Suradnik:Croxyz/Tiskara

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ovo je stranica za vježbanje i uređivanje članaka suradnika Croxyz. Molim, ne mijenjajte ju.

CEE[uredi VE | uredi]

Društvo[uredi VE | uredi]

1. Pravoslavlje u Hrvatskoj (nedostaje)
2. Matica hrvatska
3. Vijenac (časopis) 4. Aljmaš ukazanja (nema)
5. Narodne novine
6. Židovi u Hrvatskoj
7. Recognition of same-sex unions in Croatia
8. Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima
9. Talijani u Hrvatskoj
10. Minority languages of Croatia [1]
11. Yugoslav Sign Language [2]
12. Healthcare in Croatia [3]
13. Media of Croatia [4]
14. Kraljski Dalmatin

Povijest[uredi VE | uredi]

1. Savezničko bombardiranje Zadra

Pop-up knjige [5][uredi VE | uredi]

Suvremena pop-up slikovnica Haunted House, Jana Pienkowskoga.

Pop-up knjige (ili slikovnica) je trodimenzionalna, mehanizirana knjiga kod koje, okretanjem stranica, ilustracije “iskaču” u prostor (eng. Pop-up – pojaviti se, naglo iskočiti odnekud). Ova tehnika često se primenjuje i kod čestitki i različitoga reklamnoga materijala.

Pojava trodimenzionalne mehanizirane knjige zauvijek je promijenila odnos između ilustracije, riječi i čitaoca. Ova veza postala je dinamičnija, interaktivnija i naravno – zabavnija.[1]

Prve konstrukcije[uredi VE | uredi]

Primjer kotača od papira pomoću kojega je moguće odrediti položaj Marsa od 7000. pr. Kr. do 7000. iz knjige Astronomicum Caesareum.
Francuska sprava za šifriranje u obliku knjige

Povijest pop-up konstrukcija započinje sredinom 13. stoljeća u srednjovjekovnome samostanu Abbey of St Albans u Engleskoj. Benediktanski redovnik Matej Pariški je u svome rukopisu Chronica Majora napravio prvi poznati primjerak knjige koja sadrži pokretni dio, a to je pokretni kotač od papira (engleski: volvella), pomoću kojega je moguće poredati tablice i izračunavati datume, bez potrebe da se lista cijela knjiga. Obzirom da su rukopisne knjige jedinstvene i podložne oštećenjima ovakvo rješenje postalo je popularno, posebno među astronomima, jer je u mnogome olakšavalo različite proračune. U 16. stoljeću ovaj mehanizam počinje se koristiti i u kriptografiji, kao pomoć pri dešifriranju tajnih poruka.

Sljedeći korak k pojavi pop-upa bio je poklopac (engleski: flap), odnosno preklopni dio ilustracije čijim otvaranjem se otkriva druga, ispod nje skrivena slika. Poklopac je u 16. stoljeću osmislio profesor anatomije Andrija Vezal kako bi svojim studentima što stvarnije dočarao izgled i položaj ljudskih unutrašnjih organa. U tu svrhu koristio je nekoliko slojeva tablica koje preklapaju jedna drugu.

Sljedeća inovacija, inspirisana sajamskim atrakcijama 18. stoljeća je rasklopiva konstrukcija harmonika (peepshow) ili tunel (tunnel book). Ilustrirane stranice povezane su međusobno poput mijeha na harmonici, a krajevi su pričvršćeni za kartonske korice. Na prednjoj korici nalazi se otvor kroz koji se promatra scena. Kada se mijeh na knjizi razvuče ilustracije se razdvajaju i odaju utisak dubine i trodimenzionalnosti.

Reklamna knjižica za Veliku industrijsku izložbu (engleski: Great Industrial Exhibition) održanu 1853. u Dublinu, Irska. Scena predstavlja ceremoniju otvaranja.[2]

Razvoj[uredi VE | uredi]

Pop-up čestitka.

U slikovnicama za djecu pokretne ilustracije počinju se primijenjivati tek u 19. stoljeću. Thomas Dean, vlasnik londonske izdavačke kuće Dean & Son, imao je značajanu ulogu u daljnjem razvoju pop-up knjiga. Od sredine 19. stoljeća ova tvrtka je objavila preko 70 naslova koji su sadržali različite pokretne dijelove (engleski: Living pictures). Na ovom poslu angažiran je veliki broj umjetnika koji su ručno pravili i bojili pokretne delove, a uveli su i jedan novitet. Osmislili su princip žaluzine (dissolving views), kod koga različiti delovi ilustracije transformirali jedan crtež u drugi uz pomoć male poluge.

Po ugledu na Deana mnogi izdavači počeli su objavljivati slična izdanja, ali pravu konkurenciju Dean je tek dobio u Raphael Tucku, vlasniku izdavačke kuće Raphael Tuck & Sons. Ova kompanija proizvodila je luksuzne predmete od papira: čestitke, slagalice, papirne lutke, ukrasne papire i knjige različitih veličina i vrlo brzo su shvatili da će pokretni mehanizmi u velikoj mjeri povećati popularnost njihovih izdanja. Za razliku od Deana, Tuck je svoje knjige tiskao u Njemačkoj, gdje je u drugoj polovici 19. stoljeća usavršena tehnika tiska u boji, što mu je omogućilo veliku prednost u pogledu tiraža.

Ernest Nister još je jedan izdavač iz 19. stoljeća, u svijet pop-upa uveo je uspravne slike (engleski: stand-up). Kod ove konstrukcije svaka se razina ilustracije na jednome kraju savija pod pravim kutom i pričvršćuje za donju razinu, a posljednja za podlogu. Otvaranjem knjige te razine se izdižu i stvaraju utisak trodimenzionalnosti. Nister je također zaslužan i za unapređenje konstrukcije točka od papira (engleski: volvella) koji je unaprijedio konstrukcijom točka s letvicama (engleski: revolving slats). Na dnu ili pri vrhu strane nalazi se poluga čijim pomicanjem se kotač, skriven između listova okreće, a kroz izreze na strani pojavljuju različiti dijelovi ilustracije, stvarajući novu sliku.

Najoriginalnije pop-up knjige 19. stoljeća djelo su münchenskoga umjetnika Lothara Meggendorfera. On je razvio komplicirane sisteme poluga skrivene između stranicama pomoću kojih je moguće pokrenuti više različitih dijelova istovremeno i to na različite strane. Poluge je povezivao metalnim zakivcima i pokretanjem samo jedne pokretao se cijeli mehanizam.[2]

20. stoljeće[uredi VE | uredi]

Poznati dizajneri[uredi VE | uredi]

Pop-up slikovnica Pepeljuga Mathew Reinharta.

Najpoznatija današnja imena u svijetu pop-up slikovnica su Robert Sabuda i Mathew Reinhart. Ova dva izuzetna dizajnera često sarađuju na projektima, a svaka njihova zajednička knjiga ima preko 35 sklopova koji popunjavaju cijele stranice, ali i mnoštvo malih konstrukcija skrivenih na raznim dijelovima stranica, koje treba otkriti i pokrenuti, što za čitaoca predstavlja dodatni užitak, a za autora izazov.[1]

Proces stvaranja pop-up knjiga[uredi VE | uredi]

Proces stvaranja jedne pop-up knjige nije se puno promijenio od 1970-ih godina sve do danas. Pisci pišu, ilustratori razvijaju koncept i izrađuju ilustracije, dizajner konstruira sve složenije mehanizme. Nimalo lak zadatak, jer ilustracije u pop-up knjizi moraju biti čvrste i stabilne, a pri tome se savršeno sklapaju pri okretanju stranica. Tiskani dijelovi konstrukcije se sijeku i savijaju uz pomoć alata koji se posebno izrađuju za svaku knjigu. Sklapanje konstrukcija radi se ručno. U današnje vrijeme, kada se ovakva izdanja tiskaju u velikom broju primjeraka i najčešće na nekoliko jezika, svaki radnik sklapa samo jednu konstrukciju nekoliko stotina puta. Cijeli proces zahtijeva veliki angažman svakoga stručnjaka koji u njemu sudjeluje.[1]


Osnovni pop-up mehanizmi[uredi VE | uredi]

Pop-up knjiga – od ideje do realizacije.
  • PARALELNI SLOJEVI (engleski: multiple layers) – jedan od prvih mehanizama korišten u pop-up knjigama i bez sumnje najjednostavniji. Svaki dio je ravna površina, a utisak trodimenzionalnosti stvara se postavljanjem više slojeva.
  • LEBDEĆI SLOJEVI (engleski: floating layers) – mehanizam sličan prethodnome po tome što može imati više paralelnih slojeva. Razlika je u tome što se ova konstrukcija promatra kada su stranice knjige potpuno otvorene.
  • L-SKLOP (engleski: V-fold) - najjednostavniji, najčešći i najdugotrajniji mehanizam. Kao i prethodni promatra se kada se stranice knjige potpuno otvore. Ovaj mehanizam mora biti savijen i postavljen pod nekim kutnom. Nije neophodno da taj kut bude 90°.
  • MAGIČNA KUTIJA (engleski: magic box) – odličan primjer kako se malom promjenom konstrukcije može postići potpuno novi efekt. Princip kutije zasniva se na mehanizmu lebdećih slojeva kome su dodate stranice.
  • MRDALICA (engleski: pivoting motion) – iako se ne mogu nazvati pravim pop-up mehanizmima, mrdalice se veoma često koriste u pop-up knjigama. Razlikujemo dvije vrste konstrukcija:
  1. klizeća mrdalica - jednostavan mehanizam kod kojega je ilustracija zalijepljena za polugu koja se može pokrenuti u dva pravca, odnosno izvući i vratiti.
  2. mašuća mrdalica- mehanizam koji se može napraviti na dva načina: pomoću ravne poluge koja pokreće mehanizam koji je u jednoj točki pričvršćen za podlogu, ili po principu točka, gdje je mehanizam pričvršćen za podlogu na sredini, pri čemu jedan dio konstrukcije predstavlja samu ilustraciju, dok drugi kraj služi kao poluga.[3]


Neki primjeri osnovnih pop-up mehanizama:


Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 Симић, Мина (2015), „ПОП-АП КОНСТРУКЦИЈЕ” (PDF), Сигнум, Београд, 8: 56—61
  2. 2,0 2,1 Phillips, Trish (2011), Making Pop-Ups & Novelty Cards, Wigston: Lorenz
  3. Hinter, Mark. Paper engineering; for pop-up books and cards (1 izd.). Tarquin Publications. ISBN 978-0-906212-49-3.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Hinter, Mark. Paper engineering; for pop-up books and cards (1 izd.). Tarquin Publications. ISBN 978-0-906212-49-3.

Vidi još[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Croxyz/Tiskara

Zemljopis Azerbajdžana[uredi VE | uredi]

Zemljopis Azerbajdžana
Azerbaijan (orthographic projection).svg
Kontinent Europa/Azija
Regija Kavkaz
Koordinate 40°30′N, 47°30′E
Površina 86.600 km2 (111. po veličini)
 - kopno 99,87%
 - voda 0,13%
Granice Flag of Armenia.svg Armenija (1007 km)
Flag of Iran.svg Iran (765 km)
Flag of Georgia.svg Gruzija (480 km)
Zastava Ruske Federacije.svg Ruska Federacija (390 km)
Flag of Turkey.svg Turska (8 km)
Najviša točka Bazardüzü
(4466 m)[1]
Najniža točka Kaspijsko jezero
(-28 m)
Najduža rijeka Kura
(1364 km[2], u Azerbajdžanu 906 km[1])
Najveće jezero Kaspijsko jezero
(386.400 km2)[3]
Najveći otok Kjor-Dili
(43 km2)

Azerbajdžan je država koja se nalazi u Kavkaskoj regiji, na granici između Europe i Azije. Tri fizička svojstva dominiraju Azerbajdžanom: Kaspijsko jezero, čija obala čini prirodu istočnu granicu Azerbajdžana; planinski lanac Veliki Kavkaz na sjeveru; te prostrane ravnice u središtu države. Površina Azerbajdžana iznosi oko 86.600 km2 (malo veće od Austrije), čime je Azerbajdžan po površini 111. najveća država svijeta. Azerbajdžan ima njveću površinu od tri Zakavkaskih država. Unutar Azerbajdžana nalaze se dvije posebne administrativne jedinice: Nahičevanska Autonomna Republika, autonomna republika koju od ostatka Azerbajdžana odvaja Armenija, i nepriznata država Gorski Karabah koja se u potpunosti nalazi unutar Azerbajdžana.

Smješten u Zakavkazju, Azerbajdžan na istoku graniči s Kaspijsko jezero, najvećim jezerom na Zemlji, na sjeveru s Gruzijom i Ruskom Federacijom, na jugu s Iranom, na jugozapadu i zapadu s Armenijom. Mali, sjeverozapadni dio Nahičevanske Autonomne Republike također graniči s Turskom. Glavni grad Azerbajdžana je drevni grad Baku koji je također najveća i najbolja kaspijska luka te središte azerbajdžanske naftne industrije.[4][5]

Topografija[uredi VE | uredi]

Reljef[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Reljef Azerbajdžana

Planine[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Planine Azerbajdžana

Vulkani[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Vulkani Azerbajdžana

Blatni vulkani[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Blatni vulkani Azerbajdžana

Špilje[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Špilje Azerbajdžana

Vode[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Vode Azerbajdžana

Rijeke[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Rijeke Azerbajdžana

Jezera[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Jezera Azerbajdžana

Otoci[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Otoci Azerbajdžana

Geologija[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Geologija Azerbajdžana

Potresi[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Popis potresa u Azerbajdžanu

Klima[uredi VE | uredi]

Temperatura[uredi VE | uredi]

Padaline[uredi VE | uredi]

Priroda[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Priroda Azerbajdžana

Flora[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Fauna Azerbajdžana

Fauna[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Flora Azerbajdžana

Ekološki problemi[uredi VE | uredi]

Krajnje točke[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Krajnje zemljopisne točke Azerbajdžana

Duljina i širina[uredi VE | uredi]

Azerbajdžan[uredi VE | uredi]

Nahičevanska Autonomna Republika[uredi VE | uredi]

Visina[uredi VE | uredi]

Granice[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Granice Azerbajdžana

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 Azerbajdžan na Hrvatskoj enciklopediji, pristupljeno 28. rujna 2019.
  2. Kura na Hrvatskoj enciklopediji, pristupljeno 28. rujna 2019.
  3. Kaspijsko jezero na Hrvatskoj enciklopediji, pristupljeno 28. rujna 2019.
  4. CIA Site Redirect — Central Intelligence Agency (engleski) pristupljeno 28. rujna 2019.
  5. The World Factbook — Central Intelligence Agency (engleski) pristupljeno 28. rujna 2019.

Vidi još[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]


Azerbajdžanski glazbala [6][uredi VE | uredi]

Azerbajdžanska narodna glazbala izložena u Zavičajnome muzeju grada Šekija.

Azerbajdžanska narodna glazbala (azerski: Azərbaycan xalq çalğı alətləri., ruski: Азербайджанские народные музыкальные инструменты) su glazbala koje koriste Azeri pri izvođenju glazbe (mugam, narodna glazba i u orkestrima. Azerbajdžanska glazbala se dijele na tri osnovne skupine: žičana glazbala, udaraljke i puhačka glazbala. Ukrašavanje glazbala također je posebna grana narodne umjetnosti.[1]

Povijest[uredi VE | uredi]

Prvi poznati azerbajdžanski glazbenici su Alihan Tebrizi i Rizaddin Širvani. Alihan Tebrizi je izumio glazbalo šušter (engleski: Shashtar', Sheshtar ili Shashtay, perzijski: ششتار, ruski: Шуштер), a Rizaddin Širvani glazbalo šešhana (ruski: шешхана). Turski putopisac Evlija Čelebi izvješćuje da je Nahičevanac Murad Aga, najznamenitiji sazandar svoga vremena, preseljen u Carigrad kod osamnskoga sultana Murata III.[1]

Godine 1931. azerbajdžanski skladatelj Uzeir Hadžibekov je stvorio orkestar azerbajdžanskih narodnih glazbala unutar Azerbajdžanskoga komiteta za emitiranje radija. Ideju stavranja orkestra Uzeir Hadžibekovu predložio je Muslim Magomajev.[2]

U siječnju 2000. godine unutar Azerbajdžanske državne filharmonije stvoren je Azerbajdžanski državni orkestar narodnih glazbala.

Klasifikacija[uredi VE | uredi]

Žičana glazbala[uredi VE | uredi]

U skupini žičanih glazbala spadaju najznačnije glazbalo je saz, glazbalo ašuga. Saz je najstarije i najpopularnije azerbajdžansko žičano glazbalo. U narodnome pjesništvu saz je opisan kao „slatkozvučni“ i „zlatni“. Saz pripada tipu lutnje kordofonskih glazbala.[3] Saz ima dugim vratom (1 – 1,5 m). Tijelo glazbala je veliko, duboku i u obliku kruške. Tijelo je izrađeno od tvrdoga drva koje s vremenom potamni i daje glazbalu karakterističnu smeđu boju. Metalne žice saza dijele se na melodične, napjevne i prateće. Broj žica najčešće iznosi od 4 do 8, no glazbalo može imati i više žica. Saz ima zvonki timbar i melodičnost, stoga služi kao pratnja u solo pjevanju. Među ašuzima popularan je dugački saz. Saz se nosi na ramenu.[1] Umjetnost Azerbajdžanskih ašuga nalazi se na popisu svjetske nematerijalne baštine.[4]

Tar, kao i saz, spada pod tip lutnje kordofonskih glazbala. Tar oblikom nalikuje na gitaru. Tar obično ima jedanaest žica koje su kao i kod saza dijele na tri skupine: melodične, napjevne i prateće. Tijelo je kao i kod saza, napravljeno od drva, ali za razliku od saza i od bikovoga mjehura koji daje taru poseban timbar. Složena glazbena ljestvica tara omogućuje postizanje intonacijske raznolikosti. Tar je nezamijenjivo glazbalo hanenda pri izvedbi mugama. Obrt proizvodnje i sviranja tara nalazi se na popisu svjetske nematerijalne baštine.[5]

Udaraljke[uredi VE | uredi]

Pod udaraljke spadaju bubnjevi, timpani i tamburini. Azerbajdžanski bubanj nagara razlikuje se od običnoga bubnja po tome što se svira rukama, a ne štapićima. Postoji nekoliko inačica nagare, poput: goltug nagare, bejuk ili kos nagare i džura ili čjure nagare. Azerbajdžanski timpani goša nagara po strukturi izgleda kao dva mala bubnjeva koji su međusobno povezani u obliku kaveza. Promjer jednog od tih bubnjeva je malo veći od promejra drugoga bubnja, stoga bubnjevi drugačije zvuče. Tijelo ovoga glazbala se dobiva od kermaike, a membrana od kože. To glazbalu daje poseban, čudan zvuk. Oba bubnja su fiksirana na fiksnoj podlozi. Svira se rukama[1], a ponekad štapićima.

Daf ili Gabal sastoji se od drvenoga obruča koji je opremljen membranom bikovog mjehura. Unutrašnjost se sastoji od prstena i zvečke.[1] Osim gore navedenih udaraljki ističu se laggutu i darbuka.

Puhačka glazbala[uredi VE | uredi]

Galerija[uredi VE | uredi]

U filateliji[uredi VE | uredi]

Edgard Varèse [7][uredi VE | uredi]

Edgard Varèse

Edgard Victor Achille Charles Varèse, također pisano kao Edgar Varèse[6] (22. prosinca 1883.6. studenoga 1965.)[7] američki je skladatelj francuskoga podrijetla.[8]

Kod Varèseove glazbe naglašen je timbar i ritam. Skovatelj je izraza „organizirani zvuk“ za referencu vlastite glazbene estetike.[9] Varèseova koncepcija glazbe reflektira njegovu viziju „zvuka kao živa materija“ i „glazbenoga prostora otvorenoga umjersto ograničenoga“.[10] On je zamislio elemente glazbe kao „zvučne mase“, vezući njihovu organizaciju s prirodnim fenomenom kristalizacije.[11] Varèse je smatrao da „tvrdoglavome uvjetovanima ušima, bilo što novo u glazbi se oduvijek zvala buka“ te je postavio pitanje, „što je glazba osim organizirane buke?“[12]

Iako njegova cjelovita preživjela djela sveukupno traju oko tri sata, nekoliko značajnih skladatelja kasnoga 20. stoljeća priznali su da im je on bio utjecatelj. Varèse je vidio potencijal u korištenju elektroničke glazbe za proitvodnju zvuka, a njegova upotreba novih elemenata i elektroničkih resursa te je zbog toga često zvan „ocem elektroničke glazbe“, dok ga je Henry Miller opisao kao „stratosferski kolos zvuka“.[13]

Varèse je također aktivno promovirao izvedbe djela drugih skladatelja 20. stoljeća te je 1921. godine osnovao International Composers' Guild, a 1926. godine Pan-American Association of Composers.[14]

Životopis[uredi VE | uredi]

Rani život[uredi VE | uredi]

Edgard Victor Achille Charles Varèse rođen je 22. prosinca 1883. godine u Parizu. Kada je bio star nekoliko tjedana, njegovi su ga roditelji poslali prastricu po majki i drugoj rodbini, kako bi ga odgojili, u selu Le Villars, Burgundija, Francuska. Tamo je razvio vrlo snažnu privrženost prema djedu svoje majke, Claudeu Cortotu koj je također bio djed pijanistu Alfredu Cortotu, Varèseovome prvome rođaku. Njegova ljubav prema djedu bila je veća nego njegova ljubav prema roditeljima.[15]

U kasnim 1880-ima vratio se roditeljima. Godine 1893. bio je priseljen preseliti se sa svojima roditeljima u Turin, Italija, dijelom kako bi živio među očevom rodbinom jer je njegov otac bio talijanskoga porijekla. Tu je imao svoje prave glazbene poduke. Podučavao ga je Giovanni Bolzon, dugogodišnji direktor turinskoga konzervatorija. Godine 1895. skladao je svoju prvu operu pod nazivom Martin Pas koja je danas izgubljena.[16] Pod utjecajem svojega oca koji je bio inženjer, upisao se na Politehničko sveučilište u Torinu te je tamo početao studirati inženjerstvo. Njegov interes za glazbu nije se svidio njegovome ocu te je njegovov otac zahtijevao da se Edgard u potpunosti posveti inženjerskim studijama. Ovaj sukob postajao je sve veći i veći, a pogotovo nakon smrti njegove majke 1900. godine. Sukob je prestao 1903. godine kada se Edgard odselio u Pariz.[17]

Godine 1904. počeo je studirati na Schola Cantorum de Paris čiji su osnivači bili učenici Césara Francka. Među Varèseovima učiteljima bio je i Albert Roussel. Nakon toga, otišao je studirati skladanje na Conservatoire de Paris s Charles-Marieom Widorom. U tome razdoblju skladao je veliki broj ambicioznih orkestralnih skladbi, no njih je samo izvodio Varèse u klavirskoj transkripciji. Jedna od takvih skladbi je Rhapsodie romane' koja je nastala oko 1905. godine. Inspiracija za tu skladba bila je crkva sv. Filiberta u Tournusu koja je bila izgrađena u romaničkome stilu. Godine 1907. preselio se u Berlin. Iste godine se oženio s francuskom glumicom Suzanne Bing s kojom je imao kćer. Razveli su se 1913. godine.

Tijekom tih godina upoznao se s Erikom Satiejem, Richardom Straussom, Claudeom Debussyjem i Ferrucciom Busonijem koji su u to vrijeme naročito utjecali na njega. Sprijateljio se i stekao podršku Romaina Rollanda i Huga von Hofmannsthala čije je djelo Œdipus und die Sphinx počeo prilagođavati u operu koja nikada nije bila dovršena. Dana 5. siječnja 1911. godine u Berlinu održana je prva izvedba njegove simfonijske pjesme Bourgogne.

Nakon što je otpušten iz francuske vojske zbog zadobivene invalidnosti tijekom Prvoga svjetskoga rata, 1915. godine preselio se u Sjedinjene Američke Države.

Edgard Varèse u 1915. godini.

Rane godine u SAD-u[uredi VE | uredi]

Edgard Varèse je u Sjedinjenim Američkim Državama prvi put nastupao 1918. godine kada je dirigirao Berliozov Grande Messe des morts koji je još poznat i kao Requiem.[18]

Svoje prve godine u Sjedinjenim Američkim Državama proveo je u Greenwich Villageu gdje je bio redoviti gost u kafiću Romany Marie.[19]. Tamo je upoznao važne doprinositelje američkoj glazbi, promovirao svoju viziju o novim elektronička glazbaelektroničkim glazbalima, dirigiranju orkestra i osnovao orkestar New Symphony Orchestra koji je kratkotrajno postojao. U New Yorku upoznao je Léon Theremin i druge skladatelje koji su istraživali granice elektroničke glazbe.

Otprilike u to vrijeme Varèse je započeo radove na Amériques, svojoj prvoj skladbi koja je skladana u Sjedinjenim Američkim Državama. Skladba je dovršena 1921. godine, no prvi put ju je izveo Filadelfijski orkestar 1926. godine pod vodstvom Leopolda Stokowskoga koji je već izveo Varèseovu skladbu Hyperprism 1924. godine te će premijerno izvesti skladbu Arcana 1927. godine. gotova sva njegova djela koje je napisao u Europi bila su izgubljena ili uništena u požaru u jednome berlinskome skladištu, tako da je u Sjedinjenim Američkim Državama počeo ispočetka. Čini se da je njegovo jedino sačuvano djelo koje je nastalo tijekom njegovoga ranoga djelovanja bila pjesma Un grand sommeil noir, nastala na temelju tihova Paula Verlainea. Varèse je još tada imao sačuvano skladbu Bourgogne, no uništio je partituru mnogo godina kasnije u naletu depresije.

pri završetku skladbe Amériques osnovao je s Carlosom Salzedom International Composers' Guild koji je bio posvećen izvedbama novih skladbi sjevernoameričkih i europskih skladatelja. Manifest International Composers' Guild-a iz srpnja 1921. godine sadržavao je izjavu:

Wikicitati „"[t]he present day composers refuse to die. They have realised the necessity of banding together and fighting for the right of each individual to secure a fair and free presentation of his work."
„Današnji skladatelji odbijaju umrijeti. Shvatili su potrebu zajedničkoga spajanja i borbe za pravo svakoga pojedinca da osigura pravedno i slobodno predstavljenje svojega djela.””

[20]

Godine 1922. Varèse je posjetio Berlin gdje je osnovao sličnu njemačku organizaciju s Ferruccijem Busonijem.

Život u Parizu[uredi VE | uredi]

Povratak u SAD[uredi VE | uredi]

Pozadina u znansoti[uredi VE | uredi]

Nedovršeni projekti[uredi VE | uredi]

Međuanordno priznanje[uredi VE | uredi]

Glazbeni utjecatelji[uredi VE | uredi]

Studenti i utjecaj[uredi VE | uredi]

Studenti[uredi VE | uredi]

Utjecaj na klasičnu glazbu[uredi VE | uredi]

Utjecaj na popularnu glazbu[uredi VE | uredi]

Glazbena filozofija i skladanje[uredi VE | uredi]

Predviđanja[uredi VE | uredi]

Idée fixe[uredi VE | uredi]

Djela[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 К. А. Касимов. Народы Азербайджанской Советской Социалистической Республики. Азербайджанцы. Народное творчество / Под редакцией Б. А. Гарданова, А. Н. Гулиева, С. Т. Еремяна, Л. И. Лаврова, Г. А. Нерсесова, Г. С. Читая. — Народы Кавказа: Этнографические очерки: Издательство Академии наук СССР, 1962. — Т. 2. — С. 157-159 (Народная музыка). — 684 с.
  2. Эльмира Абасова. Узеир Гаджибеков / Под ред. Л. В. Карагичевой. — Баку: Азербайджанское государственное издательство, 1975. — С. 87. — 142 с.
  3. Glazbala, Hrvatska enciklopedija, pristupljeno 23. ožujka 2020.
  4. Art of Azerbaijani Ashiq, UNESCO, pristupljeno 23. ožujka 2020.
  5. Craftsmanship and performance art of the Tar, a long-necked string musical instrument, UNESCO, pristupljeno 23. ožujka 2020.
  6. MacDonald 2003
  7. Životopis Edgard Varèsea, IRCAM, pristupljeno 24. ožujka 2020.
  8. Varèse, Edgar, Hrvatska enciklopedija, pristupljeno 24. ožujka 2020.
  9. Goldman, Richard Franko. 1961. "Varèse: Ionisation; Density 21.5; Intégrales; Octandre; Hyperprism; Poème Electronique. Instrumentalists, cond. Robert Craft. Columbia MS 6146 (stereo)" (in Reviews of Records). Musical Quarterly 47, no. 1. (January):133–34.
  10. Chou Wen-chung, 1966a, "Open Rather Than Bounded", Perspectives of New Music 5, no. 1 (Autumn–Winter): 1–6
  11. Chou Wen-chung, 1966b, "Varèse: A Sketch of the Man and His Music", The Musical Quarterly 52, no. 2 (April): 151–170.
  12. Varèse, Edgard, i Chou Wen-chung. 1966. "The Liberation of Sound", Perspectives of New Music 5, no. 1 (Autumn–Winter): 11–19.
  13. Woodstra, Chris; Brennan, Gerald; Schrott, Allen, eds. (2005). All Music Guide to Classical Music: The Definitive Guide to Classical Music. San Francisco: Backbeat Books. ISBN 0879308656. OCLC 61295944.
  14. "Edgard Varese | American composer", Encyclopædia Britannica, pristupljeno 24. ožujka 2020.
  15. Varèse, Edgard; Jolivet, André (2002). Jolivet-Erlih, Christine (ed.), Correspondance 1931–1965, Contrechamps, str. 110.
  16. "Opera Composers: V", opera.stanford.edu, pristupljeno 26. ožujka 2020.
  17. "The Music of Edgar Varese – Historical Perspective", stevengrimo.com, pristupljeno 26. ožujka 2020.
  18. Ouellette 1973, str. 48-49.
  19. Robert Schulman. Romany Marie: The Queen of Greenwich Village (pp. 64–65). Louisville: Butler Books, 2006. ISBN 1-884532-74-8.
  20. Ouellette 1973, str. 66.

Literatura[uredi VE | uredi]

Daljnje čitanje[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Hasan bej Zardabi[uredi VE | uredi]

Hasan bej Zardabi (azerski: حسن بَی زردابی, Həsən bəy Zərdabi, ruski: Гасан-бек ардаби, Хасан бей Зардаби) rođen kao Hasan bej Salim bej oglji Melikov