Prva savezna liga Jugoslavije u nogometu 1975./76.

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Prvenstvo Jugoslavije u nogometu u sezoni 1975./76.

Povijest[uredi | uredi kôd]

Ovo je prvenstvo obilježeno dotad neviđenim i do danas nenadiđenim skandalom zbog otvorene sudačke pristranosti, posljedica koje je ta da je Hajduk ostao bez naslova prvaka države. Sramotu i težinu ovom skandalu daje činjenica da je sudac Maksimović iz Novog Sada koji je bio glavni antagonist otvoreno se hvalio svojim nedjelom, odnosno nije pokazivao nikakvo kajanje, nego se još osorno razmetao. Nedjelo se je sastojalo u tome što je sudac Maksimović nevjerojatno dugo produžio utakmicu sve dok beogradski Partizan nije postigao pogodak kojim je Partizan pretekao splitski Hajduk. U zadnjem je kolu Hajduk odigrao neriješeno protiv OFK Beograda i bilo mu je dovoljno da Olimpija i Partizan odigraju neriješeno, dok je Partizanu igrala samo pobjeda. Hajdukova i Partizanova utakmica igrale su se u isto vrijeme.

U Hajduku su bili poprilično sigurni u naslov. Sjećanja pak na prijašnje jugomulježi na štetu Hajduka nisu izblijedjela. Legendarni Hajdukov trener Tomislav Ivić nešto je predosjetio ili čak znao, izjavivši prije utakmice "Bit ćemo prvaci samo ako nam dozvole".[1]

OFK Beograd dobro se je pripremao za Hajduka, otišavši 10 dana prije utakmice u karantenu na Košutnjak.[2] Nije se nikako moglo prići. Glede činjenica športskog motiva za pobijediti protivnika, s te strane stvar nije bila sporna (je li istom žestinom OFK Beograd igrao protiv Partizana?). Neki su poslije optuživali OFK Beograd da ih je "Partizan indoktrinirao i zatočio na Košutnjaku".[2] Mogući 'dodatni' motiv neki su vidjeli u tome što je OFK Beograd u zadnjim kolima prijašnjih godina "zakazao" protiv Hajduka (iako ga je Hajduk jedva pobijedio) pa je Hajduk postao prvak ispred Veleža, odnosno godinu poslije je OFK Beograd neriješenim rezultatom protiv Vojvodine istu izbacio taj srbijanski klub iz trke za prvaka s Hajdukom.[2], a ovog je puta Hajduk bio u trci s još jednim beogradskim klubom te se Hajduk tako suočavao s beogradskim lokalpatriotskim motivima.

I dok je Hajdukova utakmica bila gotova, svi su čekali kraj utakmice u Ljubljani. No sudac je produljio utakmicu Olimpije i Partizana sve dok Partizan nije postigao pogodak kojim je pobijedio,[3] a to je bilo u 95. minuti. Takvo je produženje u ona vremena bila rijetkost, a UEFA je tek 20-ak godina poslije uvela sudačku nadoknadu.[2]

2000-ih je Partizanov igrač Nenad Stojković priznao kako je u onom debelom produžetku viknuo sucu "Makso, još samo ovaj aut...", nakon kojeg je primio loptu i proslijedio k Bjekoviću koji je postigao pogodak.[2]

Igre s vremenom nisu bile samo na kraju utakmice.[2] Ljubljanska je utakmica počela 7-8 minuta kasnije iz nekih providnih razloga.[2]

Ljubljanska utakmica ima još jednu manje prepričavanu pojedinost, koja je utjecala na konačni rezultat, a kojoj je opet glavni akter bio novosadski sudac Maksimović.[2] Isključio je igrača Olimpije Gorana Jurišića, i to igrača kojeg se rijetko isključuje - centarfora, pa je tako Olimpija zadnjih 30 minuta igrala s igračem manje.[2] Izbor isključenog igrača daje razlog novim sumnjama, jer se radilo o igraču u kojeg je Hajduk polagao nade, s obzirom na njegovo podrijetlo (Šibenik), pa se nadao da će Jurišić imati dodatni športski motiv za pobijediti protivnika.[2] Hajduk je također polagao nade u činjenicu da je Olimpiji trener Hajdukov bivši trener Slavko Luštica, i prije spomenuta činjenica što je njen centarfor upravo isključeni Goran Jurišić, Šibenčanin.[2]

Uz to, ni utakmica protiv OFK Beograda nije prošla 'čisto': sudac Hamid Ihtijarević iz Sarajeva poništio je pogodak Šimi Luketinu kod stanja 0:0, a na kraju je Hajduk jedva izvukao 1:1 (izjednačio je pogotkom Luka Peruzović).[2]

Zbog onakve makinacije Maksimović je godinama bio persona non grata.[2] Hajdukov je bijes išao toliko daleko da ga je čak morao smirivati Centralni komitet Savez komunista, čak i upozoravati.[2] Naposljetku je sve zataškano.[2]

Sastav Hajduka kojem je na ovako podao način otet naslov bio je Ivan Katalinić, Luka Peruzović, Šime Luketin, Željko Mijač, Vilson Džoni, Vedran Rožić, Jurica Jerković, Boriša Đorđević, Slaviša Žungul, Ivan Buljan, Ivica Šurjak, Dražen Mužinić, Mario Boljat, Vančo Balevski, trener Tomislav Ivić.

Konačna ljestvica[uredi | uredi kôd]

Poredak Klub Ut Pb N Pz Pr Ps RP Bod


1 Partizan 34 22 6 6 60 30 +30 50
2 Hajduk Split 34 19 11 4 57 22 +35 49
3 Dinamo Zagreb 34 17 10 7 38 23 +15 44
4 Crvena zvezda 34 16 8 10 53 31 +22 40
5 Vojvodina 34 11 12 11 41 42 -1 34
6 Sloboda Tuzla 34 11 11 12 46 42 +4 33
7 Sarajevo 34 12 9 13 45 51 -6 33
8 OFK Beograd 34 13 7 14 40 48 -8 33
9 Velež Mostar 34 10 12 12 39 37 +2 32
10 Borac Banja Luka 34 9 14 11 34 40 -6 32
11 Rijeka 34 9 13 12 35 37 -2 31
12 Željezničar Sarajevo 34 11 9 14 40 47 -7 31
13 Čelik Zenica 34 10 10 14 29 35 -6 30
14 Olimpija Ljubljana 34 10 10 14 37 44 -7 30
15 Budućnost Titograd 34 11 8 15 25 42 -17 30
16 Radnički Niš 34 7 15 12 30 41 -11 29
17 Vardar Skoplje 34 8 12 14 27 36 -9 28
18 Radnički Kragujevac 34 8 7 19 29 57 -28 23
Napredak Kruševac
Zagreb


Najbolji strijelci[uredi | uredi kôd]


Prvaci[uredi | uredi kôd]


igrači (utakmica/golova):

Izvori[uredi | uredi kôd]