Prijeđi na sadržaj

Pobačaj

Uredi poveznice
Ovo je izdvojeni članak – svibanj 2010. Kliknite ovdje za više informacija.
Izvor: Wikipedija

Status pobačaja u svijetu:
     Legalno na zahtjev
     Ilegalno s iznimkom ugrožavanja života majke, mentalnog zdravlja, zdravlja, silovanja, fetalnih nedostataka i/ili socijalno-ekonomskih faktora
     Ilegalno s iznimkom ugrožavanja života majke, mentalnog zdravlja, zdravlja, silovanja i/ili fetalnih nedostataka
     Ilegalno s iznimkom ugrožavanja života majke, mentalnog zdravlja, zdravlja i/ili silovanja
     Ilegalno s iznimkom ugrožavanja života majke, mentalnog zdravlja i/ili zdravlja
     Ilegalno s iznimkom ugrožavanja života majke, mentalnog zdravlja i/ili rizik invaliditeta fetusa
     Ilegalno s iznimkom ugrožavanja života majke
     Ilegalno bez iznimaka
     Nema informacija

Pobačaj ili abortus[1] je prekid trudnoće uklanjanjem ili izbacivanjem zametka ili ploda.[2] Sam pojam obično se odnosi na izazvani pobačaj[3][4] ili namjerne pokušaje prekida trudnoće. Pobačaj koji se dogodi bez ljudske intervencije naziva se spontanim pobačajem, a doživi ga 30 – 40 % trudnica.[5][6] Razlozi za izvođenje pobačaja često su vezani uz planiranje obitelji.[7][8][9] Drugi razlozi uključuju majčino zdravlje, financijske tegobe, nasilje u obitelji, nedostatak potpore, osjećaj majke da je premlada, želju za dovršetkom obrazovanja ili napretkom u karijeri, ili manjak mogućnosti odnosno želje za odgajanjem djeteta začetog prilikom silovanja ili incesta.[7][9][10]

Kada ga se izvodi zakonito, izazvani je pobačaj u razvijenim zemljama jedan od najsigurnijih medicinskih postupaka.[11][12] Suvremene metode izazivanja pobačaja uključuju lijekove ili operaciju.[13] Prema dostupnim podatcima, uporaba mifepristona (RU-486) s prostaglandinom u prvom i drugom tromjesečju jednako je siguran i učinkovit kao operacija.[13][14] Pobačaj izazvan lijekovima koje pacijent uzima sâm vrlo je učinkovit i siguran tijekom prvog tromjesečja.[15][16][17] Najčešći kirurški zahvat uključuje dilataciju grlića maternice i uporabu uređaja za isisavanje.[18] Kontracepcijska sredstva poput tableta ili spirale mogu se koristiti odmah poslije pobačaja.[14] Ako ga majka želi i ako se izvodi zakonito i sigurno, pobačaj ne uzrokuje dugoročne psihičke niti fizičke probleme.[19] S druge strane, nesigurni pobačaji koje izvodi nestručna osoba uz pomoć opasnih instrumenata i u nesanitarnom okruženju godišnje uzrokuju 22 000 – 44 000 smrti te 6,9 milijuna prijema u bolnicu[20] – to predstavlja 5 – 13 % svih trudničkih smrti, osobito u slabije razvijenim zemljama.[21] Svjetska zdravstvena organizacija objavila je: »pristup zakonitom i sigurnom pobačaju uz sveobuhvatnu njegu, uključujući poslijepobačajnu njegu, ključan je za dostizanje najviše moguće razine spolnog i reproduktivnog zdravlja«.[22] Podatci javnog zdravstva pokazali su da siguran pobačaj, kada je legalan i dostupan, umanjuje rizik za trudničku smrt.[23][24]

Oko 73 milijuna pobačaja izvodi se svake godine diljem svijeta,[25] a 45 % njih nije sigurno.[26] Stope pobačaja nisu se znatno mijenjale od 2003. do 2008. godine,[27] no tome je prethodilo razdoblje od 20 godina kada su se stope smanjivale, čemu je uzrok bilo dostupnije planiranje obitelji i kontracepcija.[28] Godine 2018. 37 % žena u svijetu imalo je pristup zakonitom pobačaju koji nije zahtijevao obavezno obrazloženje.[29] Države se razlikuju po tome koliko kasno u trudnoći dopuštaju pobačaj.[30] Stope pobačaja slične su u državama koje ga ograničuju i u onima koje ga čine šire dostupnim. To je, međutim, dijelom posljedica toga što države koje ograničuju pobačaj imaju više stope neželjene trudnoće.[31]

Od 1973. godine zamjećuje se sve šira dostupnost zakonitog pobačaja u svijetu,[32] no i dalje se vode rasprave na temelju moralnih, vjerskih, etičkih i zakonskih stavova prema pobačaju.[33][34] Oni koji se protive pobačaju obično drže da je zametak ili fetus ljudsko biće koje ima pravo na život, a pobačaj zato smatraju ubojstvom.[35][36] Oni koji zagovaraju zakonit pobačaj obično drže da je on reproduktivno pravo žena.[37] Drugi smatraju da je zakonit i dostupan pobačaj poželjna mjera javnog zdravstva.[38] Zakoni o pobačaju i mišljenja o zahvatu razlikuju se diljem svijeta. U nekim je državama pobačaj zakonit i žene imaju pravo odlučiti se za njega.[39] U drugim je zemljama pobačaj zakonit samo u određenim slučajevima poput silovanja, incesta, fetalne mane, siromaštva i rizika za majčino zdravlje.[40] Pobačaj se kroz povijest pokušao izvršiti biljnim pripravcima, oštrim instrumentima, silovitom masažom i drugim oblicima narodne medicine.[41]

Vrste pobačaja

[uredi | uredi kôd]

Spontani pobačaj

[uredi | uredi kôd]

Spontani pobačaj jest gubitak embrija ili fetusa zbog slučajne traume ili "prirodnih" uzroka prije 28. tjedna gestacije. Razlikuju se rani spontani pobačaj (prije 16. tjedna trudnoće) i kasni spontani pobačaj (od 17. do 28. tjedna trudnoće). Ako žena ima dva i više spontana pobačaja tada se govori o habitualnim pobačajima.

Uzroci spontanog pobačaja mogu biti anomalije zametka (npr. kromosomski poremećaji), anomalije spolnog sustava žene, hormonski poremećaji (poremećaj luteinske faze) i bolesti majke, i insuficijencija vrata maternice. Trudnoća koja završi između 28. i 37. tjedna gestacije ako rezultira živorođenim djetetom poznata je kao prijevremeni porod. Kada fetus umre u maternici nakon 28. tjedan trudnoće ili umre tijekom porođaja naziva se mrtvorođenče (zahvaljujući dostignućima moderne medicine kojima se omogućuje opstanak sve ranije rođene djece, granica za mrtvorođenče pomaknuta je na gestacijsku dob od 22. i više tjedana ili plod teži više od 500 grama ili plod čija je dužina tjeme-peta veća od 25 cm). Prematurusi i mrtvorođenčad se ne svrstavaju pod spontane pobačaje iako se upotrebe tih termina ponekad preklapaju. Većina spontanih pobačaja događa se u ranoj trudnoći. Između 10 i 50% pobačaja završava klinički prepoznatim spontanim pobačajem.[42] U većini slučajeva pobačaj se javlja tako rano u trudnoći, dok žena niti ne zna da je trudna. U jednoj studiji testirani su hormoni ovulacije i hormoni trudnoće. Otkriveno je da je 61,9% zametaka pobačeno prije 12. tjedna trudnoće, a 91,7% tih pobačaja bilo je subkliničko, bez znanja trudne žene.[43] Rizik spontanog pobačaja naglo se smanjuje nakon 10. tjedna od posljednje menstruacije. Rizik spontanog pobačaja veći je u onih žena kod kojih u povijesti bolesti postoji već nekoliko spontanih ili izazvanih pobačaja, onih sa sistemskim bolestima i starijih od 35 godina. Drugi uzroci mogu biti infekcije (bilo majke, bilo fetusa), imunološki odgovori ili ozbiljne sistemske bolesti. Spontani pobačaj može biti uzrokovan i slučajnom traumom. Namjerna trauma ili stres kojim se pokušava izazvati pobačaj smatra se namjernim pobačajem ili feticidom.

Simptomi spontanog pobačaja ovise o trajanju trudnoće, a karakteristični su bol zbog kontrakcija maternice, krvarenje, prsnuće vodenjaka i izlaženje ploda. Poseban oblik pobačaj je febrilini pobačaj koji se javlja zbog infekcije, a praćen je povišenom tjelesnom temperaturom, te se može komplicirati nastankom šoka. U liječenju spontanog pobačaja, u ranim fazama, mogu se koristiti hormoni, tokolitici (lijekovi koji smanjuju trudove) i antibiotici (kod febrilnih pobačaja) kako bi se održala trudnoća. Od općih mjera prilikom sumnje na spontani pobačaj, preporučuje se mirovanje žene i ležanje na lijevom boku. Određeni kirurški zahvati (serklaža insuficijentnog cerviksa) mogu spriječiti nastanak spontanog pobačaja.

Pobačaj može biti potpun, kada zajedno s plodom izađe i posteljica, i nepotpun kada posteljica zaostane u materištu. Kod potpunog pobačaja preporučeno je izvršiti eksploraciju materišta i uklanjanje eventualnih zaostalih dijelova maternice (obično posteljica ne izađe u cijelosti), a kod nepotpunog pobačaja evakuira se čitava posteljica. Nakon pobačaja potrebno je izvesti ekspolraciju materišta.

Izazvani pobačaj

[uredi | uredi kôd]

Trudnoća se može namjerno prekinuti na mnoge načine. Izabrani način prekida trudnoće ovisi poglavito o gestacijskoj dobi embrija ili fetusa, ali i o legalnosti, regionalnoj dostupnosti i sklonosti liječnika i pacijenta prema određenoj proceduri. Prema Zakonu o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece SR Hrvatske iz 1978. godine, a koji je na snazi u Republici Hrvatskoj, prekid trudnoće do 10. tjedna od začeća (12. tjedan gestacije) može se izvršiti na zahtjev trudne žene. O zahtjevu za prekid trudnoće nakon 10. tjedna od začeća, na želju same trudnice ili na prijedlog liječnika, ali uvijek uz pristanak trudnice, odlučuju odgovarajuće komisije pri bolničkim ustanovama, odnosno ginekološko-porodničkim odjelima, na temelju medicinskih, eugeničkih i pravno-etičkih indikacija. Razlozi za izvođenje pobačaja tipično su karakterizirani kao terapijski ili elektivni. Na terapijski se pobačaj prvenstveno misli kada ga se izvodi da bi se:

  • Sačuvao život trudnice;[44]
  • Sačuvalo ženino mentalno i fizičko zdravlje;
  • Prekinulo trudnoću kojom bi se rodilo dijete s kongenitalnim poremećajima koji bi bili fatalni ili povezani sa značajnim morbiditetom;
  • Selektivno reducirao broj fetusa da bi se smanjio visoki rizik povezan s multiplom trudnoćom.

Metode izvođenja pobačaja

[uredi | uredi kôd]

Kirurški pobačaj

[uredi | uredi kôd]
Manualna vakuumska apsiracija - kirurški namjerni pobačaj, 6 tjedana nakon začeća. 1: ovojnica ploda, 2: ljudski embrij, 3: ovojnica maternice, 4, 5 i 6:instrumenti.

Gestacijska dob može odrediti koje metode izvođenja pobačaja izabrati.

U prvih 12 tjedana sukcijska aspiracija ili vacuum su najčešće primjenjivane metode. Manualna vakuumska aspiracija (MVA) metoda je pobačaja koja se sastoji od odstranjenja fetusa ili embrija uz pomoć sukcije koristeći ručnu štrcaljku, dok električna vakuumaspiracija (EVA) koristi električnu pumpu. Tehnike su slične i razlikuju se u mehanizmu koji se koristi za primjenu sukcije, koliko se rano u trudnoći koriste i je li potrebna cervikalna dilatacija. MVA, još poznata kao mini sukcija ili menstrualna ekstrakcija može se koristiti u vrlo ranoj trudnoći i ne zahtjeva dilataciju cerviksa. Od 15. do 26. tjedna koristi se dilatacija i evakuacija koje se sastoje od širenja vrata maternice i pražnjenja maternice koristeći kirurške instrumente i sukciju.

Dilatacija i kiretaža je druga najčešće korištena metoda pobačaja. To je standardna ginekološka procedura korištena zbog raznih razloga, uključujući pregled linije maternice zbog mogućih maligniteta, istrage nenormalnih krvarenja i pobačaja. Kiretaža se odnosi na čišćenje zidova maternice kiretom. Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje ovaj postupak, koji se naziva još i oštra kiretaža, jedino kada je MVA nedostupna. Ova metoda se koristi u prvom tromjesečju trudnoće.

Za izazivanje pobačaja u drugom tromjesečju moraju se koristiti druge metode. Preuranjeni porođaj može se izazvati prostaglandinima; oni se mogu kombinirati s iniciranjem hipertoničnih otopina u amnionsku tekućinu. Nakon 16. tjedna gestacije pobačaj se može izazvati i intaktnom dilatacijom i ekstrakcijom (IDX), koja se još naziva i intrauterina kranijalna dekompresija. Ona zahtjeva kiruršku dekompresiju glave fetusa prije evakuacije. IDX se ponekad zove i pobačaj djelomičnim porodom, što je zabranjeno u SAD-u. Pobačaj histerotomijom je sličan cerskom rezu i izvodi se u općoj anesteziji jer se smatra velikom abdominalnom operacijom. Zahtjeva manji rez nego kod carskog reza i koristi se kod kasnijih stadija trudnoće. Od 20. do 23. tjedna trudnoće kao prva faza kirurškog pobačaja može se koristiti injekcija za zaustavljanje fetalnog srca, da se osigura da se fetus ne rodi živ.

Medikamentozni pobačaj

[uredi | uredi kôd]
Strukturna formula mifepristina, koji se koristi za nekirurško izazivanje pobačaja.

Nekirurški pobačaj, poznatiji kao medikamentozni pobačaj, učinkovit je u prvom tromjesječju trudnoće. U medicinsku upotrebu ušao je 1988.godine u Francuskoj, gdje je i sintetiziran RU 468 - mifepristone. Od 1992. koristi se u UK i Švedskoj, u SAD od 2000-te godine, a do danas u četrdesetak zemalja svijeta. Od 2005. godine mifepriston i misoprostol nalaze se listi esencijalnih lijekova SZO. Čini 10% svih pobačaja u SAD-u i Europi. Kombinirani režim uključuje metotrexat ili mifepriston (RU-486) nakon čega slijedi prostaglandin. Kada se koristi unutar 49 dana gestacije, približno 92% žena, koje učine medicinski pobačaj ovim kombiniranim režimom, pobace bez kirurške intervencije. U slučajevima kada ne uspije medicinski pobačaj započet korištenjem kemijskih supstanci, koristi se vakuumska ili manualna aspiracija za kirurški završetak pobačaja. Indometacin može nepovoljno utjecati na učinak mifepristona.[45]

Hitna kontracepcija koja se ponekad naziva i pilula "za dan poslije" uzima se u svrhu sprječavanja nastanka neželjene trudnoće, a ne izaziva pobačaj. Radi se o metodi kontracepcije koja se uzima što je prije moguće nakon nezaštićenog ili djelomično zaštićenog spolnog odnosa, kao i u slučajevima zatajenja ili nepravilnog korištenja kontracepcije.[46] Ako se pilula uzme u roku od 72 sata nakon spolnog odnosa, spriječit će se usadnja (inplantacija) oplođene jajne stanice u maternicu, ako je došlo do zaćeća. Uspješnost abortivne pilule varira ovisno o proteklom vremenu nakon spolnog odnosa. Nuspojave su mučnine i poremetnja menstruacijskog ciklusa.[47]

Druge metode

[uredi | uredi kôd]

U povijesti se koristio velik broj biljaka za koje se smatra da imaju abortificirajuća svojstva (vratić, gorska metvica). Korištenje biljaka u takve svrhe može uzrokovati ozbiljne, čak i smrtonosne nuspojave, poput multiplog zatajivanja organa i liječnici ih ne preporučuju. Pobačaj se ponekad pokušava izazvati traumom na abdomenu. Stupanj primjene snage, ako je jak, može izazvati ozbiljne unutarnje ozljede bez nužnog uspjeha u izazivanju pobačaja. I slučajni i namjerni pobačaji ove vrste mogu se smatrati kriminalnom odgovornošću u mnogim zemljama. U Burmi, Indoneziji, Maleziji, Filipinima i Tajlandu postoji tradicija pokušaja pobačaja putem jake masaže trbuha. Prijavljene su mnoge metode samoinduciranog pobačaja, poput krivo korištenog misoprostola i umetanja nekirurških pribora poput pletećih igala ili vješalica za odjeću u maternicu. Ove metode rijetko su zabilježene u razvijenim zemljama gdje je kirurški pobačaj legalan i dostupan.

Zdravstvena razmatranja

[uredi | uredi kôd]

Rani kirurški pobačaj je jednostavna procedura koja je sigurnija od porođaja kada se učini prije 16. tjedna trudnoće. Metode pobačaja poput minimalno invazivnih procedura nose mali potencijal za ozbiljnije komplikacije. Rizik za komplikacije se može povećati ovisno o trajanju trudnoće. Žene tipično osjećaju minimalnu bol tijekom pobačaja u prvom trimestru. Godine 1979. provedeno je istraživanje na 2299 pacijentica od kojih je 97% potvrdila da je doživjela neku vrstu boli. Pacijentice su rangirale tu bol kao slabiju od uhobolje i zubobolje, ali jače od glavobolje i bolova u leđima. Tijekom kirurških procedura koriste se lokalni i opći anestetici.

Mentalno zdravlje

[uredi | uredi kôd]

Znanstveni dokazi upućuju na zaključak da abortus nema negativni učinak na mentalno/psihičko zdravlje žena[48] U reviziji 1990. Američka Psihološka Udruga (APA) zaključila je da su ozbiljne psihološke reakcije nakon pobačaja rijetke i da su u razini onih koje nastaju zbog stresa normalnog života. APA je revidirala i nadopunila svoje podatke u 8. mjesecu 2008. godine i ponovo je zaključila da pobačaj ne vodi povećanju problema mentalnog zdravlja. Od kolovoza 2008. godine Royall Collage of Psychiatrists u Ujedinjenom Kraljevstvu isto radi sistematičnu reviziju medicinske literature da bi modernizirao njihov stav o tom problemu.

Studija iz Novog Zelanda, objavljena 2007. god. u časopisu "Journal of Pediatrics and Neonatology", koja je istraživala žene do 25. godina života, ustanovila je da mlade žene koje su imale pobačaj imaju znatno veću vjerojatnost za iskustvo kasnije depresije, samoubojstva ili zlouporabe droga i lijekova, čak i kad su uzeli u obzir prijašnje psihičke probleme. Autori zaključuju da iako su dodatna istraživanja uvijek potrebna, više nema nikakve sumnje da pobačaj značajno utječe na zdravlje žena i njihovih obitelji.[49] Prema studiji iz časopisa "BMC Psychiatry", na temelju istraživanja koja su uključivala 155 žena iz Južne Afrike koje su počinile dobrovoljni pobačaj, petina žena imala je simptome koji zadovoljavaju kriterije za PTSP nakon tri mjeseca od pobačaja; te je broj žena s tegobama koje se vezuju uz PTSP porastao za 61% u usporedbi s podacima prije pobačaja.[50] U časopisu "Medical Tribune", Stojanović je objavio istraživanje, u kojem je na temelju testiranja (Woodworth-Mathews-Test i Cornel Test), došao do zaključaka da prekid trudnoće, znači i za udane i neudane žene duševnu traumu, koja može dovesti do depresija i očitovanja latentnih psihoza.[51] Priscila J. Coleman 2011. objavljuje pregled u British Journal of Psychiatry većeg broja do tada provedenih istraživanja, iz kojih se dade izračunati da kod žena koje su bile podvrgnute induciranom pobačaju postoji 81% povećan rizik od mentalnih bolesti, u čemu je 10% u očitijoj vezi sa samim pobačajem.[52]

Već postojeći faktori u ženinom životu, poput emocionalne povezanosti s trudnoćom, manjak socijalne podrške, postojeće psihijatrijske bolesti i konzervativni pogledi na pobačaj povećavaju mogućnost negativnih osjećaja prema pobačaju.

Protivnici pobačaja govore o posebnom stanju nazvanom post-pobačajni sindrom (Post abortion stress syndrome - PASS). Posljednjih godina, određen broj liječnika priznaje duševne povrede kao posljedice pobačaja[53][54] i otvaraju se centri za pomoć ženama nakon pobačaja u Njemačkoj, SAD-u i dr. Pobornici prava na pobačaj protive se priznavanju takvog stanja kao medicinskog oboljenja. Svjetska zdravstvena organizacija ne priznaje taj koncept i nije uvrstila PASS kao zasebnu dijagnozu uz već priznati PTSD. Prema studiji Vilte Daugirdaite i dr. objavljenoj 2015. god., kod medicinski izazvanog pobačaja bilježe se posttraumatske tegobe u 64,5% slučajeva, koji broj unutar 12 mjeseci od pobačaja opada na 41%, a 33% pacijentica ima postraumatske tegobe i nakon 4 godine.[55]

Incidencija izazvanog pobačaja

[uredi | uredi kôd]

Incidencija i razlozi za izazvani pobačaj variraju ovisno o regiji. Procijenjeno je da se približno 46 milijuna pobačaja obavi svake godine diljem svijeta. Od se toga 26 milijuna obavi u zemljama gdje je pobačaj legalan, a ostalih 20 milijuna se obavi u zemljama u kojima je postupak nelegalan. Neke zemlje poput Belgije (11,2:100 poznatih trudnoća) i Nizozemska (10,6:100) imaju nisku stopu izazvanih pobačaja, dok ostali poput Rusije (62,6:100) i Vijetnama (43,7:100) imaju visoku stopu. Svjetski omjer jest 26 induciranih pobačaja naprema 100 poznatih trudnoća.[56]

Prema gestacijskoj dobi i metodi

[uredi | uredi kôd]

Stopa pobačaja varira ovisno o stadiju trudnoće i izabranoj metodi pobačaja. U 2003. godini iz podataka sakupljenih iz područja SAD-a koja prate gestacijsku dob, pronađeno je da je 88,2% pobačaja obavljeno do 12. tjedna, 10,4% od 13. do 20. tjedna i 1,4% nakon 21 tjedna. 90,9% ih je obavljeno kiretažom (sukcijskom kiretažom, dilatacijom i kiretažom, dilatacijom i evakuacijom), 7,7% lijekovima (mifepriston), 0,4% intrauterinim usađivanjem (salina i prostaglandin) i 1% ostalim metodama (uključujući histerotomiju i histerektomiju).[57] Guttmacher Institute je procijenio da je 2000. godine u SAD-u bilo 2200 intaktnih dilatacija i ekstrakcija. To se odnosi na 0,17% svih obavljenih pobačaja te godine. Slično, u Engleskoj i Walesu u 2006. godini 89% pobačaja obavljeno je do 12. tjedna, 9% od 13. do 19. tjedna, a 1,5% nakon 20. tjedna. 64% od tih je obavljeno vakuum aspiracijom, 6% dilatacijom i ekstrakcijom i 30% lijekovima.

Prema osobnim i socijalnim faktorima

[uredi | uredi kôd]

Prema studiji iz 1998. godine, provedenoj u 27 zemalja svijeta, razlozi zbog kojih žene odluče prekinuti trudnoću jesu:

  • odgoda ili prekid odgajanja djeteta
  • zabrinutost zbog prekidanja posla ili obrazovanja
  • pitanja vezana uz financijsku stabilnost ili stabilnost u vezi
  • osjetna nezrelost.[58]

Studija iz 2004. godine u kojoj su američke žene u klinikama odgovarale na upitnik donijela je slične zaključke. U Finskoj i SAD-u zabrinutost zbog zdravstvenih rizika koji nastaju radi trudnoće nisu često navedeni faktor. Međutim, u Bangladešu, Indiji i Keniji zdravstvene brige su često navedene kao razlog za prekid trudnoće. Preglednom studijom iz 2004. godine u SAD-u nađeno je da je 1% žena zatrudnila tokom silovanja, 0.5% tokom incesta. Druga američka studija iz 2002. godine zaključila je da je 54% žena koje su abortirale koristile neku vrstu kontracepcije tokom začeća, a 46% nisu. Nepravilnu upotrebu prijavilo je 49% onih koji su koristili kondom i 76% onih koji su koristili kombinirale oralne pilule za kontracepciju. 42% onih koji su koristili kondom prijavilo je sklizanje ili pucanje kondoma. Guttmacher Institute procijenio je da većinu pobačaja napravi manjina žena, zato što manjina žena ima mnogo više stope neželjene trudnoće. Neke žene su se podvrgle pobačaju radi socijalnih pritisaka. To može uključivati stigmatizaciju nesposobne osobe, preferencija djece određenog spola, neodobravanje samohranog majčinstva, nedovoljna ekonomska potpora obitelji, nedostatak pristupa ili odbijanje kontracepcije ili metode kontrole populacije (kao kineska politika jednog djeteta). Ovi faktori nekad mogu rezultirati prisilnim pobačajem ili pobačajem radi izbora spola djeteta.

Povijest pobačaja

[uredi | uredi kôd]
Crteži Leonarda da Vincija o ljudskom embriju i fetusu.

Povijest izazvanog pobačaja može se pratiti i do antičkog doba.[59] Postoje dokazi koji pretpostavljaju, da su se trudnoće prekidale na razne načine, uključujući primjenu abortificirajućih biljaka, upotreba oštrih pribora, primjena pritiska na abdomen i drugih metoda.
U Hipokratovim tekstovima stoje mnoge naznake o metodama pobačaja; u grčko doba, i ne manje u rimsko, pobačaj je bio općeprihvaćen zahvat, što je razumljivo: u to je doba infanticid, tj. djecoubojstvo (npr. izlaganjem hladnoći, ostavljanjem u divljini ili na nepristupačnom terenu isl.) bilo uobičajena metoda kontrole rasta obitelji.

Soranus, grčki liječnik iz 2. stoljeća u svom djelu Gynaecology preporučio je ženama koje žele prekinuti svoju trudnoću da se bave teškom energetičkom vježbom, energičnim skakanjem, nošenjem teških predmeta, jahanjem životinja. Pripisao je isto tako i velik broj recepata za biljne kupke, pesare i puštanje krvi, ali je savjetovao da se ne koriste oštri instrumenti za izazivanje spontanog pobačaja zbog mogućnosti perforacije organa.[60] Vjerovalo se isto tako da se silphium (izumrla biljka, vjerojatno srodnik današnjeg komorača), osim kao kontraceptiv, koristio i kao sredstvo za izazivanje pobačaja u antičkoj Grčkoj. Međutim, neki narodni lijekovi su varirali u učinku i nisu bili bez rizika. Tako npr. vratić i gorska metvica su dvije otrovne biljke s ozbiljnim nuspojavama koje se javljaju, kada se koriste za prekid trudnoće.

Pojavom kršćanstva dolazi do određenih promjena po pitanju pobačaja. Još u prvim stoljećima jasno su se sprotivili tadašnjim praksama, među kojima je bio i pobačaj. U ranokršćanskom zapisu naziva Didahe pobačaj je strogo osuđen. Mnogi skolastiški teolozi smatrali su da fetus ima vegetativnu dušu u prvim danima trudnoće, te da se racionalna duša „udahne” pri rođenju, što je bilo shodno aristotelističkim korijenima skolastike. U srednjem vijeku pitanje se stavilo po stranu zbog činjenice da je sama praksa bila znatno rjeđa.[nedostaje izvor]

Tijekom srednjeg vijeka liječnici u islamskom svijetu dokumentirali su detaljne i duge liste metoda kontracepcije, uključujući uporabu abortifikanata, s komentarom o njihovoj učinkovitosti i prevalenciji.[61] U svojim medicinskim enciklopedijama popisali su mnoge tvari za kontrolu koncepcije, poput Avicene, koji ih je popisao 20 u svom Kanonu Medicine 1025. godine te Muhamea ibn Zakariya ar-Razi koji ih je popisao 176 u svom djelu Hawi u 10. stoljeću. To je bilo neusporedivo više istraživano nego u europskoj medicini sve do 19. stoljeća.

Zakonik "Constitutio criminalis Carolina", kojeg je donio Karlo V., car Svetog Rimskog Carstva 1532. godine, za namjerni pobačaj propisuje smrtnu kaznu. Prvi papa koji je javno osudio tu praksu bio je papa Siksto V. u svojoj buli Effraenatam 1588. godine. Bula je proglasila ipso facto eksomunikaciju na one koji počine osuđenu praksu. Papa Grgur XIV. u buli Sedes Apostolica ublažio je kaznu, ali nije rekao da je pobačaj moralno dopušten. Tek su kasnija znanstvena otkrića o genetici potaknula Pija IX. da 1869. godine zaključi da život počinje od začeća i bulom Apostolicae Sedis iste godine ponovno vratio na snagu automatsku eksomunikaciju.[nedostaje izvor] Smrtna kazna za pobačaj ukinuta je u Austriji 1787., a u Francuskoj 1791. godine. Uvedene su umjesto toga, dugotrajne kazne zatvora. U Engleskoj je do 1948. godine, kazna za pobačaj bio doživotni zatvor.

Pobačaji su se nastavili obavljati i u 19. stoljeću, bez obzira na zabranu i Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a, koja je stajala još od viktorijanskog doba.

Prizor iz bečkoga Muzeja pobačaja i kontracepcije.

U 20. stoljeću Sovjetski Savez (1919.), Island (1935.), Švedska (1938.) bile su među prvim zemljama koje su legalizirale neke ili sve oblike pobačaja. Godine 1935. u nacističkoj Njemačkoj donesen je zakon koji je dopuštao pobačaj ženama za koje se smatralo da imaju nasljedne bolesti, dok se ženama koje su pripadale pravoj njemačkoj lozi strogo zabranjivao pobačaj. Staljin je 1936. godine zabranio pobačaj, kako bi se povećao broj stanovnika. U 70.-im godinama 20. stoljeća, pobačaj je ozakonjen u mnogim europskim državama.

U SAD-u je pobačaj zakonski dozvoljen nakon dva sudska procesa (Roe protiv Wade i Doe protiv Boltona) 1973. godine. Nakon toga je rastao broj pobačaja u SAD-u. Kina je 1979. godine donijela zakon po kojem se dozvoljava jedno dijete u obitelji, što je povećalo broj pobačaja. U Salvadoru je 25. ožujak proglašen Danom nerođenog djeteta počevši od 1993. godine. Inicijativa se s vremenom proširila u više država Sjeverne i Južne Amerike. Američki liječnik Bernard Nathanson bio je jedan od vodećih aktivista za legalizaciju pobačaja. Nakon napretka primjene ultrazvuka u prenatalnoj medicini, promijenio je mišljenje i snimio je dokumentarni film "Nijemi krik" 1984. godine, koji pokazuje proces pobačaja preko ultrazvuka. Godine 1995. u SAD-u je odobren pobačaj kod djelomičnog rođenja, koji se primjenjivao samo u dva posljednja tromjesječja trudnoće. Tim načinom potaknulo se rođenje djeteta, a abortiralo ga se u posljednjim trenucima prije potpunog poroda. To je izazvalo prijepore i skandal, pa je zabranjeno 2004. godine. Argentinski predsjednik Carlos Menem 1998. godine, objavio je dekret, da život počinje trenutkom začeća.[62]

Papa Ivan Pavao II. bio je protivnik pobačaja pa je tako proglasio svetom Ivanu Berettu Mollu 2004. godine, koja je na svoj zahtjev rodila makar je bila u životoj opasnosti. Dijete je preživjelo, a ona je preminula nedugo nakon poroda. U enciklici "Evangelium Vitae" papa se usprotivio pobačaju, a 1997. izjavio je da je pobačaj holokaust.

Kada je ljevičarski urugvajski predsjednik Tabaré Vázquez došao na vlast 2005. godine očekivalo se, da će se legalizirati pobačaj, što je urugvajski parlament najavio, no Vázquez je zaprijetio stavljanjem veta uz komentar: "Ne želimo započeti mandat masakrom!"[63]

Institut za obiteljsku politiku iz SAD-a izračunao je da broj pobačaja u zemljama Europske unije (službeno 1.207.646 djece) točno odgovara deficitu poroda pod kojim Europa pati. Pobačaji kemijskim pripravcima i kod umjetne oplodnje niti nisu uključeni u izračun.

Socijalna pitanja

[uredi | uredi kôd]

Pobačaj radi izbora spola

[uredi | uredi kôd]
Sovjetski poster koji promovira pobačaj u bolnici.

Napredak ultrazvuka i amniocenteze omogućio je da roditelji znaju spol djeteta prije rođenja. To vodi pojavi pobačaja radi spola djeteta ili ciljanom pobačaju fetusa radi spola. Pretpostavljeno je da je pobačaj radi spola djelomično odgovoran za zamjedbenu neravnotežu između spolova novorođene djece u nekim mjestima. Preferiranje muške djece zabilježeno je u mnogim dijelovima Azije. Pobačaj koji se rabi da se limitira rođenje ženske djece prijavljen je u Kini, Tajvanu, Južnoj Koreji, i Indiji. U Indiji ekonomska uloga muškarca, troškovi vezani uz miraz i tradicija hinduizma koji diktira da pogrebni obred mora voditi muški rođak dovela je do kulturne sklonosti sinovima. Široko rasprostranjena dostupnost testova, od 1970-ih i 80-ih, dovela je do reklama poput ove: «Uloži 500 ruplja (za test spola djeteta) sada i uštedi 50000 ruplja (za miraz) kasnije». Godine 1991. odnos muškaraca naprema ženama skočio je od bioloških normi 105:100 na prosječno 108:100. Istraživanja su tvrdila da je između 1985. i 2005. godine skoro 10 milijuna ženskih fetusa bilo selektivno pobačeno. Indijska je vlada 1994. godine postavila službenu zabranu prenatalnog screeninga (probira) na spol, a 2002. godine u potpunosti je zabranila pobačaj radi spola fetusa. U Kini isto postoji povijesna sklonost prema sinovima. Politika jednog djeteta postavljena 1979. godine dovela je do povećanja nesrazmjera u odnosu spolova tako da su roditelji pokušali zaobići zakon kroz pobačaj zbog spola djeteta i napuštanjem neželjene ženske djece. Pobačaj radi spola djeteta možda je utjecao na omjer muške naprema ženskoj novorođenčadi koji se povisio na 117:100 2002. godine. Trend je bio izraženiji u ruralnim krajevima: 130:100 u Guangdongu i 135:100 u Hainanu. Zabrana izvođenja pobačaja radi spola djeteta donesena je 2003. godine.

Nesigurni pobačaj

[uredi | uredi kôd]

Žene koje žele prekinuti trudnoću ponekad pribjegavaju nesigurnim metodama, pogotovo gdje i kada je zabranjen legalni pobačaj. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) definira nesigurni pobačaj kao procedura... koju izvodi osoba bez potrebnih vještina ili u okolini koja ne podliježe minimalnim medicinskim standardima ili oboje. Nesigurni pobačaji često se nazivaju pobačajima u sporednim ulicama. To može uključivati osobu bez medicinskog obrazovanja, profesionalno medicinsko osoblje koje radi u uvjetima ispod standarda ili samu ženu. Nesigurni pobačaj danas ostaje javnozdravstveni problem zbog sve veće incidencije i ozbiljnosti komplikacija povezanih s pobačajem, poput nekompletnog pobačaja, sepse, krvarenja i oštećenja unutrašnjih organa. SZO procjenjuje da se godišnje diljem svijeta obavi 19 milijuna nesigurnih pobačaja i da od njih 68000 rezultiraju smrću žene. Komplikacije nesigurnog pobačaja čine približno 13% svih smrti majke tijekom trudnoće, s regionalnom raspodjelom od 12% u Aziji, 25% u Latinskoj Americi, 13% u Subsaharskoj Africi. U razvijenim državama svijeta, smrtnost pri ilegalnim pobačajima je mala, jer ih u 90% slučajeva izvode školovani liječnici.[64] U SAD-u je broj smrtnih slučajeva pri ilegalnim pobačajima bio visok prije upotrebe penicilina i ostalih antibiotika i brojio se u tisućama, a napretkom medicine i poboljšanjem higijenskih uvjeta broj se smanjio na 39 smrtnih slučajeva 1972. godine, godinu dana prije nego što je pobačaj legaliziran u SAD-u.[65] Prema studiji iz 2007. godine pokazano je da iako je globalno broj pobačaja pao s 45,6 milijuna 1995. godine na 41,6 milijuna 2003. godine, nesigurni pobačaji još uvijek čine 48% svih pobačaja učinjenih u 2003. godini. Zdravstvena naobrazba povezana s planiranjem obitelji i napretkom zdravstvene zaštite mogu objasniti ovaj pad broja pobačaja.

Zakoni u državama članicama EU

[uredi | uredi kôd]

Sve države Europske unije, osim Malte i Poljske, legalizirale su pobačaj ili na zahtjev žene ili zbog širokih socijalnih indikacija, obično s vremenskim ograničenjem oko prvog tromjesečja, a nakon toga u iznimnim okolnostima. Malta uopće ne dopušta pobačaj, a Poljska samo kada je ženin život ili zdravlje ugroženo, trudnoća je rezultat seksualnog nasilja ili uključuje tešku anomaliju fetusa. 23 države članice EU omogućavaju pobačaj na zahtjev žene, bez ograničenja, dok je ostale tri zemlje pobačaj zakonit na osnovi široko postavljenih socijalnih ili psiholoških indikacija što potvrđuje određeni broj liječnika.

U 26 država EU-a koje dopuštaju pobačaj na zahtjev žene ili uz socijalne indikacije, žene i djevojke čija je trudnoća posljedica seksualnog nasilja mogu pristupiti pobačaju na temelju tih razloga. Kao rezultat toga, samo mali broj država EU-a ima poseban dodatni eksplicitni temelj za pristup pobačaju u situacijama seksualnog nasilja u njihovim zakonima. Istraživanja pokazuju da samo 9 od tih 26 država EU koje dozvoljavaju pobačaj na zahtjev ima takvu posebnu osnovu. Smjernice Svjetske zdravstvene organizacije o sigurnom pobačaju naglašavaju da se žene koje su preživjele seksualno nasilje "mogu biti u strahu od dodatne stigmatizacije od strane policije i drugih i da će stoga izbjegavati prijavu silovanja", ili se alternativno suočiti s teškim administrativnim ili proceduralnim kašnjenjima što im može onemogućiti ispunjavanje zakonskih ograničenja za pristup legalnom pobačaju. Smjernice preporučuju da se uvedu sveobuhvatni standardi i smjernice kako bi se olakšao brz pristup sigurnoj zdravstvenoj usluzi pobačaja "na temelju pritužbe žene, a ne na osnovi forenzičkih dokaza ili policijske istrage."[66]

Gotovo u svim od ovih 26 država članica EU kada prođe vremenski rok za pobačaj na zahtjev žene ili na široko postavljenoj socijalnoj osnovi, pobačaj se može zakonski provesti u određenim definiranim iznimnim situacijama kada se poštuju posebni postupci odobravanja. Zakon u svakoj državi članici EU, osim Malte i Nizozemske, uključuje izričitu pravnu osnovu za dopuštanje pobačaja kako bi se zaštitilo zdravlje žene. Neki od tih zakona odnose se na zdravstvene rizike, dok se neki odnose na medicinske razloge ili stanja. Većina zemalja ne postavlja vremensko ograničenje za ovu indikaciju. Postupci odobravanja uvijek uključuju najmanje jednog liječnika, ali obično uključuju 2 ili više liječnika. Nizozemska dopušta pobačaj na zahtjev žene do trenutka vijabilnosti fetusa, i vjerojatno iz tog razloga u zakon nije uključena posebna zdravstvena / medicinska osnova.

Iako se pravni modaliteti i terminologija znatno razlikuju, svaka država EU, osim Malte, dopušta pobačaj kako bi zaštitila / spasila život trudne žene. Većina država EU-a navodi eksplicitno ovu osnovu u svojim zakonima. Međutim, u nekim državama taj je razlog implicitno predviđen - u većini slučajeva pod iznimnim zdravstvenim ili medicinskim razlozima, u nekim slučajevima kao iznimka od kaznene odgovornosti. Gotovo sve zemlje dopuštaju pobačaj izričito na osnovu ili fatalne ili ozbiljne anomaliju fetusa. Njemačka, Slovenija, Švedska i Švicarska ne uključuju razloge za to u svojim zakonima, ali žene mogu pristupiti uslugama kao dio zdravstvene zaštite ako bi nastavak trudnoće ugrozio njihovo mentalno ili fizičko zdravlje. Velika većina zemalja dopušta pobačaj u situacijama ozbiljne i fatalne anomalije fetusa, a samo manji broj dozvoljava prekid trudnoće samo u situacijama fatalne anomalije fetusa. Većina zakona ne nameće vremensko ograničenje za ovu osnovu, a među onima koji postavljaju vremenska ograničenja, ponekad se ograničenje odnosi na teške, ali ne i fatalne, anomalije ili se razlikuju ovisno o okolnostima. Sve zemlje postavljaju vremensko ograničenje u kojem je pobačaj na zahtjev žene zakonit i zakoni uvijek navode određeni broj tjedana trudnoće do kojeg je pobačaj na zahtjev dozvoljen. 12 tjedana je najčešći vremenski limit.[67]

Etička pitanja

[uredi | uredi kôd]
Prosvjed protivnika pobačaja.
Prosvjed zagovornika pobačaja.

U povijesti pobačaja, inducirani pobačaj bio je izvor velikih etičkih rasprava, kontroverza i aktivizma. Rasprave o pobačaju, posebno one koje se odnose na zakone o pobačaju često su predvođene zagovaračkim grupama koje pripadaju jednoj od dviju strana. U današnje vrijeme te su rasprave posebno intenzivne u SAD-u.

S jedne strane su protivnici pobačaja, koji se uglavnom zalažu za veće zakonske restrikcije ili čak za potpunu zabranu pobačaja. Glavni argument im je stav, da je dijete u majčinoj utrobi ljudsko biće koje ima potpuno pravo na život koje je iznad svih ostalih prava (kao što je npr. pravo majke na izbor djeteta) te oni zato pobačaj smatraju ubojstvom. Opisuju se zagovornici prava na život (eng. pro-life). Većina tradicionalnih religijskih organizacija (kao npr. Katolička Crkva) strogo zastupa ovaj stav pa se mnoge javne i privatne rasprave o pobačaju svedu na religijske rasprave vjernika i ateista.

S druge strane, oni koji su protiv bilo kojih zakonskih zabrana, uglavnom se pozivaju na pravo žene na izbor hoće li imati dijete. Zato se opisuju kao zagovaratelji prava na izbor (eng. pro-choice). Većinom ne ulazeći u rasprave kada počinje život, smatraju da ljudsko biće dobiva prava rođenjem. Argumentiraju svoj stav autonomijom tijela, mnogim zdravstvenim, socijalnim i ekonomskim okolnostima u korist pobačaja te neželjenim posljedicama zabrane. Dio njih pobačaj smatra negativnom pojavom u društvu koju treba suzbijati prevencijom, ali ne i zabranama.

Rasprava se isto tako fokusira na pitanje, bi li trudna žena trebala obavijestiti i/ili imati dopuštenje ostalih u posebnim slučajevima: kod maloljetnica njezinih roditelja; kod zakonski udatih žena ili žena udatih običajnim pravom, njezina muža; ili trudna žena biološkog oca djeteta. U 2003. godini ispitivanjem javnog mišljenja u SAD-u 79 % muškaraca i 67 % žena smatralo je, da treba obavijestiti supružnika; ukupno 72 % bilo je za, a 26 % protiv toga da se obavijesti supružnik.

Pobačaj zabranjuje i inačica Hipokratove zakletve trenutno na snazi u Hrvatskoj koja se temelji na Ženevskoj deklaraciji iz 1948.[68] (u trenutnoj verziji: „Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka.”, ili u tradicionalnoj grčkoj inačici: „Isto tako neću dati ženi sredstvo za pometnuće ploda.”). Svjetska liječnička udruga izmijenila je Ženevsku deklaraciju pet puta od inačice iz 1948., tako da najsuvremenija inačica Hipokratove zakletve iz 2006. kojom prisežu liječnici iz drugih europskih zemalja ne sadrži više dio rečenice „...od samog začetka”[69] ostavljajući tako samom liječniku odluku u kojoj fazi razvoja ploda započinje ljudski život i u okviru važećih zakona u pojedinim zemljama. Liječnici koji prakticiraju pobačaj stoga ne krše Hipokratovu zakletvu u zemljama u kojima je na snazi najnovija inačica.

Stav religija

[uredi | uredi kôd]

Stav Katoličke Crkve od prvog stoljeća je, da ljudski život počinje začećem te ga treba poštovati i najbrižnije štititi od začeća do prirodne smrti. Tko svojevoljno i svjesno sudjeluje u pobačaju, automatski je izopćen iz Katoličke Crkve i ako želi ponovno postati član Crkve mora tražiti ponovno primanje.[70] Prema crkvenom kanonskom pravu, svećenik ima pravo uskratiti primanje pričesti onima koji aktivno sudjeluju u pobačajima. Na Drugome vatikanskom saboru pobačaj i ubojstvo djece prozvani su „nečuvenim zločinima”. Mnogi pape izrazili su protivljenje pobačaju (Pavao VI. u Humanae Vitae, Ivan Pavao II. u Evangelium Vitae). Majka Tereza na govoru prilikom dodjele Nobelove nagrade za mir 1979. godine izjavila je, da "najveći uništavač mira danas je krik nevinog, nerođenog djeteta. Kad jedna majka može u svom krilu ubiti svoje vlastito dijete, koji onda gori zločin još postoji od onoga da mi počnemo sami jedni druge ubijati?".[71] U srpnju 2006. Kongregacija za nauk vjere usprotivila se korištenju stanica iz tkiva pobačene djece za proizvodnju cjepiva, što su činile pojedine farmaceutske tvrtke. Ostale kršćanske vjerske zajednice uglavnom se protive pobačaju. Pri početku ovih javnih rasprava u SAD-u je Opća skupština Unitarijanske univerzalne asocijacije 1963. godine restriktivne zakone o pravu na pobačaj osudila kao „uvredu ljudskom životu i dignitetu”.[72] Među vjerskim skupinama koje su u sudskom procesu Roe protiv Wade nastupile kao amicus curiae zagovarajući pravo na privatni izbor su bili unitarijanci, metodisti i prezbiterijanci, kao i više židovskih skupina.[72]

Muslimani pobačaj smatraju zabranjenim u većini slučajeva, osim ako je ženin život ugrožen. Ne postoji zajedničko mišljenje, oko toga kada počinje ljudski život, ali se slažu da nakon 4. mjeseca fetus dobiva živu dušu i od tada pobačaj nije prihvatljiv, osim u slučaju opasnosti ženina života i silovanja.

Dio Židova protivi se pobačaju, a dio ga podržava. Jedna struja u židovstvu smatra, da je osnova zabrane pobačaja "to što osoba koja ubija plod u ženinoj utrobi oskvrnjuje ono što je stvorio Sveti, pa to obečašćuje Njegovo umijeće".[73]

Tradicionalna hinduistička učenja osuđuju pobačaj, jer hinduizam propovijeda ne-nasilje. Izuzetak je situacija kada je majčin život u smrtnoj opasnosti. Hinduisti se zalažu, da se u svakoj situaciji izabere opcija s najmanje loših posljedica.

Budizam nema službeni stav o pobačaju. Dio budista smatra da je pobačaj pogrešan i da život počinje začećem, a dio odobrava pobačaje.

Pobačaj u Hrvatskoj

[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Pobačaj u Hrvatskoj
Stope pobačaja u Hrvatskoj u razdoblju od 1969. do 2010. godine

U SFR Jugoslaviji, u čijem je sastavu Hrvatska bila prije osamostaljenja, pobačaj je legaliziran 1952. godine.[74] Tada je usvojena Uredba o postupku za dopušteni prekid trudnoće.[74] Daljnje liberalizacije vezane uz uvjete i postupak prekida trudnoće dogodile su se 1960. i 1969. (Opći zakon o prekidu trudnoće). Nakon ustavnih promjena (1974.) dano je u ovlast socijalističkim republikama i socijalističkim autonomnim pokrajinama usvajanje vlastitoga zakonodavstva o pravu na rađanje željene djece. Tada je, 1978., u SR Hrvatskoj usvojen Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, koji je još uvijek na snazi u dijelu kojim se regulira pobačaj, kontracepcija, sterilizacija i zdravstveno prosvjećivanje u svezi s planiranjem porodice. Prema tom zakonu, prekid trudnoće se može izvršiti do isteka deset tjedana od dana začeća tj. do isteka 12 tjedana od prvog dana posljednje menstruacije.[75] Nakon toga isteka, pobačaj se može izvršiti samo po odobrenju komisije, a pod uvjetima i po postupku utvrđenom ovim zakonom. Obavlja se samo u ovlaštenim stacionarnim zdravstvenim ustanovama. Prema članku 97. Kaznenog zakona, tko protivno propisima o prekidu trudnoće, trudnoj ženi s njezinim pristankom započne vršiti, izvrši ili joj pomogne izvršiti prekid trudnoće, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine. Liječnici imaju pravo na prigovor savjesti, što čini oko 70 % liječnika prema podatcima iz 2006. godine.[76] Bilo je više pokušaja promjene zakona pa je tako stručno povjerenstvo, što ga je imenovalo Ministarstvo zdravstva, pripremilo još 1996. godine prijedlog novoga zakona,[77] no postojeći zakon je još uvijek na snazi.

Prema statističkim podatcima, u Hrvatskoj je 1990. godine bilo oko 38 500 pobačaja. U hrvatskim bolnicama, koje su jedine ovlaštene obavljati pobačaje, u 2006. godini obavljena su 10 224 pobačaja, a u 2021. bilo ih je 7712, od čega su 1774 bila na zahtjev žene zbog neželjene trudnoće, a ostali su bili ili spontani pobačaji ili pobačaji zbog patologija ploda i trudnoće.[78] U više od 80 % abortusom prekinutih trudnoća žene se nisu koristile kontracepcijskim metodama.[78] Broj prijavljenih pobačaja kod djevojaka mlađih od dvadeset godina niži je od prosjeka Europske unije i Hrvatskoj susjednih zemalja.[78]

Javno mnijenje

[uredi | uredi kôd]

SAD

[uredi | uredi kôd]

Istraživačka agencija "Marist Poll" provela je istraživanje javnog mijenja o pitanju pobačaja u prosincu 2016. na 2729 američkih državljana. Ispitanici su bili podijeljeni u tri skupine prema više kategorija:[79]

Rezultati su pokazali kako su protivnici pobačaja viši udio istomišljenika imali među ispitanicima koji prakticiraju religiju (58 %), republikancima (67 %), glasačima Donalda Trumpa (69 %), te generacijom preko 69 godina (51 %). Iako su zagovornici prava na pobačaj u svim drugim dobnim, etničkim, vjerskim i političkim kategorijama imali više pristaša, ukupno je 51 % ispitanika zaključilo kako pobačaj smatraju štetnim za ženu i neetičkim. Od ukupnog broja ispitanika, 42 % izjasnilo se kao pro-life, 52 % pro-choice i 6 % neodlučnima.[79]

Hrvatska

[uredi | uredi kôd]

Prema istraživanju IPSOS-a iz 2020., u Hrvatskoj je 81 % ispitanika smatra da žena treba imati pravo na izbor; pravo da pobačaj bude besplatan i dostupan podržavalo je 64 % ispitanika, a isto toliko smatra da trošak prekida trudnoće treba snositi Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje.[80]

Umjetnost

[uredi | uredi kôd]

Filmovi

[uredi | uredi kôd]

Unutarnje poveznice

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ abortus. Hrvatski jezični portal. Pristupljeno 27. siječnja 2026.
  2. ↑ Rao, Radhika. 2016. Abortion. Oxford Constitutional Law. Oxford University Press. doi:10.1093/law:mpeccol/e67.013.67. Pristupljeno 27. rujna 2024.
  3. ↑ abortion. Oxford English Dictionary. Inačica izvorne stranice arhivirana 19. kolovoza 2020. Pristupljeno 5. travnja 2019.
  4. ↑ Abortion (noun). Oxford Living Dictionaries. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. svibnja 2018. Pristupljeno 8. lipnja 2018.. [mass noun] The deliberate termination of a human pregnancy, most often performed during the first 28 weeks of pregnancy
  5. ↑ The Johns Hopkins Manual of Gynecology and Obstetrics. 4 izdanje. Lippincott Williams & Wilkins. 2012. str. 438–439. ISBN 978-1-4511-4801-5. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. rujna 2017.
  6. ↑ How many people are affected by or at risk for pregnancy loss or miscarriage?. NICHD. 15. srpnja 2013. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. travnja 2015. Pristupljeno 14. ožujka 2015.
  7. 1 2 Bankole A, Singh S, Haas T. Rujan 1998. Reasons Why Women Have Induced Abortions: Evidence from 27 Countries. International Family Planning Perspectives. 24 (3): 117–127, 152. doi:10.2307/3038208. JSTOR 3038208. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. siječnja 2006. Worldwide, the most commonly reported reason women cite for having an abortion is to postpone or stop childbearing. The second most common reason—socioeconomic concerns—includes disruption of education or employment; lack of support from the father; desire to provide schooling for existing children; and poverty, unemployment or inability to afford additional children. In addition, relationship problems with a husband or partner and a woman's perception that she is too young constitute other important categories of reasons. Women's characteristics are associated with their reasons for having an abortion: With few exceptions, older women and married women are the most likely to identify limiting childbearing as their main reason for abortion. - Conclusions - Reasons women give for why they seek abortion are often far more complex than simply not intending to become pregnant; the decision to have an abortion is usually motivated by more than one factor.
  8. ↑ Chae, Sophia; Desai, Sheila; Crowell, Marjorie; Sedgh, Gilda. 1. listopada 2017. Reasons why women have induced abortions: a synthesis of findings from 14 countries. Contraception. 96 (4): 233–241. doi:10.1016/j.contraception.2017.06.014. PMC 5957082. PMID 28694165. In most countries, the most frequently cited reasons for having an abortion were socioeconomic concerns or limiting childbearing. With some exceptions, little variation existed in the reasons given by women's sociodemographic characteristics. Data from three countries where multiple reasons could be reported in the survey showed that women often have more than one reason for having an abortion.
  9. 1 2 The limitations of U.S. statistics on abortion. Issues in Brief. The Guttmacher Institute. New York. 1997. Inačica izvorne stranice arhivirana 4. travnja 2012.
  10. ↑ Stotland, Nada L. Srpanj 2019. Update on Reproductive Rights and Women's Mental Health. The Medical Clinics of North America. 103 (4): 751–766. doi:10.1016/j.mcna.2019.02.006. PMID 31078205. S2CID 153307516
  11. ↑ Grimes DA, Benson J, Singh S, Romero M, Ganatra B, Okonofua FE, Shah IH. 25. studenoga 2006. Unsafe abortion: the preventable pandemic. Lancet. 368 (9550): 1908–1919. doi:10.1016/S0140-6736(06)69481-6. PMID 17126724. S2CID 6188636. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. travnja 2023. Pristupljeno 8. lipnja 2023.. Unsafe abortion is a persistent, preventable pandemic. [...] By contrast, legal abortion in industrialised nations has emerged as one of the safest procedures in contemporary medical practice, with minimum morbidity and a negligible risk of death.
  12. ↑ Raymond EG, Grossman D, Weaver MA, Toti S, Winikoff B. Studeni 2014. Mortality of induced abortion, other outpatient surgical procedures and common activities in the United States. Contraception. 90 (5): 476–479. doi:10.1016/j.contraception.2014.07.012. PMID 25152259. Results: The abortion-related mortality rate in 2000–2009 in the United States was 0.7 per 100,000 abortions. Studies in approximately the same years found mortality rates of 0.8-1.7 deaths per 100,000 plastic surgery procedures, 0-1.7 deaths per 100,000 dental procedures, 0.6-1.2 deaths per 100,000 marathons run and at least 4 deaths among 100,000 cyclists in a large annual bicycling event. The traffic fatality rate per 758 vehicle miles traveled by passenger cars in the United States in 2007-2011 was about equal to the abortion-related mortality rate. Conclusions: The safety of induced abortion as practiced in the United States for the past decade met or exceeded expectations for outpatient surgical procedures and compared favorably to that of two common nonmedical voluntary activities.
  13. 1 2 Zhang J, Zhou K, Shan D, Luo X. Svibanj 2022. Medical methods for first trimester abortion. The Cochrane Database of Systematic Reviews. 2022 (5). doi:10.1002/14651858.CD002855.pub5. PMC 9128719 Provjerite vrijednost parametra |pmc= (pomoć). PMID 35608608 Provjerite vrijednost parametra |pmid= (pomoć) Nepoznati parametar |article-number= zanemaren (pomoć)
  14. 1 2 Kapp N, Whyte P, Tang J, Jackson E, Brahmi D. Rujan 2013. A review of evidence for safe abortion care. Contraception. 88 (3): 350–363. doi:10.1016/j.contraception.2012.10.027. PMID 23261233
  15. ↑ Self-management Recommendation 50: Self-management of medical abortion in whole or in part at gestational ages < 12 weeks (3.6.2) - Abortion care guideline. WHO Department of Sexual and Reproductive Health and Research (engleski). 19. studenoga 2021. Inačica izvorne stranice arhivirana 29. lipnja 2022. Pristupljeno 21. rujna 2023.
  16. ↑ Moseson H, Jayaweera R, Raifman S, Keefe-Oates B, Filippa S, Motana R, i dr. Listopad 2020. Self-managed medication abortion outcomes: results from a prospective pilot study. Reproductive Health. 17 (1). doi:10.1186/s12978-020-01016-4. ISSN 1742-4755. PMC 7588945. PMID 33109230 Nepoznati parametar |article-number= zanemaren (pomoć)
  17. ↑ Moseson H, Jayaweera R, Egwuatu I, Grosso B, Kristianingrum IA, Nmezi S, i dr. Siječanj 2022. Effectiveness of self-managed medication abortion with accompaniment support in Argentina and Nigeria (SAFE): a prospective, observational cohort study and non-inferiority analysis with historical controls. The Lancet. Global Health. 10 (1): e105–e113. doi:10.1016/S2214-109X(21)00461-7. PMC 9359894 Provjerite vrijednost parametra |pmc= (pomoć). PMID 34801131 Provjerite vrijednost parametra |pmid= (pomoć)
  18. ↑ Abortion – Women's Health Issues. Merck Manuals Consumer Version. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. srpnja 2018. Pristupljeno 12. srpnja 2018.
  19. ↑ Lohr PA, Fjerstad M, Desilva U, Lyus R. 2014. Abortion. BMJ. 348. doi:10.1136/bmj.f7553. S2CID 220108457 Nepoznati parametar |article-number= zanemaren (pomoć)
  20. ↑ Induced Abortion Worldwide | Guttmacher Institute. Guttmacher.org. 1. ožujka 2018. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. ožujka 2018. Pristupljeno 23. lipnja 2023.
  21. ↑ Preventing unsafe abortion. World Health Organization. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. kolovoza 2019. Pristupljeno 6. kolovoza 2019.
  22. ↑ Abortion. www.who.int (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 6. svibnja 2021. Pristupljeno 14. travnja 2021.
  23. ↑ Faúndes A, Shah IH. Listopad 2015. Evidence supporting broader access to safe legal abortion. International Journal of Gynaecology and Obstetrics. World Report on Women's Health 2015: The unfinished agenda of women's reproductive health. 131 (Suppl 1): S56–S59. doi:10.1016/j.ijgo.2015.03.018. PMID 26433508. A strong body of accumulated evidence shows that the simple means to drastically reduce unsafe abortion-related maternal deaths and morbidity is to make abortion legal and institutional termination of pregnancy broadly accessible. [...] [C]riminalization of abortion only increases mortality and morbidity without decreasing the incidence of induced abortion, and that decriminalization rapidly reduces abortion-related mortality and does not increase abortion rates.
  24. ↑ Latt, Su Mon; Milner, Allison; Kavanagh, Anne. Siječanj 2019. Abortion laws reform may reduce maternal mortality: an ecological study in 162 countries. BMC Women's Health. 19 (1). doi:10.1186/s12905-018-0705-y. PMC 6321671. PMID 30611257 Nepoznati parametar |article-number= zanemaren (pomoć)
  25. ↑ Abortion. www.who.int (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 21. rujna 2022. Pristupljeno 21. rujna 2022.
  26. ↑ Worldwide, an estimated 25 million unsafe abortions occur each year. World Health Organization. 28. rujna 2017. Inačica izvorne stranice arhivirana 29. rujna 2017. Pristupljeno 29. rujna 2017.
  27. ↑ Sedgh G, Singh S, Shah IH, Ahman E, Henshaw SK, Bankole A. Veljača 2012. Induced abortion: incidence and trends worldwide from 1995 to 2008 (PDF). Lancet. 379 (9816): 625–632. doi:10.1016/S0140-6736(11)61786-8. PMID 22264435. S2CID 27378192. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 6. veljače 2012. Because few of the abortion estimates were based on studies of random samples of women, and because we did not use a model-based approach to estimate abortion incidence, it was not possible to compute confidence intervals based on standard errors around the estimates. Drawing on the information available on the accuracy and precision of abortion estimates that were used to develop the subregional, regional, and worldwide rates, we computed intervals of certainty around these rates (webappendix). We computed wider intervals for unsafe abortion rates than for safe abortion rates. The basis for these intervals included published and unpublished assessments of abortion reporting in countries with liberal laws, recently published studies of national unsafe abortion, and high and low estimates of the numbers of unsafe abortion developed by WHO.
  28. ↑ Sedgh G, Henshaw SK, Singh S, Bankole A, Drescher J. Rujan 2007. Legal abortion worldwide: incidence and recent trends. International Family Planning Perspectives. 33 (3): 106–116. doi:10.1363/3310607. PMID 17938093. Inačica izvorne stranice arhivirana 19. kolovoza 2009.
  29. ↑ Induced Abortion Worldwide. Guttmacher Institute. 1. ožujka 2018. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. veljače 2020. Pristupljeno 21. veljače 2020.. Of the world's 1.64 billion women of reproductive age, 6% live where abortion is banned outright, and 37% live where it is allowed without restriction as to reason. Most women live in countries with laws that fall between these two extremes.
  30. ↑ Culwell KR, Vekemans M, de Silva U, Hurwitz M, Crane BB. Srpanj 2010. Critical gaps in universal access to reproductive health: contraception and prevention of unsafe abortion. International Journal of Gynaecology and Obstetrics. 110 (Suppl): S13–S16. doi:10.1016/j.ijgo.2010.04.003. PMID 20451196. S2CID 40586023
  31. ↑ Unintended Pregnancy and Abortion Worldwide. Guttmacher Institute (engleski). 28. svibnja 2020. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. veljače 2020. Pristupljeno 9. ožujka 2021.. Abortion is sought and needed even in settings where it is restricted—that is, in countries where it is prohibited altogether or is allowed only to save the women's life or to preserve her physical or mental health. Unintended pregnancy rates are highest in countries that restrict abortion access and lowest in countries where abortion is broadly legal. As a result, abortion rates are similar in countries where abortion is restricted and those where the procedure is broadly legal (i.e., where it is available on request or on socioeconomic grounds).
  32. ↑ Staff, F. P. 24. lipnja 2022. Roe Abolition Makes U.S. a Global Outlier. Foreign Policy (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 24. lipnja 2022. Pristupljeno 20. listopada 2023.
  33. ↑ Paola A, Walker R, LaCivita L. 2010. Nixon F (ur.). Medical ethics and humanities. Jones and Bartlett Publishers. Sudbury, MA. str. 249. ISBN 978-0-7637-6063-2. OL 13764930W. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. rujna 2017.
  34. ↑ Johnstone MJ. 2009. Bioethics a nursing perspective. Confederation of Australian Critical Care Nurses Journal. 5th izdanje. Churchill Livingstone/Elsevier. Sydney, NSW. 3 (4): 24–30. ISBN 978-0-7295-7873-8. PMID 2129925. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. rujna 2017. Although abortion has been legal in many countries for several decades now, its moral permissibilities continues to be the subject of heated public debate.
  35. ↑ Driscoll M. 18. listopada 2013. What do 55 million people have in common?. Fox News. Inačica izvorne stranice arhivirana 31. kolovoza 2014. Pristupljeno 2. srpnja 2014.
  36. ↑ Hansen D. 18. ožujka 2014. Abortion: Murder, or Medical Procedure?. The Huffington Post. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. srpnja 2014. Pristupljeno 2. srpnja 2014.
  37. ↑ Sifris RN. 2013. Reproductive freedom, torture and international human rights: challenging the masculinisation of torture. Taylor & Francis. Hoboken, NJ. str. 3. ISBN 978-1-135-11522-7. OCLC 869373168. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. listopada 2015.
  38. ↑ Åhman, Elisabeth. 2007. Unsafe abortion: Global and regional estimates of the incidence of unsafe abortion and associated mortality in 2003. 5th izdanje. World Health Organization. ISBN 978-92-4-159612-1. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. travnja 2018. Pristupljeno 24. ožujka 2018.
  39. ↑ Fabiola Sanchez, Megan Janetsky, Mexico decriminalizes abortion, extending Latin American trend of widening access to procedure  Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. rujna 2023. (Wayback Machine), Associated Press (AP), September 6, 2023
  40. ↑ Boland R, Katzive L. Rujan 2008. Developments in laws on induced abortion: 1998-2007. International Family Planning Perspectives. 34 (3): 110–120. doi:10.1363/3411008. PMID 18957353. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. listopada 2011.
  41. ↑ Paul M, Lichtenberg ES, Borgatta L, Grimes DA, Stubblefield PG, Creinin MD, Joffe C. 2009. 1. Abortion and medicine: A sociopolitical history (PDF). Management of Unintended and Abnormal Pregnancy. 1st izdanje. John Wiley & Sons. Oxford. ISBN 978-1-4443-1293-5. OL 15895486W. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 19. siječnja 2012.
  42. ↑ "Q&A: Miscarriage". BBC. 2002-08-06. http://news.bbc.co.uk/2/hi/health/2176898.stm. Retrieved 2009-04-07.
  43. ↑ Edmonds DK, Lindsay KS, Miller JF, Williamson E, Wood PJ (1982). "Early embryonic mortality in women". Fertil. Steril. 38 (4): 447–453. PMID 7117572.
  44. ↑ Roche, Natalie E. (2004). Therapeutic Abortion. Retrieved 2006-03-08.
  45. ↑ http://www.belupo.hr/Default.aspx?sid=2128&to=Printable.ascx
  46. ↑ http://hdhr.org/izdanja/ORALNA-HITNA-KONTRACEPCIJA.pdf
  47. ↑ Pilula za dan poslije - znate li dovoljno o hitnoj kontracepciji?. Večernji list. 5. srpnja 2016. Pristupljeno 18. ožujka 2019.
  48. ↑
    https://www.guttmacher.org/sites/default/files/article_files/advisory-abortion-mental-health.pdf
  49. ↑ https://archive.is/20121209173759/http://www.hkld.hr/news.php?extend.192 Hrvatsko katoličko liječničko društvo
  50. ↑ http://www.plivazdravlje.hr/?section=arhiva&cat=z&acat=z&show=1&id=19694  Arhivirana inačica izvorne stranice od 31. ožujka 2009. (Wayback Machine) Pliva zdravlje
  51. ↑ Pius Stössel:Duševne boli žena poslije pobačaja, Đakovo 2004., str. 159.
  52. ↑ Colleman, Priscila. 2011. Abortion and mental health: quantitative synthesis and analysis of research published 1995–2009 (PDF). The British Journal of Psychiatry (2011). Pristupljeno 18. ožujka 2019.
  53. ↑ Pius Stössel:Duševne boli žena poslije pobačaja, Đakovo 2004., str. 106.
  54. ↑ Susanne Babbel, PhD. 25. listopada 2010. Post Abortion Stress Syndrome (PASS) - Does It Exist? (engleski). Psychology Todat. Pristupljeno 18. ožujka 2019.
  55. ↑ Viltė Daugirdaitė, Olga van den Akker i Satvinder Purewal. 2015. Posttraumatic Stress and Posttraumatic Stress Disorder after Termination of Pregnancy and Reproductive Loss: A Systematic Review. Journal of Pregnancy. Pristupljeno 18. ožujka 2019.
  56. ↑ Henshaw, Stanley K., Singh, Susheela, and Haas, Taylor. (1999). The Incidence of Abortion Worldwide. International Family Planning Perspectives, 25 (Supplement), 30–38.
  57. ↑ Strauss, L.T., Gamble, S.B., Parker, W.Y, Cook, D.A., Zane, S.B., and Hamdan, S. (November 24, 2006). Abortion Surveillance - United States, 2003. Morbidity and Mortality Weekly Report, 55 (11), 1–32. Retrieved May 10, 2007.
  58. ↑ Bankole, Akinrinola, Singh, Susheela, and Haas, Taylor. (1998). Reasons Why Women Have Induced Abortions: Evidence from 27 Countries. International Family Planning Perspectives, 24 (3), 117–127 i 152.
  59. ↑ Devereux, G. (1967). "A typological study of abortion in 350 primitive, ancient, and pre-industrial societies". in Harold Rosen. Abortion in America; medical, psychiatric, legal, anthropological, and religious considerations. Boston: Beacon Press. OCLC 187445.
  60. ↑ Lefkowitz, Mary R.; Maureen B. Fant (1992). Women's life in Greece & Rome: a source book in translation. Baltimore: Johns Hopkins University Press. ISBN 0-8018-4474-6. OCLC 25373320. http://www.stoa.org/diotima/anthology/wlgr/  Arhivirana inačica izvorne stranice od 31. svibnja 2019. (Wayback Machine). Retrieved 2008-12-02.
  61. ↑ Sheikh, Sa'diyya (2003). "Family Planning, Contraception, and Abortion in Islam". in Maguire, Daniel C.. Sacred Rights: The Case for Contraception and Abortion in World Religions. Oxford University Press US. pp. 105–128 [105–106]. ISBN 0195160010.
  62. ↑ Celebrate Life, American Life League, ožujak-travanj 2005.
  63. ↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 30. listopada 2007. Pristupljeno 20. ožujka 2009. journal zahtijeva |journal= (pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  64. ↑ Dr. Mary Calderone, The American Journal of Public Health, srpanj 1960.
  65. ↑ Will dangerous back-alley abortions return if abortions are forbidden?, Hayes Publishing Co., Cincinnati 1995.
  66. ↑ https://www.who.int/publications/i/item/9789241548434/
  67. ↑ https://maps.reproductiverights.org/worldabortionlaws
  68. ↑ Hipokratova zakletva u Hrvatskoj, pristupljeno 23. ožujka 2014.
  69. ↑ Ženevska deklaracija - inačica iz 2006. wma.net  Arhivirana inačica izvorne stranice od 8. veljače 2014. (Wayback Machine), pristupljeno 25. ožujka 2014.
  70. ↑ Od rastave i pobačaja do izopćenja. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. veljače 2010. Pristupljeno 8. veljače 2010. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  71. ↑ Govor Majke Tereze. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. lipnja 2013. Pristupljeno 15. siječnja 2010. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  72. 1 2 Weddington, Sarah Ragle. 2013. A question of choice. 40th anniversary ed., rev. and updated izdanje. Feminist Press at the City University of New York. New York. str. 259. ISBN 978-1-55861-813-8. OCLC 846991205
  73. ↑ Ljudima prijatelj, br. 3 (146), Osijek, 2009.
  74. 1 2 Drakulić, Slavenka. 2005. Sabrani eseji, Zagreb : Profil international, ISBN 953-12-0108-0, str. 149.
  75. ↑ Tekst zakona. legalis.hr. Inačica izvorne stranice arhivirana 9. listopada 2008. Pristupljeno 18. siječnja 2010.
  76. ↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. ožujka 2010. Pristupljeno 18. siječnja 2010.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  77. ↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. lipnja 2010. Pristupljeno 18. siječnja 2010.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  78. 1 2 3 Broj pobačaja u hrvatskim bolnicama u 15 godina smanjen za četvrtinu. slobodnadalmacija.hr. 11. listopada 2022. Pristupljeno 11. listopada 2022.
  79. 1 2 Nature of the Sample: Knights of Columbus/Marist Poll of 2,729 National Adults Istraživanje agencije "Marist Poll", PDF izvješće (15 stranica), www.realclearpolitics.com (pristupljeno 27. listopada 2017.)
  80. ↑ Prvi objavljujemo važno istraživanje telegram.hr

Literatura

[uredi | uredi kôd]


Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Ostali projekti
Zajednički poslužitelj ima još građe o temi Pobačaj
Wikizvor ima izvorni tekst Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece
Wikicitati imaju zbirke citata o temi Pobačaj
Mrežna mjesta
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Pobačaj&oldid=7375666"