Soko 522

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Soko 522
Soko 522 01.jpg
Opći podaci
Tip Školski, laki borbeni
Proizvođač SOKO
Probni let 19. lipnja 1955.
Status Povučen
Prvotni korisnik SFRJ
Broj primjeraka 112
Pojedinačna cijena 100.000 $
Portal: Zrakoplovstvo Airplane silhouette 45degree angle.svg

SOKO 522 bio je jednomotorni, dvosjedni zrakoplov jugoslavenske proizvodnje namijenjen obuci pilota i lakim borbenim zadacima.

Razvoj[uredi VE | uredi]

Razvoj Sokola 522 započeo je zbog zamjene drvenog Utva 213 Vihora s zrakoplovom sve-metalne konstrukcije.[1] Kako je u to vrijeme zbog američke vojne pomoći bio dostupan velik broj zvjezdastih motora Pratt & Whitney R-1340-AN-1, novi zrakoplov je izrađen kao Ikarus 213 metalne konstrukcije s Pratt & Whitney motorom.[1]
Dizajnirao ga je tim inženjera predvođenih Šoštarićem, Marjanovićem i Čurićem u tvornici zrakoplova Ikarus u Zemunu. Nakon izrade prva dva prototipa, sva tehnička dokumentacija se prenosi u tvornicu SOKO u Mostaru gdje će u konačnici biti proizvedena serija od svih 110 zrakoplova.
Prvi let novog zrakoplova je obavljen 19. lipnja 1955. u VOC-u (Vazduhoplovno Opitni Centar) s testnim pilotm Mihajlom Grbićem za kontrolama.[2]

Opis[uredi VE | uredi]

Soko 522 je niskokrilac, metalne konstrukcije s stajnim trapom koji se može uvlačiti. U slučaju otkazivanja glavnog sustava hidraulike, zrakoplov ima i pomoćni ručni sustav. Gorivo je smješteno u dva spremnika koji su međusobno povezani cijevima, a moguća je ugradnja i dodatnog vanjskog spremnika.
Pokreće ga jedan američki motor Pratt & Whitney R-1340-AN-1 hlađen zrakom koji mu omogućuje maksimalnu brzinu od 333 km/h. Ima dvostruke kontrole s instrumentima za letenje u teškim vremenskim uvjetima. Za gađanje i bombardiranje tijekom obuke opremljen je ciljnikom MK-II-L.

Operativna uporaba[uredi VE | uredi]

Soko 522 (60153) ispred muzeja zrakoplovstva u Beogradu, Srbija.

Prvi serijski proizvedeni zrakoplovi uvedeni su u sastav školskih jedinica RV i PVO 23. travnja 1958. Korišteni su u Vojnoj Vazduhoplovnoj Akademiji u Zadru, te za obuku rezervnih pilota-časnika.[2]
Proizvodnja prestaje 1961. s brojkom od 112 zrakoplova (2 prototipa + 110 serijskih). Iz operativne uporabe su povučeni do 1978. nakon čega se dodijeljuju raznim aero-klubovima. Neki zrakoplovi su prodani stranim kupcima gdje još uvijek lete, dok je na području nekadašnje SFRJ očuvano više zrakoplova no nijedan u letnom stanju. Tri se nalaze u muzeju jugoslavenskog zrakoplovstva u Beogradu i jedan (uništeni) u Čakovcu kao eksponat na otvorenom. Ostali preživjeli su razbacani diljem bivše države.
Često se pojavljivao u ratnim filmovima koje su snimile kinematografije republika i pokrajina bivše Jugoslavije gdje je redovito igrao ulogu njemačkog lovca Focke-Wulf Fw 190.[3]

Tehničke karakteristike

Izvori podataka: [4]

Osnovne karakteristike

Letne karakteristike

  • najveća brzina: 333 km/h
  • dolet: 605 km
  • najveća visina leta: 5070 m
  • motor: 1 x Pratt & Whitney R-1340-AN-1

Naoružanje

  • naoružanje: 2 x 12,7 m M-3 mitraljeza
    2 x SCAR-2,25 ili 2 x HVAR-5
    4 x 25 kh bombe ili 2 x 50 kg bombe

Vidi još[uredi VE | uredi]

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Rendulić, (1996.), str. 43
  2. 2,0 2,1 muzejrv.mod.gov.rs pristupljeno 29.9.2009.
  3. Rendulić, (1996.), str. 44
  4. Glasnik RV i PVO, (1986), br. 3

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Bojan B. Dimitrijević: "Jugoslavensko ratno vazduhoplovstvo 1942.-1992.", (2006.), ISI, ISBN 86-7403-105-3
  • "Glasnik RV i PVO", Godina XLII, Maj-Jun, 1986. br. 3.
  • Zlatko Rendulić: "Avioni domaće konsturkcije poslije Drugog svjetskog rata", Beograd (1996.).