Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika jezikoslovna je studija dr. Petra Guberine i dr. Krune Krstića, objavljena 1940. godine u izdanju Matice hrvatske (Tisak "Tipografije" D.D. Zagreb).

Prikaz i značenje[uredi VE | uredi]

Jezikoslovno, glede opisa identiteta hrvatskoga jezika, najvrjednija od sviju studija publiciranih u međuraću djelo je jezikoslovaca, stilista i kasnije eksperimentalnoga fonetičara dr. Petra Guberine i psihologa, jezikoslovaca i enciklopedista dr. Krune Krstića: Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika, 1940. Za razliku od mladogramatičarske filologije, tada dominantne u Jugoslaviji, a i u pristupu svjetske slavistike problemu hrvatskoga i srpskoga, auktori su upotrijebili metodološki instrumentarij desaussureovske lingvistike i Ballyjeve stilistike u raščlani odnosa među tim dvama jezicima koje tretiraju kao dva zasebna književna (u sadašnjoj terminologiji standardna) jezika. Jasno razgraničivši sinkroniju od dijakronije, književni jezik i dijalekt, te apostrofiravši autonomiju književnoga jezika u odnosu na dijalekt, orisali su glavne crte u kojima se razlikuju ti jezici: budući da se radi o dva jezična sustava, neprimjerene su ocjene pojava (naglasnih, leksičkih, morfoloških) u jednom jeziku iz perspektive drugoga sustava, t.j. u pogledu jezične pravilnosti hrvatski ne može biti sudcem srpskomu, niti obratno, jer što vrijedi za jedan sustav, ne vrijedi- ili ne mora vrijediti – za drugi. Naglašena je tronarječna dimenzija u postanku hrvatskoga književnog jezika, kao oprjeka monodijalekatskoj osnovici srpskoga, te odbačena dosjetka po kojoj hrvatske i srpske istoznačnice tobože "obogaćuju" jezik, jer književni jezik nema sinonima te vrste, a idući logikom "obogaćivanja" moglo bi se isto tako usvojiti u jezik mnoštvo istoznačnih riječi iz drugih jezika, slavenskih, romanskih, općenito indoeuropskih, bilo kakvih. Koristeći prijašnje rasprave Krune Krstića o nastanku i Marijana Stojkovića o imenu hrvatskoga jezika i davši prijegled nastanka hrvatskoga književnoga jezika u kojem se jasno odbačena velikosrpska teza o Vuku Karadžiću kao tobožnjem "ocu" hrvatskoga književnoga jezika i Karadžićeva uloga kratko i realistički ocijenjena i svedena na pravu mjeru, Guberina je potom dao popis razlika između hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika, po disciplinama teorijske lingvistike: navedene su glasovne razlike, morfološke, sintaktičke i stilističke: iz svakoga područja po nekoliko desetaka strukturnih razlika. Također, samo su spomenute razlike u naglasku, za koje je auktor rekao da su previše brojne i uočljive, a opet slabo stručno istražene zbog dogmatski nametane karadžićevske norme od strane hrvatskih vukovaca, a koju nitko od hrvatskih govornika u zbilji ne poštuje; dio razlika pripada kasnije definiranim područjima semantike i pragmatike, pa ih Guberina nije spomenuo pod tim imenom. Iza rasprave znakovita naslova: Zašto možemo govoriti o posebnom hrvatskom književnom jeziku, slijedi mali razlikovni rječnik što ga je sastavio Kruno Krstić, a koji sadrži 4.500 riječi[1].

Odjeci i kasnija sudbina[uredi VE | uredi]

Studija Guberine i Krstića bila je odlično primljena u hrvatskoj javnosti i ostavila je silan dojam te je bez sumnje ozbiljno utjecala na opću svijest[2] dok su ju napadali hrvatski i srpski Jugoslaveni, napose Jerko Gršković.Hrvatska je javnost u Banovini Hrvatskoj dobila i lingvistički utemeljenu potvrdu onoga što je intuitivno osjećala, no nije znala jezikoslovno artikulirati, te, za potrebe novinstva i školstva, praktičan Krstićev razlikovnik. Jedini osvrt srpskih jezikoslova izvan dnevnoga tiska došao je u knjizi jezikoslovaca Pavla Ivića "Srpski narod i njegov jezik", u kojem auktor paušalno odbacuje tvrdnje pisaca, nabrajajući tek nekoliko srpskih zastarjelica koje ni 1940. ne bijahu relevantnima za temu rasprave. Ivić je potpuno ignorirao lingvističku razinu studije. [3]

U doba NDH rasprava je praktički ignorirana, jer se jezično zakonodavstvo više bavilo povratkom na stari, morfonološki pravopis zagrebačke škole, a Hrvatski pravopis iz 1941. godine kojem je Guberina suautor, zajedno s Krunom Krstićem i Franjom Ciprom, uništen je u tiskari (sačuvan u prijelomu po prvi put je objelodanjen 1998. godine)[4]. Nakon 1945. godine i inauguriranja novoga vala jezičnoga unitarizma, Razlike su bile proskribirana knjiga: Guberina je pošteđen zbog usluga koje je učinio partizanskom pokretu, dok je Krstić vodio nesigurnu egzistenciju i bio bez sredstava za život, dok ga Miroslav Krleža nije "uhljebio" u Leksikografskom zavodu. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine nije zamisliva bez Razlika, jer u jezikoslovnome pogledu ponavlja argumentaciju Guberine i Krstića.

Guberinina je rasprava (bez razlikovnoga rječnika) kasnije pretisnuta u časopisu "Jezik", god. 44., br. 5., 161.-200., Zagreb, lipanj 1997.

Studija je pretiskana 1977. godine u Njemačkoj, u Mainzu od nakladnika Liber Croaticus Verlag.[4][5]

Vidi još[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Nataša Bašić: Odjeci Guberina-Krstićevih Razlika u hrvatskome jeziku i jezikoslovlju, Jezik, god. 47., br. 5., 161.-200., Zagreb, lipanj 2000.
  • Stjepan Babić: O Guberininim pogledima na hrvatsko-srpske jezične razlike, Jezik, god.45., br.5., 161.-200., Zagreb, lipanj 1998.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Matica hrvatska: Ilija Protuđer: Povijesni kronološki pregled hrvatskih jezičnih savjetnika (od početka) 1904. do 2004., preuzeto 10. lipnja 2012.
  2. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje: Organska podloga Hrvatskoga jezika, str. 4., (Sastavljeno prema tekstu akademika Dalibora Brozovića, objavljeno u monografiji Hrvatski jezik, pripremljenoj u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Opole, 1998.), preuzeto 10. lipnja 2012.
  3. Pavle Ivić: Srpski narod i njegov jezik, 1986., str. 205-206
  4. 4,0 4,1 HBL: Guberina, Petar, preuzeto 10. lipnja 2012.
  5. (engl.) Stanford University Libraries: Razlike izmedu hrvatskoga i srpskoga književnog jezika / Petar Guberina i Kruno Krstić., preuzeto 10. lipnja 2012.