Crkveni raskol

16. srpnja 1054. došlo je do konačnog raskola između Istočne i Zapadne crkve. Ovaj raskol neki nazivaju veliki raskol, odnosno velika šizma.

Crkveni raskol 1054. koji je podijelio crkvu na na Katoličku i Pravoslavnu, dogodio se za vrijeme vladavine carigradskoga patrijarha Mihaela Celularija i pape Lava IX.

Trenutačne posljedice i neposredan povod raskola

Neposredni povod raskolu dala je rasprava o beskvasnom kruhu u bogoslužju. Legat pape Lava IX. kardinal Humbert položio je 16. srpnja 1054. na oltar crkve svete Sofije bulu kojom izopćuje Celularija i istočnu Crkvu, a Celularije je na to izopćio papu, tad već pokojnoga.

Car Izak Kommen poslao je Celularija u progonstvo, gdje je i umro, ali jedinstvo crkava nije nikada više uspostavljeno. Zapadni dio Carstva će u relativno kratko povijesno vrijeme nestati (150 godina) pod najezdom raznoraznih naroda iz potlačenih rimskih provincija. Istočni dio je postao "pandan" nekadašnjem moćnom carstvu. Pokušaji revitalizacije "staroga" su postali bezuspješni naročito za vrijeme Justinijana I koji je uspio vratiti mnoge provincije pod "orlovski plašt". Carstvo je nakon toga potresla velika epidemija koja je desetkovala stanovništvo slično srednjovjekovnoj kugi.

Dublji uzroci raskola

Povodi koji su rezultirali ovim događajem sežu u stoljeća koja su prethodila. Rimski car Konstantin Veliki prebacuje sjedište carstva u Byzantion 330.godine (u balkanskim krajevima poznat i kao Carigrad). 395.g. označava konačnu podjelu Rimskoga Carstva na dva dijela kada car još uvijek jedinstvenoga carstva Teodozije I. daruje svom sinu Arkadiju Istok, a drugome sinu Honoriju Zapad.

Uzroci raskola između "zapadne" i "istočne " crkve leže upravo u ovim antičkim korijenima. Zapadno Rimsko Carstvo oslanjalo se na latinski jezik i kulturu te ih uvijek stavljalo u prvi plan, što je dovodilo do neprestalnih trvenja suprotstavljenih frakcija, te eskaliralo u rasprave o raznim detaljima i razlikama u bogoslužju i dogmi na "istoku" i "zapadu" podjednako.

Primjeri sukoba

Katolička crkva (ali i Pravoslavna podjednako) promijenila je neke dijelove bogoslužja, običaja i dr. Jedan od primjera je i tzv. Nicejsko vjerovanje. Dodali su odlomak Svetog pisma poznat kao Filioque. Nicejsko vjerovanje u svojem originalnom obliku glasi:

“ Vjerujem...u Duh Sveti, Gospodina, Svoritelja Života, koji potječe (dolazi) od Oca, koji je s Ocem i Sinom zajedno štovan i zajedno uzvišen. ”

Na "zapadu", Vjerovanje je promjenjeno u:

“ Vjerujem...u Duh Sveti, Gospodina, Stvoritelja Života, što proizilazi iz Oca i iz Sina... ”

Jedni su tvrdili da je Duh Sveti zasebno biće, a drugi su Trojstvo smatrali jednim i nedjeljivim. Filioque postaje pitanje teološke kontroverze od trenutka kad je dodan u Nicejsko vjerovanje bez potvrde od strane ekumenskog koncila.

Bilo je mnoštvo biskupa u Crkvi, a na istoku se papa smatrao prvim među jednakima, ali Rim je tvrdio da je papa jedini preostali apostolski namjesnik. Na početku papino prisvajanje vlasti na zapadu nije smetalo pravoslavcima - sve dok je ostajalo na tome da je u pitanju samo zapad. Ali dogodilo se to da je papa odlučio proširiti tu vlast i na istočne kršćane podjednako i pokušao prisvojiti i istočne patrijarhate. Pismo napisano od strane pape Nikole 865. godine proklamira kako je "papinska moć nad cijelom Zemljom, tj. nad svakom Crkvom".

Geografska podjela teritorija među denominacijama

Podjela otprilike prati rijeke Drinu i Dunav (tj. hrvatske i srpske krajeve), mađarsko-rumunjsku granicu (tj. granicu tadašnjih Ugarske i Vlaške), te rijeku Vislu do Baltika (tj. granice Poljske prema Bjelorusiji). Baltičke države Estonija, Litvanija, Pruska i Pomeranija su u "sivoj zoni", budući da su u to doba tamo prevladavale poganske religijske zajednice.