S.S.C. Napoli

SSC Napoli
Puno ime	Società Sportiva Calcio Napoli SpA
Nadimak	Azzurri (plavi),; Partenopei (napolitanci, prema grčkoj božici Partenope)
Osnovan	1926. (AC Napoli)
Igralište	Stadion Diego Armando Maradona; Napulj
Kapacitet	54.726
Trener	Gennaro Gattuso
Liga	Serie A
Sezona 2019./20.	7.

Società Sportiva Calcio Napoli, kraće SSC Napoli, ili samo Napoli, talijanski talijanski je profesionalni nogometni klub sa sjedištem u Napulju, Campania, osnovan 1926. godine.^[1] Klub je najveći dio svoje povijesti proveo pri vrhu talijanskog nogometa,^[1] te i trenutno nastupa u Serie A.

Napoli, koji u pravilu igra u plavim majicama i bijelim gaćicama, osvajao je Serie A dva puta: prvi puta sezone 1986./87. a potom i 1989./90.^[1] Osim toga, šest je puta osvajao talijanski kup, a na europskoj razini Kup UEFA u sezoni 1988./89. Godine 2008. osvaja i Intertoto kup, kao prvi trofej nakon bankrota 2004. i ponovnog ulaska u Serie A 2007. godine. Povijesno, Napoli je deveti najuspješniji klub u talijanskom nogometu i najuspješniji klub u južnoj Italiji.^[2] Zadnjih 10-ak godina konstantno se nalazi u samom vrhu Serie A i stalni je sudionik euro-natjecanja.

Iako se klub prvi puta pojavljuje 1904. kao Naples Foot-ball & Cricket Club, današnji SSC Napoli za svoj definitivni datum osnivanja smatra 23. kolovoza 1926., od kada klub egzistira pod imenom Associazione Calcio Napoli.

Najnovija se promjena dogodila 2004., kada je nakon višegodišnjih financijskih problema, klub otišao u bankrot, a ponovo ga je osnovao i vratio u talijanski vrh filmski producent Aurelio De Laurentiis kao Napoli Soccer. Početkom 2006. godine uspio je otkupiti prava na povijest "starog" Napolija pa je klubu vraćeno i staro ime: Società Sportiva Calcio Napoli.

Povijest[uredi | uredi kôd]

Sir Thomas Lipton, je bio osnivač Lipton Kupa.

Klub je osnovan kao Naples Foot-Ball & Cricket Club 1904 godine. Osnovali su ga engleski mornar William Poths i njegov suradnik M. Bayon. Napolitanci, kao što su Conforti, Catterina i Salsi Amedeo su također bili uključeni u stvaranju kluba.^[3] Izvorna verzija dresa se sastojala od nebesko plavih dresova s tamnomodrim prugama, te crnim gaćicama.^[4]. Godine 1906. uprava kluba je smatrala da je njegovo ime predugačko pa su ga skratili u Naples Foot-Ball Club.

U ranim godinama talijansko nogometno prvenstvo je bilo ograničeno samo na klubove sa sjevera, tako da su se južni klubovi natjecali protiv mornara ili su igrali u kupovima kao što je Lipton Kup. U kupu su se natjecali Napoli i Palermo FBC, a Napoli je pobijedio u tri finala. Godine 1912., strani članovi kluba zbog nesuglasica sa talijanskim suigračima i kolegama napuštaju klub te osnivaju novi, nazvan Internazionale Napoli. U to vrijeme oba kluba su ubilježili prve nastupe u talijanskom prvenstvu, sezone 1912./13.. Godine 1922. zbog financijskih poteškoća oba kluba, ponovo se udružuju te novi klub nazivaju Foot-Ball Club Internazionale-Naples.

Associazione Calcio Napoli[uredi | uredi kôd]

Atilla Sallustro u sredini sa svojim momčadskim kolegama, 1927.

Pod predsjedanjem Giorgija Ascarellia, klub mijenja ime u Associazione Calcio Napoli, 23. kolovoza 1926. Nakon slabijeg početka, Napoli se počeo poboljšavati zahvaljujući paragvajcu Atillu Sallustru koji je bio prvi pravi heroj obožavatelja.^[5] Bio je odličan golgeter i do kraja karijere postao je najbolji strijelac svih vremena za Napoli, rekord koji je izdržao sve do Maradonine ere.

Napoli je ušao u Serie A pod upravljanjem engleskog trenera Wiliama Garbutta^[6], te tokom idućih šest godina klub će često završavati u vrhu tablice. U sezonama 1932./33. i 1933./34. završavali su među tri najbolja kluba, te su doveli i nekoliko odličnih igrača kao što su Antonio Vojak (rođenjem Hrvat, koji je postao jedan od najboljih strijelaca Napolija svih vremena), Arnaldo Sentimenti i Carlo Buscaglia.^[7] Početkom drugog svjetskog rata, započinje pad Napolija, međutim uspijeva izbjeći ispadanje iz lige 1939./40. zbog bolje gol razlike ispred Ligurie. Ipak, Napoli 1942. ispada u Serie B te iste godine seli sa stadiona Giorgio Ascarelli na stadion Arturo Collana, na kojem ostaje u Serie B do kraja rata. Završetkom rata, Napoli je stekao pravo natjecanja u Serie A, ali ponovo ispada već nakon dvije sezone.^[8] Usprkos tomu što je u tom razdoblju dosta oscilirao rezultatima, uključujući promocije i ispadanje u niži rang, Napoli je imao i uspjeha. U Kupu Italije su pobijedili Spal za osvajanje svog prvog trofeja - Coppa Italie 1962., pogodcima Corellia i Ronzona.^[9]

Napoli u uzdizanju; druga polovica 60-tih[uredi | uredi kôd]

Dana 25. lipnja 1964. klub mijenja ime u Società Sportiva Calcio Napoli.^[1] U sezoni 1964./65. klub se počeo ponovo uzdizati i dobrim rezultatima osigurava promociju u Serie A. Pod vodstvom bivšeg igrača Brune Pesaole osvaja trofej Kup Alpa te su u povratničkoj sezoni završava pri vrhu Serie A, s osvojenim trećim mjestom.^[1] U sezoni 1967./68. Napoli je bio blizu osvajanja naslova prvaka, ali na kraju ipak završava na drugom mjestu iza AC Milana. Tada su u momčadi Napolija igrali neki od najpopularnijih igrača tog vremena, kasnije legende kao što su Dino Zoff, José Altafini, Omar Sivori i domaći igrač Antonio Juliano.^[7] Juliano je postavio rekord po broju nastupa za SSC Napoli, nadmašen tek mnogo godina kasnije od strane Mareka Hamšika. ^[7]

Dobra igra Napolija i tijekom 1970-ih odvela ga je do trećih mjesta u sezonama 1970./71. i 1973./74. Pod palicom bivšeg igrača, Luisa Vinicia, Napoli je osigurao ulazak u Kup UEFA; u sezoni 1974./75. stigli su do trećeg kola gdje su ispali od Porta rezultatom 2:0. Iste sezone, Napoli je osvojio drugo mjesto u Serie A, samo dva boda iza tadašnjeg prvaka Juventusa. Solidne igre domaćih lokalnih igrača, kao što su Giuseppe Bruscolotti, Antonio Juliano i Salvatore Esposito dovele su do uspona u tom razdoblju, obilježenog golovima Giuseppea Savoldija.^[7]

Nakon što su u finalu visoko porazili Southampton F.C. rezultatom 4:1 i osvojili Anglo-Talijanski Liga Kup ^[10], Napoli je ušao u Kup pobjednika kupova u sezoni 1976./77., gdje je stigao do polufinala. Klub je osvojio svoj drugi Coppa Italia u sezoni 1975./76. godine. Na putu do finala izbacili su Milan i Fiorentinu, te u finalu lagano svladali Veronu rezultatom 4:0.^[1] U tim je godinama Napoli uvijek bio vrlo konstantna momčad koja je sezonu uvijek bila pri vrhu, točnije među prvih šest tijekom kasnih 1970-ih. Isto se nastavilo i početkom 1980-ih, gdje su u sezoni 1980./81. predvođeni nizozemskim stoperom Ruud Kroolom završili na trećem mjestu. Međutim, u sezoni 1983./84. bili su uključeni u borbu za ostanak a tadašnji predsjednik Ferlaino je tada povukao što će se kasnije pokazati kao ključan potez - uz pomoć suradnika doveo je u Napoli već tada jednog od najboljih svjetskih nogometaša, Diega Armanda Maradonu.

Maradonina era[uredi | uredi kôd]

Momčad SSC Napolija 1986./87.

Napoli je u ljeto 1984. za tada rekordnu transfernu odštetu od 6,9 milijuna £ doveo Diega Maradonu iz Barcelone. S vremenom je oko Diega izgrađena kvalitetna momčad s igračima poput Cire Ferrare, Salvatorea Bagnia, Fernanda de Napolija i Bruna Giordana.^[7] te u sezoni 1985./86. ponovo osvajaju treće mjesto u Serie A. Nakon što je Maradona u ljeto 1986. postao svjetski prvak s Argentinom, Napoli je u sezoni 1986./87. uz dodatna pojačanja poput Andree Carnevalea i Francesca Romana ostvario svoju najbolju sezonu u povijesti. Osvojena je dvostruka kruna - najprije je osvojena Serie A, a zatim je u finalu Coppa Italije poražena momčad Atalante s viskoih 4:0.^[1] Do tada nijedna momčad južne Italije nije osvojila Scudetto a Napolitanci su u Diegu Maradoni pronašli idola i ikonu koja je za njih postala i više od samog nogometa.

U sezoni nakon Scudetta Napoli se dodatno pojačao sa odličnim brazilskim centarforom Antoniom Carecom te je tako formiran čuveni trio MA-GI-CA (Maradona-Giordano-Careva). No usprkos tome te sezone klub nije bio pretjerano uspješan; u Kupu Prvaka ispao je u ranoj fazi od Real Madrida a prvenstvo je na kraju završio na drugom mjestu, iza AC Milana iako je većinu vremena proveo na čelu Serie A. Nakon tog neuspjeha, Napoli je u sezoni 1988./89. igrao Kup UEFA te osvaja svoj prvi europski naslov.^[1] Na putu do finala porazili su Juventus i Bayern München a u finalu je Napoli u dvije utakmice bio bolji od VfB Stuttgarta; 2-1 na San Paolu golovima Maradone i Carece te 3:3 u uzvratu golovima Alemãoa, Cire Ferrare i Antonia Carece.^[11] U Serie A Napoli je ponovo završio kao drugoplasirani, ovaj puta iza Intera.

Svoj drugi naslov prvaka u Serie A Napoli je osvojio u sezoni 1989./90., nakon što je u utrci za naslov pri samom kraju prvenstva prestigao AC Milan s dva boda prednosti.^[1] Prekretnica u tom prvenstvu bio je događaj u Bergamu, kada je Alemaõ, pogođen novčićem u glavu, morao napustiti teren a utakmica koja je završila 0-0 registrirana rezultatom 2-0 u korist Napolija. Od tog trenutka pa sve do kraja Napoli je ostvario sve pobjede dok je Milan neočekivano zakazao u predzadnjem kolu, izgubivši od tada već otpisane Verone rezultatom 2-1. U posljednjem kolu Napoli nije propustio pobijediti na prepunom San Paolu i tako proslaviti svoju drugu titulu prvaka Italije.

U ljetu nakon osvajanja drugog naslova prvaka svjetsko prvenstvo 1990. te je upravo na San Paolu odigrana utakmica polufinala između Argentine i Italije. Maradona je uoči utakmice pozvao svoje Napolitance da budu uz njega i njegovu reprezentaciju no emocije napolitanskog puka bile su podijeljene. Utakmica je završila neodlučenim rezultatom pa se pristupilo jedanaestercima a pobjednički jedanaesterac za prolaz Argentine postigao je upravo Diego Maradona. Talijani mu to nikada nisu u potpunosti oprostili a zvižduci prilikom intoniranja himne u finalu na Stadio Olimpico u Rimu, posebno su zaboljeli Maradonu. Trzavice na relaciji između Maradone i predsjednika kluba Ferlaino također su bile sve vidljivije budući da je Maradona zahtijevao transfer, što mu Ferlaino nije htio dopustiti. Tijekom prvenstva 1990./91. Talijanski nogometni savez proveo je doping kontrolu na kojoj je Maradoni utvrđena prisutnost kokaina te je posljedično dobio zabranu igranja od 15 mjeseci.

Napoli je još prije samog početka prvenstva uspio osvojiti talijanski superkup, visokom pobjedom protiv Juventusa rezultatom 5:1, no bio je to posljednji trofej u eri Maradone.

Maradona je posljednju utakmicu prije suspenzije odigrao 24. ožujka 1991. protiv Sampdorije u kojoj je postigao i svoj posljednji gol. Odmah po izricanju presude Maradona je napustio Napulj, te je klub opterećen događajima oko Maradone odigrao lošu sezonu te završio prvenstvo na osmom mjestu.

Maradona je usprkos problemima sa drogom ostao upisan u povijest Napolija, te je sa 115 golova bio najbolji strijelac Napolija sve do 2020. kada ga je nadmašio Marek Hamšik, a kasnije i Dries Mertens. Njegova 10-ka na dresu je naknadno "umirovljena" i više je niti jedan igrač Napolija ne nosi te je po njemu, nakon iznenadne smrti 25. studenog 2020. ubrzo preimenovan i stadion, koji danas nosi njegovo ime - Diego Armando Maradona.

Propast i ponovno rođenje[uredi | uredi kôd]

Iako je klub u sezoni završio 1991./92. završio na vrlo dobrom četvrtom mjestu, Napoli opterećen financijskim problemima vlasnika Corrada Ferlaina postupno je počeo propadati. Igrači kao što su Ciro Ferrara, Gianfranco Zola, Daniel Fonseca i Antonio Careca napustili su klub do 1994. Unatoč tome, Napoli se uspio kvalificirati u Kup UEFA 1994./95., gdje je stigao do trećeg kola, a u toj su sezoni 1996./97. igrali i u finalu talijanskog kupa kojeg su izgubili s 3:1 od Vicenze. Nakon te sezone Napoli je značajno pao te sezone 1998./99. ispada u Serie B sa svega dvije pobijede u cijeloj sezoni. Klub se uspio vratiti vratiti u Serie A nakon promocije u sezoni 1999./00. ali odmah opet ispada u Serie B. Napoli nije uspio izboriti promociju slijedeće godine, a financijskih problemi koji su rasli nisu omogućavali daljnji normalan rad kluba.

U kolovozu 2004., Napoli je proglasio bankrot zbog dugova od 70 milijuna €.^[12] Međutim, nastavak rada kluba osigurava filmski producent Aurelio De Laurentiis koji je kupio bankrotirani klub i obnovio ga pod imenom Napoli Soccer, s obzirom da nije smio koristiti staro ime. Talijanski nogometni savez izbacio je Napoli u Serie C1, gdje su propustili priliku da se odmah u prvoj sezoni vrate u Serie B tako što su u razigravanju izgubili s 2:1 od lokalnih konkurenata Avellina.^[1]

No unatoč činjenici da je Napoli morao igrati u tako niskom rangu, uspjeli su zadržati veću posjećenost na stadionima nego većina klubova iz Serie A; utakmicama iz Serie C znalo je prisustvovati i više od 50.000 ljudi, što je za današnji nogomet rijetko viđen slučaj. Sljedeće sezone Napoli se uspio plasirati u Serie B a Aurelio De Laurentiis uspio je vratiti Napolijevo staro ime - klub je ponovno preimenovan u Società Sportiva Calcio Napoli u svibnju 2006.^[1] Nakon samo jedne sezone igranja u Serie B, Napoli je pod vodstvom trenera Edija Reje 2007. promoviran u Serie A, osvojivši drugo mjesto iza Juventusa, a ispred Genoe koja je također izborila promociju.^[13]

De Laurentiisova era[uredi | uredi kôd]

U sezoni 2007./08. Napoli je po prvi put od ispadanja 2001.^[1] nastupio u Serie A a klub je sezonu završio na visokom 8. mjestu. Operativni kreator 'novog Napolija' bio je sportski direktor Pierpaolo Marino, koji je u Napoli doveo mladog ali vrlo kvalitetnog Mareka Hamšika te Ezekiela Lavezzija.

Osvajanje osmog mjesta u prvoj prvoligaškoj sezoni obnovljenog kluba osiguralo je Napoliju kvalifikacije u trećem kolu u Intertoto kupa.

Napoli je u Intertoto kupu igrao protiv Panionisa kojeg su dva puta dobili po 1:0, u gostima i kod kuće za svoj prvi europski trofej nakon 20 godina, i svoj prvi trofej nakon 'uskrsnuća'i ponovnog ulaska u Serie A. S tim uspjehom uspjeli su se kvalificirati za 2. pretkolo Kupa UEFA, gdje su igrali s albanskim prvakom Vllazniom, kojeg su u gostima dobili 3:0,^[14] ^[15]. U uzvratu je Napoli na San Paolu pobijedio s 5:0, s dva gola Rinauda, po jednog Pie, Lavezzija i Hamšíka. S tom su pobjedom osigurali 1. kolo Kupa UEFA, s portugalskom Benficom no usprkos dobrom dojmu (3-2 u uzvratu, nakon poraza 2-0 Lisabonu) te sezone dalje nisu mogli. ^[16]

Slijedeću sezonu Napoli nije odigrao na razini očekivanja pa je Edyja Reju zamijenio Roberto Donadoni. Prvenstvo 2008./09. Napoli je završio na 12. mjestu a kako su i u iduću sezonu krenuli sa lošijim rezultatima, na klupi je Donadonija zamijenio Walter Mazzarri.

Pod Mazzarijevim vodstvom te Hamšikom i Lavezzijem na terenu, Napoli je sezonu 2009./10. završio na 6. mjestu a već sljedeće sezone, dodatno pojačani Edinsonom Cavanijem, sezonu završavaju na 3. mjestu što im je osiguralo plasman u Ligu prvaka.

Povijest po sezonama SSC Napolija

1904.: Osnivanje kluba Naples Foot-Ball & Cricket Club.
1906.: Preimenovanje kluba u Naples Foot-Ball Club.
1912.: Osnivanje novog kluba Unione Sportiva Internazionale Napoli.
1912./13.: Naples je ispao u početku natjecanja, a Internazionale Napoli je eliminiran u finalu Južne Lige.
1913./14.: Naples je ispao u početku natjecanja, a Internazionale Napoli je eliminiran u finalu Južne Lige.
1914./15.: Natjecanje nije do kraja održano.
1919./20.: Naples je eliminiran u grupi, a Internazionale Napoli eliminiran u polufinalu interregionalija.
1920./21.: Internazionale Napoli je eliminiran u finalu natjecanja, Naples je eliminiran u finalu Interregionalija.
1921./22.: Naples i Internazionale Napoli su eliminirani na početku natjecanja.
1922.: Ujedinjenje Naplesa i Internazionale Napolija pod imenom Foot-Ball Club Internaples.
1922./23.: Internaples je eliminiran u polufinalu Južne Lige.
1923./24.: Internaples je eliminiran u polufinalu Južne Lige.
1924./25.: Internaples je eliminiran u početku natjecanja.
1925./26.: Internaples je eliminiran u finalu Južne Lige.

1. kolovoza 1926.: Osnivanje kluba Associazione Calcio Napoli.
1926./27.: 10. u Grupi A u Divisione Nazionale. Ripescato.
1927./28.: 9. u Grupi A u Divisione Nazionale.
1928./29.: 8. u Grupi B u Divisione Nazionale.
1929./30.: 5. u Serie A.
1930./31.: 6. u Serie A.
1931./32.: 9. u Serie A.
1932./33.: 3. u Serie A.
1933./34.: 3. u Serie A.
1934./35.: 7. u Serie A.
1935./36.: 8. u Serie A.
1936./37.: 13. u Serie A.
1937./38.: 10. u Serie A.
1938./39.: 5. u Serie A.
1939./40.: 13. u Serie A.
1940./41.: 7. u Serie A.
1941./42.: 15. u Serie A. Povratak u Serie B.
1942./43.: 3. u Serie B.
1943./45.:Prvensta nisu igrana vojnih djelovanja zbog Drugog svjetskog rata.
1945./46.: 1. u Južnoj Ligi. Promocija u Serie A. 5. u finalnoj grupi u Divisione Nazionale.
1946./47.: 8. u Serie A.
1947./48.: 21. u Serie A jer ih je CAF izbacio zbog ilegalnih stvari. Povratak u Serie B.
1948./49.: 5. u Serie B.
1949./50.: 1. u Serie B. Promocija u Serie A.
1950./51.: 6. u Serie A.
1951./52.: 6. u Serie A.
1952./53.: 4. u Serie A.
1953./54.: 5. u Serie A.
1954./55.: 3. u Serie A.
1955./56.: 14. u Serie A.
1956./57.: 11. u Serie A.
1957./58.: 4. u Serie A.
1958./59.: 9. u Serie A.
1959./60.: 14. u Serie A.
1960./61.: 17. u Serie A. Povratak u Serie B.
1961./62.: 2. u Serie B. Promocija u Serie A. Pobjednici Coppa Italia.
1962./63.: 16. u Serie A. Povratak u Serie B.
1963./64.: 8. u Serie B.
1964.: Klub je promijenio ime u Società Sportiva Calcio Napoli.
1964./65.: 2. u Serie B. Promocija u Serie A.

1965./66.: 3. u Serie A. Pobjednici Kupa Alpa.
1966./67.: 4. u Serie A.
1967./68.: 2. u Serie A.
1968./69.: 7. u Serie A.
1969./70.: 6. u Serie A.
1970./71.: 3. u Serie A.
1971./72.: 8. u Serie A.
1972./73.: 9. u Serie A.
1973./74.: 3. u Serie A.
1974./75.: 2. u Serie A.
1975./76.: 5. u Serie A. Pobjednici Coppa Italia.
1976./77.: 7. u Serie A. Pobjednici Anglo-Talijanskog Liga Kupa.
1977./78.: 6. u Serie A.
1978./79.: 6. u Serie A.
1979./80.: 11. u Serie A.
1981./82.: 4. u Serie A.
1982./83.: 9. u Serie A.
1983./84.: 11. u Serie A.
1984./85.: 8. u Serie A.
1985./86.: 3. u Serie A.
1986./87.: Prvaci Italije. Pobjednici Coppa Italia.
1987./88.: 2. u Serie A.
1988./89.: 2. u Serie A. Pobjednici Kupa UEFA.
1989./90.: Prvaci Italije.
1990./91.: 7. u Serie A. Pobjednici Supercoppa Italiana.
1991./92.: 4. u Serie A.
1992./93.: 11. u Serie A.
1993./94.: 6. u Serie A.
1994./95.: 7. u Serie A.
1995./96.: 10. u Serie A.
1996./97.: 12. u Serie A.
1997./98.: 18. u Serie A. Povratak u Serie B.
1998./99.: 9. u Serie B.
1999./00.: 2. u Serie B. Promocija u Serie A.
2000./01.: 16. u Serie A. Povratak u Serie B.
2001./02.: 5. u Serie B.
2002./03.: 16. u Serie B.
2003./04.: 14. u Serie B.
2004.: Preimenovanje kluba iz Società Sportiva Calcio Napoli; u Napoli Soccer kada su ispali u Serie C1.
2004./05.: 3. u Serie C1 skupina B. Ispali u doigravanju.
2005./06.: 1. u Serie C1 skupina B. Promocija u Serie B.
2006.: Klub vraća svoje staro ime Società Sportiva Calcio Napoli.
2006./07.: 2. u Serie B. Promocija u Serie A.
2007./08.: 8. u Serie A.
2008./09.: 12. u Serie A.
2009./10.: 6. u Serie A.
2010./11.: 3. u Serie A.
2011./12.: 5. u Serie A. Pobjednici talijanskog kupa.
2012./13.: 2. u Serie A.
2013./14.: 3. u Serie A. Pobjednici talijanskog kupa.
2014./15.: 5. u Serie A. Pobjednici Supercoppa Italiana.

Umirovljeni brojevi[uredi | uredi kôd]

10 - Diego Maradona, navalni vezni igrač, 1984.–1991.

Predsjednici[uredi | uredi kôd]

Giorgio Ascarelli (1926.–1927.)
Gustavo Zinzaro
Giovanni Maresca 1928.–1929.
Giorgio Ascarelli 1929.–1930.
Giovanni Maresca 1930.–1932.
Eugenio Coppola 1930.–1932.
Vincenzo Savarese 1932.–1936.
Achille Lauro 1936.–1940.
Gaetano Del Pezzo 1940.
Tommaso Leonetti 1940.–1941.
Luigi Piscitelli 1941.–1943.
Annibale Fienga 1943.–1945.
Vincenzo Savarese 1945.–1946.
Pasquale Russo 1946.–1948.
Egidio Musollino 1948.–1951.
Alfonso Cuomo 1951.–1952.
Achille Lauro 1952.–1954.

Alfonso Cuomo 1954.–1963.
Luigi Scuotto 1963.–1964.
Roberto Fiore 1964.–1967.
Gioacchino Lauro 1967.–1968.
Antonio Corcione 1968.–1969.
Corrado Ferlaino 1969.–1971.
Ettore Sacchi 1971.–1972.
Corrado Ferlaino 1972.–1983.
Marino Brancaccio 1983.
Corrado Ferlaino 1983.–1993.
Ellenio F. Gallo 1993.–1995.
Vincenzo Schiano di Colella 1995.–1996.
Gian Marco Innocenti 1997.–1998.
Federico Scalingi 1999.–2000.
Giorgio Corbelli 2000.
Salvatore Naldi 2002.–2004.
Aurelio De Laurentiis 2004.–

Treneri[uredi | uredi kôd]

Italija

Argentina

Renato Cesarini
Bruno Pesaola

Austrija

Brazil

Luis Vinicio
Jarbas Faustinho Cané

Češka

Zdeněk Zeman

Engleska

Wiliam Garbutt
Eugen Payer

Španjolska

Rafael Benitez

Poznati igrači[uredi | uredi kôd]

Italija

Giuseppe Cavanna (1929. – 1935.)
Antonio Vojak (1929. – 1935.)
Amedeo Amadei (1950. – 1956.)
Ottavio Bugatti (1953. – 1961.)
Antonio Juliano (1962. – 1978.)
Paolo Barison (1967. – 1970.)
Dino Zoff (1967. – 1972.)
Giuseppe Bruscolotti (1972. – 1988.)
Giuliano Morelli (1998. – 2000.)
Tarcisio Burgnich (1974. – 1977.)
Giuseppe Savoldi (1975. – 1979.)
Moreno Ferrario (1977. – 1988.)
Luciano Castellini (1978. – 1985.)
Salvatore Bagni (1984. – 1988.)
Ciro Ferrara (1984. – 1994.)
Claudio Garella (1985. – 1988.)
Bruno Giordano (1985. – 1988.)
Alessandro Renica (1985. – 1991.)
Andrea Carnevale (1986. – 1990.)
Fernando De Napoli (1986. – 1992.)
Giovanni Francini (1987. – 1994.)
Giuliano Giuliani (1988. – 1990.)
Massimo Crippa (1988. – 1993.)
Gianfranco Zola (1989. – 1993.)
Giovanni Galli (1990. – 1993.)
Fabio Cannavaro (1993. – 1995.)

Argentina

Brazil

Luis Vinicio (1955. – 1960.)
Faustino Canè (1962. – 1969. i 1972. – 1975.)
José Altafini (1965. – 1972.)
Angelo Sormani (1970. – 1972.)
Sergio Clerici (1973. – 1975.)
Antonio Careca (1987. – 1993.)
Ricardo Alemão (1988. – 1992.)
André Cruz (1994. – 1997.)

Urugvaj

Daniel Fonseca (1992. – 1994.)

Švedska

Hasse Jeppson (1952. – 1956.)

Paragvaj

Attila Sallustro (1926. – 1937.)

Nizozemska

Ruud Krol (1980. – 1984.)

Francuska

Alain Boghossian (1994. – 1997.)

Hrvatska

Aljoša Asanović (1997. – 1998.)
Ivo Suprina

Igrači s najviše nastupa i pogodaka[uredi | uredi kôd]

**Najviše nastupa**
^[7]	Igrač	Nastupa
1	Antonio Juliano	394
2	Giuseppe Bruscolotti	387
3	Moreno Ferrario	310
4	Attila Sallustro	273
5	Bruno Gramaglia	273
6	Carlo Buscaglia	259
7	Ottavio Bugatti	256
8	Ciro Ferrara	247
9	Bruno Pesaola	240
10	Arnaldo Sentimenti	227

**Najbolji strijelci**
^[7]	Igrač	Pogodaka
1	Attila Sallustro	118
2	Antonio Vojak	102
3	Diego Maradona	81
4	Careca	73
5	José Altafini	71
6	Luís Vinício	69
7	Canè	56
8	Giuseppe Savoldi	52
9	Hasse Jeppson	42
10	Amedeo Amadei	47

Boje, obilježja i nadimci[uredi | uredi kôd]

Budući da je Napulj primorski grad, boje kluba uvijek su bile povezane s plavom bojom, koje obilježavaju Napuljski zaljev.^[17] U početku svog nastajanja, kada je Napoli, nosio ime Napoli FBC, boje kluba činile su dvije nijanse plave boje. Od 1920-ih, talijanska nogometna reprezentacija je, po uzoru na njih, preuzela plavu boju na svoje dresove, i tako je Napoli dijelio svoj nadimak azzurri s talijanskom nogometnom reprezentacijom.^[18]

Jedan od nadimaka Napolija, bio je I ciucciarelli, (hr. - maleni magarci), taj nadimak su dobili nakon vrlo, vrlo loših izvedbi, tijekom sezone 1926./27. Taj naziv je značio nešto izuzetno pogrdno, no kako je Napolijev znak u to vrijeme bio neobuzdani crni konj,^[19] klupska je uprava magaraca ipak usvojila kao maskotu kluba, te su je prozvali O Ciuccio,a prikazivali su ga s ponosom.^[20]

Oznaka kluba na dresovima i na grbu sa velikim slovom N smještenim unutar kruga, klub je usvojio od Internazinale Napolija.^[21] s manjim izmjenama, glavna razlika je bila ta da je slovo N bilo bijele boje, a oko kruga i unutar kruga su bile dvije nijanse plave boje.

Partenopei je bio popularan nadimak kluba, kao i za ljude iz okolice grada.^[22] Taj naziv je izveden iz grčke mitologije, gdje je sirena Partenopea pokušalala očarati Odiseja na svom brodu, kraj otoka Capri. U priči Odisej, je rekao svojim ljudima da daju privezati brod, tako da budu u mogućnosti oduprijeti se pjesmama sirena. Kako Partenope nije mogla živjeti bez ljubavi, utopila se, te je njeno tijelo, prema legendi isplovilo na obali grada Napulja.^[23]

Sponzori i proizvođači majica[uredi | uredi kôd]

Vrijeme trajanja	Proizvođač opreme	Sponzor
1978.–1980.	Puma AG	nitko
1981.–1982.	Puma AG	Snaidero
1981.–1981.	NR	Snaidero
1982.–1983.		Cirio
1983.–1984.		Latte Berna
1984.–1985.	Linea Time	Cirio
1985.–1988.	NR	Buitoni
1985.–1991.	NR	Mars
1991.–1994.	Umbro	Voiello
1994.–1996.	Lotto	Record Cucine
1996.–1997.	Lotto	Centrale del Latte di Napoli
1997.–1999.	Nike	Polenghi
1999.–2003.	Diadora	Peroni
2003.–2004.	Legea	Russo Cicciano
2004.–2005.	Kappa	Manuale d'amore / Sky Captain / Crash - Contatto fisico / Christmas in Love / Mandi
2005.–2006.	Kappa	Lete
2006.–2009.	Diadora	Lete
2009.–	Macron	Lete / MSC

Popularnost i rivali[uredi | uredi kôd]

Napolijevi ekstremni navijači na Stadio San Paolu.

Napoli je jedan od najpopularnijih nogometnih klubova u Italiji po broju nogometnih obožavatelja ima ih oko 9%.^[24]

Poput ostalih nogometnih klubova, i Napoli ima navijačke baze diljem Italije, ali i izvan talijanskih granica; procijenjeno je od strane kluba da imaju oko 5 do 6 milijuna obožavatelja u cijelom svijetu.^[25]^[26]

Napoli ima nekoliko lokalnih i nekoliko pravih rivala, a najznačajnije je rivalstvo s Romom. U pogledu Napoli i AS Roma su prilično bliske momčadi, a zajedno se natječu u poznatom talijanskom derbiju zvanom Derby del Sole, koji je svoj vrhunac doživio u razdoblju 1980-ih.^[27] Tu su još derbiji s Laziom i Veronom^[28], kao i lokalni derbiji s Salernitarnom i Avellinom.^[27]

Također, za ljubitelje Napolija već dugo postoji prijateljstvo s Genovom koja seže od 1982.^[28] U zadnjem kolu 2006./07. u međusobnom susretu odigrali su 0:0 kako bi i jedni i drugi osigurali povratak u Serie A. Genovini navijači, kad dođu u Napulj često budu pozdravljeni sa: "Benvenuto fratello napoletano", što znači "Dobrodošli kod napuljskog brata".^[29] Tu su i također dobri odnosi s momčadima Ancone i Palerma.