Soko 522

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Soko 522
Soko 522 01.jpg
Opći podaci
Tip Školski, laki borbeni
Proizvođač SOKO
Probni let 19. lipnja 1955.
Status Povučen
Prvotni korisnik SFRJ
Broj primjeraka 112
Pojedinačna cijena 100.000 $
Portal: Zrakoplovstvo Airplane silhouette 45degree angle.svg

SOKO 522 bio je jednomotorni, dvosjedni zrakoplov jugoslavenske proizvodnje namijenjen obuci pilota i lakim borbenim zadacima.

Razvoj[uredi VE | uredi]

Razvoj Sokola 522 započeo je zbog zamjene drvenog Utva 213 Vihora s zrakoplovom sve-metalne konstrukcije.[1] Kako je u to vrijeme zbog američke vojne pomoći bio dostupan velik broj zvjezdastih motora Pratt & Whitney R-1340-AN-1, novi zrakoplov je izrađen kao Ikarus 213 metalne konstrukcije s Pratt & Whitney motorom.[1]
Dizajnirao ga je tim inženjera predvođenih Šoštarićem, Marjanovićem i Čurićem u tvornici zrakoplova Ikarus u Zemunu. Nakon izrade prva dva prototipa, sva tehnička dokumentacija se prenosi u tvornicu SOKO u Mostaru gdje će u konačnici biti proizvedena serija od svih 110 zrakoplova.
Prvi let novog zrakoplova je obavljen 19. lipnja 1955. u VOC-u (Vazduhoplovno Opitni Centar) s testnim pilotm Mihajlom Grbićem za kontrolama.[2]

Opis[uredi VE | uredi]

Soko 522 je niskokrilac, metalne konstrukcije s stajnim trapom koji se može uvlačiti. U slučaju otkazivanja glavnog sustava hidraulike, zrakoplov ima i pomoćni ručni sustav. Gorivo je smješteno u dva spremnika koji su međusobno povezani cijevima, a moguća je ugradnja i dodatnog vanjskog spremnika.
Pokreće ga jedan američki motor Pratt & Whitney R-1340-AN-1 hlađen zrakom koji mu omogućuje maksimalnu brzinu od 333 km/h. Ima dvostruke kontrole s instrumentima za letenje u teškim vremenskim uvjetima. Za gađanje i bombardiranje tijekom obuke opremljen je ciljnikom MK-II-L.

Operativna uporaba[uredi VE | uredi]

Soko 522 (60153) ispred muzeja zrakoplovstva u Beogradu, Srbija.

Prvi serijski proizvedeni zrakoplovi uvedeni su u sastav školskih jedinica RV i PVO 23. travnja 1958. Korišteni su u Vojnoj Vazduhoplovnoj Akademiji u Zadru, te za obuku rezervnih pilota-časnika.[2]
Proizvodnja prestaje 1961. s brojkom od 112 zrakoplova (2 prototipa + 110 serijskih). Iz operativne uporabe su povučeni do 1978. nakon čega se dodijeljuju raznim aero-klubovima. Neki zrakoplovi su prodani stranim kupcima gdje još uvijek lete, dok je na području nekadašnje SFRJ očuvano više zrakoplova no nijedan u letnom stanju. Tri se nalaze u muzeju jugoslavenskog zrakoplovstva u Beogradu i jedan (uništeni) u Čakovcu kao eksponat na otvorenom. Ostali preživjeli su razbacani diljem bivše države.
Često se pojavljivao u ratnim filmovima koje su snimile kinematografije republika i pokrajina bivše Jugoslavije gdje je redovito igrao ulogu njemačkog lovca Focke-Wulf Fw 190.[3]

Tehničke karakteristike

Izvori podataka: [4]

Osnovne karakteristike

Letne karakteristike

  • najveća brzina: 333 km/h
  • dolet: 605 km
  • najveća visina leta: 5070 m
  • motor: 1 x Pratt & Whitney R-1340-AN-1

Naoružanje

  • naoružanje: 2 x 12,7 m M-3 mitraljeza
    2 x SCAR-2,25 ili 2 x HVAR-5
    4 x 25 kh bombe ili 2 x 50 kg bombe

Vidi još[uredi VE | uredi]

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Rendulić, (1996.), str. 43
  2. 2,0 2,1 muzejrv.mod.gov.rs pristupljeno 29.9.2009.
  3. Rendulić, (1996.), str. 44
  4. Glasnik RV i PVO, (1986), br. 3

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Bojan B. Dimitrijević: "Jugoslavensko ratno vazduhoplovstvo 1942.-1992.", (2006.), ISI, ISBN 86-7403-105-3
  • "Glasnik RV i PVO", Godina XLII, Maj-Jun, 1986. br. 3.
  • Zlatko Rendulić: "Avioni domaće konsturkcije poslije Drugog svjetskog rata", Beograd (1996.).