Vlado Singer

Izvor: Wikipedija
Vlado Singer
Vlado Singer
Rodno ime Vladimir
Rođenje 21. listopada 1908., Virovitica, Hrvatska
Smrt listopad 1943., Stara Gradiška, Hrvatska
Uzrok smrti ubijen tijekom Holokausta
Nacionalnost Hrvat
Etnicitet Židov
Državljanstvo Kraljevina Jugoslavija
Poznat(a) po osnivač glasila mlade hrvatske nacionalističke organizacije "Naša gruda"
Zanimanje političar
Vjera katoličanstvo
Portal o životopisima

Vlado (Vladimir) Singer, (Virovitica, 21. listopada 1908. – Stara Gradiška, listopad 1943.), bio je hrvatski političar, član ustaškoga pokreta.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Vlado (Vladimir) Singer rodio se u Virovitici 1908. godine u hrvatskoj židovskoj obitelji (poslije se u životu preobratio na katoličku vjeru i smatrao se Hrvatom).[1][2][3][4] Političku aktivnost započeo je tijekom studija u Zagrebu, krajem 1920-ih i početkom 1930-ih godina. Središnja je osoba tajnih nacionalnih skupina, a javno predvodi sveučilištarce u društvu Kvaternik. Uz njega glavni akteri bili su Branimir Jelić, Mladen Lorković, i Eugen Dido Kvaternik smatrajući da su dotadašnje političke formacije preživljene i da treba stvarati novi pokret koji bi bio nositelj revolucionarne borbe.[5] U ožujku 1932. godine, točnije 6. ožujka, organizira demonstracije na sveučilištu protiv diktature kralja Aleksandra.[6] (Vidi članak Šestosiječanjska diktatura.) U ožujku 1933. godine pokreće i uređuje glasilo mlade hrvatske nacionalističke organizacije Naša gruda, prve nezavisne novine koje izlaze u Hrvatskoj za vrijeme diktature.[7] Prvi broj Naše Grude: Omladinskog lista za suvremena pitanja izašao je 1. ožujka 1933. godine a urednici su mu bili Singer i pjesnik Ivo Lendić.[8]

Emigracija[uredi | uredi kôd]

Nakon samo dva broja odlazi, u ljeto 1933. godine, u emigraciju. Nastanjuje se u Beču. U njegovom stanu neko se vrijeme 1934. godine sklanjao i Eugen Dido Kvaternik. U ožujku 1934. godine uhićen je u Beču od austrijskoga redarstva[9] na zahtjev jugoslavenskih vlasti, u navodnoj vezi s namjeravanim atentatom Petra Oreba na jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića u prosincu 1933. godine.[7] Nakon šest mjeseci je pušten i odlazi u Italiju. Tamo boravi u ustaškim logorima i u internaciji na Liparima. Nakon Marseillskog atentata ponovno je uhićen.

Bio je povjerenik Glavnog ustaškog stana. Prema Eugenu Didi Kvaterniku jedini je od svih ustaša u Italiji kritički gledao na Pavelićev način života, ali mu je bio odan.[7][10] Opisivali su ga kao vrsnog organizatora.

NDH i smrt[uredi | uredi kôd]

U travnju 1941. godine vraća se u Zagreb s Pavelićem i drugim ustašama iz emigracije. U svibnju preuzima vođenje Osobnog odjela Glavnog ustaškog stana. Kada je sredinom lipnja osnovana Ustaška nadzorna služba (UNS), preuzima ured II (obavještajna služba). U kolovozu 1941. došao je u posjed pouzdanih vijesti iz Stožera talijanske druge Armate (okupacijska sila u dijelovima pripojenim Italiji i talijanskoj okupacijskoj zoni u NDH) o talijanskom operativnom planu za zaposjedanje čitave Hrvatske u pet etapa,[11] o čemu je obavijestio državno vodstvo[7]:

  • prva etapa: područje iz Rimskih ugovora
  • druga etapa: reokupacija druge zone
  • treća etapa: reokupacija treće zone
  • četvrta etapa: okupacija Hrvatske do Save i
  • peta etapa: zaposjedanje sjeverne Hrvatske do Drave.[11]

Kada su komunisti, 14. rujna 1941. godine, izvršili diverziju na glavnoj zagrebačkoj pošti, na zahtjev Nijemaca kao odgovoran uhićen je i zatočen u logorima u Jasenovcu i Staroj Gradišci, gdje je i pogubljen.[12] Osumnjičen kao komunist i brzinski osuđen, prije zatočenja u sabirnim logorima, bio je nakon uhićenja privremeno zatočen u Zagrebu u zatvoru na Savskoj cesti.[13]

Prijateljevao s Branimirom Župančićem, kojemu je svojevremeno s Lipara pisao u Rim za primanje „Katoličkog tjednika“. Uhićenog Singera Župančić je došao obići. "Došao sam posjetiti prijatelja koji je ovdje zatvoren, koji je Židov", rekao je Župančić.[13]

U Jasenovcu je neko vrijeme bio zatočen zajedno s Vladkom Mačekom, u zimi 1941. – 1942., o čemu je ostavio opširno izvješće ↓1, odnijeto 1945. godine u emigraciju.[14] Suvremenici i suradnici njegovo uhićenje i likvidaciju dovode u vezu s njegovim židovskim podrijetlom i osobnom netrpeljivošću nekih ustaških dužnosnika a ne s odgovornošću za navedenu komunističku sabotažu.[7] Ubojstvo Vlade Singera nikada nije razjašnjeno, a niti tko je za to izdao nalog.[15]

Literatura[uredi | uredi kôd]

  • Dizdar, Zdravko; i dr. 1997. Tko je tko u NDH Hrvatska 1941.–1945. Minerva. Zagreb. ISBN 953-6377-03-9 Eksplicitna upotreba et al. u: |first= (pomoć)
  • Goldstein, Slavko. 2007. 1941. - godina koja se vraća. Novi Liber. Zagreb. ISBN 978-953-6045-48-8

Bilješke[uredi | uredi kôd]

  1. ↑1 Singerovo izvješće objavljeno je u časopisu Republika Hrvatska (Buenos Aires), godište XXIV. za travanj 1974., br. 97., str. 62. – 84. pod naslovom Vlado Singer o dru Vladku Mačeku.[16]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ Davor Kovačić: Hrvatski institut za povijest: Vlado Singer, Stjepan Rubinić – od visokih policijskih dužnosnika Nezavisne Države Hrvatske do zatočenika koncentracijskih logora, str. 1.:
    »Rodio se 21. X. 1908., u Virovitici, bio je pokršten Židov i smatrao se Hrvatom. Vrlo rano se je odrekao svog židovstva, i vjerski i nacionalno, smatrajući da je za Židove u Hrvatskoj jedini pravi put totalna asimilacija, odnosno totalna identifikacija s hrvatstvom.«
  2. ↑ Slavko Goldstein, 2007., str. 112.
  3. ↑ Kovačić, Davor, Iskapanja na prostoru koncentracijskog logora Nova Gradiška i procjene broja žrtava// Radovi - Zavod za hrvatsku povijest, Vol. 34-35-36, br.1., str. 229-241., Zagreb, 2004. (Hrčak), str. 240.
  4. ↑ Grgo Gamulin, Zagonetka gospodina Iksa, Književna Rijeka, časopis za književnost i književne prosudbe, broj 1, godina XV, str. 336. Rijeka, proljeće 2010.
  5. ↑ Eugen Dido Kvaternik, Sjećanja i zapažanja 1925-1945, Prilozi za hrvatsku povijest. Uredio dr. Jere Jareb, Starčević, Zagreb, 1995., ISBN 953-96369-0-6, str. 271.
  6. ↑ Eugen Dido Kvaternik, Sjećanja i zapažanja 1925-1945, Prilozi za hrvatsku povijest. Uredio dr. Jere Jareb, Starčević, Zagreb, 1995., ISBN 953-96369-0-6, str. 272.
  7. ↑ a b c d e Tko je tko u NDH. Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 359.
  8. ↑ Eugen Dido Kvaternik, Sjećanja i zapažanja 1925-1945, Prilozi za hrvatsku povijest. Uredio dr. Jere Jareb, Starčević, Zagreb, 1995., ISBN 953-96369-0-6, str. 273.
  9. ↑ Eugen Dido Kvaternik, Sjećanja i zapažanja 1925-1945, Prilozi za hrvatsku povijest. Uredio dr. Jere Jareb, Starčević, Zagreb, 1995., ISBN 953-96369-0-6, str. 274.
  10. ↑ Eugen Dido Kvaternik, Sjećanja i zapažanja 1925-1945, Prilozi za hrvatsku povijest. Uredio dr. Jere Jareb, Starčević, Zagreb, 1995., ISBN 953-96369-0-6, str. 17.
  11. ↑ a b Eugen Dido Kvaternik, Sjećanja i zapažanja 1925-1945, Prilozi za hrvatsku povijest. Uredio dr. Jere Jareb, Starčević, Zagreb, 1995., ISBN 953-96369-0-6, str. 131.
  12. ↑ Maček i Luburić, Laus, Split, 1999., priredio Ivan Mužić, 2. izd., ISBN 953-190-080-9, str. 89.:
    »Nekoliko mjeseci nakon što je preuzeo taj položaj sabotažom komunista oštećena je zagrebačka telefonska centrala. Krivci su pobjegli partizanima, no radilo se o njegovom osobnom prijatelju kojega je poznavao iz studentskog doba kao dobrog Hrvata i koji je tek kasnije postao komunistom. Na zahtjev Nijemaca Singer je kao odgovoran uhićen i zatočen u Jasenovcu i Staroj Gradiški, gdje je 1943. ubijen.«
  13. ↑ a b Issuu msgr. B. Župančić: Sjećanja na moje župnikovanje u Bosanskoj Gradiški, Suza Dolinska - Broj 34 Godište XX siječanj/prosinca 2016. - Digitalna Arhiva, str. 187-188, ISSN 24596485
  14. ↑ Jere Jareb, Pola stoljeća hrvatske politike: povodom Mačekove autobiografije, Institut za suvremenu povijest, Zagreb, 1995., (pretisak izd. iz 1960.), ISBN 953-6324-02-4, str. 12.
  15. ↑ Maček i Luburić, Laus, Split, 1999., priredio Ivan Mužić, 2. izd., ISBN 953-190-080-9, str. 89.:
    »Nikada nije razjašnjeno njegovo ubojstvo, niti tko je dao nalog za taj nepotrebni zločin. Ustaška lojalnost i osobno poštenje Vlade Singera bili su izvan svake sumnje. On je doduše još prije, dok je bio na položaju, u užim krugovima znao govoriti da ne vjeruje u pobjedu Osovine i da bi bilo potrebno da ustaše organiziraju povlačenje u šumsku gerilu, no u tome je uživao potajne simpatije mnogih mladjih ustaša, te je teško da bi to bilo razlogom njegovoj eliminaciji.«
  16. ↑ Maček i Luburić, Laus, Split, 1999., priredio Ivan Mužić, 2. izd., ISBN 953-190-080-9, str. 136.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Vlado_Singer&oldid=6876330"