Crkveni raskol
Izvor: Wikipedija
 |
Ovaj članak ili dio članka zahtijeva stilsku doradu. Članci na wikipediji moraju biti pisani enciklopedijskim stilom. |
16. srpnja 1054. došlo je do konačnog raskola između Istočne i Zapadne crkve. Ovaj raskol neki nazivaju veliki raskol, a neki ga nazivaju prvi ili pak drugi crkveni raskol, budući da neki onaj u 6. stoljeću ne računaju kao raskol, ali zapravo su raskoli slijedeći:
- Prvi crkveni raskol - 6. stoljeće - Islam
- Drugi crkveni raskol - 11. stoljeće - Pravoslavci
- Treći crkveni raskol - 16. stoljeće - Protestanti
Crkveni raskol 1054. koji je podijelio crkvu na na Katoličku i Pravoslavnu, dogodio se za vrijeme vladavine carigradskoga patrijarha Mihajla Keraularija i pape Lava IX.
Neposredni povod raskolu dala je rasprava o beskvasnom kruhu u bogoslužju. Legat pape Lava IX., kardinal Humbert, položio je 16. srpnja 1054. na oltar crkve Svete Sofije bulu, kojom izopćuje Keraulariju i Istočnu crkvu, a Keraularija je na to izopćio papu.
Car Izak Kommen poslao je Keraulariju u progonstvo, gdje je i umro, ali jedinstvo crkava nije nikada više uspostavljeno.
Povodi koji su rezultirali ovim događajem sežu u stoljeća koja su prethodila. Rimski car Konstantin Veliki prebacuje sjedište carstva u Byzantion 330.godine (u balkanskim krajevima poznat i kao Carigrad). 395.g. označava konačnu podjelu Rimskoga Carstva na dva dijela kada car još uvijek jedinstvenoga carstva Teodozije I. daruje svom sinu Arkadiju Istok, a drugome sinu Honoriju Zapad.
Zapadni dio carstva će u relativno kratko povijesno vrijeme nestati (150 godina) pod najezdom raznoraznih naroda iz potlačenih rimskih provincija. Istočni dio je postao "pandan" nekadašnjem moćnom carstvu. Pokušaji revitalizacije "staroga" su postali bezuspješni naročito za vrijeme Justinijana I koji je uspio vratiti mnoge provincije pod "orlovski plašt". Carstvo je nakon toga potresla velika epidemija koja je desetkovala stanovništvo slično srednjovjekovnoj kugi.
Uzroci raskola između "zapadne" i "istočne " crkve leže upravo u ovim antičkim korijenima. Zapadno Rimsko Carstvo oslanjalo se na latinski jezik i kulturu te ih uvijek stavljalo u prvi plan.
Podjela otprilike prati rijeke Drinu i Dunav (tj. Hrvatske i Srpske krajeve), Mađarsko-Rumunjsku granicu (tj. granicu tadašnjih Ugarske i Vlaške), te rijeku Vislu do Baltika (tj. granice Poljske prema Bjelorusiji). Baltičke države Estonija, Litvanija, Pruska i Pomeranija su u "sivoj zoni", budući da su u to doba tamo prevladavale poganske religijske zajednice.
