Stanko Fabris

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Stanko Fabris (Split, 7. ožujka 1909.Zagreb, 30. studenog 1997.) je bio hrvatski arhitekt.[1][2]

Životopis[uredi | uredi kôd]

Srednju tehničku školu završio u Splitu 1930. Studirao na Nacionalnoj visokoj školi arhitekture i dekorativnih umjetnosti u Briselu, gdje je 1939. diplomirao u H. van de Veldea. Nakon studija bio zaposlen kao projektant u upravi Primorske banovine u Splitu. Od 1942. radi u građevnom poduzeću Z. Franjetića u Zagrebu, odakle tijekom rata odlazi u partizane. Godine 1945.1947. referent je arhitektonskog odsjeka NOO-a u Bjelovaru. Od 1947. živi u Zagrebu te radi u Projektnom zavodu Hrvatske, a od 1954. do umirovljenja 1980. vodi Projektni biro "Zagreb".[1][2]

Projekti[uredi | uredi kôd]

Po njegovim su projektima izvedeni stambeni objekti u Splitu (kuća na Dražancu, 1950.; višekatnice na Bačvicama, stambena zgrada na Pavlinovićevu trgu 1953. 1957., stambena zgrada u Bregovitoj 1954.-1957., 1951.1957.; stambeni blok na Solinskoj cesti, 1960.; soliter u Smodlakinoj ul., 1961.1962.; šest solitera na Glavičinama, 1962.1965.), Zagrebu (višekatnice u Ulici grada Vukovara, 1956.), Nišu u Srbiji (1958.), Podgorici u Crnoj Gori (1962.), Šibeniku, Zadru; javne zgrade: Klinika za tumore (isprva zgrada općine Črnomerec, 1955.1967.), administrativna zgrada u Petrinjskoj ul., kbr. 20 (1959.), zgrada HPT-a na Prilazu baruna Filipovića (1962.) i poslovna zgrada (Ferimport) na Trgu maršala Tita (1962.) u Zagrebu, palača pravosudnih ustanova u Splitu u Gundulićevoj (1964.1967.); školske zgrade u Buzetu (1947.), Segetu (kraj Trogira, 1958.), Daruvaru (1959.), Gradcu (kraj Drniša, 1959.), Drnišu (1962.), Glini (1963.); mnogi drugi objekti, među kojima vinarije u Drnišu (1955.), Mostaru (1956.), Splitu (u staroj gradskoj luci, 1958.1960., suautor D. Vesanović), Visu (1959.), Zadru (1959.), Grudama u Hercegovini (1960.), Metkoviću (1960.), Vrgorcu (1962.), Vršcu u Vojvodini (1963.), Negotinu u Srbiji (1964.), Poreču ("Plava laguna", 1979.), Đakovici na Kosovu (1981.), Osijeku ("Erdut", 1982.), tvornice alkoholnih pića "Badel" u Zagrebu (1969.), "Dalmacijavino" u Splitu (1979.) i "Vrgorka" u Vrgorcu (1982.) te bezalkoholnih pića "Badel" u Zagrebu (1972.) i "Dalmacijavino" u Splitu (1976.).[1][2][3]

Stil[uredi | uredi kôd]

Fabris je sljedbenik načela funkcionalizma i međunarodnoga stila u suvremenoj arhitekturi. Njegove se građevine odlikuju čitkošću konstrukcije i dobrim izborom materijala primjerenih ambijentu. S uspjehom je u krševit dalmatinski krajolik uklopio četverorazrednu osnovnu školu u Segetu, postigavši plastičnost kontrastima kamenih, staklenih i obojenih ožbukanih ploha te peterorazrednu školu u Gradcu, koju karakteriziraju lagane razvedene kamene mase. Po njegovu projektu neko su se vrijeme u Hrvatskoj gradile tipizirane jednorazredne škole s učiteljskim stanom. Prvi je u nas projektirao suvremene industrijske vinarije.[1][2]


Osobni život[uredi | uredi kôd]

Bavio se veslanjem. Bio je član splitskoga Gusara, a kao jugoslavenski reprezentativac s klupskim je osmercem osvojio prvo mjesto na europskom prvenstvu 1932. u Beogradu.[1][2]

Nagrade[uredi | uredi kôd]

Dobio je nagrade Viktor Kovačić 1967. i nagradu Grada Zagreba 1972., te nagrade za životno djelo "Vladimir Nazor" 1981. i "Viktor Kovačić" 1996.[1][2][4]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Fabris, Stanko. hbl.lzmk.hr. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Hrvatski bibliografski leksikon. Pristupljeno 21. rujna 2019.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Fabris, Stanko. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Hrvatska enciklopedija. Pristupljeno 21. rujna 2019.
  3. H. Bartulović, A. Uchytil, K. Šerman: Tri stambena sklopa u Splitu arhitekta Stanka Fabrisa iz 1960-ih. Tipizirane stambene jedinice u različitim prostornim okolnostima Prostor Online 21 (2013) 2 (46). Issuu.com. str. 248.
  4. Dubravko Bačić: Prolegomena za opus arhitekta Stanka Fabrisa Prostor br.1 (17), 1999., str. 100.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]