Grčka mitologija

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Monsiau: Olimpski bogovi

Grčka mitologija sastoji se od legendi (mitova) o bogovima i herojima, a korijen joj je u vjerovanju starih Grka. Grčki bogovi izgledali su kao ljudi, imali vrline i mane kao ljudi, razlikovali su se po tome što su bili besmrtni, više-manje neranjivi te sposobni postati nevidljivi i putovati brzinom svjetlosti, a živjeli su na Olimpu. Ova izvješća su prvobitno širena usmenom pjesničkom tradicijom; danas grčki mitovi su poznati prije svega iz starogrčke književnosti.


Izvori[uredi VE | uredi]

Osim navedenih pisaca, izvor su bila i djela drugih tragičara, pjesnika, filozofa i pisaca.

Osim dvaju najpoznatijih antičkih epova, postojali su i drugi epski ciklusi i manji epovi iz kojih se može doznati više o grčkoj mitologiji. Osim epova, u to ulaze i pjesme te druge lirske vrste poput Homerskih himni. U Ilijadi Homer govori o Trojanskome ratu i brojnim grčkim junacima, ali i o olimpskim bogovima. U Odiseji je težište na junaku Odiseju, ali se pojavljuju i bogovi, ali još više razna mitološka bića koja su dodatan začin u grčkoj mitologiji. Homerske himne spjevane su u čast zasebnim božanstvima te iz njih doznajemo više o pojedinim atributima i događajima iz života pojedinih slavljenih bogova.

Heziodova je Teogonija, zajedno s dijelom Poslova i dana doista kronološki pregled od postanka svemira do piščeva vremena. Pisac opisuje stvaranje svemira, prvih primordijalnih božanstava, njihova rodoslovlja, ljubavi i sukobe. Njegova su djela vrijedan spomenik i izvor za proučavanje grčke mitologije.

Vergilijev rukopis

Djela triju najpoznatijih antičkih tragičara donose razne inačice mitova te su također vrijedan izvor, kako sačuvana djela, tako i fragmenti. Njima uz bok stoji i komediograf Aristofan koji donosi neke događaje, ali su za proučavanje grčke mitologije tragedije ipak važnije.

Rimski pisac Ovidije u svojim Metamorfozama donosi brojne crtice iz grčke mitologije te u tom djelu obuhvaća sve bitno za nju. Bogovi imaju rimska imena, ali mitologija je grčka. Isto vrijedi i za Eneidu koja donosi brojne crtice iz grčke mitologije, tako da junak Eneja postaje i rimskim nacionalnim junakom, bez obzira na to što je Grk.


Komparativna mitologija[uredi VE | uredi]

Károly Kerényi, osnivač modernih studija o grčkoj mitologiji

Godine 1871. Edward Burnett Tylor objavio je svoje djelo Primitivna kultura u kojoj se koristio metodom komparacije te pokušao objasniti porijeklo i evoluciju religije. Max Müller učinio je to isto na području mitova te se stoga smatra osnivačem komparativne mitologije svojim istoimenim djelom. Mitom su se bavili i psiholozi poput Sigmunda Freuda i Carla Gustava Junga. Károly Kerényi piše da je mitologija, odnosno - mitologem - priča koja je dobro poznata i ispričana o bogovima i junacima, ali već ju je postalo nemoguće nanovo oblikovati i mijenjati. Poslije se i Kerény priklonio nekim Jungovim zaključcima.

Max Müller etimološki je povezao imena grčkih božanstava s ostalim indoeuropskim bogovima.

Postoje brojne teorije o izvornom porijeklu mitova, a s time i same grčke mitologije. Prema skripturalnoj teoriji, sve su mitološke legende izvedene iz različitih pričanja religijskih tekstova. Prema povijesnoj teoriji, sve su osobe u mitologiji nekoć bile ljudska bića, a legende i fantastična obilježja dodaci su kasnijeg vremena. Primjerice, priča o Eolu izvedena je iz priče o vladaru na nekom otoku u Tirenskome moru. Alegorijska teorija govori da su svi mitovi simbolički i da je svaka priča zapravo alegorija. Fizikalna teorija govori da su elementi - zrak, vatra, voda i zemlja - bili predmet vjerskog štovanja i obožavanja, a božanstva su rođena kao personifikacija tih elemenata.

Max Müller povezivao je većinu europskih mitologija s arijskom mitologijom koju je smatrao izvornom. Godine 1891. rekao je da je najvažnije otkriće 19. stoljeća ova jednostavna jednakost: sanskrtski Dyauš pítā = grčki Zeus = rimski Jupiter = staronordijski Tyr. Podršku toj teoriji daje i etimologija, posebice indoeuropeistika. Naime, Zeusovo grčko ime povezano je s ie. korijenom *dey- = svijetliti, odnosno *dyēws = danje nebo. U nominativu je njegov oblik Ζεύς πατερ, a u genitivu se Zeús mijenja u Διός. To možemo povezati s glavnim bogom Indoeuropljana - *dyēws ph2tēr = božanski otac. Usp. u sanskrtu dyauš pítā. Iz istog korijena dolazi i lat. ime Zeusova pandana u rimskoj mitologiji, Jupitera: Iupiter, Iovis < stlat. Diovis, od genitiva u ie. - *dyeu-ph2tēr. Na rimsku je mitologiju mnogo utjecala grčka i etruščanska mitologija.

U arheologiji i mitografiji došlo je do novih otkrića. Grci su bili inspirirani nekim civilizacijama u Maloj Aziji i na Bliskom Istoku. Primjerice, Adonis je pandan bliskoistočnog "umirućeg boga", a Afroditin je pandan anatolijske Kibele.

Kozmogonija[uredi VE | uredi]

Teogoniju ili postanak bogova opisivali su mnogi izvori, a najpoznatije je Heziodovo djelo Teogonija.

Primordijali[uredi VE | uredi]

Kaos je početno ništavilo i praznina koja je ispunjavala svemir prije postanka bogova. Iz njega su nastali prvi bogovi:

  • Ereb - vječna tama, nastaje iz Kaosa.
  • Nikta – tamna noć (prema drugim izvorima nastala je iz spajanja Kaosa s Erebom).
  • Eter - vječno svjetlo (prema drugim izvorima čisti zrak gornjeg neba koji dišu bogovi).
  • Hemera - svijetli dan; kći Ereba i Nikte.
  • Eros - spajatelj, prema Heziodu on je prvi koji je nastao jer je morala postajati moć, snaga koja će garantirati spajanje svemira. Bog odgovoran za požudu, ljubav i seks, također je štovan kao očinsko božanstvo. Jedan od koncepata Erosa u grčkoj misli jest taj da je Eros prastaro božanstvo koje utjelovljuje ne samo snagu erotske ljubavi nego također i kreativni poriv uvijek stvarajuće prirode, prvorođeno svjetlo koje je došlo u postojanje i uređenje svih stvari u svemiru. U eluzijanskim misterijama slavljen je kao Protagonus – prvorođeni.
  • Geja – Zemlja, nastala iz Kaosa. Geja je po nekim tumačenjima Majka (božica). Zemlje - kasniji oblik praindoeuropske Velike Majke koja potječe iz razdoblja neolitika.
  • Tartar – istodobno i božanstvo i mjesto u podzemlju (još dublje od Hada). U drevnim orfičkim misterijama Tartar je također i neograničena prvopostojeća "stvar" iz koje nastaju svjetlost i svemir.
  • Uran - zvjezdano nebo, rođen od Geje bez začeća.
  • Pont - more.

Prema orfičkim misterijama iz Kaosa prvo proizlazi Nikta.

Titani[uredi VE | uredi]

Giorgio Vasari: Kastriranje Urana

Titani su loza Urana i Geje. Titani – prvorođeni, prva božanstva nastala parenjem, bogovi s Olimpa nastaju parenjem Titana. Prvi naraštaj:

Teogonija[uredi VE | uredi]

Unutar grčke mitologije vidljiva su dva načina za dolazak u život:

  1. dijeljenje (Geja, Nikta)
  2. parenje (Hiperion, Zeus)


Prvotna božanstva nastaju dijeljenjem od Kaosa, no poslije Geje gotovo sva božanstva koja su nastala dijeljenjem imaju negativan predznak (smrt, prijevara, itd...) i u većini slučajeva potječu od Nikte (tamne noći). Također božanstva nastala dijeljenjem gotovo nikada se ne udružuju s božanstvima nastalim parenjem.

Primjećuje se model reprodukcije, iz djelovanja dvaju bića, muškog i ženskog, u božanskom, a i u ljudskom društvu. Prvi odgovor mita na pitanje: Koji je uzrok ovome? postaje: Ovo je njegov otac i ovo je njegova majka.

Nakon Kaosa pojavljuje se Geja, vječna osnova bogova s Olimpa. Dijeljenjem ona stvara Urana (zvjezdano nebo), svog sina i muža, njoj jednakog da je prekriva, te Ponta (dubine mora i planinske vrhunce).

Parenjem s Uranom nastaju Okean (svjetski ocean) i Krije, te navedeni prvi naraštaj Titana, a s njima i posljednji, najmoćniji i najstrašniji Titan, Kron.

Njezini kasniji potomci s Uranom divovski su jednooki Kiklopi, graditelji zidova. Poslije dobivaju individualna imena:

  • Bront – grmljavina.
  • Sterop – grom.
  • Arger (sjajni) – snaga i moć svih zanata.

Također, tu su i tri strašna sina Geje i Urana, storuki i pedesetoglavi Hekatonhiri:

Olimpski bogovi[uredi VE | uredi]

Zeus je s bogovima živio na Olimpu, bio je otac mnogih bogova i heroja. Iz veza bogova sa smrtnicima rođeni su polubogovi i heroji. Grčki bogovi imali su sve ljudske mane i vrline: oni vole, mrze, griješe u izvanbračnim vezama, opijaju se medovinom. Na njih kao i na ljude djeluju Mojre (Srde).

Ostala božanstva[uredi VE | uredi]

Virgils Solis: Vijeće bogova, ilustracija Ovidijevih Metamorfoza
  • Nimfe - snage prirode utjelovljene u polubožanskim mladim ženama.
  • Pan - bog šuma, njiva, zaštitnik stada i pastira.
  • Tanatos - bog smrti.
  • Zefir - bog zapadnog vjetra.


Kentaur, rimska kopija grčkog originala iz 2. st. pr. Kr.

Mitološka stvorenja[uredi VE | uredi]

Junaci[uredi VE | uredi]

Ostali ljudi[uredi VE | uredi]

Titanomahija[uredi VE | uredi]

U ratu između Titana i bogova Titani su izgubili. U tome ratu Titani su bili predvođeni Kronom, a uključivali su: Keja, Krija, Hiperiona, Japeta, Atlanta i Menetija.

Olimp je bio predvođen Zeusom (Kronovim i Rejinim sinom) i uključivao je: Hestiju, Demetru, Heru, Hada, Posejdona, Hekatonhire, Gigante i Kiklope (Zeus ih oslobađa iz Tartara da mu pomognu u ratu, poslije ih ponovno zatvara).

Nakon deset godina rata Olimp pobjeđuje i razdjeljuje svijet među sobom:

  • Zeus - zrak i nebo
  • Posejdon – sva mora i sve vode
  • Had – podzemni svijet
  • Zemlja je ostavljena svim ostalim božanstvima.

Poraženi Titani zarobljeni su u Tartar. No nisu svi Titani sudjelovali u ratu, Okean i ženski titani (Teja, Reja, Temida, Mnemozina, Feba, Tetija) ostaju neutralni. Zbog toga ih Zeus nije kaznio. Hekatonhiri ostaju čuvari poraženih Titana, dok ih s vremenom Zeus nije sve ne oslobodio (osim Atlanta).

Grci klasičnog razdoblja znali su nekoliko pjesama o ratu između bogova s Olimpa i Titana. Dominantna i jedina koja je uspjela preživjeti jest Teogonija pjesnika Hezioda. Izgubljeni ep jest Titanomahija slijepog tračkog barda Tomrisa. On sam kao legendarna figura spominje se u jednom dijelu eseja O muzici koji se nekada pripisivao Plerhtu.

Grčki i latinski nazivi[uredi VE | uredi]

Rimljani su religiju preuzeli od Grka i imali su iste bogove i božice, s tim što su ih nazivali drugačije:

Grčko ime Latinsko ime
Afrodita Venera
Ares Mars
Artemida Dijana
Atena Minerva
Demetra Cerera
Erinije Furije
Eros Kupid
Had Pluton
Hefest Vulkan
Hera Junona
Heraklo Herkul
Hermes Merkur
Kron Saturn
Odisej Uliks
Pan Faun
Perzefona Prozerpina
Posejdon Neptun
Zeus Jupiter
Uran Cel
Geja Terra

Poveznice[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Graves, Robert: Grčki mitovi, CID, Zagreb, 2003.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Grčka mitologija