Jocelyn Bell Burnell
| Jocelyn Bell Burnell | |
 | |
| Rođenje | 15. srpnja 1943. Lurgan, Armagh, Sjeverna Irska, UK |
|---|---|
| Državljanstvo | Britanka |
| Polje | Astronomija |
| Institucija | Sveučilište u Southamptonu Sveučilišni koledž u Londonu Kraljevska zvjezdarnica u Edinburghu Otvoreno sveučilište Sveučilište u Oxfordu Sveučilište u Bathu |
| Alma mater | Sveučilište u Glasgowu Sveučilište u Cambridgeu |
| Akademski mentor | Anthony Hewish |
| Poznat po | Otkriće prvog pulsara |
| Istaknute nagrade | Član Kraljevskog društva (2003.) |
| Portal o životopisima | |
Jocelyn Bell Burnell (Belfast, 15. srpnja 1943.), britanska radioastronomkinja. Diplomirala (1965.) na Sveučilištu u Glasgowu, doktorirala (1969.) na Sveučilištu u Cambridgeu. Predavala je na Sveučilištu u Southamptonu (od 1970. do 1973.), Sveučilišnom koledžu u Londonu (od 1974. do 1982.), radila u Kraljevskoj zvjezdarnici u Edinburghu (od 1982. do 1991.), na Otvorenom sveučilištu (od 1991. do 2001.), na Sveučilištu u Bathu (od 2001. do 2004.). Kao znanstvena novakinja na Cambridgeu, prateći kvazare s pomoću velikoga radioteleskopa, otkrila je mjesto na nebu s kojega dopire niz izrazito pravilnih radiovalnih pulseva, dotada nepoznatih u astronomiji (1967.). Isprva se mislilo da bi se brzo radiovalno pulsiranje moglo pripisati izvanzemaljskoj civilizaciji. Tražeći objašnjenje, njezin mentor Anthony Hewish i skupina suradnika pronašli su još nekoliko izvora sličnih pulseva te zaključili da su izvori neutronske zvijezde koje se jako brzo vrte. Poslije su takve zvijezde nazvane pulsarima. Za to je otkriće Hewish s Martinom Ryleom 1974. podijelio Nobelovu nagradu za fiziku (dodjela nagrade voditelju grupe, a ne određenom istraživaču, izazvala je polemiku). Članica je Kraljevskog društva (eng. Royal Society) od 2003.[1]
Pulsari[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: PulsarPulsar (eng., skraćeno od puls[ating] [st]ar: pulsirajuća zvijezda) je vrsta neutronske zvijezde, snažnoga magnetskoga polja (oko 108 T) i brze vrtnje, nazvane po strogo pravilnoj periodičnoj emisiji impulsa elektromagnetskih valova. Zračenje pulsara stiže do Zemlje na mahove (u pulsevima) jer magnetski polovi zvijezde nisu na istome mjestu na kojem se nalaze polovi vrtnje pa je Zemlja obasjana samo u jednom dijelu perioda vrtnje. Prvi pulsar, PSR B1919+21, kojemu je period rotacije 1,3373 sekunde, a udaljen je od Zemlje 2 283 svjetlosne godine, otkrili su 1967. J. B. Burnell i A. Hewish. Poznato ih je više tisuća. Najbrži je pulsar PSR J1748-2446ad (period rotacije 0,00139595 sekunde, udaljen od Zemlje 18 000 svjetlosnih godina), najbliži je PSR J0108-1431 (period rotacije 0,808 sekunde, udaljen od Zemlje 424 svjetlosne godine), a oko pulsara PSR B1257+12 (udaljenoga 1 000 svjetlosnih godina, s periodom rotacije 0,006219 sekunde) otkrivena su 3 planeta. Većina pulsara emitira radiovalove, manji broj valove većih energija, te rendgensko i gama-zračenje. Starenjem pulsari gube energiju, vrtnja im se usporava za približno milijunti dio sekunde godišnje, magnetsko polje slabi i nakon 10 do 100 milijuna godina postaju teško zamjetljive neutronske zvijezde. Najpoznatiji pulsar PSR B0531+21, s periodom vrtnje od 33 milisekunde, ostatak je eksplozije supernove iz 1054., nalazi se u maglici Rakovici, udaljen od Zemlje 6 500 svjetlosnih godina, a zrači u svim valnim duljinama oko 75 000 puta više energije nego Sunce. Nama pulsar, zbog vrtnje i uskog snopa radiovalova, izgleda kao svemirski svjetionik, kao da pulsira. Astronomi koji su otkrili prvi pulsar mislili su da su otkrili prvi signal izvanzemaljske civilizacije.
Neutronske zvijezde[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Neutronska zvijezdaNeutronske zvijezde su zvijezde promjera približno 12 kilometara, gustoće usporedive s gustoćom atomskih jezgara, razvojna faza zvijezda velike mase nakon što su potrošile svoje nuklearno gorivo i eksplodirale kao supernove. Iako zvijezde u eksploziji velik dio svoje mase odbace u svemir, preostale jezgre još su uvijek masivnije od Sunca (najčešće između 1,38 i 2,1 Sunčeve mase; pri većoj masi urušavanjem preostale jezgre nastale bi crne rupe, a pri manjoj masi bijeli patuljci). Kada se jezgre zvijezda sažmu do promjera od približno 12 km nastaju neutronske zvijezde. Gravitacijsko se urušavanje zaustavlja tek kada odbojne sile među česticama tvari postanu dovoljno snažne da se odupru daljnjemu sažimanju, tj. kada se protoni i elektroni stope u neutrone. U središtu neutronskih zvijezda tlak je toliko velik da je tvar promijenjena, a jezgre su atoma ogoljene. Pretpostavlja se da najveći dio unutrašnjosti neutronskih zvijezda ispunjava suprafluidna (suprafluidnost) neutronska tvar. Neutronske se zvijezde često u početku vrte velikom brzinom, ali se s vremenom, kako gube energiju, usporavaju. Prve neutronske zvijezde otkrivene su kao pulsari.
Teorijski model neutronske zvijezde osmislili su W. Baade i F. Zwicky 1934., britanska astrofizičarka J. B. Burnell i A. Hewish otkrili su 1967. prvi pulsar, američki astrofizičar J. H. Taylor i američki fizičar R. A. Hulse otkrili su dvojni sustav neutronskih zvijezda PSR B1913+16, od kojih je samo jedna bila pulsar, a talijanska astronomkinja Marta Burgay prva je 2004. otkrila zvjezdani sustav dvaju pulsara.