.[18][19] Nakon suđenja, u kolovozu 2016. godine, Visoki zemaljski sud u Münchenu Josipa Perkovića i Zdravka Mustača proglasio je krivima i nepravomoćnom presudom osudio na doživotni zatvor zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića.[20]

Književno stvaralaštvo[uredi VE | uredi]

Stjepan Đureković je u travnju 1982. godine otišao u emigraciju i ponio je sa sobom rukopise svojih pet "romana": Ja, Josip Broz-Tito, Crveni menageri, Komunizam: velika prevara, Slom ideala i Sinovi Orla i objavio ih je u izbjeglištvu.[1]

Djela[uredi VE | uredi]

  • Ja, Josip Broz-Tito: roman, 1982.
  • Kako Jugoslavija pljačka Hrvatsku, poslije 1982.
  • Komunizam: velika prevara, 1982.
  • Sinovi orla = Bijt’ e Shqiponjës: roman, 1982.
  • Slom ideala: (ispovijed Titovog ministra): roman, 1982., New York, 1983.
  • Crveni menageri, Washington, 1983.
  • Yugoslavia in crisis: the political and economic dimensions, New York, 1983. (suautor Ivan Botić)
  • Yugoslavia’s energy crisis, poslije 1983.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Milan Blažeković, Bio-bibliografski leksikon suradnika Hrvatske revije, Školske novine-Pergamena, Zagreb, 1996., ISBN 953-160-107-0, str. 139.-140.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 Ivan Kraljević, Dossier: Slučaj Perković ili tko su hrvatski obavještajci, 24sata (arhiviranao na haw.nsk.hr), pristupljeno 12. siječnja 2016.
  3. (srp.) 021.rs Živan Vasić: Ubistvo Đurekovića kao najava raspada Jugoslavije, 4. kolovoza 2016. (pristupljeno 4. kolovoza 2016.)
  4. Željko Petrušić, Đurekovićevo izvješće: Direktor me slao na povjerljive državne sastanke u Beograd, Jutarnji list, 7. studenoga 2009., pristupljeno 12. siječnja 2016.
  5. 5,0 5,1 M. Pehar, Kako je Udba ubila Stjepana Đurekovića[,] a hrvatsko pravosuđe 2008. godine opstruiralo njemačko Državno odvjetništvo u istrazi i sudskom procesu protiv optuženih za ubojstvo. // Dragovoljac.com: Glasilo hrvatskih branitelja – ratnih veterana Republike Hrvatske, 25. srpnja 2009., preuzeto 3. travnja 2010., URL: http://www.dragovoljac.com, pristupljeno 12. siječnja 2016.
  6. 6,0 6,1 Željko Petrušić, Moj otac nije naručio likvidaciju, Jutarnji list, 23. svibnja 2008., pristupljeno 12. siječnja 2016.
  7. Yugoslavia in crisis
  8. Stjepan Gabriel Meštrović, Miroslav Goreta, Slaven Letica, The Road from paradise: prospects for democracy in Eastern Europe. University Press of Kentucky, 1993., str. 77.
  9. U Njemačkoj uhićen osumnjičeni za sudjelovanje u ubojstvu Đurekovića, HRT, 9. srpnja 2005., pristupljeno 12. siječnja 2016.
  10. Lesic, Zeljka (izabrala i priredila) Posmrtni ostatci emigranta Stjepana Đurekovića pokopani na Mirogoju // Dom i svijet: informativni tjedni prilog za iseljenike, broj 275, 20. prosinca 1999., preuzeto 3. travnja 2010., Hrvatski informativni centar/Croatian Information Centre, URL: http://www.hic.hr (ISSN 1333-9001)
  11. Đureković sentence by Dolanc, Planinc, Spiljak and Ljubicic?
  12. http://www.danas.rs/20051028/dezurna1.html
  13. (njem.) [1]
  14. Zvonimir Despot, Pratesu doživotni zatvor za ubojstvo Đurekovića, Večernji list, 16. srpnja 2008., (arhivirano na web.archive.org 17. srpnja 2008.), pristupljeno 12. siječnja 2016.
  15. (njem.) Tjeralica iz Njemačke, pristupljeno 12. siječnja 2016.
  16. Vladimir Urukalo, Tjeralica iz Njemačke za udbašima: Mustač, Perković, Lasić i Brnelić ubili Đurekovića, Slobodna Dalmacija, 12. lipnja 2009., pristupljeno 12. siječnja 2016.
  17. (H), U Njemačkoj uhićen bivši jugoslavenski agent zbog ubojstva Stjepana Đurekovića, Slobodna Dalmacija, 29. listopada 2009., pristupljeno 12. siječnja 2016.
  18. "Izručenje Mustača: Korak bliže do istine", Siniša Bogdanić za "Deutsche Welle", 18. travnja 2014., pristupljeno 12. siječnja 2016.
  19. Počinje suđenje koje će "na svjetlo dana iznijeti mnoge pojedinosti o ubojstvu disidenta Stjepana Đurekovića", izvještaj HINA-e kod "Index.hr", 15. listopada 2014., pristupljeno 12. siječnja 2016.
  20. HRT/Jozo Ćurić, Perkoviću i Mustaču kazna doživotnog zatvora - obrazloženje presude, hrt.hr, 3. kolovoza 2016., pristupljeno 7. travnja 2017.