Vjekoslav Bach
| Vjekoslav Bach | |
|---|---|
 Vjekoslav Bach | |
| Rođenje | 1845., Rujevac, Hrvatska |
| Smrt | 11. listopada 1871., klanac Ljupča kraj Plaškoga, Hrvatska |
| Stranka | Stranka prava |
| Zanimanje | pravnik, novinar, publicist, političar |
Vjekoslav Bach (Rujevac, 1845. – klanac Ljupča kraj Plaškoga, 11. listopada 1871.), bio je hrvatski pravnik, novinar, publicist i političar.
Vjekoslav Bach rođen je u Rujevcu 1845. godine. Otac mu je bio krajiški časnik. Osnovnu školu pohađao je u Jasenovcu i Ogulinu, a gimnaziju u Senju. U sedmome razredu gimnazije, školske godine 1862. – 1863., bio je isključen iz gimnazije nakon sukoba s profesorom zbog političkih razloga.[1] Bio je odličan učenik te mu je tako dopušteno privatno položiti sedmi razred a redovito završio je osmi razred i maturirao u istoj gimnaziji 1864. godine.[1] Studij prava pohađao je i svršio u Zagrebu na Kraljevskoj pravoslovnoj akademiji. Nakon studija prava, posvetio se je novinarstvu. Godine 1868. počeo je surađivati u pravaškom glasilu Hervatu, čijim nakladnikom i urednikom bio je Ivan Matok, a 1869. godine postao je urednikom lista Hervatska. Hervatsku su pokrenuli Ante Starčević i Eugen Kvaternik nakon razlaza s nakladnikom i urednikom Hervata Ivanom Matokom. Nije bilo prijekida sadržaja između ta dva lista, nastavile su se Kvaternikove serije članaka a Starčević je dopunjavao svoje misli iz Hervata.[2] Godine 1869. bio je Bach osuđen kao urednik, "radi bunjenja", na četrnaest dana zatvora, zbog članka kojega je u listu napisao Ante Starčević (Ukinutje granice, Hervatska, br. 2, 1869.).[1] U siječnju 1870. godine Hervatska je prestala izlaziti, ali obnovljena je kao tjednik početkom 1871. godine, nakon pada bana Levina Raucha, te je Bach iznova bio njezinim urednikom.[3][4] Prvi broj izašao je u Zagrebu 1. siječnja 1871. godine. Tjednik Hervatska bile su jedne od prvih potpuno političkih novina u Hrvatskoj.[5] Nakladnikom i vlasnikom Hervatske bio je Eugen Kvaternik.[5] Do početka listopada 1871. godine uredio je Bach četrdeset brojeva Hervatske, a objavio je i dvije serije svojih političko-satiričkih članaka, Austrianske diple i Madjarske gusle (br. 1 - 13). Zajedno s Eugenom Kvaternikom napisao je monografiju Izvještaj o dopuštanju izlaženja lista "Hervatska" (Zagreb, 1870.).[6]
Početkom listopada 1871. godine iz Zagreba otišao je u Rakovicu gdje je sudjelovao u narodnome ustanku protiv Austro-Ugarske i pokušaju uspostavljanja samostalne Hrvatske države.
Podrobniji članak o temi: Rakovički ustanak
Nešto prije izbijanja ustanka Vjekoslav Bach otišao je u Munjavu gdje mu je živjela tetka Emilija Paunović koja je tu bila poštaricom. Dne 6. listopada 1871. godine kada je ova ležala bolesna zamjenjivao ju je u pošti i tom prigodom za potrebe ustanka prisvojio je 15.000 forinti te ih donio u kuću isluženoga krajiškoga Feldwebela ↓1 Rade Čuića u Broćancu gdje je bio glavni revolucionarni stožer.[7] Nakon toga istoga dana poštanska služba Ogulinske regimente poslala je brzojavku Kraljevskoj Hrvatsko-slavonskoj poštanskoj direkciji u Zagreb da je Bach prisvojio 15.000 forinti i s njima pobjegao te mole neka ga se goni.[8] Prisvojeni novac iskoristili su ustanici za kupnju oružja, konja i odijela koju su obavili u Bosni, u cazinskome kotaru.[9]
Ustanak je počeo tri dana ranije od dogovorenoga dne 7. listopada 1871. godine, uvečer, kada su došli iz Karlovca Ante Rakijaš, Eugen Kvaternik i Rudolf Fabijani u Broćanac gdje je bila osnovana Privremena narodna hrvatska vlada.[10] U toj vladi Eugen Kvaternik bio je regentom, Ante Rakijaš ministrom rata, Petar Vrdoljak ministrom unutarnjih poslova, Vjekoslav Bach ministrom financija, Rade Čuić ↓2 glavnim vojnim zapovjednikom ustaničke vojske a Antun Turkalj velikim županom ogulinskim.
Ustanak se je ranom zorom 8. listopada 1871. godine proširio na Rakovicu gdje je došao Kvaternik s ustanicima i s razvitim hrvatskim barjakom. U Rakovici je u kući trgovca Ive Vučića bio određen glavni stan hrvatske vlade. Istoga dana Eugen Kvaternik objavio je Proglas narodne hrvatske vlade. Ustanku su se uz Rakovicu pridružila i sela Broćanac, Brezovac, Mašvina, Plavča Draga i Močila.[11] Istoga dana u Drežnik pošli su Ante Rakijaš i Rade Čuić s tri stotine ustanika kako bi pridobili selo za ustanak, no nije im uspjelo. Dne 9. listopada pošao je Eugen Kvaternik s ovećom skupinom ustanika prijeko Plaškoga u Ogulin htijući povesti sa sobom cijelu tamošnju kompaniju s kojom bi ušli u Karlovac te odatle krenuli u Zagreb gdje bi proglasili slobodnu hrvatsku državu, no nije im uspjelo otići dalje od Plaškoga u koji su ušli 10. listopada 1871. godine, oko podne.[12] Iz Plaškoga su se morali povući. Dne 10. listopada 1871. godine proglašen je prijeki sud, te su se ustanički redovi počeli osipati i od prvotnih 1.700 ustanika s Kvaternikom ostalo je njih oko 400.
Vjekoslav Bach ubijen je zajedno s Antom Rakijašem i Eugenom Kvaternikom, 11. listopada 1871. godine, u klancu Ljupča, u zasjedi koju su im postavili Miloš Kosanović i Maksim Momčilović zajedno s tridesetak ostalih izdajnika iz ustaničkih redova u dosluhu s c. kr. majorom Stankom Rašićem. Bili su na putu iz Plaškoga prijeko Ljupča klanca i Močila kada su se toga dana, u zoru, ostatci ustanika uputili prema granici kako bi prebjegli u Osmansko Carstvo.
Tijela ubijenih Ante Rakijaša, Eugena Kvaternika i Vjekoslava Bacha na mjestu ubojstva opljačkana su a potom bačena u jarak pokraj ceste. Nakon neke dobi njihova tijela prevezena su u Rakovicu i zakopana u zajedničku grobnicu pokraj ceste što vodi za Drežnik gdje su ostali 50 godina, u neobilježenome grobu. Godine 1921., o pedesetoj obljetnici Rakovičkoga ustanka, u organizaciji Družbe "Braća hrvatskoga zmaja", posmrtni ostatci Eugena Kvaternika, Ante Rakijaša i Vjekoslava Bacha preneseni su u Zagrebačku katedralu i pokopani uz Petra Zrinskoga i Franu Krstu Frankopana.[13][14]
- Zagrebački studenti, pravaši, objavili su Bachov životopis i njegovu fotografiju u svojemu almanahu Hrvatska, 1881. godine, a omladinska skupina Hrvatsko starčevićansko slobodoumno đaštvo, predvođeno Tinom Ujevićem, Krešimirom Kovačićem i drugima izdala je časopis Grabancijaš: glasilo starčevićanskog slobodoumnog djaštva (1/1910., izašao samo jedan broj u ožujku),[15] čiji se naslov odnosi na Bacha.[1]
- Antun Gustav Matoš objavio je u počast Kvaternika i Bacha pjesmu Epitaf bez trofeja[n 1] (Stekliš, 1/1910., br. 2/3).[1]
- 1933.: Podignut je spomenik Eugenu Kvaterniku i ustanicima u Rakovici koji je izradio kipar Marijan Matijević.
- U Slavonskome Brodu jedna ulica nazvana je po njemu, Ulica Vjekoslava Bacha.
- Na mjestu gdje su bili zakopani Eugen Kvaternik, Ante Rakijaš i Vjekoslav Bach 8. listopada 2011. godine otkriveno im je spomen-obilježje, a postavili su ga članovi Družbe "Braća hrvatskoga zmaja".[16]
- ↑
izvorni tekst na WikIzvoru: Epitaf bez trofeja
- ↑1 "(...) Rade Čuić bio je isluženi krajiški Feldwebel, ili po narodnu u loše kroatiziranom obliku feldbaba ili feljbaba (a to je bio čin današnjeg narednika) iz Broćanca, malog sela udaljenog 5-6 kilometara sjeverno od Rakovice, gdje je ustanak zapravo i začet, i to baš u kućama Čuićevih."[17]
- ↑2 Nije bio prisutan na sjednici kojom je predsjedao Eugen Kvaternik kada je formirao svoju revolucionarnu, privremenu vladu.[7]
- Zvonimir Kulundžić, Odgonetavanje "Zagonetke Rakovica": zaboravljeni hrvatski seljački tribun Petar Vrdoljak - prethodnik Stjepana Radića za pola stoljeća, Naklada multigraf, Zagreb, 1994., ISBN 953-6060-02-7
- Anđelko Mijatović, Rakovički ustanak godine 1871., u: Rakovica: srce od Hrvata: povijest općine Rakovice, Općinsko poglavarstvo Rakovice - "Mato Lovrak" - "DoNeHa", Rakovica - Zagreb, 2003., ISBN 953-6648-09-1
- ↑ a b c d e Bach, Vjekoslav, Dragutin Pavličević (1983.), hbl.lzmk.hr, pristupljeno 7. studenoga 2018.
- ↑ Mirjana Gross, Izvorno pravaštvo: ideologija, agitacija, pokret, Golden marketing, Zagreb, 2000., ISBN 953-6168-82-0, str. 264.
- ↑ Bach, Vjekoslav, enciklopedija.hr, pristupljeno 7. studenoga 2018.
- ↑ Mirjana Gross, Agneza Szabo, Prema hrvatskome građanskom društvu: društveni razvoj u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji šezdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljeća, Globus, Zagreb, 1992., ISBN 86-343-0655-0, str. 262. -263.
- ↑ a b Stare hrvatske novine - Hervatska, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, dnc.nsk.hr, pristupljeno 7. studenoga 2018.
- ↑ Izvještaj o dopuštanju izlaženja lista "Hervatska" / napisali Eugenij Kvaternik i V. Bach, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Crolist - skupni katalog hrvatskih knjižnica, (Crolist), pristupljeno 7. studenoga 2018.
- ↑ a b Kulundžić, 1994., str. 572.
- ↑ Kulundžić, 1994., str. 570.
- ↑ Milan Karanović, Kvaternikova revolucija u Hrvatskoj krajini, Tiskara Kuzma Rožmanić, Zagreb, 1921., str. 16.
- ↑ Mijatović, 2003., str. 124. - 125.
- ↑ Kulundžić, Zagreb, 1994., str. 604.
- ↑ Kulundžić, 1994., str. 608.
- ↑ Ivan Strižić, Hrvatski portreti, DoNeHa, Zagreb, 1993., ISBN 953-96050-0-8, str. 27.
- ↑ Ljubomir Škrinjar, Bog nam sreću daj! - Hrvatski nek živi zmaj!, Hrvatsko kulturno vijeće, 27. studenoga 2011., pristupljeno 7. studenoga 2018.
- ↑ Grabancijaš : glasilo starčevićanskog slobodoumnog djaštva / odgovorni urednik Ivan Keser ; uredjuje Krešimir Kovačić, katalog.kgz.hr, pristupljeno 7. studenoga 2018.
- ↑ Molitva za ustanike, fotografije i tekst: Ivan Nađ, Zmaj Brezanski od Hrvata, safaric-safaric.si, 16. listopada 2011., pristupljeno 7. studenoga 2018.
- ↑ Kulundžić, 1994., str. 564.