Banovac (dužnosnik)
Banovac, podban, viceban (lat. vicebanus) bila je funkcija visokog državnog dužnosnika u Hrvatskoj, zamjenik bana u slučaju njegove odsutnosti ili spriječenosti.
Funkcija se javlja su srednjem vijeku te do izražaja dolazi u 16. stoljeću i prvoj polovini 17. stoljeća. U razdoblju od 13. stoljeća do 1476. postojala su dva bana: jedan za teritorij Slavonije, a drugi za područje Hrvatske i Dalmacije. Svaki ban je sebi na saboru imenovao, isključivo iz redova domaćeg plemstva[1], svog banovca. Slavonski banovac je redovito bio župan zagrebački ili križevački, a hrvatski župan kninski.[2]
Podban je nakon ustoličenja bana polagao prisegu pred Hrvatskim saborom i obnašao funkciju dokle i ban koji ga je izabrao. Otkako je od vremena kralja Matije I. Korvina (1458.-1490.) uvedena funkcija i titula jedinstvenog hrvatsko-dalmatinsko-slavonskog bana, podban je ujedno, do 1756. obnašao i funkcije velikih župana Zagrebačke i Križevačke županije.
Od 17. stoljeća u sudskim funkcijama je bana zamjenjivao protonotar, iako je podban zadržao mjesto predsjednika oktavalnog suda. Funkcija podbana postojala je i u Banskoj vladi (1850.-1854.). Nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine bana je zamjenjivao predstojnik odjela za unutrašnje poslove, koji se uobičajeno naziva podbanom. I pomoćnik bana u Kraljevini Jugoslaviji uobičajeno je naziva podbanom. U Banovini Hrvatskoj bila je ustanovljena funkcija podbana.
[uredi] Povezani članci
[uredi] Bilješke
[uredi] Literatura
- Engelsfeld, Neda, "Povijest hrvatske države i prava: razdoblje od 18. do 20. stoljeća", Pravni fakultet, Zagreb, 2002. ISBN 953-6714-41-8
- "Pravni leksikon", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2006.
- Šišić, F., Povijest Hrvata, pregled povijesti hrvatskog naroda, prvi i drugi dio, Split, 2004. ISBN 953-214-196-0 (cjelina)
