Priziv savjesti

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Sofoklova Antigona (5. st. pr. Kr.) govori o primjeru mlade žene koja se izvrgava (smrtnoj) kazni zbog kršenja svjetovnog zakona koji zabranjuje pokapanje pobunjenika, jer osjeća da se mora podvrgnuti božanskom zakonu koji je obvezuje da pokopa braću. To klasično djelo ostaje do danas kulturalni primjer priziva savjesti.

Priziv savjesti (još i prigovor savjesti) je odluka pojedinca da odbije izvršiti neku obvezu koju mu nameće pravni sustav, jer bi se njeno izvršavanje protivilo etičkim, moralnim ili vjerskim uvjerenjima - tj. savjesti te osobe. Pravni poreci - u povijesti i danas - u različitoj mjeri priznaju pravo na priziv savjesti.

Pravo na priv savjesti proizlazi iz slobode savjesti, koja je zajamčena člankom 18. Opće deklaracije o pravima čovjeka. U čl. 47. Ustava Republike Hrvatske se izrijekom spominje - i jamči - pravo na priziv savjesti protiv vojne službe.

Povijesni primjeri[uredi VE | uredi]

Drevni primjer priziva savjesti nalazimo u antičkoj drami Antigona (5. stoljeće pr. Kr.), gdje Sofoklo prikazuje primjer mlade žene koja odbija poštovati svjetovni zakon koji joj zabranjuje da pokopa braću koja su poginula u pobuni protiv vlastitog kralja: ona se izlaže najvećem riziku, jer osjeća da je božanski zakon koji joj nalaže da pokopa najbliže srodnike obvezuje jače, od državnog zakona koji joj to brani. Činjenica da Sofoklo - te, očito, njegova publika u antičkoj Grčkoj - promatra Antigonino rizično i naizgled "neekonomično" ponašanje (ona sama biva osuđena na smrt, zbog brige za ionako mrtva tijela svoje braće) kao dostojno i herojsko, govori nam da je priziv savjesti već u to vrijeme bio kulturalno prepoznat i odobravan.

U 6. i 7. poglavlju biblijske 2. knjige o Makabejcima nalazimo primjere Židova koji su se u 1. stoljeću prije Krista odbijali podvrgnuti helenističkim zakonima koji su od njih tražili - pod prijetnjom smrtne kazne - da prikažu žrtvu na žrtvreniku državnog kulta i jedu svinjetinu u znak odricanja od židovskog Zakona i podlaganja zakonu i kultu države: kulturalni učinak u judeokršćanskoj kulturi osobito daje prikaz uzastopnog svirepog mučenja i ustrajnosti u postupanju prema božanskom zakonu, koje iskazuju sedmorica braće Makabejaca i njihova majke koja gleda kako njeni sinovi bivaju mučeni i ubijani na najokrutnije načine, hrabreći sve manji broj preostalih svojih sinova da ustraju. Taj primjer - podcrtan okolnostima smrti samog Isusa - nasljeduje i prvobitna kršćanske zajednice koja nastaje u Jeruzalemu: u petom poglavlju Djela apostolskim nalazimo da Petar u ime apostola na saslušanju pred Velikim vijećem odbijaju nalog da prestanu propagirati kršćanstvo: "Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!" Slijedeći primjer apostola - od njih dvanaestorice, jedanaestorica su poginula mučeničkom smrću - znatan broj kršćana je u prvim stoljećima kršćanstva odlučio inzistirati na vjernosti kršćanskoj vjeri sve do mučeništva; uglavnom povodom pritivljenja da u hramu državnog kulta ("Augustov hram") prikažu žrtvu u znak podložnosti Rimskom Carstvu.

Muhammad Ali je 1967. god. bio osuđen na 5 godina zatvora (sud ga je poslije ipak oslobodio), te mu je bila oduzeta titula svjetskog prvaka u boksu, jer je odbio služiti u Vijetnamskom ratu, kojega je smatrao nepravednim. Na slici s Jimmyem Carterom, američkim predsjednikom 1977. - 1981. god.

Tijekom XX. stoljeća, u kontekstu opće vojne obveze, nameće se problem priziva savjesti protiv vojne službe. Prigovaratelji se i opet pozivaju na moralne naloge koji proizlaze iz njihove religije: primjerice je prizivatelj savjesti Franz Jägerstätter, austrijski seljak koji je osuđen na smrt i pogubljen 1943. godine zbog odbijanja da služi njemačku vojsku u ratu koji je on kao katolik prepoznavao kao tzv. "nepravedni rat", proglašen 2007. godine katoličkim blaženikom.

Svjetski boksački prvak Muhammad Ali osuđen je 1967. godine na 5 godina zatvora zbog njegovog odbijanja da služi američku vojsku u Vijetnamskom ratu. On je smatrao da je američki angažman u tom ratu moralno neispravan, ali njegova vjerska zajednica (Ali je bio musliman) nije od svojih članova tražila da odbijaju vojnu službu. Odmah 1967. godine oduzeta je Aliju zbog odbijanja da služi američku vojsku titula svjetskog prvaka u boksu[1], ali on nije otišao u zatvor - sve dok Vrhovni sud SAD nije 1971. godine poništio njegovu presudu zbog proceduralnih razloga (jer vojna komisija nije u svojoj odluci bila iznijela razloge odbijanja priziva savjesti).[2] [3] U narednim desetljećima, najugledniji američki državnici, uključujući predsjednika Ronalda Reagana i Jimmya Cartera rado su se susretali i javno fotografirali s Muhammadom Alijem.

Pravo na priziv savjesti danas[uredi VE | uredi]

Makar pravo na priziv savjesti proizlazi iz prava na slobodu savjesti - koja je zajamčena člankom 18. Opće deklaracije UN o pravima čovjeka iz 1948. godine[4] - u praktičnom životu nisu ni danas rijetke situacije u kojima pravni poredak ne priznaje legitimnost prigovora savjesti koje izjavljuju pojedinci.

Tako je - obzirom da vjerski nauk Jehovinih svjedoka zabranjuje službu u vojsci, nemali broj pripadnika te vjere je bio izložen zatvorskim kaznama zbog odbijanja vojne službe. Prvi slučaj koji se našao pred Komisijom za ljudska prava - tribunalom koji je poslije prerastao u Europski sud za ljudska prava[5], bio je Grandrath protiv Njemačke (slučaj iz 1964. god., okončan 1966. godine). U tom, kao i u brojnim drugim slučajevima koji su se poslije našli pred Europskim sudom za ljudska prava, priziv savjesti protiv vojne službe je bio odbijan - te je prihvaćen tek u presudi u slučaju Thlimmenos protiv Grčke iz 2000. godine.[6] U mnogim zemljama izvan Europe nije pravo priziva savjesti protiv vojne službe do danas priznato, tako primjerice u Južnoj Koreji.[7]

Danas je u Hrvatskoj - izuzev prigovora savjesti protiv vojne službe koji je izrijekom priznat u čl. 47. Ustava RH[8] - zakonima izrijekom priznat i prigovor savjesti liječnicima[9], medicinskim sestrama[10] i stomatolozima[11] protiv sudjelovanja u medicinskim zahvatima (poput pobačaja). Pravo na priziv savjesti je zakonski priznato svim zdravstvenim i nezdravstvenim radnicima, u pogledu postupaka medicinski pomognute oplodnje.[12]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. ↑ "Clay refuses to heed draft call; is stripped of world boxing title", Robert Lipsyte(April 29, 1967), The Telegraph (Nashua, NH), (New York Times).
  2. ↑ "Court clears Ali of charge", Eugene Register-Guard, Associated Press, 28. lipnja 1971.
  3. ↑ sudska presuda Vrhovnog suda SAD u slučaju Clay v. United States 403 U.S. 698 (1971) (eng., pristupljeno 13. prosinca 2014.
  4. ↑ Opća deklaracija UN o pravima čovjeka, službeni hrvatski prijevod
  5. ↑ "itemid":["001-73650"} Mišljenje Komsije za ljudska prava u slučaju Grandrath v. Germany br. 2299/64 od 12. prosinca 1966. (eng.)]
  6. ↑ "itemid":["001-58561"} presuda Europskog suda za ljudska prava u slučaju Thlimmenos protiv Grčke, br. 34369/97 od 6. travnja 2000. god. (eng.)]
  7. ↑ "Conscientious Objection to Military Service" (eng.), Ured Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava, New York i Geneva, 2012.]
  8. ↑ Ustav Republike Hrvatske
  9. ↑ Zakon o liječništvu iz 2003. godine, čl. 20.
  10. ↑ Zakon o sestrinstvu iz 2003. godine, čl. 3
  11. ↑ Zakon o dentalnoj medicini iz 2003. godine, čl. 26.
  12. ↑ Zakon o medicinski pomognutoj oplodnji iz 2014. godine, čl. 44.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Wikicitata
 Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Priziv savjesti
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Priziv_savjesti&oldid=5190828"