Stjepan Hefer
| Stjepan Hefer | |
| |
| 2. Ministar seljačkog gospodarstva NDH | |
|---|---|
| trajanje službe 11. listopada 1943. – 8. svibnja 1945. | |
| Prethodnik | Jozo Dumandžić |
| Nasljednik | ukinuto |
| Rođenje | 18. kolovoza 1897., Čepin |
| Smrt | 31. srpnja 1973., Buenos Aires, Argentina |
| Politička stranka | Hrvatska seljačka stranka Ustaški pokret HOP |
| Zanimanje | pravnik, političar |
Stjepan Hefer (Čepin, 18. kolovoza 1897. – Buenos Aires, 31. srpnja 1973.), hrvatski odvjetnik, političar, veliki župan velike župe Baranja i ministar seljačkog gospodarstva u Vladi NDH (1943. – 1945.). Nakon Drugog svjetskog rata emigrirao je u Južnu Ameriku da bi nakon Pavelićeve smrti, postao vođa Hrvatskog oslobodilačkog pokreta.
Životopis[uredi | uredi kôd]
Rodio se u Čepinu kraj Osijeka, a nakon srednje škole nastavio je školovanje u Zagrebu, gdje je diplomirao i potom doktorirao na pravnom fakultetu. Po povratku u Osijek, otvorio je odvjetničku kancelariju i aktivno sudjelovao u radu kulturnih društava. Postao je član Hrvatske seljačke stranke i bio biran 1935. i 1938. za narodnog zastupnika HSS-a u Narodnoj skupštini.[1]
Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske u travnju 1941. godine priklanja se ustaškom režimu i provodi uključivanje pristaša HSS-a u ustaški pokret. Imenovan je velikim županom Velike župe Baranja sa sjedištem u Osijeku, a 1943. godine postao je ministar seljačkog gospodarstva u Vladi NDH.
Aktivno je zastupao politiku vjerske konverzije Srba s pravoslavne na katoličku vjeroispovijed, odgovoran je za ratne zločine i genocid počinjen nad Romima, Srbima i Židovima. Nakon rata je u odsutnosti optužen kao ratni zločinac.[2] .
Poslije sloma NDH u svibnju 1945. godine emigrirao je u Italiju, a nastanio se u Argentini pod imenom N. Josifović. Napisao je brojne političke članke, a poslije Pavelićeve smrti 1959. godine, imenovan je, na osonovu Pavelićeve oporuke, njegovim nasljednikom i predsjednikom Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (HOP), što je zapisao fra Branko Marić, ali Pavelić zbog pogoršanog zdravstvenog stanja nije mogao potpisati.[3] Na čelu HOP-a ostaje do smrti.[1]
Bilješke[uredi | uredi kôd]
- ↑ a b Matković, Hrvoje, Povijest Nezavisne Države Hrvatske, str. 260.
- ↑ Volner, Hrvoje, „Odnos Stjepana Hefera prema njemačkoj manjini u Slavoniji od sredine tridesetih godina prošlog stoljeća do 1943. godine“, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Vol. 52 (2020), br. 2: 181n; Leček, Suzana, „Narodni poslanik Hrvatske seljačke stranke i njegov kotar: djelovanje Stjepana Hefera na osječkom i valpovačkom području“ (1924. – 1941.). Scrinia Slavonica 8 (2008): 189-191, 237.
- ↑ Tko je tko u NDH, Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 154.
Literatura[uredi | uredi kôd]
- Matković, Hrvoje, Povijest Nezavisne Države Hrvatske, Naklada Pavičić, Zagreb, 2002. ISBN 953-6308-39-8
- Dizdar, Grčić, Ravlić i Stuparić. Tko je tko u NDH, Minerva, Zagreb, 1997. ISBN 953-6377-03-9
